Pjesme
Riječi rastu u meni
i pretvaraju se u pjesme.
Pružajući ruke jedna drugoj,
stoje pred ogledalima
u mnogobrojnim odrazima,
prepoznaju sebe.
Isprepliću svoje male misli
pješice pjevajući.
Dozivaju mene
da otvorim vrata.
Nedostižne ljubavi
Kada se zaljubiš u nekoga
u nekoj mladosti nedostižno,
iz nekoga razloga mladosti.
Ta zaljubljenost i čežnja stvori sjaj.
On se prenosi na sve ljude oko njega.
Zatim prelazi na oblake, grad i vode.
Ako su veće daljine, čak i zemlju.
Ona postaje posebna zvijezda
u zviježđu ljubavi.
I tako ispada da su
nedostižne ljubavi ljepše.
I kada nestane razlog sjaja,
posljedice čežnje i dalje daju smisao
i ljepotu.
Ljubav prema sebi
Najviše volim sebe
dok klizeći u letu
gledam svoju bol
negdje s visina,
iz oblaka.
I poderem dio tog mekoga oblaka,
stavim ga sebi pod uzglavlje
da zaustavi padajuću bol.
Poljubim se u ranjeno čelo
i prošapućem sebi:
Sutra će biti dobro.
Još uvijek sam uz tebe.
Školjka
Ući ću u školjku.
Nogom pažljivo
sklopiti njezinu opnu iznutra.
Zagrliti biser.
Praviti se da ne čujem buku koja se
približava.
Zatvoriti uši da ne čujem prijetnje
i zvuk hladnih pištolja uperenih u školjku.
Razmišljati malo.
Osluškivati u sebi
je li jači strah
ili biser?
Bez nas
Kada se isključimo iz svijeta
zvukova i boja,
riječi padaju u nas.
Mazne kiše riječi,
kao medvjedići u šumi
kad se griju uz mamu
u malom zimskom snu.
Dolaze oproštenja i mudrosti.
Dolaze hrabrosti.
Dolaze rješenja.
Novi pogledi.
Putovanja i priče.
Dolazi jedan veliki svijet
koji polako otvara vrata onome
što nas tek čeka.
Sve znam
Sve je već rečeno.
Sve znam.
Svi su mi poznati.
Svi, sve.
A, opet,
stranice se listaju same.
I prisiljena sam čitati,
gledati i živjeti.
Razmazane
boje.
Presloženi život.
Svjetiljka
Upali moju svjetiljku.
Ja ću tvoju.
Hodaj mojim dubinama.
Ja ću tvojim.
Baci svoj strah.
Ja ću svoj.
I zapalit ćemo nebo.
Skupa.
Bez kuće
Ako čovjek jednom postane beskućnik,
jednom.
Treba zaboraviti na strah i hladnoću.
U toj godini
kada se to baš desi,
sigurno postoji jedan dan
u kome će naći čistu sobu i malu kuhinju,
elegantnu kupaonicu
punu pare i topline.
Taj dan će podijeliti na sate.
Sate na minute.
Minute na sekunde.
I protezat će se u toplom, mirisnom,
bijelom krevetu
u sekundama.
Svaka sekunda bit će kao proljetna grančica.
Mirisna, podatna i žuta.
I rascvjetat će taj dan na cijelu godinu.
Bez straha.
Bez hladnoće.
Bez mraka.
Čekam
Ja sam tu.
Čekam te.
Čekam na tebe.
A ti stojiš iza tog stable
kao da je ono tvoja zaštita,
a ne ja.
Čekam te dugo
… Čekam te uvijek.
Zauvijek…
Samo si ti sklopila oči.
I sanjaš da me nema…
Nesavršeno
Nedovršeni planovi.
Nesavršeni svjetovi.
Rastrgane slike.
Koliko smisla u svemu tome,
ljepote i dobrote.
Milosti i mudrosti.
Samo ako gledaš
s velike visine, dubine
i daljine…
Krhkost
Zrak je tanak,
a glasovi su mali.
Svjetovi su zaokruženi i daleki…
Neki čak umočeni u boje.
Vrijeme je rijeka.
Vječnost je more.
Mi odabiremo prolaznosti.
Mali i nježni,
krhki u svome neznanju.
Znam
Znam što je teško.
Teško je kada teško dugo traje
i još je hladno.
Znam što je lijepo.
Lijepo je kada pišem,
a slušaju me mnoge oči koje svijetle
kao krijesnice.
A neke od krijesnica
i razumiju.
