Buđenje uz vjetar, — slučajno, uzbudljivo, jadransko, apsolutno nježno u svakom dodiru s najintimnijim gradovima na karti moje duše. Lavov — Užgorod — Košice — Bratislava (i u prolazu: Beč — Graz — Maribor) — Zagreb. Popodnevno sunce još uvijek miriše na ljetni rujan, pečeni i lagano pougljenjen kukuruz, zagorske štrukle punjene sirom, negdje u blizini osjeća se aroma vrućeg bureka od mesa. Zagreb, tako daleko od mora, prevrće se preko mene u valovima, grli mi ramena, golica mi dlanove i prste, šapućući „plivaj“, nježno puštajući u sebe svoju urbanu poplavu tramvaja, autobusa, automobila i vlakova s Glavnog kolodvora. Plivam, ne provjeravajući unaprijed njegove rubove i granice, njegove dubine, geografske širine i tempo približavanja. Tako je prirodno mjeriti vrijeme ritmom otkucaja srca. Zrak je suh, šušti kad ga iznenada dotakneš. Poput stranica mojih omiljenih knjiga koje sam ostavila kod kuće. Probudila sam se od vjetra, kao od nečega neizbježno bliskog. Čini se kao da je kod nas sve uzajamno, apsolutna empatija, kako bi rekla moja prijateljica psihologinja, koja radi u smjenama na blagajni u jednom od ukrajinskih supermarketa, kako ne bi čula ničije pritužbe, kako ne bi čula ništa, osim možda „dobar dan“, „molim“, „ne, ne treba mi vrećica“. I mehanički govoreći „dođite nam opet“.
Ne nalazim objašnjenje kada me pitaju o našoj nejasnoj budućnosti. To je kao da se približavamo provaliji tajanstvene obale: tamo, s druge strane, nalazi se skliski ponor, prekriven opnom, velom previše pretankim i previše prozirnim, poput tek zacijeljele rane na dječjem koljenu. Ovdje ne raste žito, možda bih time razočarala Salingera, stoga nema nikoga tko bi nas uhvatio kad dođemo do ruba. Nitko se zapravo ne nada da će spasiti sebe, nadajući se da će spasiti one koje najviše volimo. „Kako smo došli do ovoga?“ — pita (ne mene, nego kao da se obraća nekome iza mene) stara susjeda, gotovo istih godina kao i moja majka. „Nakon sedamdesete, čini se da se sve smiri (dodaje nakon neugodne stanke), moliš Boga da se dolazi mirovina, da kuća bude čitava, da djeca i unuci budu živi i zdravi“… Rođena je baš kad je Amerikanac Jerome David Salinger završio pisanje svog romana. Pod frazom „do ovoga“ mislila je „do rata“. I onda se odjednom sjetim brojalice iz svog djetinjstva: „Vreća se kotrljala niz visoko brdo, a u toj vreći…“ I zaboravila sam što je dalje, zaboravila sam riječi. Ili možda nikada nisam znala nikakvo „dalje“.
Ovdje je nekako lakše kotrljati se s vrećom i kao vreća. Državne granice ovdje ne izgledaju kao stepenice bez rampi: za one koji ne mogu skakati ili to nikada nisu mogli, ovdje je sve lakše. Ovdje čak ni linije na kartama ne nalikuju redovima izdignutih točaka, poput Brailleovog pisma. Ovdje je sve uključivo, inkluzivno, sve je EU-prijateljski nastrojeno. Nitko ovdje ne pita za putovnicu. Ne, pita. Kad smo išli iz Hrvatske u Sloveniju te iz Slovenije u Italiju, tražili su od nas da pokažemo dokumente. Nitko nije ništa drugo rekao. Sve je jasno, it’s all right. Samo vidiš kroz prozor autobusa kako se mijenjaju krajolici, jezici na prometnim znakovima, stil zgrada. I ti se mijenjaš, balkaniziraš se, gubiš onu istočnoeuropsku sramežljivost i sumnju u sebe. Iako si rođena nakon raspada Sovjetskog Saveza, još nisu iznijeli sovjetsko smeće iz tvoje kuće, još nisu obrisali prašinu i hrđu sovjetskosti. Zato nosiš u sebi mnogo strahova, urođenih, naslijeđenih, posuđenih, ne svojih. Nosiš SSSR u sebi kao barkod na ambalaži postojanja. Moji roditelji su odande. A ja sam rođena 22 mjeseca prije proglašenja naše neovisnosti. Zato sam još uvijek ovisna — o svemu i svima, i o tom barkodu na ambalaži dječjih kolica, i o uvjetnoj oznaci one države na rodnom listu. I nosim u sebi biljeg i ožiljak ovog sovjetskog svijeta, genetsko sjećanje na njega. Na veliki i nedjeljivi, koji je već tada, krajem 1989., pucao po šavovima, samo s, s, s, r… Slova, apsolutno raspršenje svih nas.
Ovdje su, na Svački, prostrani smještaj s dobrom knjižnicom. Nailazim na jednu od knjiga Dubravke Ugrešić, koju sam imala priliku čitati u ukrajinskom prijevodu, „Muzej bezuvjetne predaje“, naravno. O traumi povijesti i sjećanja, koja nas i dalje uznemirava, i dalje nas boli. Koja je i dalje s nama, kako se jednog dana ne bismo pretvorili u obične korisnike AI kojima nedostaje emocionalne inteligencije, psihoemocionalnog življenja vremena i sebe u njemu. Ovdje se prisjećam i „Muzeja zabačenih tajna“ Ukrajinke Oksane Zabužko. I prisjećam se malog muzeja — bakine škrinje, koja je u sebi čuvala njezine bezuvjetne životne tajne: pisma i fotografije oca, koji je 1926. otišao raditi u daleku Kanadu. Nikad se nije vratio. Moja baka je umrla 2001. godine, a nikada nije vidjela svog oca. Nije ga poznavala. Nekako su se mimoišli u životu: otac i kći. Gledajući s prozora svoje spavaće sobe uspavani, tihi Zagreb, razmišljam o svakodnevnim tokovima ljudi na aerodromima i autobusnim kolodvorima. I o tome ako se neće svi vratiti. Neće se svi moći vratiti kupivši kartu samo u jednom smjeru. Razmišljam i o raspadu država i obitelji, o raspadu ljubavi i sjećanja na više fragmenata, krhotina. Dodirujem staklo. U mojoj kući sada je rat. I mnogi će se ljudi mimoići u ovom ratu, neće se upoznati. Kao otac i kći. Neće se svi vratiti, neće svi imati povratnu kartu.
Ujutro se grad čini kao dom, miriše na lisnato tijesto s jabukama i cimetom. Čuje se pjev ptica iz Botaničkog vrta. Čujem jezik, čak ga i razumijem. Volim naš slavenski prostor, gdje se ne osjeća strah od nesporazuma, jer nema tog straha od riječi ili njihovih značenja. Zato pojačavam lokalni radio dok pripremam doručak. Uživam u zagrebačkom suncu, slatkom, nježnom, lako se topi na jeziku. — Dobar tek! — čujem to odnekud. — Hvala! Kafić „Europa“. Hotel „Europa“. Dom je Europa. I čini se da ovdje zaboravljam na prolaznost.
Ovdje je žena čiju ruku držim kad mi je loše. Kad ne osjećam tlo pod nogama. Kad me očaj obavija željeznom mrežom. Mirna je i uravnotežena pokraj mene, iako u sebi nosi i vlastite oluje. Šetam s njom večernjim parkom, razgovaramo o književnosti, o knjigama koje smo pročitali, lutamo usred jeseni, koja nas oboje mirno grli, kao da se ništa nije dogodilo. Zaustavljamo se na čaju u slastičarnici Vincek. Opet miriše na jabuke, kruške, šljive, koje jesen obilno posipa cimetom. Ponekad nam se čini da nam Bog daje ispit da provjeri snagu našeg duha. Umjesto cimeta, tu je crni mljeveni papar. Škaklja nos, steže grlo. Želim plakati. Ali jabuke, kruške i šljive su iste, zar ne?
Welcome to „Ministarstvo boli“. Naslov je to još jednog romana Dubravke Ugrešić, autorice koja je bila prisiljena napustiti Hrvatsku 90-ih. Otići, emigrirati. Ali ne i nestati. Ovo je priča o egzilu, o otuđenju, o strancima koji traže mjesto za sebe. Riječ je o ljudima koji neprestano osjećaju opasnost: ispred i iza sebe, iznad i ispod sebe, te s obje njihove strane. Piše o jeziku kao oružju, a istovremeno i o jeziku kao zajedničkoj traumi. Slavistica, sveučilišna profesorica, bira za sebe ulogu izgnanice. Shvaćajući svoju prošlost kao prošlost svoje zemlje, pokušava izliječiti sebe. I liječi one koji slušaju njezina predavanja…
„Pomažući drugima, pomažeš sebi“ — jednom sam čula ovu frazu od volonterke koja putuje na bojište. Ova hrabra altruistkinja riskira da bude ubijena u Doneckoj oblasti. „Puno će si pomoći ako dobije metak u glavu dok istovaruje humanitarnu pomoć iz auta i vraća se kući… a možda će je i vratiti kući…“ — pomislila sam tada, ali nisam joj ništa rekla. Ni sada joj ne bih ništa rekla.
Na književnom susretu u knjižari Fusnota razgovarali smo o ratu i granicama. O tome kakve su te granice za nas — vrlo tanke, nježne, ranjive. O fizičkim granicama i psihološkim granicama. Nekoliko dana kasnije, u zoru, napustila sam Zagreb s potpuno novim iskustvima. Napustila sam Zagreb s osjećajem da se moram vratiti kako bih završila ovu priču, kako bih se ponovno susrela sa ženom koja me podržavala u vrlo teškim trenucima, koja mi je dokazala da granice između ljudskih srdaca ne bi trebale postojati. Sa ženom u čijoj sam blizini mogla čak i zaplakati, ali nisam. Dugo sam se trudila biti jaka u svojoj nemoći. Trudila sam se da Zagreb ne vidi moje suze.
Nije ih vidio. Briznula sam u plač kao malo dijete kada se moj Flixbus sigurno približavao Beču. Normalno je, uvjeravala sam samu sebe, poput profesionalnog psihoterapeuta, ipak idem kući. S koferom punim odraslih misli i iskustava, sa čvrstim tuđim koferom.
Ali samo će Zagreb znati za to.
Rujan 2025, DHKP-ova rezidencija za prevoditelje i pisce
Prevod: Dariya Pavlešen
