Suzana Trpić smatrala je da je njoj najteže od svih radnika u tvornici kartonske ambalaže. Vjerojatno je bila u pravu jer svi su njeni kolege listom bili neškolovani, seljačkog ili radničkog podrijetla, od malena naučeni na rad kroz pomaganje roditeljima. A ona je svoje djetinjstvo i ranu mladost proživjela poput princeze, (raz)mažena u građanskoj obitelji ljekarnika i odgajateljice u dječjem vrtiću. Ni otac ni majka nisu od nje zahtijevali ništa drugo osim izvrsnog uspjeha u školi. Pomagali su joj u oblačenju, na tanjur joj stavljali već narezane, usitnjene komade mesa i tako, sve do polaska na studij, njegovali njenu lijenost i bespomoćnost. Kćer jedinica bila je inteligentno stvorenje s fotografskim pamćenjem, pa se doslovno prošetala kroz nesavršeni školski sustav. No kad je izabrala fakultet u velegradu, stotinjak kilometara udaljenom od njena malog mjesta, sve je pošlo u nekom drugom smjeru. Roditelji su joj unajmili mali stančić, redovito slali novac za sve što je bilo i nije bilo potrebno, a Suzana se pobrinula da u gajbu dovede cimericu, kolegicu s faksa. Ta je djevojka, u znak zahvalnosti za besplatan smještaj, redovito čistila i pospremala te povremeno čak i nešto skuhala. Suzana je povjerovala da će lagodan život trajati unedogled. No kad su se iznebuha, nakon samo tri godine, brižni roditelji sjetili zaviriti u indeks svoje ljubimice, otkrili su da tamo osim upisanih predmeta prve godine nema ničega i da kćerkica nije položila ni jedan jedini ispit. Vjerojatno nije pohađala ni predavanja niti pristupila ijednoj provjeri znanja. Očajna majka čupala je kose, a pobješnjeli ju je otac potjerao natrag u rodno mjesto. Platio joj je polog i dvomjesečnu najamninu za garsonijeru od šesnaest kvadrata, zaposlio je kao čistačicu u tvornici kartona i ”zauvijek” prekinuo sve kontakte sa svojim jedinim djetetom. Ni mamica nije imala milosti za ”to nezahvalno derište”. Ni na tren joj nije palo na pamet da možebitno i ona snosi dobar dio odgovornosti za to što se odigralo.
I tako sada Suzana pati, krepava u svom čistilištu, ma čak i paklu, a neiskusna kakva jest, nenavikla na takvo grozno okruženje, dodatno je otežala svoj položaj u poduzeću. Kao što je već rečeno, karijeru je započela kao čistačica. Čišćenje ureda obavljala je jedna starija radnica, a novopridošlu je zapalo uređivanje hodnika, menze, radničke garderobe i pratećih WC-a. S blagovaonicom se Trpićka još nekako nosila, ali kad bi ušla u prostoriju za presvlačenje, dizao joj se želudac. U muškoj je garderobi smrdjelo kao u zvjerinjaku. U zraku je lebdio težak vonj ustajalog znoja i miješao se s nepodnošljivim smradom gljivicama zaraženih nogu: neki radnici nisu razvili higijenske navike, a i radna im je odjeća i obuća bila neodgovarajuća, napravljena od umjetnih materijala. Žalosno je čistačica pogledavala u teške cipele s čeličnom kapicom jer ih je, prema propisima firme, na svom poslu i ona bila obvezna nositi. Na samom početku rada, u prvom tjednu, nije o tome ni razmišljala, samo se borila obuzdati mučninu. A onda je jednog dana, prema uobičajenom rasporedu, pred sam kraj radnog vremena, s kantom, gumenim rukavicama i jakim dezinfekcijskim sredstvom za čišćenje, krenula u muški zahod. Međutim, nije bila spremna na ono što ju je tamo dočekalo. Netko je imao proljev, a izgleda da nije ni sjeo na školjku, pa ne samo što je zasrao cijeli keramički okvir nego je paint pouring tehnikom ukrasio i zid iza njega. Pri susretu s tom genijalnom tvorevinom, Suzana je odmah povratila u plastični kabao što ga je donijela sobom. Zatim je, sva u suzama, otrčala u pogon i potražila šefa smjene kako bi i njemu pokazala djelo nepoznatog umjetnika.
– Ne mogu ja ovo više raditi – plačnim se glasom požalila poslovođi. – Vodite me direktoru, tražit ću premještaj k vama, u proizvodnju!
– Ne znam kol’ko ti je to spametno – Božo je bio iskusan djelatnik, tek dvije godine udaljen od mirovine. – Pri nama ti tečeju krf i znoj. A ovo kaj te denes dočekalo u šekretu događa se valjda jenput u pet let.
– Ako me vi ne odvedete do generalnog, sama ću naći njegov ured – vrisnula je čistačica.
– A dobro onda, ak’ baš hoćeš. Odi z menom – smjenovođa je brzo odustao od pokušaja da je smiri i urazumi.
Odveo ju je na drugi kat zgrade, pokucao na vrata kancelarije i smjelo, bez straha ušao u brlog glavnog drmatora. Djevojka u plavoj kuti bojažljivo ga je slijedila. Suze su stale, ali su joj razmazale šminku.
– O, Božek, baš sam tebe trebao, sad sam mislio poslati tajnicu po tebe u pogon – ravnatelj je srdačno dočekao svog podređenog.
– Rečite, direktore, o čemu se dela – smjenovođa kao da je zaboravio po što je zapravo došao.
– Ma idem ja danas nešto tu po našem dvorištu i dođem do one nadstrešnice gdje se popravljaju oštećene palete. A ona dvojica koji na tome rade, hvataju zjake. Vele mi da su sve popravili i da nemaju posla. Pa da, mislim si ja, treba ih nečim drugim zaposliti. U posljednje vrijeme naručujemo posve nove palete, te su čvršće i manje se trgaju i ta dva klipana začas riješe ta manja oštećenja. Poslije samo sjede ili šetaju po dvorištu. Stavili ruke u džepove i…
– Igraju biljar – Božo je slikovito dovršio misao.
– Štoooo?!? I biljar imaju?!? – prenerazio se generalni, ne pojmivši dosjetku.
– Da, ovaj ne, zapraf – zbunio se stari vuk, ali se brzo pribrao i nastavio. – Morem ih ja ‘zeti sebi f pogon, ionak’ mi furt fali ljudi. A kad smo kod toga, ovo vam je nova čistaljka. Tjedan dana kod nas dela i već bi štela prejti v industriju.
– Što je tome razlog? – ravnatelj se namrštio i obratio mladici. – Ne sviđa vam se čistiti? Mislite da će vam u pogonu biti lakše? Pa tamo su vam malo teži uvjeti rada. Velika je buka, ima dosta prašine, radi se u tri smjene… Zato tamo i rade samo muškarci.
– Ne radi se o tome sviđa li mi se čistiti ili ne – očajnica se usudila vrhovnog zapovjednika pogledati u stroge, tamne oči. – Ali ovo što sam danas doživjela… Ne mogu ja to…
– Nešči je baš grdo obredil zahoda, kak futač – Božo joj je priskočio u pomoć. – Podripal je, zesral celu školjku, kotlića i stijenu. I meni se želudec zdigel.
– Kakvu sve stoku mi zapošljavamo! – zgrozio se ravnatelj. – Ali nemamo izbora, nitko više ne želi raditi. Ne znam što da sad napravim s vama… No, dobro, javite se sutra Boži da vas rasporedi na neki stroj i da vam objasni što ćete raditi. Samo, nemojte mi opet doći za dan ili dva i tražiti da vas vratim na čišćenje.
– Neću, ne brinite. I hvala vam na razumijevanju.
Sutradan, već na pola smjene, Suzana je shvatila da je pogriješila i još se dublje zakopala. Šef ju je postavio da radi na nekom poludjelom, neurotičnom stroju, na takozvanom izlaganju. Pokretna je traka nevjerojatnom brzinom donosila uvezane svežnjeve kartona. Radnica ih je skidala i slagala na drvenu paletu po koju bi, kad bi narasla do određene visine, dolazio viličar i odvozio je u skladište, na omatanje najlonom. Posao je bio monoton i glup, činilo joj se da bi ga i majmun mogao obavljati. Samo što tu gipku životinju ne bi već za dva sata rada užasno boljela leđa od prigibanja, a ni snažni majmunski udovi zasigurno ne bi tako trpjeli kao njeni. Ipak, ne bi li i jopca zaboljele oči i glava od umjetnog žućkastog svjetla? Kako bi se taj stvor ponašao pri dugotrajnom boravku u buci od preko stotinu šesnaest decibela, koju ni gumeni čepići za uši ne mogu eliminirati? Strojevi strahovito urlaju, a i griju zrak, ali vrućina, temperatura od preko četrdeset pet stupnjeva u pogonu, divljaka iz toplih regija ne bi ovako smetala i mučila. Njemu se sitna prašina ne bi lijepila za oznojenu kožu.
Nakon prvog radnog dana na novom radnom mjestu, došavši u stan, Suzi je jedva smogla snage za tuširanje. Odmah je, bez jela, pala u krevet i spavala sve do jutra i razdražujućeg zvuka koji je na mobitelu postavila za alarm. U sljedećih nekoliko tjedana, situacija na poslu se i pogoršala. Zbog pomanjkanja radne snage, zbog nedovoljnog broja radnika, povremeno se radilo i po dvanaest sati, bez obzira je li djelatnik bio raspoređen u dnevnu ili noćnu smjenu. Rukovodstvu tvrtke nije padalo na pamet da smanji obim proizvodnje: trebalo je poštovati već ugovorene poslove i rokove isporuke robe. Tako se novoj djelatnici dogodilo da je u jednom tjednu odradila dvije noćne smjene od dvanaest sati pa je zatim, nakon samo par sati odmora, odmah morala u popodnevnu od četrnaest do dvadeset i dva. A za potpuni učinak i trijumfalni kraj, još su joj dodali i radnu subotu. Kad biste dojučerašnju princezu pitali kako je sve to izdržala, ne bi vam znala odgovoriti. Po svršetku posla, na brzinu bi ”ubacila u kljun” neko pecivo iz pekare i odmah išla spavati, spavati, spavati. Ubitačan tempo rada se nastavljao. Nekvalitetna, oskudna prehrana uz nedovoljno sna, otapala je nekoć bujno tijelo, a lice izmučene djevojke poprimilo je neku čudnu, zelenkastu boju. Znala je da bi trebala izaći na kavu s poznanicama, zamoliti ih za pomoć u pronalaženju nekog lakšeg, podnošljivijeg posla, ali nije imala snage za to. Čak je i svaku nedjelju provodila u postelji, pokušavajući se obnoviti. Posve otupjela, više nije reagirala, uzvraćala kontrama ni na glupa, sirova dobacivanja kolega iz pogona.
– Moja kobila Suzi često se guzi na pruzi – jedan joj je, odmah pri dolasku u novo okruženje, zapjevao malo prerađen hit Džimija Stanića.
– Radije i s konjem nego s tobom! – ljutito mu je tada odgovorila.
– Suzi, ti si najbolja pička u pogonu – drugi joj se pokušao malo profinjenije približiti.
– Pa normalno kad sam jedina! – na tren se čak uspjela i nasmijati.
Sada, međutim, nije više imala volje nizašto, samo se sklanjala i duboko uzdisala. Jedino što ju je još držalo na životu bila je želja da se nekako osveti, revanšira svom okrutnom ocu za to što ju je izbacio iz kuće i gurnuo u ovaj pakao. Jedne nedjelje dok je, svejednako ležeći u krevetu, držala svoj stari laptop u krilu i malo surfala po Internetu, učinilo joj se da se ukazala prilika za tako nešto. Poznati dnevni list poziva čitatelje, one koji se bave pisanjem, a nisu već afirmirani književnici, da pošalju svoje kratke priče i osobne podatke mailom u redakciju novina. Stručno će povjerenstvo, sastavljeno od trojice uglednih hrvatskih književnika, odabrati desetak najuspjelijih radova. Te će priče potom, jedna po jedna, iz tjedna u tjedan, biti objavljene u nedjeljnom, revijalnom broju lista. Rok za slanje radova isticao je za mjesec dana, ali se Suzi, izuzetno motivirana, odmah primila posla. Prisjetila se svojih srednjoškolskih dana i uspjelih sastavaka na satovima hrvatskog jezika. Njena je profesorica bila oduševljena talentom svoje učenice, pa je njene radove pročitala kolegama u zbornici. Profesori drugih predmeta bili su impresionirani, neki od njih u toj mjeri da su maloj Trpićki ispoklanjali izvrsne ocjene i bez usmenog ispitivanja ili pismene provjere znanja iz svog resora. Otada nije prošlo odviše vremena i potencijalna je spisateljica bila uvjerena da opet može polučiti uspjeh. Izabrala je font, podebljala naslov i počela. Opisujući svog oca, zlurado se smješkala jer nije ni morala pretjerivati s epitetima, dovoljno ga se bilo prisjetiti. Ime je maštovito izmislila, ali prezime mu nije mijenjala. Susjede i znance koji čitaju te novine to bi moglo odmah privući, a onda, kad prionu na tekst, potvrdit će im se da je glavni lik priče upravo njen zlotvor.
Slaninko Trpić bio je gotovo starac, jedan neugledan čovječuljak s pivskim trbuščićem. Da nije nosio glomazne, debele naočale, da nije brbljao, teško da biste ga uopće zamijetili. Glavna osobina bila mu je zavist prema svim imalo uspješnim ljudima. Taj njegov jal bio je toliko snažan i ružan da se nije mogao sakriti: iskompleksirani zavidnik nekontrolirano ga je ispoljavao pred svim i svakim i time redovito postajao odbojan svojim sugovornicima. Premda je završio farmakologiju i posjedovao vlastitu ljekarnu, nikada ga nije prestalo mučiti to što nije ispunio svoju žarku želju, što nije uspio upisati medicinu i specijalizirati stomatologiju. Jednom prilikom, kad nije imao mušterija u apoteci, sjeo je na klupicu ispred radnje. Grijao je kosti na blagom rujanskom suncu i razgovarao s umirovljenikom iz zgrade koji je isto tako ublažavao reumatske tegobe. U tom je trenutku kraj njih prošao mladi susjed i uljudno ih pozdravio. Slaninku se zgrčilo lice. Čim je momak ušao u haustor, morao je on dati svoj komentar.
– A znaš li ti, moj kume, da je on doktor, pička li mu materina doktorska!
Kad je tako uspješno, sažeto okarakterizirala aktera svoje priče, Suzana je nakratko ustala, prinijela čašu soka na ormarić kraj kreveta, pa nastavila pisati.
Unatoč tome što je zlobno komentirao ljude, Trpić se smatrao moralnom vertikalom, savjesnim građaninom čija je dužnost brinuti o sigurnosti i redu naselja u kojem stanuje. Još u vremenu socijalizma, sve svoje slobodno vrijeme provodio je na cesti. Patrolirao je kvartom, budno promatrao što se zbiva i svako malo trčao u milicijsku stanicu prijaviti tko pije i larma u parku, tko je odložio smeće pokraj kontejnera, čiji pas ostavlja izmet na travnjaku. Zapisivao je registarske brojeve automobila parkiranih preblizu hidranta, ispuštao gume na biciklima djece koja su ih ostavljala pred župnim dvorom, dok ne odslušaju vjeronauk.
– Kako moreš slat’ sinove u crkvu?!? – jednom je Slaninko drsko prozvao susjeda s donjeg kata. – To je reakcionarno, nisi ti na ispravnoj liniji. I još radiš ka tajnik u školi! Kakav primjer dici daješ?
– A tko si ti da o tome sudiš?! – naljutio se ovaj.
– Član sam partije od svoji’ najmlađih dana. Osim toga, još sam i porotnik u našemu Općinskom sudu – pravovjernik nije izdržao da se ne pohvali. – Ja ti tamo sudim kriminalcima.
Susjed je samo odmahnuo rukom i pošao svojim putem da ne gubi vrijeme s budalom. Ubrzo nastupiše demokratske promjene, a nedugo nakon prvih slobodnih izbora, počeo je i rat. Stanari se opet sreli u stubištu, pred liftom. Dojučerašnji tajnik sada je bio u gardijskoj odori. Međutim, Trpić se nije nimalo zbunio, nimalo mu nije bilo neugodno, jer on je opet bio na strani vlasti i zakona i nastavio svoj posao dojavljivača nepravilnosti.
– A di su ti dica? – upitao je ratnika. – Uvik san ja govorija da su to fini, pametni momci. A i ti si naše cviće, ti nas sada braniš.
Od tada su susjedi Slaninku nadjenuli nadimak ”Naše cviće” i taj se pronio cijelom četvrti.
– Baš sam ga lijepo nakitila – nasmijala se Suzi, opet nakratko prekinuvši pisanje.
Nije se ona baš svega sjećala, ta bila je još mala djevojčica u vrijeme najintenzivnije aktivnosti svog oca. Ipak, načula je ponešto od djece u zgradi, a i nju su u školi i na kvartu nazivali Našim cvićem. Ono što je osobno vidjela, čula i upamtila jest da je tata često bio u društvu obijesnih, besposlenih mladića koji su se klatarili naseljem. Pomislila je da bi trebalo nešto napisati i o tome.
Uporno tražeći najveće vinovnike nereda, Naše cviće se pokušao približiti kvartovskoj mladeži, steći povjerenje i pametno, dozirano cinkariti muriji. Neiskusni mladići smijuckali su se dok im je prdonja povjeravao kada je i kako izgubio nevinost. Glupan nije primijetio da se iza njegovih leđa, u parku, u blizini klupe na kojoj je sjedio, igra njegova kćer. Njene su ruke ispustile loptu kad je čula što tata priča.
– Da vam vaš šerif ispripovida kako je on krenija u seks. Prvega sam dana samo broja dlačice. Brojim, brojim, uh, jebote, ne mo’š izbrojat’! Onda sam drugega dana proštopa, proštopa i posli je fino išlo.
Slaninko je sve te male huligane već znao poimence. Znao je tko markira iz koje škole, tko koje cigarete puši, tko voli popiti, tko će se rado potući. Jedne su večeri smotali joint i mirno ga zapalili pred svojim generacijski im dalekim drugom. Ljekarnik je bio izvrstan poznavatelj ljekovitog i sveg ostalog bilja i odmah je shvatio o čemu se tu radi.
Suzana je uzdahnula prisjetivši se raspleta kojem je prisustvovala, onog kojim će efektno poentirati i završiti svoju kratku priču.
Nakon nekoliko strašnih godina, rat se napokon završio. Među onima koji su pošli dočekati brigadu iz njihova mjesta, postrojbu koja se u punom sastavu, gotovo neokrznuta vraćala iz Oluje, bio je i Slaninko Trpić. Ne bi on to propustio nizašto na svijetu. Sobom je poveo suprugu i malenu kćer. Čim je prvi transporter stao na gradskom trgu, Trpić je odmah pojurio pozdraviti vojnike koji će izroniti iz cerade. No pojavila su se poznata lica koja nije očekivao i koja nipošto nije želio ponovo vidjeti.
– Ohoho, pa to je naš šerif – iznenadio se i visoki momak s beretkom na glavi. – Onaj smrad kaj nas je cinkal da pušimo travu! Još si ‘zmislil i da dilamo pred školom.
– I da tako napušeni pjevamo tada zabranjene pjesme – drugi mladić već je potkazivača zgrabio za vrat i unio mu se u facu.
Šerifova supruga i kćer sledile su se, bez riječi čekale da počne kažnjavanje. A onda se počeo širiti neugodan, svima poznat vonj. Naše cviće je zasmrdjelo: Slaninko Trpić napunio je gaće.
Stavivši točku, djevojka je zadrhtala, a onda imenovala dokument i spremila ga na radnu površinu. Nelagoda probuđenih uspomena pratila ju je cijelog tjedna, pa je tekst pregledala i dotjerala tek sljedeće nedjelje. Poslala ga je na natječaj i nastavila svoju agoniju u poduzeću. Za mjesec, dva ili tri, kad je opet uživala slobodnu nedjelju, netko je pozvonio na njenim vratima. Nevoljko je ustala i otvorila. Pred njom je stajao njen otac.
– Bok, dušo – pomirljivo se oglasio. – Mogu li unić’?
– Uđi – pustila ga je unutra.
– Znaš, mama i ja smo pričali… Mislimo da si se do sad valjda opametila, da si s’vatila nike stvari, kako to gre u životu… Moremo još nešto pokušat’ učinit’, ima i drugi’ fakulteta. Vrati se doma, ipak si ti naše cviće.
Na spomen ovog pojma Suzana se stresla, pa pošla do kreveta i uzela laptop. Ekran mu je bio podignut. Na njemu je maloprije pronašla svoju kratku priču, u online izdanju lista koji ju je prihvatio. Naslov ”Naše cviće” bio je krupnije otisnut, u arial fontu.
– Prekasno, tata, sad je gotovo. Šteta je počinjena – pružila je računalo ocu.
