Moje se naselje svakim danom ubrzano množilo, novim jutrom rađalo i kao trudna žena širilo. Na brežuljku poviše Sarajeva, kao hrabra vojska, uspela se grupa doseljenika. Umjesto logora, odlučili da kuće grade: male, tople, ali blizu puta i sa velikim dvorištima. Takva je sirotinja; ona bi uz kuću i pola njive uzela, samo da se imanjem pred drugim pohvali. Odgoj je ram za životnu sliku, koja se od djetinjstva koracima crta, a njihovi su koraci ovdje crtali prve brazde novog postojanja. Znali su ljudi da im niko ništa na tacni neće donijeti; svaki pedalj ove surove pofalićke zemlje morali su žuljevitim rukama iskrčiti. Zemlja je bila tvrda, puna korijenja i divljeg kamena, kao da je pružala otpor svakom novom temelju, ali volja ovih ljudi bila je oštrija od svakog krampa.
Kada se na vidilu zvijezde počnu nazirati, umurni, znojni i blatnjavi, ali koraka sigurna, graditelji su silazili sa drvenih skela. Okupljeni ispred javne česme, u tišini su riječi izmjenjivali; jedni se drugima pohvalili, od iskusnijih savjet zatražili i dobili. Nije to bilo ono prazno hvalisanje slabih ljudi koji galame da prikriju strah, već razmjena teških, muškim trudom ovjerenih istina. Vremena za duga naklapanja nije bilo; trebalo je sa lica i tijela malter oprati, pa ranim jutrom u fabriku poraniti. Na čistini, ni od čega zaklonjeni, u trenu su bili znojni, osušeni zalutalim vjetrom koji se sa okolnih brda, kroz suri mrak spuštao na počinak. Vjetar je bio jedini svjedok njihovog saveza pod otvorenim nebom. Slušao je njihove prigušene glasove i disanje teže od cigle koje su cijeli dan prenosili preko ruku. Veliki svijet tamo dolje u varoši bio je svačiji, pun razvrata, mržnje i nepravde, a ovaj njihov mali svijet na brdu, stisnut između maltera i studeni, bio je pun težačke ljubavi, istine i pravde.
— Ljudi, vrijeme je kućama se razilaziti, baš smo se dobro ispričali. Idem do česme da se umijem i prljavštinu sa čistog obraza operem — reče gorštak uz glasan smijeh koji se, kao nepozvan gost, uvuče u obližnje kuće, budeći već upola usnulu djecu.
— Ko večeras ne opere sivi kreč sa lica, sutra će mu rođena đeca bježati iz krila, misleći da je vukodlak sa Romanije sišao među narod!
— Ma bježi, bolan — dobaci drugi radnik, brišući čistim dlanom prljavo čelo — tebi je uvijek do smijeha, a meni se malter skorio na obrvama, oka ne mogu otvoriti! Cijeli dan provodim na skeli držeći podvlaku, leđa mi pucaju, a ti ovdje zbijaš šale kao da smo na teferiču, a ne na ovoj pofalićkoj vjetrometini. Zubama bih ovu studen grizao, samo da se ovog maltera sa očiju oslobodim. Nije ovo obična voda, kume, ovo je tekući mraz što kosti lomi!
— Pa peri, crni čovječe — uzvrati gorštak kroz novi nalet smijeha, ignorišući umor u kostima — nemoj da te žena ujutro kao stranca prepozna! Voda jeste studena, ali čist obraz nema cijenu. Ako sad poklekneš pred jednom običnom česmom, kako ćeš sutra pred direktora sa istim obrazom izići? Znaš li ti da je priroda najbolji domaćin? Svoje goste, opijene čistim vazduhom i hladnom vodom, kućama ispraća, a ti se prepao ove jesenje kapljice kao da je otrov, a ne lijek!
— Lako je tebi šalu tjerati kad ti je kičma od čelika — uzdahnu treći, naslonjen na neomalani zid.
— Ali teče ova voda kao da direktno iz glečera izvire. Strah me, kume, udrveniće nam se prsti, nećemo sutra moći kašiku držati, a kamoli kramp.
— Neka lomi, i treba da lomi! — dobaci gorštak, pljesnuvši rukama da se zagrije.
— Što te više večeras lomi, ujutro ćeš se snažniji probuditi. Čovjek se u blatu prepoznaje, a ne u toploj postelji.
Smijeh nije bio iz obijesti, to je prkos gorštaka koji je navikao na teške balvane i oštrije zime, pa mu se ova sarajevska ilovača činila tek kao lakša bitka sa sudbinom. Potom živahno odskoči u stranu, udari se petom u stražnjicu i krenu duž drvenih šupa, koracima otetim od umora sve do zadnje u nizu, sa plavo obojenim vratima. Na tren se osvrnu, pa žustro nastavi sa svojom sjenom i nestade u polutmini škrte rasvjete koja se stidljivo s obližnjih prozora izvlačila. Iza se nalazio vojnički šator, skriveno mjesto od vjetrine i slučajnih prolaznika. Sa južne strane, neko je u daske ukucao duge eksere na koje su graditelji, prije odlaska na česmu, ostavljali svoje uprljano rublje. Ispod, u žutoj ilovači, bile su ukopane stare polupane cigle ispred kojih su skidane zaprljane cokule. Sve je bilo uredno i čisto, zaklonjeno starim najlonskim stolnjakom koji je nekad kuhinjski sto krasio, a sada na više mjesta pričvršćen, vjetrini se otimao. Najlon je na mrazu drhtao i šuštio, podsjećajući na vremena teške oskudice. Siromaštvo je moglo da im kroji zidove, ali nije moglo mijenjati navike. Znali su, podsvjesno, da bez čistote nema ni dostojanstva; u sirotinjskoj kući red je bio jedini luksuz koji su sebi mogli priuštiti.
U hodu sa podignutim rukama i ostali su nijemo prilazili, skidajući bijele vunene džempere, pa potkošulje na više mjesta pocijepane, a poneko i kapu s glave. Do pola razgolićeni, u grupi su čekali da se neko prvi osmjeli i krene prema zubatoj česmi. Ispod oka stidljivo su gledali prema bosonogoj ljudeskari što se na korak — dva ispred njih zaustavila. Koščat žilavko, stajao je kao kip na vjetrini i pogledom daljinama lutao. Visok, širokih ramena i maljavih prsa, oštrim pogledom sve je odmjerio i odlučno krenuo prema kapljavoj česmi. Na trenutak zastade, podiže glavu usmjerivši pogled visoko prema zvjezdanom nebu, prekrsti se i pomoli Bogu. U tom njegovom nijemom pokretu ruke preko snažnih prsa bila je sabrana sva muka i sva nada naroda koji je sve iza sebe ostavio da bi na ovom brdu novi život započeo. Bio je to nijemi dogovor između njega i neba, opečaćen mrazom i željom za sopstvenim krovom.
— Ojhaaa, šta ste se prepali? — zagrmi ljudeskara, a glas mu odjeknu između nedovršenih i praznih zidova — voda ne ujeda, a ni zube nema! Huuu, huuu! Zar da nam studen uprlja čist radnički obraz, idemo junaci moji?! Ako nas ova kapljavica prepadne, nismo trebali ni silaziti sa đedovine! Šta je, momci, zar su vam junačka srca ostala u šatoru pod toplim dekama?! Odkad se vuk boji voderine?!
— Lako je tebi, Ilija — povika neko iz grupe, cupkajući u mjestu od hladnoće — koža ti je kao u medvjeda, ne probija je ni pofalićki mraz! Nama se i krv u žilama sledila, a ti bi se sa ovom voderinom ogledao!
— Nije u mene koža deblja, junače — uzvrati ljudeskara spuštajući skupljene dlanove ispod zubate česme — nego mi je volja ljuća! Voda pere prašinu, a strah hrabrost! Primaknite se bliže, da vidite kako se pod vodom sivi malter pretvara u čisto zlato našeg truda! Ako obraz ovdje operemo, nijedan nas mraz više ne može uprljati! Hajde, zakoračite, nemojte da vam blato tamo u Šupljačama čizme vuče s nogu, a da ovdje pred bistrom česmom ustuknete!
— Ma ne odstupamo mi pred vodom, Ilija, nego pred tvojim ludilom! — povika mlađi neimar kroz cvokotanje zuba, ali ipak zakorači korak naprijed.
— E tako te hoću, sokole! — gromko prihvati Ilija, dok mu se ledeni mlaz razbija o maljava prsa.
Njegov glas, oštar i čist, razbi zalutalu tišinu. Jedan po jedan, polunagi i drhtavi, iskoračiše iz zavjetrine šatora. Ledena voda, što je do maločas zube pokazivala, postade krštenje njihove slobode. Mlazom se pljusnu po umornim leđima, miješajući zaostali malter sa mirisom teškog rada; niko više nije uzmicao, stisnutih čeljusti zubatoj su smjelo prilazili. Smijeh se, prvo stidljivo, a onda gromko, prosu niz padinu, jači od vjetrine koja je uzalud pokušavala da im dah zaledi. U hladnom mlazu prala se sva muka, sa njim je nestajao sav umor skupljen na skelama, a rađao se ponos ljudi koji su gradili svoje novo ognjište.
Bila je to njihova svetinja, kapljava, zubata česma na ničijoj zemlji. Nije ona samo prala malter s obraza, studena je umor progonila, doseljenike kao komšije prigrlila, a udžerice u temelje budućnosti ugrađivala. U tom ledenom dodiru vode i vrele radničke kože nestajale su sve razlike među njima; više nisu bili stranci pristigli sa raznih strana, postajali su jedno tijelo, jedna mahala, armija koja dijeli istu sudbinu. Dok su se vraćali svojim nedovršenim krovovima, u gradu se palila ulična rasvjeta, ne sluteći da mu na plećima rastu kuće i ljudi jači od kamena i hladniji od studenog izvora.
Zubata česma te noći utihnula je pod teškim koracima, ali u svaku uzidanu ciglu ušao je onaj „ojhaaa“ krik prkosa koji nijedna vjetrina ne može otpuhati. Kuća se ne gradi samo ciglom i vodom, već i zubatom česmom koja graditelje snaži, cementirajući njihovo prijateljstvo. A pisanje o ovakvim ljudima, bez istinske inspiracije, bilo bi tek uludo misaono rasipanje. Sutra, kada zavidni ljudi pokušaju njihovim sigurnim koracima podmetnuti nogu, ovi se ljudi neće spotaknuti. Jer, onaj ko je prošao krštenje na zubatoj česmi, taj zna kako se drži ravnoteža na sudbinskoj skeli života.
