Čekam te na tamnom mjestu. Tamo gdje se, uostalom, odlažu nebitne stvari.
Kraj jedne od mrlja nalik na one od benzina. Kraj starog Opela koji više ne može voziti. Zamalo letjeti. Sve pršti od svjetova u nama. Skoro sve što je moglo, zabilo se u nas. Lako ti je ne promašivati smisao kad smisla i nema. Pišeš po nebu kao da je školska zadaćnica. Srećom pa je tinta plava pa se i ne vidi. A inače volim i kosa slova, služe samo da se djelomično skloni od kiše. Ovo ostalo što pokisne se primijeti pa me svi pitaju tko je muškarac koji je čitao M. Duras.
Kud si se tako snažno zaletjela u sebe?
Moram imati pravo na nestvarnost, pustite me.
Nešto što mi dođe kao razglednica iz stvarnosti u stvarnost, nešto što se u stvari i ne da čitati. Nešto što je stvarno odlijepljeno svjetlosnim godinama od ovog svijeta.
A ipak je nemjerljivo tu, u stotinkama koje se mjere ljepilima, vrućinama van svakog termometra. Je li stvarno nestvarnost to o čemu ne pričaš? Ispričavam se što sam previše drevna, ali i u šutnjama zaboravljenih jezika između kojih tako lako prolaze stoljeća.
Čekam te kod starog Opela. I ustvari kiša će pa se rastačem kao da mi je žao. Ma gdje je ona limuzina kojoj se obraćaš kao da je gitara? Da preveze sav prkos, kao kod plemena, što se održao do naših genoma. Šteta što joj je probušena guma/ rastrgana žica. Taman da je ne upitam ništa. Nego čisto eto da se spotaknem estetski i ljudski kad svi upitaju tko je muškarac koji je čitao M. Duras.
