OTAC SE VRAĆA SA SLUŽBENOG PUTA
Pamtim ko sad
Ništa
u rukama
nije imao tata
kad je iznenada
s vrata
reko
“Evo me !
Zar ste mislili da sam umro ?”
Kuća tako skočila
da majka kroz nju propade
” Svi su nam govorili da jesi,
a mi smo, uvijek, znali da nisi !”
Penjemo se
nas trojica
uz planinu
našeg oca
Usput ga
posvuda
ljubimo, ljubimo, ljubimo
da mu ruke
nikada više
ne budu
prazne
MEZAR HAMID-BEGA KARPOVA
Danima vrebam
da zamuknu granate
prikunjaju snajperi
pa da odem
na Grlića-brdo
Morao bih saznati
da li je preživio
grob Hamid-bega Karpova
Trideset je godina
Sarajevo žvakalo
mrvice romana
o uzoritoj familiji
Karpova a muslimana
Kako se Ešref
četrdesetosme
ubio zbog ljubavi
i ostala za njim mapa
prvog sarajevskog stripa
Kako se Nedžad
pedeset i devete
trbuhom za kruhom
obreo u Belgiji
Kako je po sestru
lijepu Eminu
došla jednog dana Sreća
odvela je za ruku
I o Hamid-begu
podosta se znalo
Bijela garda i Oktobar
bježanija i Odesa
Sarajevo ovo potom
kao čudo nad čudima
“Nije život što i polje preći”
kazivao je svako malo
podižući praznu čašu –
a punoj je puno dao.
Šta je tako lijepo
među nama vidio?
pitale se džematlije
kad je uzo vjeru islam
A u kući gospoda
Ljudmila – Amila
dva lijepa sina
i ozbiljni poslovi
da se kćerka dogodi
Trideset je godina
Sarajevo žvakalo
mrvice romana
o čestitoj lozi
Karpova a muslimana
Zato vrebam danima
da zamuknu granate
prikunjaju snajperi
pa da odem
na Grlića-brdo
Jednim ću pogledom saznati
da li je živ mezar
Hamid-bega Karpova
i kako je u Sarajevu
devet stotina devedeset pete
završio roman
započet u Odesi
osam stotina osamdeset druge
NE MOGU DA ZASPIM
Ne mogu da zaspim. Pod uhom, u jastuku,
čujem svoje bilo. Ko preglasan, sa džamije,
ezan, što me budi i kad kao mrtvac spavam,
ne da mi, ono, da zaspim, ovakav, tužan i trijezan.
Na jedno čulo sveden, radim, i postojim, samo
sluhom.
Ništa mi zapravo nije. Šta jeste, ne boli. Kako da
Vam kažem? Sklopljenih očiju, strašan i ružan,
nekakav, u tami, vidim lik. Gledam ga, gleda me,
dok o njemu krojim slik. Da mu dadnem oblik.
Cijelu sobu obuima, a više ga nema, nego što ga ima.
Naučio sam, davno, taj nauk: hoće, i voli, u sliku
da se pretvori zvuk. S velikom mukom, odmahnem,
nejakom, unutarnjom rukom. Jednom, pa opet.
Slušam, potom – a golo olovo u očnim kapcima –
okolo, sve odjekuje. Krevet i pod, zidovi i strop.
U njima, gromoglasno, moje srce bije. A ništa
mi nije. Samo: ne mogu da zaspim. Čujem svoje
bilo. Sve čujem: topi se, na sjeveru Kugle, golemi
led. Struji struja. Sve čujem: gine, i jeca, u Africi,
nekakva rogata životinja. Toplo diše mrav. Čujem:
sanja me žena. U njoj, moje srce tinja. U igri i
veselju, pominju me djeca: “Ocu je danas stoti
rođendan.” Dođe mi da se prekrstim, spoljašnjim
rukama, odjednom objema, kako se nikad niko
krstio nije, niti se krsti. Otkloni, Alahu ! Svemilosni,
otkloni !
Ne mogu da zaspim. Trnu nožni, trnu gornji prsti, i
trnem cio, kao da nikome više nisam ni sin, ni brat, ni
otac – nit ičega dio. Tutnji, tutnji i tutnji krvotok. Još sam,
dakle, živ. I čujem, u jastuku, pod uhom, vlastito bilo.
Što ne da mi da zaspim. Što hoće, i čini, da zdrav i
budan i trijezan, za postelju nesvezan, mirno dočekam
smrt. Svoj posljednji, prelijepi, ezan da čujem duhom
a ne sluhom, i u oči da je gledam, dok me uzima, i
prima. Mene, i ovo moje strašno bilo.
I sve da mi bude – i lijepo i milo.
Kako nikad nije bilo.
GOSPODARI GRADA
Oni su
Iz moga srca
Iščupali Sarajevo
U Sarajevu
Ja više nisam kod kuće
Ni cipele više ne skidam
Kad u svoj dom
U Sarajevu
Dođem
Ne sjedam
Ne liježem
Da zanoćim
Ne bih osvanuo
Pazim
Da ne zažmirim
Mogo bi me
Na nogama
Prevariti san
Kao da je uklet
Od svoga doma
Bježim
U Sarajevu
U svome domu
Ja više nisam
Ni u domu
Ni u Sarajevu
Oni su
Gospodari grada
Iz moga srca
Iščupali Sarajevo
JEDAN BAŠČARŠIJSKI MONOLOG
“Izvolite pogledati, izvolite se čuditi, izvolite kupiti!
Hemiski žućni safun – najbolje, najefikasnije, najjednostavnije, najjeftinije sredstvo za čišćenje mrlja.
Čisti mrlje od: piva, mlijeka, hrđe, masti, ulja, kolomasti, svih vrsta mazivih ulja, krvi i ostalih mrlja koje se mogu naći na: tkanini, vuni, svili, plastici – i svugdje gdje se može naći mrlja.
Izvolite me kontrolisati, moliću lijepo !
Hemiski žućni safun – jedan komad dva dinara, dva komada tri dinara, ko navija za ‘Želju’ – dinar i po.
Pogledajte samo ovo, moliću lijepo !
Ako vam se novčanica umrlja mastilom marke ‘Leonardi’,
samo uzmete hemiski žućni safun, namočite u vodu, protrljate i sa jedne i sa druge strane, moliću lijepo – mrlja avtomacki nestaje! Izvolite me kontrolisati, moliću lijepo!
Hemiski žućni safun, dva puta nagrađivan na međunarodnim sajmovima hemićara u Mariboru i Ljubljani.
Izvolite me kontrolisati, moliću lijepo!
Samo namočite hemiski žućni safun u vodu… i mrlja automacki nestaje.
Jelo se, pilo se, prosulo se, majka grdi ćerku, ćerka nije kriva! Ben Kvik je u vašem gradu – ćemu tragedija ?
Nemojte se brinuti, samo uzmete hemiski žućni safun,
namočite u vodu…
– Nije ti to voda, to ti je rakija!
– Druže, ako vam je do šege, šega je dvjesto metara niže,
kod Gopoje.
Gađanje vazdušnim puškama i krpenjacima u lončiće ….-
– E, pošto nema interesenata, ja prekidam proces!
