Nikada sunce nije kasnije izlazilo niti ranije zalazilo kao te godine kada je stari Adem morao poći. Odškrinuo je vrata spavaće sobe u kojoj već tri mjeseca niko nije spavao. Stao je pred bijeli regal sa smeđim ručkama koji je onomad kupio na čekove i otplaćivao gotov tri godine. Protegao se da dohvati kofer kao da kriomice bere komšijinu trešnju tek porumenilu pa pazi da ga ko ne vidi. Dok je za kožnu ručku povlačio smeđi kofer naguran na vrhu ormara preko glave mu je pala bijela krpa s vezenim ljubičicama na krajevima. Bilo je to Fatimino ruho što joj je mati onomad spremila za miraz. Otresao je prašinu s krpe, složio je na četvero i stavio u džep od prsluka.
Izvukao je kaiševe kroz metalne toke na koferu, izvadio iz njega stvari koje nije znao ni šta su i otvorio vrata regala. S gornje police izvadio je plavi džemper Amirov, dvije košulje, oprane i popeglane, nikad obučene, dvoje hlače, jedne ljetne, druge zimske, svijetlo plavu pidžamu na pruge, petero gaća i isto toliko čarapa, aparat Braun i rezervne mrežice što mu je brat Suljo donio iz Njemačke, tri albuma sa slikama, rješenje od stana i penzionisanja, atest o plinskoj instalaciji,i tri karirane platnene maramice. Onda je zatvorio metalni rajfešluz koji je zapinjao s desne strane, provukao kaiševe kroz kopče, zakopčao ih na trećoj rupi i čvrsto za ručku uzeo kofer. Zastao je u hodniku, s vješalice uzeo tanku sivu jaknu i kačket na kojem je pisalo Jugoplastika Split, pogledao jesu li svi prozori zatvoreni radi kiše i propuha i izašao u haustor. Zaključao je i gornju i donju bravu po dva puta i tek onda pozvonio komšiji Draganu. Vrata mu je otvorila Danka, Draganova žena, sa suzama i rekla: „Ne brini brzo ćeš se vratiti.“ Adem je podigao ramena, pa ih spustio, a onda uzdahnuo isto kao onomad Fatima dok je dušu ispuštala, pružio ključeve prema njoj i rekao: „Pazi mi na cvijeće. Ljubičice ne moraš svaki dan zalijevati. Nek nam je bog na pomoći.“
Još jednom mahinalno uzeo je za metalnu šteku, rukom odmahnuo preko glave i sišao niz stepenice. Parking preko puta haustora već je bio pun komšija i mladi vojnici redali su ih u vrstu. Svi su u jednoj ruci držali male torbe u koje je trebalo stati sve. Tog ljeta u Ademu su se nakupile sve sarajevske zime. Ništa mu nije moglo ugrijati dušu. Iz metalne pištaljke začuo se znak za polazak, poput onoga sa željezničke stanice. Kolona ljudi poredanih po dvoje tiho je krenula. Preko lijevog ramena Adem se još jednom okrenuo i pogledao u prozore svoga stana. Spuštene zelene roletne do pola i navučene zavjese kao da su rekle: „Nisu kod koće. Otišli su na godišnji odmor. Vratit će se za deset dana.“
Prešao je Adem taj dan sa ove na onu stranu grada. Sa Grbavice u Hrasno. Tamo su bili njegovi a ovamo su ostali njihovi. Miljacka je podijelila grad. Tog jula ljudi su bili ničiji. Odlazili su svako na neku stranu i čekali da se vrate tamo gdje su pripadali.
Dočekao je Adem da se vrati, samo četiri godine stariji. Te godine napunio bi 78 da ga slučajnim popisom nisu našli obješenog u spavaćoj sobi.
