Kratka priča DIE MASCHINE
Na šibenskom mostu obično ne znam bi li gledala desno na uvalu premreženu mrežama u kojima hvataju se dagnje, ili lijevo na jezičac mora koji je rascijepao stijenu do Skradina. Sad sam pogled prilijepila gore, uz helikopter koji prelijetao je komad neba nad Šibenikom.
Prije koji dan došla je razglednica iz Koblenza, u kojoj je pisalo da za sedam dana dolazi zamijeniti die Maschine kako je on nazivao helikopter, na vojni aerodrom Ploče. Nisam ni sekunde oklijevala, bezobzirno sam slagala na poslu oko razloga mojeg hitnog odlaska na par dana godišnjega, iako na njega još nisam imala pravo, jer sam se tek zaposlila. Rekla sam da se moram vidjeti s prijateljicom Mateom, bosanskom izbjeglicom, rat nas je razdvojio, ona će doći na par dana u Bosnu iz Kanade i ja hrlim naći se s njome. Talijanska šefica je bila skoro u suzama kad mi je odobrila godišnji. Kakva bezočna laž. Istina je bila kudikamo pikantnija. Istina je da se nalazim s Matthiasom.
Kad je stigao treći kontingent vojnika nas tri prevoditeljice bile smo već iskusne probiračice najboljih i najzgodnijih njemačkih sinova. Tog dana čistačica nas je izbacila van iz kontejnera koji nam je služio kao ured, pa smo udobno se gnijezdeći i nehajno se vrteći na uredskim stolicama, gledale prvo postrojavanje tek pridošlih vojnika, pilota, mehaničara i svih ostalih koji ostat će na vojnom aerodromu Zemunika sljedeća četiri mjeseca. Odmah sam ga opazila, s tim širokim plećima ostavljao je dojam odlučnosti i snage, zbog kojih ga je Gruberica prozvala Škinom. Ona je bila sva vražja, a Žaklina ozbiljna i odgovorna, nikakvo čudo da smo joj prišili nadimak Die Stimme der Vernunft iliti Glas Razuma. Ja sam bila negdje između.
Jesam li spomenula da je Matthias Oberstleutnant? Pukovnik. S puno zvjezdica. Bolje sam naučila raspoznavati činove njemačke vojske nego hrvatske koja je bila na drugoj strani aerodroma i gotovo da nije bilo doticaja među njima. Kad bi prošla rampu na ulazu u SFOR-ovu bazu bilo je kao da sam ušla u SR Njemačku.
Susreti su nam bili rijetki i slučajni, najčešće u kantini. Jednom sam ga se usudila pitati ima još tog umaka sa šljivama, a on je odgovorio „Ako se požurite“. Gruberica i Žaklina su mi poslije rekle da je nekoliko puta pogledao prema meni, kad je bio uvjeren da ne gledam. Nije znao da imam svoje špije koje su mi uredno dojavljivale svaki pogled. Nije bio među partijanerima, nije bio ni među onima koji su nam otvoreno udvarali, ni s onima s kojima smo prijateljski sjedili po kavama u kampu, a bogme ni među onima koji su izmišljali razloge za odlazak do grada i potrebu za prevoditeljicama.
Sjećam se, jednom je pokucao na vrata mojeg uredskog kontejnera koji sam dijelila s dva vojnika i šefom računovodstva. Sve je uljudno pozdravio (bio je uljudan za poludit), i obraćao se uglavnom mojem šefu, ali osjećala sam ga, ajme kako sam ga osjećala, tijelom je svojim ispunio cijela vrata, gotovo sam ga mogla dotaknuti, pitala sam se kasnije da li je i on mene osjetio i ako jest, kakav je to osjećaj. Namirisala sam njegov Hugo Boss, onaj zeleni, vojničkog dizajna, a njegov pilotski kombinezon s brojnim zatvaračima na neobičnim mjestima ostavljao je dovoljno prostora mašti. Došao se dogovoriti za ranojutarnji let do Divulja kamo je morao moj šef na sastanak. Vodio je i mene, iako zapravo nije bilo potrebe za prevođenjem. Tek sutradan sam shvatila se šef, već u poodmaklim godinama, samo htio šepuriti po njihovoj kantini s mladom prevoditeljicom. Nije me to smetalo. Dapače, već sam navikla biti jedina žena u vojničkoj kantini i potajice sam uživala u pogledima. Matthias je rekao da će on biti naš pilot, došao nam je samo najaviti koji će to helikopter biti i gdje će nas čekati. A broj telefona od šefa, budući da nije imao sa sobom nikakav papir, zapisao je na nadlanicu. Bilo mi je to tako muževno i seksi, da je barem moj broj htio tako zapisati.
Sutradan u šest ujutro smrzavala sam se na buri, sva ustreptala što će napokon biti prilike za neki razgovor, makar i površan, što bit ću mu blizu cijeli dan, što zarotirat će propele i vinuti naš helikopter pod oblake. Brzo sam pala s tih oblaka kad sam vidjela da nijedan od dvojice pilota koji su nam se približavali nije Matthias. Razočaranu, čak me ni let do Divulja nije oraspoložio. Tamo sam iz nekog čudnog inata puštala da mi se udvara francuski časnik na lošem engleskom, a jednom sam Joelu umalo slomila srce, ali to je za neku drugu priču.
Druga, podjednako neuspjela epizoda dogodila se kad je pun autobus njemačkih vojnika (ali ne i Matthias) putovao u Zagreb na neku vojnu ceremoniju. U Selsku. Ja sam se povezla u autobusu s njima da usput posjetim sestru koja je studirala u Zagrebu. S tog izleta sjećam se tri stvari: kompicirane procedure za ulazak u vojarnu u Selskoj, radosnog susreta sa sestrom na Ilici jer ja sam krenula prema glavnom trgu, a Brigita s trga prema Selskoj, pa gdje se sretnemo, bila je 1996-ta i susret smo dogovorile iz telefonskih govornica. Treće čega se jasno sjećam je iznajmljeni stan naših prijatelja, Plaze i Galena gdje smo bili idućeg dana popodne kad sam ja iz čista mira i hira odlučila nazvati OPZ, Operazionszentrum u Zemuniku da pitam ima li tog dana slučajno neki helikpter koji leti iz Zagreba za Zemunik.
Cijela sam se naježila od miline kad sam prepoznala njegov glas u slušalici:
– „Ima, kako da ne, Frau Lukić, čak dva „Bella“ lete večeras s Plesa za Zemunik, možete birati.“
Dao mi je imena pilota i objasnio na kojem dijelu aerodroma se nalaze. Razgovor je bio službeno pristojan, poželio mi je ugodan let doma nakon čega smo se ljubazno pozdravili. Dugo sam ostala u hodniku sa slušalicom pritisnutom na prsima kao da ću njome zatomiti divlje lupanje srca. Jedan pogled na mene u tom hodniku bio dovoljan mojoj sestri da shvati da ta moja „simpatija“ u kampu nije uopće tako bezazlenog karaktera.
Brigita i njen dečko odvezli su me predvečer na aerodrom, nakon što smo prošli sigurnosnu provjeru mogli smo gotovo skroz do piste, tamo gdje slijeću privatni avioni i helikopteri. Letačku ekipu našla sam u vojnom duty free shopu. Odlučila sam se za pilota kojeg bolje poznam i ubrzo nakon toga sjedila sam u helikopteru, a on se podigao u suton koji je padao na Pleso. Dobila sam i svoje slušalice i uživala u letu dok nismo uletjeli u oluju iznad Velebita. Turbulencije su nas počele zanositi amo tamo, ali još je bilo izdržljivo. Shvatila sam iz njihovog razgovora da im je cilj popeti se malo iznad olujnih oblaka i izletjeti ravno na obalu. Kad smo izletjeli iz oblaka, dole u mraku ocrtavao se rub mora istočkan svjetlima na obali. Shvatila sam da piloti ne znaju točno gdje se nalaze, izgleda da im je otkazao neki instrument. Nakon još jednog pogleda dole uočila sam da se svjetla savijaju u luk karakterističan za Kvarnerski zaljev. Otkrila sam pilotima da smo iznad Rijeke i Opatije. Bili su mi vidno zahvalni na tome. Molim, i drugi put, smijala sam se, primjereno sam se odužila za free ride. Ili se to zove slobodan let?
Kad smo sletjeli na pistu u Zemuniku bilo je već osam navečer, otišla sam u naš kafić u kampu, Billiard Cafe, čekati idući shuttle bus za Zadar. Bilo mi je čak i malo nelagodno biti tamo jedina žena jer radno je vrijeme odavno završilo i poslije 4 popodne u kampu nema više lokalaca ni žena. Upravo sam se vraćala sa šanka s čajem u ruci gledala za koji stol sjesti, kad naletim na njega. Opet me noge ne slušaju, a iz usta ništa suvislo da izađe. Matthias je kratko zastao, ljubazno pozdravio i pitao samo „Gut Heim geflogen? “ (Dobro ste kući doletjeli?). Na što, vidjelo se, očekuje samo kratko Ja, natürlich, viellen dank , nekako ne zaustavljajući dovoljno svoju putanju kretanja da bi bilo mjesta za išta više. Silno razočarana time što nije pokazao rukom za neki stol gdje smo mogli popričati više od te pola rečenice u prolazu, spustila sam se za prvi stol do šanka, s nekom ekipom koju površno poznam, tek toliko da ne sjedim sama.
Te sam večeri zaključila da mu nisam ni najmanje napeta i da je onih par toplih pogleda bilo samo u mojoj glavi, a i ove dvije kokoške koje su na te stvari pazile, sigurno su i one sve krivo pokopčale. Oberstleutnant je samo tipično i iritantno njemački ljubazan. I tako sam ja njega prekrižila.
Bio je u nemilosti punih petnaest dana. Do božićne zabave u kampu, i to one najbolje, u šatoru kod čistačica, bilo je tamo pršuta, domaćih kolača i bogami i dobrog vina. Čistačice su se napile, ne toliko zbog Božića, koliko zbog saznanja da je ova misija gotova i da se njemački kontingent uskoro pakira, kamp se zatvara, a s njim i naša radna mjesta. Toga dana nisu htjele razmišljati gdje će naći ovako dobro plaćen posao u poslijeratnom Zadru i vrištale su od vlastitith masnih viceva i prepričavanja dogodovština i pošalica na račun vojnika. Kad sam izašla iz šatora osjetila sam da me vino uzelo, bila sam vesela i nazajažljiva, puštajući da se društveno prihvatljivi filteri svedu na nejasan sfumato, pa možeš reći što hoćeš kome hoćeš.
Odmarširala sam ravno u OPZ. Znala sam da je dežuran, iako to nisam htjela, uvijek sam znala kad radi jer prošao bi mi pokraj kontejnerskog prozora. Pokucala sam, otvorila vrata i kad su se sve glave digle i sve oči u me pogledale, izdeklarirala sam svojim najslužbenijim glasom:
– „Ich muss bitte mit dem Oberstleutnant Hagen reden!“(Molim vas, trebam razgovarati s pukovnikom Hagenom) . On me u čudu pogledao, ali nisam se dala smesti, samo sam učtivo zamolila:
– „Možete li molim vas izaći vani?“ Kad je izašao vani i napola pritvorio vrata za sobom upitala sam ga, isto tako službeno: „Da li biste bili tako ljubazni da popijete jedno piće sa mnom u Billiard Cafeu?“ Pomalo zbunjen, nakon kratke pauze odgovorio je:
– „Rado. Vi pođite, a ja ću vam se pridružiti, samo da nešto završim.“
I došao je. Bogtepita o čemu smo pričali. Nisam dugo čekala, nego sam pitala, ravno u glavu:
– „Jeste zbilja tako slijepi ili se samo pravite?“, još smo bili na vi.
On se nasmijao, ali je i dalje bio nevješt, da li se pravio ili je to zaista bio, ne znam. Nešto je pričao o visokom zidu koji je izgradio oko sebe. Ako mi je nešto i želio poručiti između redaka, previše sam bila supijana da bih to iščitala.
– „Zar, Herr Oberstleutnant, ništa niste opazili u ova četiri mjeseca?“
Zbunjeno se, ali i sigurna sam u to, ugodno iznenađeno smješkao i premještao u stolici, rekavši:
– „Ako sam nešto i vidio, bio sam uvjeren da mi se pričinilo.“
Uostalom rekli su im, valjda u sklopu pripremnog treninga i kulturne orijentacije da su Hrvati jako katolički narod, tradicionalnih vrijednosti i bolje da im se ne diraju u žene, pogotovo ne one udane jer mogli bi najebati, a i uzoriti Bundeswehr na loš glas dovesti. I sve tako puno nekih isprika i okolnih objašnjenja, ništa konkretno, ništa za što bi se uhvatila i to doma ponijela. Srećom, ne znam ni sama kako ni tko je to prvi spomenuo, ali dogovorili smo se za još jedan susret. U gradu u četvrtak popodne.
Našli smo se u pizzeriji Pet bunara, jedva da sam to nešto malo pizze izjela od silne nervoze. Bio je malo otvoreniji, i napola, ali samo napola mi priznao da mu se sviđam, bez da je baš tu riječ upotrijebio, bio je vrlo smjeran i pristojan, možda je rekao da sam mu bila draga, simpatična i da mu je žao što nismo imali više prilike za upoznati se, a on eto, ide, odnosno leti doma već u nedjelju.
– „A što je bilo onu večer kad sam doletjela helikopterom iz Zagreba?“,
– „Bilo je neprilično da sjednem s tobom“, aha, dobro je, prešli smo na ti, „jedinom ženom u kafiću u taj kasni sat, ljudi bi krivo shvatili i sutradan ogovarali“, objasnio je dok sam ja vrtila glavom u nevjerici.
– „Hoćemo li se prošetati?“, pitao je. Prošetali smo se po rivi i po Foši i kad smo stepenicama izbili gore na cestu što vodi od Kopnenih vrata, u jednom mi se trenutku opasno približio. Ja sam samo promrmljala da ima previše svjetla. Hodali smo dalje i pričali i tako zašli u park Vladimira Nazora. I tamo negdje kod ribnjaka sa zlatnim ribicama, zastao je, okrenuo se prema meni i upitao me:
– „Je l’ tu dovoljno mračno?“
Prije nego što sam uspjela išta odgovoriti, obujmio me je, spustio lice k mojemu, a usne nam se spojile u poljupcu. Dokle sam živa neću znati koliko je taj poljubac trajao…par sekundi? Minutu? Dvije, pet? Dokle sam živa živjet će i on u meni. Bio je to zaron u vječnost u kojoj i sad postoji njegova sočnost, tekstura, toplina i užitak što spušta se niz jezik u tijelo. Cijelu me poljupcem obavio. Kad sam ponovo otvorila oči, zemlja se vrtjela u drugom smjeru, kozmička su tijela zamijenila mjesta, tlo mi je visilo iznad glave dok hodala sam po oblacima.
Ne sjećam se ni rastanka, ni odlaska doma ni sljedećih nekoliko dana. Sjećam se samo te nedjelje, kad sjedila sam doma znajući, bolno, da polijeće prema Njemačkoj i da se više nećemo vidjeti. Da sam samo znala. Ne bih bila tako prazno gledala kroz prozor, odsutna duhom i mislima, potpuno neupotrebljiva.
A onda je došlo njegovo pismo.
Sve mi je priznao. Da sam mu se svidjela još prvog dana, da me izbjegavao u velikim krugovima, nastojeći zanijekati sve što je raslo u njemu mjesecima, kako se živ pojeo što je zbog hitnog sastanka morao propustiti onaj let za Divulje kojem se veselio baš kao i ja, kako je bio ljut na sebe kad se onako spetljao u Billiard Cafeu naletivši na mene poslije Zagreba, kako se nije snašao pred mojim direktnim pitanjima kad sam ga odvela na kavu poslije božićnog partija. Pisao je o osjećajima koje ne zna objasniti i bliskosti koju je osjećao dok je letio iznad Zadra na putu kući i rastrzanosti, negdje na pola puta između pjenaste uspomene na naš poljubac i surove konačnosti rastanka i njegovog bračnog stanja.
Tako je započela epska epistolarna veza koja se mjerila iščekivanjem poštara i čuvanjem neotvorenog pisma satima. Poljupcem smo otpečatili godine koje tek će doći, prepune čežnje, slasti i kilometara među nama. Oh, kako je on pisao! Godine studija njemačke književnosti isplatile su se, ako zbog ničeg drugog, a ono zbog čitanja njegovih pisama kojih se ne bi postidjeli ni najveći bardi njemačkog pera. Njegove čežnje isprepletene s nagovještajima žudnje koju je odavao tek u zarezima zasjenili su svu lektiru romantizma. Nagrađivala sam se nasladom sporog čitanja, pazeći da pažljivo ursknem svaku riječ, kao krepku juhu, polako polako da kliznu mi niz jezik dok mrmljam ih da im čujem zvuk, da u krv mi uđu, pod kožu se zavuku zauvijek mijenjajući mi epitel ljubavnom tetovažom u stihovima.
Pisma su dolazila na maminu adresu, a što da radim, udana sam žena. Iako je možda slutila, nije ništa pitala i na tome sam joj zahvalna. Jednom kad bi ih uzela u ruke, nisam se mogla odvojiti od pisama, nisam ih čuvala na sigurnom, recimo u kući roditelja, ne, ja sam ih držala doma, čak ne ni nasumce zabodene među studentske skrpite ili mnogobrojna pisma prijatelja iz daleka, bila su sva na jednom mjestu, zavezana crvenom vrpcom, na dnu ladice s mojim donjim rubljem. Da ih je ikada pronašao, moj muž ne bi trebao znanje njemačkog da sve shvati u trenu. Što ću, takva sam, voljela sam se igrati vatrom.
I nakon dvije godine takvog draškanja perom i prolijevanja tinte, on dolazi zamijeniti „mašinu“. Njemačka je tad, krajem devedestih još uvijek bila na kraj svijeta. Nisam imala ni auto ni para ni mogućnosti za dokoturat se do tamo. A sad evo me u busu koji vozi me na jug. I pitam se, a sve kao ne vjerujem, da li je taj zeleni helikopter die Maschine i da li on upravlja njime, da li drži joystick među koljenima dok u njemu uzbuđenje raste kao i u mojim grudima.
Sjedim na ugovorenom mjestu. Na terasi hotela u Gradcu, sama. Sredina je svibnja, toplo je. Naručila sam kavu kod konobara koji se ukazao nakon pola sata. Nisam kavu ni okusila kad su mi u vidokrug ušle čizme, crne, vojničke. Gledam u njih, netremice, ne mičem se i na tren pitam se je li ovo zbilja moguće. Pogled mi se polako diže, klizi njegovom pilotskom uniformom, penje se njegovim čvrstim tijelom, a na kraju tog pogleda njegove su nasmijane oči. Moj Matthias.
Zadrhtalo je brdo iznad Gradca, zanjihali su se borovi na plaži kao i luster nad nama kad zatvorili smo se u sobu. Sve ono žudnjom ispisano, sve ono rumenog lica pročitano podiglo je jako ljestvicu na barometru mojih očekivanja. Ali Matthias nije bio na razini očekivanog, on je sve moje nade premašio, ljestvicu i barometar rasturio. Ni glad nismo osjećali tažeći ovu nezasitnu, godinama odgađanu, nismo iz sobička izlazili, čuli su nas šetači na rivi, čuli su nas rijetki kupači na tihoj plaži. Nije nas bilo briga.
I da, ono nad Šibenskim zaljevom bila je njegova mašina.
