Radost
Ti nijesi tuđa večera
ni domaća kletva
obećanje od šećera
ni sjetva
ni žetva
I nijesi ono što ti govore
da treba da budeš
pusti zlotvore
Pandorine kutije bi da otvore
ti traži samo ljude
Ti nijesi kičma savijena
zbog onih
što ne umiju da nose
puzavica oko nogu obavijena
kojom će nejaki da se ponose
Ti nijesi posljednja želja
ni prvo mutno sjećanje
od Kaina do Avelja
nijesi ni tuđe kajanje
ni nevolja
Zato ne dozvoli
da ti duša zbog manjih
od tebe
zebe
i gladuje
sačuvaj druge
ali voli sebe
Ono si što te raduje.
Pišem i berem pupoljke
Kašlješ, ljubavi,
iskašljaćeš svijet jednom
a ja ću i dalje da kudim
žensku narav što uz kašalj stigne
da prostre
da opere
da podigne
terete od kojih nema skrivanja
ni bijega
a možda samo da prekrijem oči
da se pravim da nema biljega
Šaljem rukopise na sve strane
razmatram metriku i
semantiku
i svemu tražim mane
a mogla sam da šokiram
pa da tako pridobijem izdavače
možda da odblokiram
djevojčicu koja u meni plače
dok ova nejaka ženturača
sklapa oči nad odgovorima učtivim
pravim
možda djevojčica ne želi vani
možda da joj kapke kao vrata
zaglavim
Ti me gledaš i pitaš se zašto ne
napišem knjigu
sva ta poezija leži okolo rasuta
prave žene pišu romane
kažeš mi da dam raji šta traži
pa da nam jednom
odjednom
svane
Ja nijesam žena za romane
više sam za polja maka
u njima pišem pjesme
previše je na svijetu proze i mraka
sve se gubi
ali poezija
kratko bljesne
Pišem i berem pupoljke
i možda se jednom sasvim zaboravi
pa iskašljem i ja svoje boljke.
M. R. Š.
(Za Jelenu)
Četrdesete su nove tridesete
tridesete su nove dvadesete
ne želim da živim iste godine
ni da gledam zalaske s ledine
dok filozofiram o tome
kako nijesam mlada
a svima oko mene se čini tako
ne želim
u četrdesetim sve je lako
ne moraju svi da me vole
ne moraju da znaju za
uspjehe i škole
u kojima nema diploma
samo puno snage
da otjeraš soma
tamo gdje pripada
i kad ti se dopada
da čovjeku kažeš
ponekad se javi
i sve je u glavi:
i radosti
i pakosti
milosti
žalosti
izaberi kuda
glavom iz zabluda
Četrdesete su nove
i pomalo svete
godine koje lete
bez recepta i dijete
ne zanima te više
ni kome si kliše
ni ko te posadio
na pijedestal
dok je radio
i tebi o glavi
ne vjeruj u praznike
uvijek sebe slavi
Sebe kroz tmine
sebe kroz tišine
kroz ožiljke
i opiljke
kroz nesanice
dane što si trošila
nemilice
kroz juče i danas
za sebe i za nas
samo gledaj kuda
glavom iz zabluda.
