SLOVA ZA GALGE
ljeta 2004. odrađivao sam
ljetnu praksu (u trajanju od 2 tjedna)
u Klinici za ortopediju u Lovranu.
„reforme“ državne paradigme
nisu zahvatile ulicu u kojoj je smještena bolnica
(Šetalište maršala Tita 1).
praksa se odrađivala besplatno
tamo se pekao zanat,
a znanje se nudilo kao porcije jeftinog graha
pred pučkom kuhinjom.
znali smo da takva radna mjesta nećemo dobiti.
mi nismo klijentela njihovog klijentelizma.
po habitusu (kompetencija je samo dekor)
mi smo predodređeni za
salamoreznice kvartovskih dućana,
sezonsku poslugu i
partviše po inozemstvu.
tandrkao sam se s busom 32,
nauživao vratolomija po okukama uz more.
prednji dio busa sa zadnjim povezivala je tzv.
harmonika, koja je cviljela pod papučicom
gasa nadrkanog šofera.
sa mnom se gombao
debeljuškasti klassenkamerad,
uvijek bi trućao o Dalmaciji i namlaćenoj lovi.
obučen u bijelu uniformu i oran za rad.
prizor i suviše groteskan, samo da
se bijela mundira vezala na leđima.
prostorije za provedbu fizioterapije
smještene su u suterenu, za zakržljalu
granu medicine.
marendu smo uglavnom
provodili u parku pokraj sklepane
kamp-kućice bez kotača, kusali smo masne
hamburgere i pozdravljali liječnike;
vazda bi naručivali „zdrave“ sendviče s
usahlom salatom i postiđenim paradajzima
na ponos diktature zdravlja i otklon od plebsa.
po povratku u radne prostorije
oslobodila se kabina za terapeutski ultrazvuk,
skučena iza zelenkastih zavjesa.
bilo nam je rečeno da ne prozivamo pacijente
koji čekaju u čekaonici;
naglasili su:
sada dolazi jedan
poseban pacijent.
poseban pacijent došao je u pratnji represivnih organa.
dva gojazna policajca nadmetala su se
koji će od njih dvojice skinuti lisičine.
oblijetali su poput dvorjana, zadovoljno cerekali,
nacereno gurali palčeve u opasače i sokolili ga
pogledima idolopoklonstva.
presavijeni kaputi preko lisica
nose se kada se uključe kamere i
šareni buketi mikrofona,
jer tada hulje cvjetaju
obavijeni aureolom mučeništva.
otpozdravio je vojnički resko i
zavio u kabinu „rezerviranu“ za nj(ega).
trljao je članke i nešto uzgred priupitao.
mene je zapao red da obavim terapeutski ultrazvuk.
pokatkad se priroda ili geni pobrinu za satiru.
radilo se o dijagnozi dupuytren kontraktura.
(bolest koja zahvaća površinsku potkožnu fasciju dlana i prstiju – 4. i 5.)
tako kada bi podigao ruku, stršala bi tri prsta.
stropoštao se na krevet.
ušao sam brzo, predstavio se,
u par kratkih crta opisao proceduru,
i uključio ultrazvuk.
položio je obadvije ruke na koljena,
s dlanovima prema plafonu,
prekrio vrhove cipela i
zasjenio zelenkasti linoleum.
nanio sam kontaktno sredstvo na
poiskakale/nabrekle tetive,
prislonio glavu ultrazvuka,
i počeo ravnomjerno okretati.
zurio je u mene kao šahist koji očekuje potez
već dobro razrađene varijante.
strah i nelagoda čitala se iz mojih pokreta,
kao nespretnost konobara-novajlija po
ubavim terasama Jadrana.
upitao me je kako se prezivam?
(prezimena su odredila njegovu karijeru,
on je bio lovac na prezimena).
procijedio sam između usana i pogledao
s knedlom u grlu brojač minuta.
gruntao je kao da lista kartoteku nepoćudnih prezimena.
promrsio je da mi fali jedna kvačica ili slovo.
u mojim nosnicama pojačano se osjetio miris klora
iz obližnjeg bazena, i crveno svjetlo je pulsiralo kao znak
da glava ultrazvuka gubi kontakt s kožom i
moja stopala s linoleumom.
moje prizemljenje je uslijedilo otkrivanjem zavjese,
a u njenom procijepu otpozdravljao je debeljko iz busa 32.
ugnijezdio se na medicinski krevet na mojoj strani i
ne časeći časa zapodjenuli su razgovor o oružju.
s ratnim zločincem dijelio sam omanju kabinu,
i šutnjom milovao njegove zloslutne misli.
kada je odlazio s terapije prezrivo je nažvrljao potpis
na kartonu za pacijente, uvrijeđen jer nije iskamčio
prvotnu želju –,
slobodno plivanje u bazenu
ili korektno prezime.
tusti organi reda nećkali su se koji će mu okačiti lisice.
odjezdili su s noge na nogu na kavu u obližnji kafić.
trpkost nepravde ublažit će macchiato
uz zveket gvožđa na zapešću.
samo jedno desetljeće kasnije,
prijavljivao sam boravak u Münchenu;
stajao sam u špaliru s ljudima
čije jezike ne razumijem,
a glodali smo zajedničku kost neizvjesnosti s
brojem na cedulji.
brojevi su jezik količine – razumljiv svima.
odobren mi je boravak uz dodatne
administrativne peripetije.
na mome prezimenu falila je kvačica,
vjerojatno se zaglavila u grlu printera.
zastao sam na izlaznim stepenicama,
opet je bilo ljeto, i crveno svijetlo
na semaforu nije pulsiralo.
stopala su bila čvrsto na podlozi.
pomislio sam na ratnog zločinca,
i ponadao se da bi bio zadovoljan.
ALSO SPRACH MEIN VATER
otac bi govorio:
tko ne voli tvog oca,
ne voli ni tebe.
s rastavom braka
s prvim brodolomom
u mirnoj luci.
nedugo zatim
prestao sam
voljeti
samog
sebe.
LINQUA POLITICA
(JEZIK DEKLASIRANE KLASE)
Fizioterapeutska praksa (u kojoj radim) nalazi
se pokraj željezničke stanice (s brzim vlakom):
Obermenzing, geografski smještene u zapadnom
dijelu Münchena.
Pacijentu iz nekadašnje države, čije se ime ne
izgovara na glas, kao ime zlog čarobnjaka u knjigama
o Harry Potteru, ne treba ni rječnik,
niti ruke za sporazumijevanje.
Samo ratnim zločincima potrebni su prevoditelji
(mrgodni demokrati nekad s naslovnica
novina, a sada sa slušalicama na ušima skutreni
na optuženičkim klupama).
Depresiju zemlje, zamijenili su depresijom mora.
Nakon što naglasak naglasi boju materinjeg jezika,
i pločica s imenom ukaže na nepostojeće slovo
njemačkog alfabeta, bez krzmanja, i ne mareći
na jezičnu policiju, kod koje je jezik
osobna karta korektnosti, pitaju:
„Hoćemo li po naški?“
*
Treptaj,
kad jutro poput
bugačice upija
sepiju praskozorja,
rasanjuje grube
bridove i
obrise zgrada.
Poslije dojenja
Viktora preuzmem,
nježno ga prebacim
preko ramena,
naslonim glavu
elokventno kao
Niccolò Paganinni
nadomak fajnštimera
na vituli.
Osluškujem trenutak
kada će dijafragma
otpustiti zrak
kao ribar
uze s veza,
da mi dječak
lakše zaplovi
u san.
*
Čitam knjigu S. M. – a,
Viktor spava na trbuhu
u našem bračnom krevetu
(neoženjenih roditelja).
Aplikacija s mog mobitela
emitira zvuk ventilatora
kao poznati klišej iz zagušljivih
kancelarija detektivskih filmova.
Ventilirani imaginarni zrak
čini soundtrack snu mog dječaka.
Čitam i dižem pogled
s numeriranih stranica, i
gledam kako blago leluja
pelena na leđima Viktora
(od ventilacijske aplikacije).
Mislim o pročitanim redcima
upakiranih u sedativne rečenice
s poetskim šarmom.
Libar govori o događajima
s različitih kontinenata
razdijeljenih Atlantikom
vremenskih zona, i
prošlost kao glavna
imaginarna rola
koju (p)okrećemo sjećanjem.
Sklapam korice knjige
s milinom promatram
mog dječaka
otkrivajući spoznaju trenutka,
pročitavši naslov knjige:
Ovo vrijeme sada.
