04/12/2021
Pretraga
Amina Bulić. Kratka priča

Amina Bulić. Kratka priča

Domišljati Ihtijar Netopir

Ihtijar Netopir htio je poletjeti u nebo. To nije bila njegova prvobitna želja nit stremljenje koje je proizišlo iz njegova osebujnog duha, prije bi bio rad priznati da su mu se sve ostale nepatvorene želje slavno izjalovile tako da mu nije ništa drugo preostalo o čemu bi maštao doli da, eto, poleti u nebo. Spočetka svog zrelog vijeka, nepristojno mnogo puta uzimao je sebi za podvig da prevede jedno kapitalno djelo antičke književnosti na svoj svakidašnji jezik. Ukopavao se u taj posao sve u mislima i idejama, nikada ne otvorivši i ne pročitavši ni djelo nit starogrčki jezik naučivši. Sve to ga je dobrano kljucalo u mozak i sam sebi ne bi priznao da je odustao prije nego što je i počeo da se jedne zore nije domislio ovog s nebom. Othuknuo je kroz okno praveći oblak na površini stakla, nakon teretnih i teretnih godina i muka napokon osjeti olakšanje. Poletjet će, dakle, kako se prije toga samo nije sjetio? Ne tražeći tome dugo krivca, prihvati se papira i olovke pa stade škrabati kakvu shemu, ne znajući je li mu to inspiracija ili čisti njegov genij vodi ruku sad tamo sad ovamo u nastanak nečeg što historija neće moći zaobići u svojim bilježenjima.

Mukotrpne sate rada svesrdno je pratio žar u Ihtijarevom želucu, koji je pulsirao u ritmu strepljenja i rasplamsavao nadu pred izvjesnošću ovaploćenja njegovog genijalnog umna poduhvata. Za samo jedan dan i petsto dvadeset minuta ovaj novopečeni pionir dedalaštva nacrtao je skicu izuma koji ga je trebao vinuti nebu pod oblake, pticama uz krila. U zanosu stvaranja niti je jeo niti pio, a olovke su mu se tupile i njihova krhka karbonska srdašca pucala su pod težinom Ihtijareve ambicije i ludila. Kada je tako ostao bez alata za crtanje, završna skica bila je puna nedovršenih linija, nepopunjenih praznina i bjelih jazova među udaljenim tačkama. Takva mu se učini upravo vjerodostojnom predstavom onoga što je imao u svojoj glavi. Zadovoljno othuknu, umalo da ne vrisnu od sreće koja nahrupi uz slast obavljenog posla. Sada je trebalo samo da svoju konstrukciju uskrsne sa papira i smjesti je u tri dimenzije.

Tačno kako je i planirao, u blještavilu sunčanog petka, u proljetnom povoju vlažne zemlje i blagovetnog aprilskog zraka rodi se Ihtijarova dedalovska naprava. Izronila iz dubina njegovih nadanja, ponikla ispod očinskih milodragih dlanova, izmigoljila se iz njegova uma i razvila svoja krila koja su rasponom prelazila dvostruku dužinu njegove raširene desne i lijeve ruke. Sada je trebao samo da se smjesti u njeno jezgro, uglavi svoje udove, zaveže ih i da pritegne kožne kaiše za siguran let. Stajao je na litici iznad sjevernog djela grada i divio se sebi. Njegov uspjeh već je bio neupitan, nije bilo sumnje. Sljedeći korak koji će napraviti korak je koji odvaja heroja od obična smrtnika. Gledao je spravu načinjenu od drveta, mesinga i bakra. Potom je pogledao na grad, grad iznad kojeg će pokoriti nebo. Bio je zadovoljan što će na taj način zadužiti svoj rodni grad, upisati ga u bespovratnu historiju dostignuća čovječanstva. Znao je da više nema povratka među osrednjosti, poželio je koraknuti, ali noge su mu se suspregnule, nevoljke da poslušaju naredbu hodanja ka letjelici. Nenadani strah i sumnja u njegovih ruku djelo Ihtijara su zaskočili s leđa paralizirajući mu srce, noge i usta. Nije mogao da proguta pljuvačku, a jezik mu je bio suh poput pustinjskog pijeska. Puhao je blag vjetrić, zapodjenuvši igru sa bakrenim ivicama krila Ihtijarove letjelice. Uši mu ispuni tutanj misli što stadoše u stampedu hrliti glavom. Ponovo pogleda na grad, pa na otužnu konstrukciju. Pomisli kako ona nikada neće dosegnuti svoj puni potencijal jer on, njen stvaralac, ako mora da bude iskren prema sebi, ne raspolaže dovoljnom količinom hrabrosti da realizira svrhu njenog postojanja. Zapravo, možda hrabrost tu i ne bi presudni faktor, već je njegova naprasna želja za letom isto tako, naprasno, zgasla. Pomiri se s tim da nikad i nije baš savim polagao nade i snove u tu antigravitacijsku plovidbu. Uvjeri se kako je, ipak ljepše čvrsto stajati nogama na zemlji, s koje će uživati u snatrenju pod nepreglednim plavetima. Nove okolnosti otvoriše velika pitanja. Namjena te sprave osta mu sada nejasna. Sažali mu se nad njenom prevrtljivom sudbinom i osakaćenom svrhom. Na trenutak mu bi neugodno stajati ispred te skulpture razočarenja.

Poslije dugog ispraznog zurenja kroz nju, priđe joj, uhvati je za one kaiše kojima se nesuđeni joj putnik trebao sjediniti s njom pa, s mišlju da je s litice strmoglavi niz okomite padine, stade vući i tegliti. Njenim uništenjem olakšao bi i sebi i njoj, činilo mu se. No, prije nego ju uspje dovući do ruba, ona mu se otkri u svoj svojoj neobičnosti i jedinstvenosti. Odblijesci sunca klizili su niz njena raskošna metalna krila. Lahka osovina od glatke i oble kedrovine što se preplitala sa presovanim mesinganim cijevima i bakarnim ornamentima upotpuniše estetski dojam cjelovitog prizora u Ihtijarevim očima, pa se na toj pozornici, gdje joj priroda činjaše kulisu, prikaza smislenom i lijepom. Duh mu zadrhta dotaknut blaženom spoznajom – pa on je umjetnik.

Neospornu estetsku vrijednost njegova umjetničkog djela prepoznaše ozbiljne i ugledne glave. Ustvrdiše da takav primordijalni skulptorski izričaj bi nezapamćen na njihovim prostorima sve do pojave Ihtijara Netopir. Mnogi su izjavljivali kako su pravi sretnici što su savremenici baš jednog takvog umjetnika kao što je on. Bi jedan od rijetkih stvaralaca čije djelo prepozna, prizna i znade cijeniti čitava nacija još za njegova života. Nefunkcionalna letjelica preinačene primjene, skulptura “Epifanija”, kako joj je Ihtijar nadjenuo ime, ostade umjetnikovo jedno jedino djelo, pritom remek-djelo. Njen proces nastanka i prvotna svrha svima ostadoše tajna. Ihtijar je, istini za volju, pa neka i to ostane zapisano, na izložbi u Nacionalnoj galeriji posjetiteljima ispričao kako je on “Epifaniju” pravio prvenstveno iz želje da se vine u nebo te da se taj plan izjalovio pred sam let. Prisutni su tu priču shvatili kao duhovitu tvorevinu umjetnikova uma te su uz aplauz oduševljenja izignorirali i previdjeli njenu istinitost.

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt