Početak je 17. stoljeća.
Prostor današnje Hrvatske nalazi se pod vlašću triju velesila: Mletačke Republike, Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva.
Dio Istre podložan je duždu u Veneciji pod imenom Pokrajina Istra, a dio je podvrgnut austrijskom nadvojvodi Ferdinandu i nosi naziv Pazinska knežija. Otoci su mletački, ali je Hrvatsko primorje austrijsko.
Pod habsburškom je vlašću i Senj, a kako je njegovo zaleđe izloženo prodorima Turaka, senjski uskoci žive od gusarenja i pljački mletačkih galija. Venecija je nemoćna da ih u tome spriječi, stoga se obraća nadvojvodi kako bi on stavio uskoke na red. Premda nadvojvoda čini nekoliko formalnih ustupaka Veneciji i strogo kažnjava uskoke koji su prevršili mjeru, zapravo profitira od njihova djelovanja koje podriva mletačku prevlast nad Jadranom.
Venecija odgovara strogom i višegodišnjom morskom blokadom habsburških luka. Lišen zaleđa koje bi mu omogućilo trgovinu, Senj počinje gladovati…
Poglavlje 1.
IZMEĐU ORLA I LAVA
Lovran
Pucnjevi arkebuza rezali su uspaničeni vapaj zvona. Noć je već pala kada se s mora prolomio tutanj nalik na udar topa. Gonjen sve crnjim slutnjama, Krsto podbode konja u galop, a Kraguj zlovoljno strese grivom i kopitima stane frcati šljunak. Zrakom su se kovitlali listići pepela i ulijetali im u oči. Sada su već mogli na crnoj morskoj pučini vidjeti i stotine svjetala – dvije goleme mletačke galije ustobočile su se pred Lovranom, a desetci čamaca na vesla užurbano su plovili morem.
Prevalivši još jedan prijevoj, Kraguj se iznenada zaustavi, zanjišti i propne od straha. Krsto ga jedva obuzda, i sam zgroženo zureći u prizor pred sobom. Noćno nebo nad Lovranom ukleto se žarilo, a iz zapaljene gradske žitnice izvijao se strahotan plameni stup.
Cestom ususret Krsti počnu dolaziti prvi bjegunci. Najprije je na njega nabasao bosonogi seljak, jureći samo u košulji i urlajući iz petnih žila:
‒ Bježite, ljudi! Mlečani! Mlečani su nam spalili Lovran!
Za njime je prvi pastir tjerao desetak ovaca, da bi naposljetku prema Krsti nahrupila gomila žitelja lovranske okolice goneći pred sobom koze i goveda. Odjednom se našao prikliješten osmuđenim mnoštvom koje je zapomagalo i spoticalo se u gužvi. Stoka je prestrašeno blejala, meketala i mukala, kokoši u kavezima mahnito lepetale krilima, a žene vukle za ruke uplakanu djecu.
Kako se primicao gradu u plamenu, gomila je postajala sve gušća, a naguravanje sve grublje. Negdje je pao kavez i razbio se o stijenje, a izbezumljene su kokoši poletjele zrakom te se stale sudarati s ljudima i zapletati u volovske rogove. Malo dalje stari je seljak luđački šibao magaricu koja se, savladana strahom, ukotvila nasred puta i panično revala.
Izlaz iz gradskih zidina prepriječila su dvoja prevrnuta kola. Do trenutka kada je Krsto dospio pred njih, ljudi su ih već odavno pomaknuli u stranu, ali nedovoljno pa su se proguravali kroz tjesnac, spoticali i gazili jedni preko drugih. Krsto pritegne Kraguja, uzvere mu se na sapi i preskoči na kola, a odande u uskovitlanu masu koja je nasrtala s druge strane. Ispred crkve svetog Jurja stane se ogledavati u potrazi za poznatim licem.
‒ Mare! – poviče on.
Ponovljeni tutanj prolomi se zrakom i topovska kugla pogodi obrambenu kulu, propara joj krunište i odnese sa sobom dvojicu arkebuzira. Vriskove nadglasa štropot razvaljenih blokova koji se sruše na trg. Krsto se zakašlja i rukavom otare oči. U kovitlacu prašine nazirali su se udovi kamenjem zasutih stradalnika. Gradski fontik izgarao je ukletom brzinom. Divovski plameni jezik, prežderan godišnjom zalihom žitarica koja je nestala u jednu noć, zadovoljno je palucao uvis.
‒ Marija! – Krstin glas pomiješa se sa spletom jauka i izgubi u tutnjanju vatre i zvonjave.
Jurio je dalje prolazeći pod isijavajućim bokovima žitnice i tražeći poznato lice u moru glava. S njime se mimoiđe čađava žena koja je na ramenima teglila staricu malaksalu od dima i vrućine. Ususret mu je izbezumljeno jurio neki dječak vičući:
‒ Upomoć! Oteli su mi brata! Vode ga na galiju!
Krsto za leđima začuje topot kopita i okrene se. Ulicom su bezglavo jurila dva konja zapaljenih griva kotrljajući pod kopitima razlomljene bačve i gazeći proliveno vino. Jedva je stigao povući dječaka u stranu kad su protutnjali pokraj njih, a onda potrči dalje putom koji su mu izgubljeni pastusi krčili svojom strašnom pojavom.
Izbio je kroz morska vrata samo da bi ugledao redovnike kako na obali polijevaju Kapelu svetog Sebastijana. Požar je zahvatio stari bor i prijetio da će se preko groblja proširiti i na crkvicu Svetog Trojstva. Ribarske brodice vezane u lučici nestajale su pod vodom šaljući u zrak gusta isparavanja. Prepoznao ih je. Bile su to brodice koje je Marija unajmila i kojima su njezini ljudi u noćima bez mjeseca veslali put Rijeke.
Pokraj tonuće ribarske flote Lovrana desetci mletačkih čamaca otiskivali su se od obale i veslali prema galijama. Napadači su uskakali na njih vukući otete ljude i stoku i podrugljivo dovikujući:
‒ Maledetti Arciducali!
‒ Da vidimo kako ćete sada toviti onu gamad od uskoka! Dolje nadvojvoda! Živjela Republika Svetoga Marka!
Krsto se zaleti preko groblja preskačući humke i križeve. Zaustavio se na rubu doka zamalo propavši u more koje se komešalo pod njime. Stigao je prekasno!
Posljednji mletački čamac već se otisnuo odnoseći u njedra galije obrok novih zarobljenika. Krsto spazi poznatu siluetu što se otimala na krmi. Za razliku od stanovnika Lovrana, nosila je skupocjenu haljinu od baršuna koja se presijavala pod bakljama, a duga tamna kosa bila joj se raspletena i zmijski se vila zrakom.
‒ Marija! – vikne Krsto.
Na zvuk njegova glasa zarobljenica se počne boriti tako silovito da je prijetila prevrnuti čitav čamac. Jedan od vojnika priskoči gunguli koju je podignula, zamahne arkebuzom i kundakom je ošine po zatiljku. Ženska prilika padne na daske kao pokošena.
‒ Sada ćete upamtiti da nije pametno hraniti orla lavu iza leđa – dobaci glas s čamca.
Krsto je stajao sleđen, pluća natopljenih dimom, ne vjerujući onome što vidi. Kroz pepeo u očima slutio je kako Marijin čamac pristaje uz bok galije. U divovskoj trupini zadrhti stotina vesala, a na glavnom jarbolu zapaluca zastava kojoj se pokoravao gotovo čitavi Jadran – krilati zlatni lav na grimiznoj podlozi.
Do njega dotrče dva redovnika na putu da zagrabe još morske vode. Jedan od njih grubo povuče Krstu za rame i natjera ga da se okrene prema gradu.
‒ Krsniče! Učini nešto!
Krsto se prisili okrenuti od pučine i suočiti s prizorom za leđima. Lovran se na njegove oči pretvarao u zgarište. Za gradskim zidinama propadao je krov Bratovštine svetog Ivana, a iz prozora fontika liptao je plamen. U lučici su se jedan za drugime prevrtali jarboli ribarskih barki. Goveda su ustrašeno tulila neobuzdano jureći po obali i obarajući nadgrobne spomenike.
On se natjera duboko udahnuti zrak i smiriti disanje. Potom polako klekne na dok, rukom uhvati salamonski križ koji je nosio oko vrata i počne mrmljati sebi u bradu. Zvukovi iz okoline stanu se utapati u njegovu glasu i blijedjeti iz svijesti. U stvarnost ga vrati udaljeno pa sve bliže grgljanje groma, kao da se nešto veliko valja preko Kvarnera. Težak zrak ustali se nad Lovranom.
Nagonski je osjetio da se ljudi odmiču od njega dok je ponavljao riječi molitve sve glasnije i glasnije. Salamonski križ utiskivao mu se u meso dlana. Silovit vjetar podigne im svima kose i zalamata stijegom dvoglavog orla koji je izgarao nad morskim ulazom u grad.
Koža na dlanu mu pukne i iz nje procure vrele kapi krvi. Nebo se nad njime rastvori i na grad se sruči pljusak lijući preko osakaćene kule, upropaštene žitnice i opljačkanih kapela na obali. Vatre unutar gradskih zidina stanu gasnuti, a zapepeljene bujice počnu se slijevati do mora cureći preko dokova u lučicu.
On promotri ruševine koje su ostale od Lovrana pa uputi posljednji pogled prema Cresu. Mletačke galije već su nestale u gladnim daljinama Velih vrata.
U tom se trenu uz vrisak prene iz sna. Niz pramenje kose slijevao mu se znoj, a plahte na kojima je spavao bile su toliko mokre da ih je mogao iscijediti. U bunilu se ogleda oko sebe.
Umjesto crne lovranske noći kroz zavjese je sjalo jasno ranojutarnje sunce nad Veprincem, a zvonjava koju je čuo u snu nije pripadala Svetom Jurju, nego Marku čiji je zvonik odbijao Zdravo Marijo odmah iznad krova njegove kuće.
Srce mu je i dalje užurbano tuklo, a ruke su mu drhtale; shvatio je da je u snu ponovo stiskao salamonski križ toliko jako da su mu bridovi probili kožu i krv se razmaljala po plahtama. Neko je vrijeme bezvoljno brisao dlan ne mareći za pokrivače i svim silama odgađao trenutak u kojem će pogledati na prazan jastuk do svog – dokaz da je sve što je sanjao bila potpuna istina.
Prene ga kucanje na kućnim vratima, buka koju je opetovano čuo u snu, ali je, onako uklopljenu u sveopću gungulu, nije znao raspoznati. On se trgne, zagrabi preko spavaonice i rastvori prozor. Sobu razgali svjetlost zubata sunca i miris dima s polja gdje se palilo zimsko lišće. Pogled mu najprije poleti na Kvarnerski zaljev što se prostirao duboko dolje pod veprinačkim padinama, miran i plavetan uoči proljeća. Odande ga premjesti na javno stubište, a s njega i na svoj prag te na masnu kosu dječaka koji se ondje premještao s noge na nogu podižući ruku da zakuca još jednom.
‒ Što hoćeš, Martine? – otrese se na njega.
Dječak rukom zadigne pramen kose i zaškilji prema njemu.
‒ Komunšćak me poslao po vas – odvrati on. – Stari su već zauzeli mjesta u loži. Tužitelj iz Lovrana stigao je na suđenje. Čeka se samo na vas.
Poglavlje 2.
VEPRINAČKI ZAKON
Veprinac
Slijedeći Martinove korake, Krsto se smrknuto spuštao središnjom skalinadom. Bila je to grubo isklesana žila kucavica kaštela uz koju su nicale kamene kućice obrušavajući se niz strme obronke i bočnim terasama znatiželjno zavirujući na glavno stubište.
Skalinada ga je zadivila još prvog dana otkako se doselio na Veprinac. Nisu Veprinčani olako primali nove građane, ali on je bio podrijetlom iz Kastva, a s Kastavcima su oni od davnina bili u više-manje dobrim odnosima (za razliku od Lovranaca s kojima vrli muži veprinački nikada nisu mogli pronaći zajednički jezik i interese).
Kada se povrh svega pročulo da je on k tome još i krsnik, njegovo primanje u komun nije uopće više bilo upitno. Nije im bilo bitno čak ni to što je Krsto do tada bio lutajući krsnik koji je putovao od mjesta do mjesta i nudio svoje usluge u zamjenu za konak i večeru.
Puno je teže bilo privoljeti veprinačke vijećnike da unutar svojih zidina prime njegovu ženu, Mariju Lazarinu, udovicu iz mošćeničke obitelji koju je odnijela kuga početkom stoljeća. S obzirom na to da je bila starija od njega, mudre žene veprinačke pronicavo su zaključile da s njom nešto ne valja dočim se već odavno nije preudala u rodnim Mošćenicama. Više je puta tako načuo kako njihovi susjedi Mariju Lazarinu za leđima nazivaju „urečljivicom“, a to je značilo da vjeruju kako može ureći njihovu djecu i stoku.
Na veliku žalost Veprinčana, kapital koji je novopridošli par ponudio na javnoj dražbi za kuću pod crkvom svetog Marka bio je upravo Marijin. Budući da je tamnokosa žena hladna pogleda već dolazila u kombinaciji s krsnikom, donesena je odluka da ih Veprinac objeručke prihvaća.
Prvog dana otkako su ušli u kuću, Krsto i Marija su shvatili da su se možda prenaglili s kupnjom. Sitno kameno zdanje škiljavih prozorčića na koje se naslonilo drvo masline na prvi je pogled osvajalo srce, ali kada je raskrio daske s poda na katu, Krsto je nabasao na trule grede, a kut pod kojim je stajao južni zid poticao je sve samo ne povjerenje. Dok su hodali spavaćom sobom, daske su tako lelujale pod njihovim koracima da se treslo sve pokućstvo, a noću ih je uspavljivalo sočno hruskanje crva u gredama nad glavom.
Ali čekati drugu takvu priliku bilo bi uzaludno – ako bi građanin Veprinca i umro bez oporuke, njegova se imovina dijelila na sve potomke, a ako ih ne bi bilo ni u užem ni u širem rodu, onda je postojala uvriježena tradicija da pravo prvokupa imaju susjedi.
Te su večeri vodili ljubav u prizemlju. Nisu bili sigurni da ih takav pothvat u postelji nad onim crvotočnim gredama neće stajati glave. Marija je na vrhuncu svog užitka polomila dva glinena ćupa koji su se našli na kuhinjskom stolu.
‒ Zašto smo morali baš ići na Veprinac? – upitao ju je poslije, dok je skupljao krhotine, a ona mela pod. – Meni se oduvijek sviđalo Volosko.
‒ Volosko je na moru – odvratila je ona. – Nije pametno živjeti na moru.
Kako mu se danas taj njezin zaključak činio dobrim. Tada je, pak, samo primijetio:
‒ Kastav nije na moru.
‒ U Kastvu nisu željeli tebe, a u Mošćenicama mene – kratko je okončala ona. – Veprinac je novi početak. Uostalom, ako ne posiječeš maslinu, kuća će stajati još sto godina.
‒ Je li to nekakvo proročanstvo? – podsmjehnuo se.
‒ Ne, ali izgleda kao da je jedino još maslina drži da se ne sruši.
Morao se pomiriti s njezinom suhom logikom. U tom ih je trenutku omeo glas komunšćaka koji je prolazio skalinadom i provjeravao jesu li poslije mraka svi stanovnici u svojim kućama.
‒ Krsto! Čuo sam čudne zvukove iz vaše kuće – oglasi se on s praga. – Je li sve u redu?
Krsto uputi Mariji zatečen pogled, dok se ona susprezala da ne prasne u grohot.
‒ Pomicali smo pokućstvo! – dobaci ona žurno podižući i pletući kosu. – Premještamo kuhinju…
Ali kada su se koraci komunšćaka stali udaljivati, naglo se smrkne.
‒ Sigurna sam da je došao provjeriti ako smo živi. Užasnuti su idejom da se krsnik oženio nekom za koju svi misle da je urečljivica i štriga.
‒ Nitko ne misli da si štriga – odmahnuo je Krsto.
‒ Ti tvrdi što hoćeš, ja znam što ljudi misle o meni – zainatila se Marija. – Ja sam za njih štriga dočim rumenim usne i nosim nakit i u druge dane osim nedjeljom.
Ali nije se dugo durila prije negoli je razvukla usne u bestidan podsmijeh i vragolasto mu namignula.
‒ Tko bi rekao da ćemo morati svoje bračne zabave rasporediti između komunšćakovih obilazaka. Još će mi trebati i dnevnik! I pješčani sat!
Krsto se ne bi tome ni čudio s obzirom na svakojake ideje koje su njoj padale na pamet u bračnim trenutcima (i nekoliko predbračnih, što god o tome ćudoređe mislilo).
Drugog dana probudilo ih je gromoglasno tutnjanje zvona svetog Marka tik ponad njihovih glava, od čega je dolje u kuhinji čangrljalo posuđe, a sitan se prah iz greda trusio po krevetu. Krsto je otvorio prozor i primijetio kako je na skalinadi neobično živo – ispred njihove kuće stvorio se dugačak red mještana koji su se premještali s noge na nogu i čavrljali da si prikrate vrijeme.
‒ Nije valjda da čekaju vidjeti ako ti je štriga od Mošćenica popila krv preko noći? – zgrozila se Marija stojeći kraj njega i vireći kroz rebrenice.
Ali Krsto je već poznavao takav prizor sa svojih putovanja. Njegovo je oko odmah zamijetilo tko u gomili kiše, tko i kako kašlje, tko se drži za križa, koga muči bol u vratu, tko očajnički treba čišćenje jetara, tko će zatražiti recept za odvikavanje od vina, a tko je svratio samo na dnevnu rundu tračanja. Uvijek je bilo tako kada bi se pročulo da je u selu odsjeo krsnik. Ljudi su sa sobom vodili krave urečene da šepaju, koze koje ne daju mlijeka, krmače koje su pojele vlastiti okot, volove koji ne slušaju i neplodne kokoši. Dolazile su i žene koje nisu mogle zatrudnjeti i muškarci kojima je neki ljubomornik „napravio kljuku“ pa nisu mogli okusiti bračne slasti koliko god se trudili. Dolazili su i ljudi koji su tražili napitke od kojih će umirući zaboraviti na svoje zagnojeno tijelo i prijeći u novi život u blaženoj omami. Ljudi su oduvijek trebali krsnika, jer umirati je bilo teško, a još je teže bilo živjeti u svijetu bolesti, sukoba i gladi.
‒ E pa, jedno je sigurno – primijetila je Marija te večeri kada su s praga ispratili i posljednju gošću. Njihov je stol bio prekrcan jajima, sirevima, mjehovima s mlijekom, sirutkom i vinom, glavicama kupusa, mjericama boba, riže, pa čak i uncom kruha od pšenice (koji je bio prava rijetkost) – gladni nećemo biti.
Pošto su legli u krevet, polako i oprezno, izbjegavajući putem gredu koja je bila najrizičnija, Krsto će:
‒ To nam i dalje ne jamči da nećemo biti zatrpani iduće Markove kada nam se od silne zvonjave krov provali na glavu.
‒ Želiš reći da to nije ono što si želio? – upita ga Marija podbočivši se na lakat.
U tom je trenutku Krsto je bio pomalo zagubljen u njezinu dekolteu. Nije mu bilo jasno gdje je pronalazila nadahnuće za šivanje takvih košulja, još k tomu svilenih. Daleko od toga da su mu smetale.
‒ Naravno da je to ono što sam želio – osmjehnuo se. – Doduše, neke stvari bih rado izbacio iz tog plana: primjerice, trulež, plijesan i crve. Ostalo je u redu.
‒ A što bi dodao umjesto njih?
‒ Iskreno? – upita Krsto pa se zamisli.
U vrijeme nestašica i gladi, kada su ljudi svoje neuhranjeno tijelo nosili kao pokoru te umirali mladi i ostavljali za sobom napola odživljene sudbine i nedorečene povijesti, Krsto je podsvjesno težio za nekakvim završetkom. Bio je umoran od lutanja. Kao mlad je tumarao svijetom pod mentorstvom drugog krsnika, a onda se s nepunih devetnaest godina vratio u rodni Kastav i oženio djevojkom u koju je bio zaljubljen nesuvislo i slijepo još kao dječak. Nije im bilo suđeno. Njegova žena umrla je samo nekoliko dana nakon što su pokopali svoju još nekrštenu kćer. Već tada je bio krsnik. I to na glasu. I ništa nije mogao učiniti da ih spasi. Neke stvari nadilazile su čak i krsnikovu moć. Samo što se tada s time još nije znao miriti.
‒ Bila je to dobra duša – rekao mu je tada kastavski župnik, njegov stari pokrovitelj. – Neki ljudi jednostavno nisu namijenjeni za ovu smrtnu zemlju.
A ljudi koji su ostajali živjeti na smrtnoj zemlji težili su za drugim prilikama i novim počecima. Pa opet, unatoč svojim nezaliječenim ranama, a možda upravo zbog njih, Krsti je bilo lakše u društvu ljudi koji su bili obilježeni ožiljcima poput njegovih. Ljudima kao što je bila Marija Lazarina.
Upoznali su se još u Mošćenicama, u pustopraznoj jednokatnici ispunjenoj sjećanjima i obilježenoj pomorom od kuge. Mještani su mu platili sedam libara da iz takozvane Kugine kuće otjera ženu za koju su držali da je štriga. A njega je opčinila britkost njezina duha i zajedljivost izraza. Tek je kasnije otkrio da se pod tim pristalim i zapanjujuće mladolikim licem krije umor još veći od njegova. Umor koji se doimao dubljim i, na neki način, daleko starijim.
Novi početak. Misao tako optimistična da mu se na trenutke činila bogohulnom. Kao Babilonska kula prije nego će svojim posljednjim katom zarije u oblake.
Mještani su mu dali sedam libara da protjera udovicu iz Kugine kuće. Umjesto toga on se s njom vjenčao.
Postojala je izreka: „Krsnik će riješiti slučaj onako kako drži da je potrebno, a ne onako kako ljudi misle da bi trebalo.“ Zaprosio je Mariju jutro nakon što je s njom proveo noć. Ona je pristala negdje nakon doručka.
Vjenčali su se u Mošćenicama.
Kupili su kuću na Veprincu.
I ona ga je upitala što još želi.
‒ Pretpostavljam da imam tri želje, kako i priliči legendama? – podsmjehnuo se.
‒ Ne, jednu. – prekinula ga je Marija odrješito..
Nije to očekivao jer već je htio prosuti nekoliko šala. Zato se tada još jednom zamislio i onda rekao:
‒ Želio bih da ova kuća stoji dok god stoji ova naša maslina i da u njoj bude kruha i smijeha.
‒ To su tri želje – hladno je otpovrnula Marija.
Crv u gredi je baš u tom trenu pogodio neku sočnu žilu i hruskao s užitkom pravednika, kao glas surove stvarnosti.
‒ Zar je bitno? – nasmijao se Krsto. – Tko ih broji?
‒ Tvoja sirota žena koja ih sada mora ispuniti! – Marija je napokon prasnula u smijeh.
Odlučio je nastaviti šalu.
‒ Dakle, sutra ću se probuditi u palači?
‒ Daj mi barem rok do sljedeće Markove.
Dok je koračao u Martinovoj pratnji, Krsto je računao da će Veprinac za dva mjeseca proslaviti ne sljedeću, nego već drugu Markovu otada. A što je on dobio od svojih triju želja? Da, kuća je danas bila u boljem stanju nego ikada. Po veprinačkim je standardima postala pravo raskošno zdanje: krov je bio promijenjen, zidovi ojačani, a unutrašnjost opremljena finim pokućstvom iz koparskih radionica i umjetninama iz Venecije. Ali kuća je već godinu dana bila prazna i u njoj se nije pekao kruh niti odzvanjao smijeh.
Danas mu se sve to nekako činilo kao kazna za oholost. Onog mu se dana svidio pšenični kruh. Onog mu se dana svidjela ideja da mu krov počiva na zdravim gredama i da u toj kući ima priliku za novi početak. Sjetio se kada je one večeri s podsmijehom rekao: „Tko broji moje želje?“
‒ Nitko – razmišljao je sad malodušno dok je s proljetnog sunca zalazio u sjenu susjedskih kuća. – Barem ne netko tko ima moć ostvariti ih.
Prisilivši se vratiti se u stvarnost, on primijeti da je ozračje oko skalinade danas izvanredno napeto.
Poznata su mu lica kimala u znak potpore, a susjedi mu dobacivali „sretno“ i „sve će izaći na dobro“. Vratio se u Veprinac samo zbog suđenja i nije imao namjeru ostajati više nego je potrebno. Neke sugrađane još nije ni vidio od svog povratka, a oni su se redom zagledavali u njegovo lice i zatečeno mrmljali: „Krsto, jesi li to stvarno ti? Bože, kako si se promijenio!“
A kako i ne bi. Krajem 1614. iz Veprinca je otišao njihov sugrađanin u jednostavnu haljetku od štavljene kože, a u ožujku 1616. vratio se mrki stranac u finom kaputu kakve su nosili njemački mušketiri i sa zavidnom perjanicom na glavi. Kad je otišao, na nogama je nosio težačke hlače i opanke, a vratio se u kožnim čizmama sa srebrnim ostrugama koje su zveckale i nekako činile domaću skalinadu užom i manjom nego što je to zaista bila. Ruku je odmarao na dugačkoj mletačkoj sablji koju su Veprinčani zagledali sa strahopoštovanjem i čije nošenje komunšćak nije kaznio samo zbog toga što je riječ bila o krsniku i što vremena nisu bila sigurna čak ni u Veprincu.
Tijelo, koje je nekad bilo spretno, postalo je žilavo, a korak surov. Otvoreno i iskreno lice izgubilo je boju i neugodno se zašiljilo. Nekada je imao bistar i modar pogled, premda pomalo uznemirujuć kao i svi krsnici, ali sada je u njemu bilo nečeg surovog i divljeg. I kosa boje pirovog zrna mu je porasla i sad mu se kovrčala oko ušiju. Po svojoj je računici prešao tek polovicu tridesetih godina, ali u proteklih godinu dana strahovito se promijenio.
Prošavši ispod volte, on i Martin izbiju na svjetlo dana s druge strane gradskih zidina, točno ispred gradske lože gdje je suđenje bilo i zakazano. Na samom pragu proljeća nikome se nije boravilo u zagušljivoj i tijesnoj komunšćici. Suđenja su se tijekom zime održavala u njoj, a ozeble kosti gradskih staraca zaželjele su se prvih zraka sunca povratnika. Krstu nije začudilo da su se stoga opredijelili za ložu, ali je ostao zatravljen brojem promatrača koji su se okupili oko nje. Kao da nitko nema prječih poslova u polju, i to baš sada, u vrijeme oranja.
Kako je prolazio, gomila se rastvarala pred njime, ruke ga tapšale po ramenima, a za leđima mu šumorile riječi:
‒ Ne damo mi tebe, Krsto.
‒ Nek se Lovranac nosi doma. Ne damo svog krsnika.
Kada su se i posljednje glave razmaknule pred njima, Krsto jasno ugleda kameni stol s dvanaest mjesta koji su zauzeli ugledni veprinački starci, na čelu sa „županom od leta“, najstarijim stanovnikom Veprinca – Tomom Dminakom.
Za Tomu se pričalo da je na svoje oči vidio „napad turskih akindžija“ i odsjekao stanovitom Ali-paši nos. Krsto je oduvijek bio skeptičan prema toj priči jer, iako je sasušeni Toma nesumnjivo bio star, vjerojatno u vrijeme posljednje provale Turaka u te krajeve nije bio ni rođen. Premda su se na istoku i dan danas još uvijek vodili krvavi ratovi, Turci nisu više zalazili toliko daleko da bi poharali Kvarnerski zaljev i njegovo zaleđe. Ali bilo je nešto u toj priči da je Toma nekome nekad davno odsjekao nos jer je čak i kao stogodišnjak bio raspaljive ćudi i govorio je malo, ali kad je govorio, onda je to bilo u provalama bijesa, a njegov je jezik štrkljao slinu s nevjerojatnim dometom i preciznošću.
S obzirom na to da je on suđenja slušao s pola uha, a u mislima lutao tko zna kojim sjećanjima na krv i sablje, glavnu je ulogu vodio „sudac od let“ Paval Tumpić, glava najveće obitelji na Veprincu. Do njega su sjedila i dva starca koja Krsto nije poznavao, ali nije bio rijedak slučaj da Veprinčani popunjavaju svoj broj uglednicima iz okolnih kaštela pod istom vlašću. Doduše nikada iz Lovrana, s Lovranom su Veprinčani uvijek imali neke sporove, a uz to, Lovran je bio pod upravom Pazinske knežije pa su dva kaštela, iako su bili prvi susjedi i priznavali vrhovnu vlast austrijskog nadvojvode, odgovarali sasvim različitim feudalnim gospodarima.
Pred stolom je stajao i tužitelj, trgovac Bartol Hamza, a Krsto mu stane uz bok naklonivši se vijeću dvanaestorice. Morali su zaista izgledati groteskno stojeći onako jedan pored drugoga, tužitelj i tuženik: jedan nizak i popunjen, odjeven u svoju najbolju košulju i tijesno zategnut prsluk s mjedenim pucetima, a drugi uspravan i suhonjav, s nepodrezanom kosom i u strogom mušketirskom kaputu granitnosive boje.
Paval Tumpić ustane, a za njime i svi drugi sudci osim starog Tome koji je kunjao na svom mjestu blaženstvom stogodišnjaka. Paval mahne rukom da stiša mnoštvo i povede riječ.
‒ Skupili smo se ovdje u loži komunskoj da u ime Gospodnje donesemo pravdu u sporu između Bartola Hamze iz Lovrana i Kristofora od Kastva. Ovome je suđenju, kako i pristoji, trebalo predsjedati njegovo presvijetlo gospodstvo, kapetan kastavski, no zbog nemogućnosti da nam se danas pridruži, prepustilo je ovlast nad ovim slučajem svom namjesniku, cijenjenom kastavskom sudcu Mateju Puharu koji će upotpuniti naš broj. Kao što je već poznato, našeg vijećnika Brnu Mavra Bog je uzeo pod svoje prošlog mjeseca, pa smo na njegovo mjesto pozvali poštovanog Ivana Negovetića iz Mošćenica. Time je pravedni stol zaokružen i suđenje može započeti.
Na te riječi sudci posjedaju natrag na svoja mjesta, a sudac od leta se okrene tužitelju.
‒ Poštovani Bartole, iznesite vaše optužbe.
Bartol Hamza se nakašlje i otpočne kratkim dahom. Krsto je promatrao njegovo još rumeno lice i kap znoja koja mu je klizila niz sljepoočnicu i uvirala u gustu bradu. Nije bilo toplo, ali trgovac je tog jutra ustao prije zore, osedlao mulu i na njoj dojahao sve do Veprinca zbog tog suđenja. Bilo je jasno da neće lako odustati od svojih interesa.
‒ Poštovani sudci veprinački – nakloni se Bartol uljudno – došao sam pred vas u nadi da ćete saslušati moju stvar i donijeti ispravnu presudu. Žena ovdje prisutnog Kristofora od Kastva – Marija Lazarina – od mene je prije dvije godine u Lovranu uzela u najam šest barki i još dvije od mog zeta Luke, te povrh toga moju konobu da je koristi kao skladište. S obzirom na to da tada nije imala gotovine kojom bi mi mogla platiti, pogodili smo se da će isplata biti nakon godinu dana, a za to mi je jamčila svojom kućom u Veprincu. Kao što i pristoji, imam to zapisano crno na bijelo i ovjereno kod našeg bilježnika.
On na kameni stol pred sudce položi brižljivo presavijen komad pergamenta omotan u tanku kožu, a Paval je odmota i pročita pa s poštovanjem pruži županu od let. Stari je Toma prihvatio zapis u svoju drhtavu ruku propletenu ljubičastim žilama i dugo zurio u tekst pred sobom. Unatoč tome Krsto je bio svjestan da kroz mrenu na očima nije u stanju raspoznati ni ljude oko sebe, a kamoli gusto ispisanu glagoljicu. Okupljeno je mnoštvo zaustavilo dah dok je Toma čitao. Nakon nečega što se činilo kao vječnost, on pruži pergament dalje mljacnuvši praznim desnima. Posljednji starac pruži pergament samome Krsti, ali on odmahne rukom. I sam je bio na potpisivanju tog ugovora i u njemu nije bilo ničega čega nije bio i predobro svjestan.
Paval kratko pošuti, kimajući, a onda mu uputi težak pogled.
‒ Lijepo je gospa Marija sve to osmislila – primijeti on suzdržano.
‒ Osmislila što? – umiješa se Ivan Negovetić iz Mošćenica. – Molim vas da objasnite.
Uvidjevši da će suđenje potrajati, Paval otkopča puce pod svojim dvostrukim podvoljkom, okrene se uglednicima iz drugih kaštela, sljubi prste obiju ruku i započne:
‒ Krsnikova je žena, kojoj je očito dodijalo sjediti kod kuće dok on radi, započela svoj posao. Kao što svi već dobro znamo, Mlečani drže Senj u morskoj blokadi i zabranjuju svaku trgovinu s uskocima. Ovi pak pljačkaju stoku iz mletačke Istre pa su u nekoliko navrata preko naših prostora odveli stotine kvarnara put svoga grada. Ali svaka je pljačka opasna, a put još gori pa, unatoč svim nastojanjima, Senj gladuje. Ne čudi stoga što su se uortačili s Lovrancima koji od davnina sjede na čvoru trgovačkih putova iz Pazinske knežije. Lovranci su za njih dobavljali hranu iz zaleđa i svojim je brodicama prebacivali u Rijeku. Tu bi je uskoci otkupljivali i nosili kući kopnenim putem. Marija Lazarina, kako ispada, u tome nije zaostajala za najimućnijim lovranskim obiteljima.
Odavno upoznati s činjenicom koja im se nikad nije previše dopadala, starci za kamenim stolom su svi odreda skeptično vrtjeli glavama. Krsto je toga bio dobro svjestan.
Gostujući sudac Matej Puhar cokne jezikom i oprezno upita:
‒ Zar pristoji jednoj ženi, i to još krsnikovoj, da u vrijeme gladi zarađuje na tuđoj nevolji?
Premda je Matej pogledom preletio ostale sudce za pravednim stolom, Krsto je osjetio da je pitanje bilo upućeno njemu.
‒ Pa i sam krsnik živi od tuđe nevolje, a opet je u svakom mjestu omiljen – uzvrati on. – Zato što je sam ne izaziva. Ni Marija nije bila odgovorna za mletačku blokadu Senja, ali je itekako bila zaslužna za činjenicu da su senjska djeca imala što jesti.
Nije on imao iluzija o tome kako njegova žena na taj način čini dobročinstvo. Mare Lazarina nije ona bila od onih pobožnih ljudi koji kupuju svoje mjesto u raju.
‒ Što u tome ima loše? – uvijek je govorila. – Svatko je kovač svoje sreće. I dok god ne lupam svoje susjede po prstima, ja ću kovati svoju kako mislim da je najbolje.
Krstina žena je, za razliku od njega, bila vrlo praktična osoba. Problem je bio u tome što su pobožni ljudi često miješali praktičnost s nemoralom.
‒ Cijene koje je ona davala uskocima – nastavi Krsto – bile su niže od cijena koje su im nudili drugi lovranski trgovci, zato je i bila njihov glavni opskrbnik. Uostalom, zbog toga su svi Kožuli, Kalčići, Blečići, Mišćenići i Kružići, koji su još u davno vrijeme doselili ovdje nakon pada Klisa, poduprli njezinu ideju.
Nitko mu to nije mogao poreći. U doseljenim potomcima kliških uskoka i dandanas gorjela je neka čudnovata vatra. Ljudi iz pitome Meranije nisu je lako mogli razumjeti, ali Marija Lazarina je znala zatitrati po uspavanim strunama njihovih duša na čiji su se zvuk budile priče o junaštvu i smrti.
‒ Dragovoljno su izlagali svoje živote. Čak su se otimali među sobom tko će u noćima bez mjesečine veslati put Rijeke. Htjeli su biti ti koji će spasiti živote subraće s kojom su se njihovi djedovi zajedno borili protiv Turaka – zaključi Krsto.
Tišinu koja se razapela nad okupljenim ljudima neočekivano prekine zvuk iz smjera župana Tome. Starac je na spomen poznate riječi pljucnuo u stranu i prošuštao kroz ovješene obraze.
‒ Prokleti bili, Turci, da prokleti bili…
‒ Ne znam kakve im je cijene davala – povede dalje Paval. – ali mora da joj je dobro išlo jer su u manje od godine dana ona i Krsto obnovili svoju kuću i još kupili vinograd pod Brituhom i šumu kestena pod Pećnikom. Samo na jednu stvar nije mislila – to da su mletački doušnici posvuda. One noći kada je Lovran napadnut, njezine su barke uništene, do posljednje.
‒ Moje barke – umetne Bartol ponizno, ali smjerno.
‒ To je ujedno bio i posljednji put da je itko od nas vidio gospu Mariju – okonča Paval pa se obrati Krsti. – Nije li tako?
‒ Bila je zarobljena – reče on mrko.
‒ Zarobljena? – iznenađeno će Ivan Negovetić. – Pa što će im ona?
‒ Vjerojatno su doznali da je ona organizirala krijumčarenje i odlučili joj se osvetiti – trezveno zaključi Paval.
‒ Osvetiti? – umiješa se sada i Puhar iz Kastva. – Ispričavam se, cijenjeni Ivane Negovetiću, ali mislim da ste tu u krivu. Mi u Meraniji jesmo skroman svijet, ali jedno je i nama jasno: Republika Svetog Marka ne bi bila to što jest da joj je u cilju tek svirepo osvećivanje sitnim neprijateljima. U najgorem slučaju Mlečani bi napravili od svoje kazne upozorenje za druge, ali u tom bismo slučaju za sudbinu Marije Lazarine svi već znali. Nije li tako, krsniče?
Krsto je već zaustio kadli se uplete jedan od sudaca, Juraj Kora.
‒ Ja držim da je ona stradala u požaru. Toliko je bilo izgorjelih žrtava da im, Bože oprosti, više nije bilo moguće utvrditi ni dob ni spol, a kamoli ime. Sad, Krsto, nemoj me krivo shvatiti, ali to je za tebe bila velika nesreća. I možda nisi na licu mjesta mislio bistrom glavom. Ali Marija vjerojatno nije preživjela tu noć.
Krsto susretne njegove oči. Gnjev, koji se tog trena taložio u njemu odjednom mu prostruji kroz žile i stade pulsirati u vratu.
‒ Marija nije mrtva – izjavi on oporo.
‒ Ako nije mrtva, gdje je onda?
Tišina nad okupljenim mnoštvom sada je zadobila jasnu notu nelagode. Jedna je stvar povezivala stanovnike svih kaštela Meranije – najradije ne bi znali što se događa s druge strane Učke. Ovdje je još uvijek bilo koliko-toliko mirno. Spominjati rat, zvučalo je kao da ga žele prizvati u svoja dvorišta.
Krsto ni sam nije znao odakle početi, ako o tome uopće može prozboriti. Više od godinu dana uzaludno je pokušavao odgonetnuti gdje se nalazi Marija. Uspio je doznati da je po napadu na Lovran bila iskrcana u Poreču, gola do pasa, s natpisom „Hraniteljica uskoka“ ovješenim oko vrata. Nakon toga joj se gubio svaki trag. Tražio ju je diljem Istre zalazeći u sve posjede nad kojima su se prostirala krila mletačkog lava. Put ga je odveo i pod samu Gradišku, na furlanskom bojištu, za koju su se vodile ljute bitke.
‒ Čuli smo da si stupio u redove nadvojvodine vojske – odvaži se Paval. – Čuli smo da si jahao uz bok njegova vojvode, plemenitog Vuka Krste Frankopana.
Krsto mrko kimne i zamisli se.
Rat je pod bedemima Gradiške bio krvav, ali je u Istri bio strašniji. Uvjerio se u to jašući uz bok Frankopana kada se ovaj obrušio u Istru sa sjevera i spalio Barban, Savičentu, Hum i Draguć. U trenutku kad je veliki vojvoda slavodobitno palio Grimaldu, Krsto je odustao od pohoda i okrenuo svog konja s namjerom da se vrati u Veprinac. Ali Istra je za njegovim leđima ostala u takvu rasulu da nije mogao proći ni kroz jedan komun a da ga ljudi nisu vukli za rukav i preklinjali ga da im izliječi posljednjeg lipšućeg vola, iscijeli malaričnu djecu i amputira nogu mladiću koji je pokupio puščano zrno pokušavajući preoteti plast sijena od susjeda s druge strane granice.
Tegobnu tišinu koja je zavladala nad ložom prekine Bartol Hamza. On se nakašlje, iskašlje, premjesti s noge na nogu i, uz nešto uvodnog mumljanja, promijeni temu.
‒ Pa… bila Marija živa ili ne… njezini dugovi i dalje ostaju njezini dugovi… a vaša kuća – založena kuća…
‒ Vratit ću vam dug, čim je nađem – protisne Krsto s mukom izranjajući iz mračnih sjećanja.
‒ Ali kako je mislite naći? – zainati se Bartol. – Istra je puna nestalih ljudi. I austrijska i mletačka strana prodaju zarobljenike u tursko roblje. Ili bar prijete time. Čuo sam da se mrtvi ondje više i ne broje, a vi u takvim uvjetima tražite svoju ženu, to je kao da tražite iglu u plastu sijena.
‒ Kako da vas uvjerim da će svi naši dugovi biti plaćeni?
Bartol slegne ramenima i jednostavno uzvrati:
‒ Ne znam, ali savjetujem vam da me zadivite. Rok za plaćanje vam je istekao još odavno. Mislim da sam bio i više nego obazriv prema vašoj situaciji. Malo tko bi si dopustio suosjećanje kakvo sam ja iskazao prema vama pa očekujem da mi to i vratite.
Krsto posegne za posljednjim adutom. Nevoljko se uspravi i, zureći pred sebe od nelagode, upita:
‒ Hoće li netko biti moj jamac?
Vijećnici koji su sve do tada znatiželjno zavirivali u njegovo lice, odjednom kao da su shvatili kako je lijep dan pa su se neki zagledali u daljine, prema obroncima Učke, drugi prema moru, treći su gladili nabore na svom rukavima, a starac Toma bio je već na rubu sna.
‒ Što, poručanstvo? – upita Paval.
Bio je to tradicionalan pravni postupak u Veprincu, ali nitko u njega nije ulazio olako. Biti nekome poruk, značilo je preuzeti njegov dug i sam ga otplatiti vjerovniku, a potom se i sam naplatiti od glavnog dužnika.
A Krstin i Marijin dug nije bio nešto što bi itko mogao olako preuzeti na sebe. Možda pojedini ljudi za kamenim stolom. Nipošto oni što su se samo skupili da gledaju. Juraj Kora trzanjem je ramenima zauzimao udobniji položaj unutar svog podstavljena ogrtača, a Toma je prekrižio ruke na prsima i duboko sručio bradu.
Naposljetku gostujući sudac Matej Puhar počeše obrvu i upita:
‒ Ako to tražite od nas, možemo li bar čuti što ljudi imaju reći o vama?
‒ Da, neka ljudi kažu! – oglasi se stara Jelka iz prvog reda okupljena gledateljstva. – Neka kažu!
‒ Krsnik se borio s dva štriguna kod Vedeža i polomio im kosti! – orno uskoči Martin.
‒ Krsto je skinuo urok s moje krave koja je šepala – oglasi se seljak Mikula.
„Kad bi barem netko rekao kako Krsto uvijek plaća svoje dugove,“ pomisli spomenuti kiselo.
‒ A bome je pomogao i mojoj Franciski kad je imala natečene žile na nogama – prizna sudac Juraj Kora. – Nije mogla uopće hodati po skalinadi. Možda ne zvuči kao nešto bitno ali, evo, ne bi se danas spustila do lože da redovito ne stavlja njegove obloge.
Na žalost, Paval i nije baš bio oduševljen uskipjelim ponudama mještana.
‒ Ako ćemo slušati sve, sjedit ćemo ovdje do sutra, a samo će nekoliko svjedoka imati nešto značajno za kazati. Neka govore Martin, Mikula i Franciska.
Martin se uspne na ogradu lože i oduševljeno stane u raskorak uživajući u pozornosti koja je odjednom bila usmjerena na njega.
‒ Krsto od Kastva, moj dobri prijatelj, jedne je večeri bio neobično tih i zamišljen. Pitao sam ga što ga muči, a on je odgovorio: „Noćas, moj Martine, na raskrižje kod Vedeža dolaze dva štriguna.“ Dugo su oni već radili štetu. Proklinjali su sjeme pod zemljom, sušili vimena u krava i izazivali tuču, a sve iz puke zlobe u kojoj su se i rodili. „Dobri Krsto“, rekao sam ja na to, „Neću te iznevjeriti. Idem i ja s tobom noćas na raskrižje kod Vedeža pa ćemo biti dvojica na dvojicu.“ „Imam povjerenje u tebe“, rekao je Krsto. „Ali moram znati da ćeš me prepoznati. Ja ću doći na raskrižje u liku bijelog goniča, a oni će biti crni psi. Ti uzmi sa sobom ovaj moj srebrni kosir i pomogni mi da ih otjeramo. “Iako me bilo strah… ma kakvi strah, gaće su mi se tresle dok sam izlazio iz kaštela, ipak sam skupio svu hrabrost i otišao pomoći našem krsniku. Nije još bila ponoć kad su dva crna psa došla pred nas, ali Krsto i ja smo se pomlatili s njima, on u liku bijelog psa, a ja s njegovim srpom. Jednog psa sam zarezao preko boka i on je pobjegao cvileći. Drugog psa je Krsto zaklao na licu mjesta. Kad smo se drugog jutra našli da mu vratim kosir, bio je sav izgreban.
„Stani mi na lijevu nogu“, rekao je, i nasloni uho na moje. Što čuješ?“ „Čujem zvona“, rekao sam. „To u Voloskom zvone zvona za onog štriguna kojeg sam jučer zaklao.“
‒ Što? – zgroženo će Krsto ne znajući odakle pristupiti toj priči. – Martine, uopće nije tako bilo…
‒ Tišina! – prekine ga Paval. – Na svjedoke se ne smije utjecati.
Kad je red došao na Mikulu, prostodušni se seljak stane žustro češati po ispucaloj kosi.
‒ Ne pijem i ne kartam – reče on ne znajući kamo će sa svojim žuljevitim ručetinama i pogledom zbrajajući ploče pod nogama. – I ne proklinjem Boga. Sve što kažem je pravo. Moja krava je šepala na jednu nogu. Kao da je netko bacio urok na nju. Odveo sam je do Krste. On mi je rekao neka je izvedem na pašu i tamo gdje bi Brunka stala s bolesnom nogom, on je kosirom izrezao travu i okrenuo je naopačke. Drugog jutra krava više nije šepala. Vi vjerujte ili nemojte, ali tako je bilo.
‒ Okretao sam travu jer… – počne Krsto, ali Paval opominjuće podigne kažiprst.
Krsto odluči odustati od tumačenja krsničkih postupaka ako će to ga stajati prilike da dobije svog jamca.
‒ Franciska, reci ti nešto o Krsti – ponuka Juraj Kora svoju suprugu.
Mnoštvo se malo razmakne pred ženom ukočena lica koja mrzovoljno sagleda skup oko sebe.
‒ O našem krsniku sve samo najbolje – hladno će ona pa na trenutak zastane – osim jedne stvari. A to je ono što uvijek i govorim: njegova žena nije imala što raditi na Veprincu. Od samog početka, čim su se doselili ovdje, iz Mošćenica su za Marijom Lazarinom došli loši glasi. Za koliko ljudi možete reći da su preživjeli kugu? Oni rijetki sretnici koji su se borili s tim zlom i nadživjeli ga, ostatak su života proveli bijedni i unakaženi, a ona je bila sve samo ne to. Rumenila je usne! Nosila je ogrlice i pojaseve koje su joj poklanjali uskoci, i to ni više ni manje nego s koraljima! Kao kakva gospa! A ni tjedan dana pošto su došli među nas, Marija je ružno pogledala kozu Rože Grizilo i koza je drugi dan uginula. Betinin sin joj je iza leđa rekao da je štriga i tri dana nakon toga pao je krevet s vrućicom i preživio je samo zato što je Betina svaki dan na koljenima išla do crkve i gore molila krunicu. Koji dokaz još trebate? Očito je da je bila štriga!
I sam zgromljen otrovnim riječima svoje žene Juraj Kora je razrogačio oči.
‒ Franciska, ne možeš tako pred ljudima…
‒ Pitao si me što mislim i ja sam rekla – zainati se Franciska ponosno dižući svoj dvostruki podvoljak i stišćući usne. – A sve je istina, neka mi pomogne sveta Lucija.
Krsti je u prvi tren došlo da se nasmije u očaju i nevjerici. Zar je zaista krsnikov posao bio tako nerazumljiv za njegove sugrađane, a njegova žena omrznuta zbog glasina i predrasuda?
Paval napokon ustane, podigne ugovor koji je Marija potpisala s Bartolom i reče:
‒ U ovom je dokumentu zapisan iznos koji Krsto i Marija duguju Bartolu Hamzi iz Lovrana. Tko je voljan biti Krstin poruk neka dođe ovdje i pogleda može li platiti taj dug.
Ivan Negovetić iz Mošćenica i Matej Puhar iz Kastva izmijeniše poglede, kao da jedan drugome daju prednost. Veprinački starci oko kamenog stola kao da su i sami postali kameni kipovi. Veliki znatiželjnik Žust Fabić pokušao se približiti ugovoru, ali ga je Paval vratio na mjesto uz opasku da svi dobro znaju kako on nema dovoljno ni da plati svojim kćerima miraz, a kamoli da otkupi dugove cijele jedne lovranske flote.
Krsto se čak ugodno iznenadio što je Matej Puhar bio toliko pristojan da uzme ugovor i još jednom provjeri iznos u njemu, ali ipak je nakon toga odmahnuo glavom i izjavio:
‒ Platio bih za tebe, u ime Kastva, ali ovo je dug kakav u ovom trenutku nisam u mogućnosti preuzeti. Žao mi je.
‒ Nitko? – još jednom upita Paval.
Samo muk i oborene glave. I jedna proljetna lastavica koja je spremala gnijezdo u gredama lože ne obazirući se na ishod spora.
‒ U tom slučaju, mi ćemo vijećati i iznijeti svoju presudu. – zaključi Paval.
Tada, na sveopće iznenađenje, stari Toma – župan od let – otvori oči, udari dlanom po kamenoj ploči i bijesno provali tako da su svi vijećnici oko njega poskakali na svojim mjestima:
‒ I to sam doživio!
Njegov povik ostane odjekivati pod svodom lože resko se vraćajući i obrušujući na glave vijećnika.
‒ I to sam doživio! – ponovi ovaj jednako gromovito ustajući i šibajući sve okupljene svojim mrenastim očima. – Da dopustite da jedan krsnik ode iz našeg komuna! Toliko ste plakali kada ga nismo imali, a sada ćete pustiti da nakon svega što je napravio opet ode lutati od sela do sela. Radije ćete stavljati pljuvačku na rane i klati ovce koje su uganule nogu nego platiti dvije libre! Naši stari su oduvijek govorili: „Mjesto bez krsnika je mjesto na koje Bog više ne gleda!“ Pa, ljudi, jesmo li ljudi ili smo Turci?!
‒ Poštovani Toma, riječ nije o dvije libre, riječ je o… – počne Paval prenut i neugodno iznenađen razvojem događaja, ali Toma se nije dao:
‒ Pa nek je sto dukata! Ja ću biti krsnikov poruk i isplatiti njegov dug još danas. Dajte mi nešto da potpišem i tornjajte se svi kućama! Na ovako lijep dan da tu sjedimo i muhe brojimo, a njive nam stoje neuzorane! Sramota! Čime mislite plaćati desetinu našem gospodaru?! Od stajanja i blebetanja ne mijesi se kruh!
Kada se zatečena svjetina stala žurno razilaziti za svojim poslom, stari Toma ukočeno ustane, ode do ruba lože, razveže hlače, pa se s užitkom pomokri poprativši to uzdahom olakšanja.
‒ Sad bi oni tu raspravljali do sudnjega dana, a nitko ne pita kako je moj mjehur.
Sudac Paval se bacio na žurno sastavljanje izjave o poručanstvu.
Dok su čekali da isprava bude gotova, Bartol pristupi Krsti i pruži mu mali zavežljaj od ovčje kože.
– Ovo je ostalo u konobi. – reče on.
Krsto je znao da se od skladišta koje je Marija unajmila lovranski trgovac nije mogao pretjerano okoristiti. Žito su Mlečani odnijeli do posljednje vreće, a bačve razvalili sjekirama. Te se noći ulica pred Bartolovom konobom pjenila vinom sve dok ga pepelne bujice nisu isprale u more. Ono nekoliko Marijinih stvari iz konobe koje su preživjele napad bile su pero, tinta, svijeća i – snop pisama. Krsto zapanjeno podigne pogled prema Bartolu.
– Vi ste očito bili uvjereni da će ova parnica sretno završiti po vas dočim ste odlučili iskazati mi ovakvu ljubaznost. – zatečeno će on.
Netom prije njih su se dvojica pred vijećem dvanaestorice borila za jednu kuću. Sada je jedan drugom činio uslugu. Lovranski trgovac slegne ramenima.
– Ljudi smo.
Krsto mu zahvali i udalji se od njega kako bi pročitao pisma. U svežnju se nalazila prepiska njegove supruge s dobavljačima u Pazinskoj knežiji, jednako kao i sa senjskim kupcima u Rijeci. Razvrstavši pisma po datumima, on izdvoji nekoliko posljednjih, primljenih kroz dva tjedna prije napada na Lovran. Jedno od njih osobito mu zaokupi pozornost: pošiljatelj je predlagao Mariji da se susretnu u lovranskoj luci kako bi joj iznio „ponudu kakvu neće moći odbiti“. Poruka je bila napisana na talijanskom jeziku, što i nije čudilo s obzirom na to da je talijanski bio jezik trgovine, ali ga je iznenadio predloženi datum sastanka.
– Pasja krv!
Skupina za kamenim stolom mu uputi uznemirene poglede.
Krsto još jednom preleti kobne retke. Susret je bio zakazan u večernjim satima, upravo na onaj kobni dan kada su Mlečani spalili Lovran. Na dnu teksta kočio se tek kratak potpis: Zara. Sve bez ikakva pečata.
Da je onog dana kada je Marija bila oteta razmišljao trezvenom glavom, tog bi se pisma domogao još tada. Ali tom se prilikom uputio u vratolomnu potjeru tragom mletačkih galija koje su isplovile kroz Vela vrata i otada se nije vratio u rodni kraj.
– Što piše? – zanimalo je Bartola.
Krsto mu smrknuto pogleda.
– Marija se nije slučajno našla u Lovranu one noći. Bila je namamljena.
Bartol se počeška po podbratku.
– Bilo je naivno misliti da njezina djelatnost neće doći do ušiju Serenissime – primijeti trijezno.
‒ Zara – promrmlja Krsto, pa presavije pismo i spremi ga u džep.
U tom trenutku sudac Paval ih pozove za stol. Ugovor je bio spreman i stari ga župan potpiše drhtavom rukom. Potom i Krsto postavi svoj glagoljski potpis.
– I, kamo ćeš se sada djenuti? – upita ga Toma. – Zar postoji mjesto na kojem se trag gospe Marije već odavno nije ohladio?
Krsto uperi pogled prema Učki.
– Ne znam za mjesto – reče on – ali postoji ime.
