Izvor fotografije: N1
Andrej Nikolaidis rođen je 1974. godine u Sarajevu. Književnik je i kolumnista. Njegovi najvažniji romani su Mimesis, Sin, Dolazak i Mađarska rečenica. Sin je roman za koji je dobio nagradu Evropske unije za književnost. Za roman Odlaganje. Parezija dobio je crnogorsku državnu nagradu Miroslavljevo jevanđelje. Godine 2017. za roman Mađarska rečenica dobio je nagradu ‘Meša Selimović’ za najbolj roman na prostoru BiH, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Njegovi romani prevedeni su na 14 svjetskih jezika. Živi u Ulcinju.
Andrej Nikolaidis odgovorio nam je na nekoliko zanimljivih pitanja o romanu “Mađarska rečenica” i aktualnoj situaciji u Crnoj Gori.
Za roman ‘’Mađarska rečenica’’ dobili ste prestižnu nagradu ‘Meša Selimović’ za najbolji roman objavljen 2016.godine na prostoru Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Zanimljivo je da u istom romanu spominjete da je čak i biti pisac služenje zlu ‘’ …da je učešće u bilo kojoj strukturi moći, na bilo kojoj, ma kako niskoj razini, a biti pisac prilično je niska razina, služenje zlu, a budući da je tako, sve nagrade, kao i društveno poželjne vrline, poput požrtvovanosti ili radišnosti, posve su bezvrijedne, jer je posve svejedno hoćeš li zlu služiti predano ili nevoljno…(”Mađarska rečenica”, Andrej Nikolaidis). U jednom ste intervju na pitanje o svom poslu kao savjetnika za kulturu predsjednika parlamenta odgovorili: ”… kako biste vi u Hrvatskoj rekli, postao sam uhljeb. Računao sam da takav kompromis mogu preživjeti kao pisac. Dobro sam izračunao, i to što sada radite intervju sa mnom govori o tome. Kad sam zaključio da je bilo dovoljno kompromisa, da čitava stvar ponovo ugrožava moj tekst, dao sam otkaz i sad sam opet „pošten“ – nemam platu, piskaram o tekućim stvarima. Znate šta, ja sam dobijao neke nagrade, u školskoj sam lektiri – to ne biva bez kompromisa. Osim toga, ja imam 41 godinu. Oni koji valjaju, ali stvarno valjaju, do tih godina su ili mrtvi ili u zatvoru. Ne u čitankama kao ja.” Znači i kao pisac potrebno je odabrati ”stranu”, bez plaće i pošten ili s plaćom ali uz kompromise? Poznajete li kvalitetne pisce koji se ne žele prikloniti sistemu i time ”gube na vrijednosti” ? Postoji li ”princip” na našim prostorima po kojem se dodijeljuju nagrade, a da nije uvijek u pitanju sama kvaliteta dijela?
Niti jedna nagrada nije tek književna: ona je i društvena stvar. Kada postane i jaranska, te kada postane i sredstvo, kako bi se to danas popularno reklo, trgovine uticajem, toj je nagradi blizu kraj. Nagrada se, da budemo posve precizni, nikada ne dodjeljuje „samo za književnost“.
Uzmimo svjež primjer – Handkea. Kada je objavljeno da je laureat, imali smo priliku pročitati kako je njemu Nobel dodijeljen „isključivo za književnost“.
Da je Peter Handke, umjesto što je tvrdio kao se Milošević „samo borio da sačuva Jugoslaviju“, saopštio kako se Hitler samo borio da sačuva Njemačku; da je, umjesto Miloševića u Haškom, posjetio nekog njemačkog ratnog zločinca u zatvoru – ne bi dobio Nobela. Ne bi mu pomogla elaboracija kako je to „njegova privatna stvar“.
Da je Peter Handke silovao, ili bio optužen da je silovao dječaka ili djevojčicu – ne bi dobio Nobela.
Da je Peter Handke po stražnjici lupio asistenticu ili asistenta, ili bio optužen za to, on ne bi dobio Nobela. Niti bi se, u bilo kojem od tri navedena slučaja, oni koji tvrde kako je Handke zaslužio Nobela iz čisto književnih razloga, koji nemaju veze sa politikom i biografskim detaljima, usudili tvrditi bilo šta slično tome.
Moj junak u „Mađarskoj rečenici“, kada govori o služenju zlu, misli na nešto drugo. Djelovati, znači djelovati u korist zla – to on misli. Opsjednut je spoznajom da nema garancija da čovjekova djela, čak i ako ih čini iz “najplemenitijih“ pobuda (ili treba reći: naročito tada), neće na koncu poslužiti zlu. On misli da je svijet zao, da je priroda zla, jer počiva na smrti, jer sve što živi hrani se smrću; misli da je zlo predominantna energija na svijetu. Sve što uložiš u svijet pretvara se u zlo, to on misli. Ni moje mišljenje nije daleko od toga.
”…jer čovjeku koji čita, naviklom na monolog, znanje i vještinu, buka budala u razgovoru smeta, ometa ga u čitanju, ometa ga u mišljenju, koje je iz dijaloga takođe prognano, jer ljudi koji neprekidno govore nemaju kada misliti, pa se misao u svijet koji grca pod tiranijom ignoracije, što je pravo ime za takozvanu demokratiju i takozvano javno mnijenje, ne uspijeva probiti, a i zašto bi, kada, da bi bio učesnik u dijalogu, ne moraš znati ili misliti, dovoljno je samo da si živ…” (”Mađarska rečenica”, Andrej Nikolaidis). U današnje vrijeme kada su nam sve informacije na dohvat ruke u svakom trenutku, kada nisu potrebna istraživanja po knjižnjicama već jednim klikom sve ”znamo”, kada broj visoko obrazovanih osoba postaje sve veći i fakulteti sve dostupniji široj masi, kada svatko svoje mišljenje dijeli na društvenim mrežama; koliko je zapravo stvarno znanje društva? Punimo li se samo velikim novinskim naslovima, površnim činjenicama i ponavljamo rečenice koje smo načuli, a da zapravo ništa o problematici ne znamo, nit smo se zapitali da li je to zaista naše mišljenje?
Da, da. Moj dragi prijatelj Žarko Paić, iznimni hrvatski i, vidjećete da će se pokazati, ovo nipošto ne govorim zbog bliskosti s njim, evropski mislilac, jednom je zajedničkom prijatelju ovako objasnio intelektualne standarde studija filozofije na Zagrebačkom sveučilištu koje mu je prenio njegov tadašnji profesor – anegdota koje se pokušavam prisjetiti mi se gubi negdje u plićinama mog sjećanja, no vjerujem da je profesor o kojem je riječ Vanja Sutlić: „Ako nisi u stanju suvislo deset sati govoriti o Heideggeru, ne govoriš o Heideggeru“. To je bilo ono što je tražio od studenata.
Mene to, recimo, isključuje iz raspravi o svemu, uključujući i vlastiti život. Jer ja deset sati nisam u stanju govoriti ni na temu „o čemu god hoćeš, kako god hoćeš“. Znam nešto malo o apokalipsi, popularnoj muzici i viskiju – i to bi bilo to. No srećom, ja sam pisac: mi vam ne znamo puno, ali imamo, vjerujem da se to tako zove, maštu. Ipak, iz nekog razloga, ljudi drže do onoga što pisci govore.
No čak i za moje standarde ozbiljne neznalice, stepen neznanja danas je jeziv, zastrašujući.
U romanu ”Mađarska rečenica” dotakli ste se izbjeglica i migracija, vječnog problema. ”…izbjelički talas manifestacija slobodnog protokola ljudi, a sa njima, ako hoćete, i njihovih roba i informacija, ne dvojite da su izbjeglice mobilni, da su se na teški put morem i kopnom otisnuli ne bi li obezbjedili održivi razvoj svojoj djeci, da su oni različiti, pravo Drugo, iz čega proizlazi pitanje – čemu zidovi i bodljikava žica, i još jedno, neugodnije, zašto ne sprovodite ono što pripovjedate, sve one bajke što su ih vaši misionari demokratije i kapitalizma propovjedali urođenicima dok su im objašnjavali prednosti globalizacije, kapitala koji ne poznaje granice, vaših fabrika u kojima njihova djeca za dva mjeseca mogu zaraditi koliko vi za dva sata…ne znam, hoću vam reći, šta je onda problem sada, dok urođenici pristižu i od Europe, od vas, od tebe, očekuju sve ono što si im o sebi i svojim pripovjedao…” (”Mađarska rečenica”, Andrej Nikolaidis). I što je onda problem? Ne bismo li baš mi trebali imati razumijevanja prema izbjeglicama?
Rečeni citat je sarkastični komentar koji junak „Mađarske rečenice“ upućuje bijelom liberalno-demokratskom, zapadnom čovjeku.
Iako je Hrvatska kudikamo zapadnije od ovih nesretnih zemalja koje će Evropa ugurati u mizerni savez pod imenom „mali Shengen“, ne važi. To se odnosi na, kako bih rekao, bjelje i zapadnije zapadnjake.
I mi, dakako, trebamo imati razumijevanja za izbjeglice (naročito ja, koji sam i sâm izbjeglica), no ne mislim – baš mi, osobito mi.
„Mi“, da uzmemo da postoji taj kolektivitet, nismo imali kolonije i nismo se obogatili na tuđim suzama i krvi. „Mi“ nismo otvarali fabrike tamo gdje smo ljude plaćali par dolara mjesečno za cjelodnevno crnčenje na proizvodnim trakama kojima kližu naši brandovi. „Mi“ nismo kreairali i ne kreiramo istoriju: „mi“ je s mukom trpimo. „Mi“ nismo isisavali bogatstvo iz djelova svijeta iz kojih sada dolaze ljudi kojih se grozimo, jer se ne mogu uklopiti u našu „leitkultur“ i „demokratiju“. Napokon, „mi“ nismo oni kod kojih dolaze (niti jedan migrant pri zdravoj pameti, naime, nema namjeru ostati u ovdašnjim zemljama): „mi“ smo oni koji migriraju.
”Problem čovjeka” usporedili ste na jedan zanimljiv način ”…još manje se oglasio kada je privatno obezbjeđenje tuklo radnike koji su se bunili zato što su otpušteni, ali su dotrčali kada su u novinama pročitali da je ugrožena populacija flamingosa i ždralova koja tu živi…” (”Mađarska rečenica”, Andrej Nikolaidis). Kako je moguće da smo postali toliko ravnodušni na ljudske sudbine?
Citat koji ste naveli ima korijen u takozvanoj stvarnosti. Podgorički je tajkun, naime, kupio ulcinjsku solanu, da bi je uništio i prodao kao građevinsko zemljište – tranzicioni klasik, dakle. Iz nekog neobjašnjivog razloga radnici su se, kada su shvatili da će ostati bez posla, pobunili. Onda je tajkunovo privatno obezbjeđenje premlatilo radnike. Na taj način stvar bi riješena. Niko iz zapadnih ambasada u Podgorici nije se oglasio tom prilikom. Naravno da nije, jer riječ je o zemljama koje u takozvanoj prvobitnoj akumulaciji kapitala i mlaćenju radnika imaju daleko bogatija iskustva od Crne Gore. No, nekoliko godina kasnije, neka je NVO saopštila da su u bazenima ulcinjske solane, iz koje su u međuvremenu nestali radnici, svi do jednoga – ugrožena populacija flamingosa. Kompletan diplomatski kor sjatio se na solanu i pokrenuo opsežnu akciju spašavanja flamingosa. U čemu su i uspjeli. Mislim da je to jedan od mogućih odgovora na vaše pitanje.
”…čovjek koji po kazni ide naprijed a gleda unazad, stoga neprekidno vidi sve manje i nejasnije, biti čovjek čija je religija nostalgija, čovjek koji nije sposoban zamisliti bolju budućnost, koji svu svoju maštu koristi da bi retuširao, rekonstruisao, izmislio prošlost, ljepšu nego što je ikada bila…” (”Mađarska rečenica”, Andrej Nikolaidis). Je li to slika našeg Balkana i Balkanaca? ”…metaforom Balkana, napuštenoj ludnici u kojoj vrijeme, kao da se Hrist nikada nije rodio, još uvijek teče kružno, gdje se sve samo ponavlja, gdje vladaju memla, tama i duhovi drevnih ludila što nikad ne umiru…” (”Mađarska rečenica”, Andrej Nikolaidis). Hoće li to ikada prestati?
Godinama, već duže od deceniju, pišem kratke proze, zasnovane na novinskim vijestima. Arhiviram ih, i proze i vijesti, pod naslovom “Mala enciklopedija ludila”.
Svaka od tih pričica zasnovana je, rekoh li, na faktima. Neka vas forma ne zavara. Te su pričice vrlo pretenciozne. One kane biti istinitije od novinskih vijesti. No koja umjetnost (osim savremene – jer savremena je umjetnost istinu prezrela, odbacila i smjestila u navodnike, proizvela u “istinu”, prije nego što je to učinilo ovovremeno novinarstvo) nastaje sa suprotnom nakanom? Sve što je u “Maloj enciklopediji ludila” rečeno možda nije tačno, no mora biti istinito.
Ponekad pročitam poneku od tih proza i konstatujem kako su one, umjesto recimo 2008, mogle biti napisane i danas. To ne razumijem kao potvrdu izvrsnosti moje proze, nego kao potvrdu jada naše sadašnjosti. Sve je – neprekidno – isto; samo sve gore, sve zaludnije isto. Ono što se prvi put ponavlja kao tragedija, drugi put kao farsa, peti se put ponavlja kao agonija lišena bilo kakvog razloga, kamoli smisla. Nakon toga se i dalje ponavlja, no to je kretnja koju niko više ne primjećuje, jer na koncu preostaje samo tupost, koja ukida radost, ali i patnju. Ljudi su tu tupost skloni nazvati mudrošću.
Dakle, nije prestalo. Moguće je pretpostaviti da će ipak prestati: no to je stav koji nije baziran na iskustvu.
Kada pričamo o povijesti Balkana; aktualno političko stanje u Crnoj Gori vrlo je zanimljivo. Đukanovićeva Demokratska partija socjalista izgubila je vlast na izborima nakon 30 godina vlasti. I ovog puta Crkva je pokazala i dokazala kolika je njezina moć, te da može biti najjaća politička sila. ”…od svih crnogorskih političara koji su to u tri decenije njegove vladavine pokušali, baš Amfilohije bio je taj koji je pobijedio Đukanovića.” izjavili ste za ‘Best Book’. No koliko daleko u povijest seže problematika Srpske i Crnogorske Pravoslavne Crkve? Podaci govore da je Crkva u Crnoj Gori bila autokefalna od 1918.godine, no konstantno se to pokušava osporiti. Na popisu stanovništva 2011.godine u Crnoj Gori bilo je 44,98% crnogoraca dok je srba bilo 28,73%. Koga je onda ”podigao na noge” Amfilohije?
Sljedeće godine će ponovo biti popis u Crnoj Gori. Vidjećete da će, po tom popisu, Srba biti daleko više od 28,73 posto a Crnogoraca značajno manje od rečenih 44,98 posto. Sprema se ozbiljan etnički inžinjering, koji je u velikoj mjeri već dovršen. Rezultat tog procesa je i rezutat posljednjih parlamentarnih izbora u Crnoj Gori.
No kad već pominjemo identitet… Od svih stvari koje ne postoje, identitet stvara najveći nered na svijetu.
Da budem posve precizan. Kada kažem kako identitet ne postoji, hoću reći: ne postoji kao nešto čvrsto, unaprijed zadano, ne postoji kao nešto nepromjenjivo. Identitet, dalje hoću reći, nije ništa uklesano u kamen, vječno, nasljedno, ništa pod čijim teretom smo dužni grcati čitavog života, ništa ni nalik na ono kako identitet definišu tradicionalisti. No on nije ni fluidan, bezobličan te otud sveobličan, pa da čovjeka učini sličnim vodi – da mijenja oblik shodno posudi u koju ga naspeš.
Evo još jedne stvari koja ne postoji – kolektivni, identitet „nas“. Svako je radikalno slobodan u izboru svog identiteta.
Svakako ste primijetili da ugrožen možeš biti nacionalno, vjerski, rodno. Može biti ugroženo tvoje pravo na seksualno opredjeljenje. Možeš biti žrtva mizoginije, homofobije, islamofobije, antidemokratskih praksi, mogu biti osporena tvoja ljudska, politička kao i životinjska prava.
Jedino nisi
ugrožen ako si siromašan. Jer, ako si siromašan, ti nisi žrtva nikakve fobije
ili izma. Ti zapravo i nisi žrtva, zato što si za svoje siromaštvo sam kriv:
jer se nisi snašao, prilagodio vremenu, nisi dovoljno vrijedno ili dovoljno
mudro radio. Ako si siromašan, tvoja prava nisu osporena. Jer, da jedeš, griješ
se i platiš fakultet djeci – to ne spada u tvoja prava.
Nisi, dakle, ugrožen ako djetetu ne možeš dati novac za užinu ili mu platiti
ekskurziju. Niti je ono zbog toga ugroženo. Za siromašne ne važi ono: možeš
biti sve što poželiš. Jer siromašni neće postati bogati, ma kako to žarko
željeli.
Zato nema druge nego pljunuti na new age proroke koji ponavljaju kako se nemamo
čega stidjeti, kako trebamo prihvatiti sebe i uživati u sebi. Stvarno? Da
prihvatimo siromaštvo?
Naša se djeca
neće stidjeti jer su odjevena u jeftine krpe i jer nemaju gadgete kojima se
hvale druga djeca? Biti siromašan ne znači biti žigosan i izopšten? Ako
ste išli u školu i imali posla sa djecom-vršnjacima, znate kako je među njima
izražena hijerarhija, kako se oni drugačiji brutalno kažnjavaju. Znate kako vas
to što imate manje i djeca ste društveno manjih roditelja, isključuje iz
zajednice. Ali, šta ima veze? Enjoy poverty – prihvatite vlastito
siromaštvo i uživajte u njemu.
Naravno, ovdje je moguć ciničan odgovor. Siromašni nisu nikakva manjina, pa da
bi se njihova prava trebala štititi. Siromašni su većina. Stoga bi druge,
bogatašku manjinu, na primjer, trebalo štititi od njih. Siromašni bi morali
napokon odbaciti svoje predrasude i naučiti da prihvate bogate.
A niko, zapravo, iz zajednice nije tako potpuno isključen kao oni
najsiromašniji. Oni koji nemaju ni prema kome nisu tako surovi kao prema onima
koji imaju još manje od njih. Kao što niko prema homoseksualcima nije tako
agresivan kao latentni homoseksualci – homosocijalne zajednice, poput
navijačkih grupa i raznih religijskih bratstava, na primjer, tako niko ne gaji
potpun i aktivan prezir prema siromaštvu kao takozvana srednja klasa, koja je i
sama latentno siromašna.
Siromaštvo je, itekako, i identitetsko pitanje. Klasa je, između ostaloga, i identitet. Za siromašnoga, siromaštvo je centar identiteta, kao što je to za bogatog njegovo bogatstvo.
Nakon izborne noći u Crnoj Gori na zidovima su osvanuli natpisi ispisani prijetećim porukama Bošnjacima, na zgradi Islamske zajednice razbijeni su prozori, demolirano je više objekata u vlasništvu Bošnjaka. Tko po Vama stoji iza napada na objekte islamske zajednice?
Ako na izborima pobijede četnici, pa se onda nakon izbora na kućama muslimana pojave trijumfalni četnički natpisi koji najavljuju ono što četnici i inače čine, sklon sam povjerovati da iza toga stoje četnici. Da parafraziram Groucho Marxa: oni izgledaju kao četnici, govore kao četnici i ponašaju se kao četnici, ali ne dajte se zavarati: oni su zaista četnici.
Na prosvjedima održanim nakon izbora pjevale su se Škorine i Thompsonove pjesme, na što to implicira?
Beogradski su mediji tvrdili da to implicira, šta implicira: dokazuje da su Crnogorci – ustaše. Ne, naravno. Navedeni događaj implicira i dokazuje glupost. Grupa ogorčenih mladih ljudi pustila je te pjesme jer je mislila da će to najviše iritirati njihove političke protivnike, novu vlast u Crnoj Gori. Cetinjskim pjevačima Thompsona sam poručio ovo.
Znam da je u pitanju bio patriotski – zamalo ne rekoh: domoljubni – skup, a ne testiranje za prijem u Mensu, ali: malo inteligencije nikad nikoga nije ubilo.
Ideja je, dakle, bila da se na mitingu izrazi zabrinutost da će Crna Gora biti pregažena i nestati kao prozapadna nezavisna država.
Još od devedesetih godina prošlog vijeka beogradska propaganda pristalice crnogorske nezavisnosti naziva „crnogorskim ustašama“. Odgovor na to je da se počnete ponašati kao crnogorske ustaše, iako to niste?
Srpski patrijarh Irinej optužuje Crnu Goru da je položaj Srba u njoj gori nego u Pavelićevoj NDH. Vaš odgovor na tu očito lažnu tvrdnju je da pred manastirom pjevate ustaške pjesme i tako naknadno pružite dokaz za nju?
”Ništa zlo ne maskira tako dobro kao svakodnevica” napisali ste u jednoj od mračnijih priča o serijskom ubojici Metodu Trobecu i njegovim krušnim pećima. Može li ta rečenica opisati i današnje stanje Crne Gore?
Apsolutno. Ono što je maskirano danas sutra će skinuti krinku i pokazati svoje užasno lice.
I za kraj, ”…pomislio sam i zagledao se u drvored topola kraj kojih je voz projurio, dovoljno brzo da ih vidim nejasno, dovoljno sporo da ih vidim odveć jasno, jer sve što vidimo iz voza u pokretu posve je nebitno za putovanje samo…” (”Mađarska rečenica”, Andrej Nikolaidis). Živimo li upravo tako naše živote? Nejasno i nesvijesno?
Da, mislim. Ali ne postoji alternativa tome. Biti živ znači biti uplašen, zbunjen i duboko nesvjestan.
