Fotografija je stara i požutjela. Na sredini ima bijeli pregib, obilježena nošenjem u džepu. Moj tata je u lanenim hlačama i plavoj košulji nehajno raskopčanoj na prsima. Stoji u hladu palme, a iza leđa mu se nadvija golemi hram s bezbroj šarenih kupola i tornjeva. Bos je, morali su izuti cipele prije ulaska. Nikada ga nisam pitala je li poslije brzo pronašao svoje i tko ih je čuvao. Obožavala sam te isječke njegova života, gutala more i svečane oficirske uniforme, bez daha slušala sve priče koje bi pričao. Na oceanu bi posadu uhvatila dosada. Uzeli bi crvenu boju, kistom zakačili krilo nekoga nasumičnoga galeba i promatrali kako se ostatak jata obrušava na njega i kljuca ga do smrti. Jer je drugačiji. Godinama nakon sam shvatila gorčinu koja bi isijavala iz očevih bora dok bi nam to pripovijedao. Svi smo jednaki sve dok netko ne postane drugačiji.
Tatu su znali kao „mornara“, čitao je novine u kafiću na vrhu Avenije, nosio crvene starke i Rayban naočale. Tu je upoznao moga ujaka. Kaže da su se mjerkali cijelu večer i istovremeno otišli na wc. Tata je zviždukao „Lijepu našu“, ujak je nastavio i nakon te večeri su bili nerazdvojni. Dolazeći njemu u posjet upoznao je moju mamu i uvijek je govorio da mu je život počeo toga trenutka. Vjenčali su se u kasno ljeto, na Veliku gospu. Svadba je bila u restoranu Kubat, na putu prema Cimu. Mama je imala čipkanu vjenčanicu i bijele cvjetiće u divljoj, crnoj kosi. Njen buket je dugo stajao na našemu ormaru, sestra i ja smo ga krišom uzimale i igrale se svatova.
Na sljedeći brod se ukrcala i mama, obišla je cijeli Jadran. Dalje nije smjela jer je bila trudna. Uživala je u pažnji koju su joj svi poklanjali, spavala do kasno i šetala palubom. Most je gledala samo izdaleka, nije htjela smetati. Ujutro bi kuhala kavu za sebe i tatu, kaže da je bila posebna zbog kondenziranoga mlijeka i da nikada u životu nije probala ni sličnu. Uvijek bi očistila štednjak i kuhinju, brisala svoje tragove i uvlačila se u srca osoblja tiho i nenametljivo. Preskakala je doručak jer je ručak bio prilično rano, a tata bi pisao da je pojela dvije šnite kruha. Kasnije joj je rekao da konobari ne smiju napustiti buffet dok svi koji su prijavljeni na brodu nisu jeli i vjerujem da ju grižnja savjesti zbog te sitnice još uvijek nije napustila. Njene priče bile su drugačije od tatinih, toplije i nježnije. Zbog noćne smjene za večeru su se uvijek služila dva jela. Pred mamu su donijeli špagete bolonjez i punu zdjelu zelene salate. Pitali su ju što želi za drugo jelo, a ona kaže da su joj oči ispale već od toga prvoga. Kada je silazila s broda brižno je zavrnula radijatore u svojoj kabini i umalo izazvala kolaps sustava na cijelome brodu. „Vidiš, ne valja se ni previše brinuti, samo pusti, langsam“, sa suzama od smijeha u očima završavala je priču o svome putovanju.
Iskrcala se u Šibeniku i vraćala se autobusom u Mostar. Tata je nastavio dalje prema Južnoj Americi. Sjedila je pored nekoga radnika iz Bosne. Svako malo bi briznula u neutješni plač i njen susjed ju je domalo počeo ispitivati zašto plače. Rastali su se u Mostaru, ona je izašla iz autobusa, on je nastavio prema svojoj kući. Na toj stanici su se izgrlili i isplakali kao najrođeniji. Tuga ne zna za obzir, nameće se sama na pleća onoga koji se prvi ponudi.
Ja sam se rodila u travnju 1991. godine, u svibnju je tata ponovno otišao na brod. Mama je brižno ispisivala svaki dan moga života, moj prvi osmijeh, moje suze, moju prvu riječ, prvi obrok, prvi korak. Svaku bilješku bi završavala s „nedostaje nam tata.“. Vodila me u Šibenik kada sam imala četiri mjeseca, tata je pristao kratko u luci. Pružio je ruke prema meni, no ja sam se bojala i plakala. Kažu da su me jedva smirili i da sam ga nakon toga samo dugo gledala i na koncu počupala za brkove. Taj brod je bio tatin posljednji i ja ga se više nikada nisam bojala. Išla sam s njim u naš razlomljeni i opljačkani stan nakon godina ludila i besmisla. Na zidu spavaće sobe bio je nacrtan znak dolara i tri upitnika. Komšije i lopovi znaju sve.
Ovaj Badnjak svi smo se skupili u maminom i tatinom domu. Pričamo o svemu, smijemo se i sretni smo. Pitam tatu nedostaje li mu ponekad more.
„Ne znam šta da ti kažem, onda je to još bilo onako romantično, po mjesec dana bi bili u luci, ukrcaj, iskrcaj, Čileanci progovorili naški pa čuješ ‘Jugolinija šišaj’, pa vozi dalje, računaj, zbrajaj…. Danas sve drugačije, Prika mi kaže i ne izađeš s broda već sve gotovo, ne znam… Para je uvijek bila dobra, ali.. ode život“, nabraja gledajući u neku točku iznad naših glava.
„To ti je ono, samo još jedan brod, samo još jedan brod, pa tako ukrug, znaš, a taj zadnji nikad ne dođe…“, ubacuje se i mama, još uvijek krhka od upale pluća koju je netom preboljela.
Ja šutim i gledam ih. Slutim oceane i brodove u njihovim očima, zvijezde na noćnome nebu, snove i želje, sve što su mislili da će biti i sve što su preskočili, sve što ih je nepravedno zaobišlo, sve što se nakalemilo na njihova leđa i živote, sve što su prkosno odbili i sve što su zbog toga dobili. Gledam im unuke zakačene po vratu i slušam smijeh koji nikada nije napuštao njihovu kuću. Unosimo badnjake, tri, uvijek su bila tri. Mama nas škropi i moli vjerovanje. Tata stišće ruke na prsima i skuplja usnice.
Neki brodovi se pretvore u luke. Oni su bili naša, da bi mi mogli ploviti kuda god želimo. Jer, brod napuštaš. U luku se vraćaš.
