Nakon povratka, nakon toliko lijepih, radosnih i sretnih trenutaka i susreta obuzela me neka sveobuhvatna tuga, životna kao močvarni krajolici, plavičasta i zelenkasta, postojana kao ravnice, potoci i rijeke. I samo sam ju osluškivala, ne želeći joj dati riječ. Tko bi ju razumio? Ne odlijeće li tako od nas i radost, krasna i nepostojana naša gošća! Zaludu osamljen zvuk hoće izraziti veselje. On već u vlastitoj jeki čuje tugu i samoću, te je plaho prisluškuje. Tako piše Mikola Gogolj, vrlo prisutan ovdje u Lvivu. Uz Ševčenka i Franka najprisutniji je i na repertoarima lvivskog teatra.
S balkončića u potkrovlju Horodotske 5 grad se čini tužnim, sivim i nezanimljivim. Sovjetska je vlast građanski, plemićki i sakralni Lavov izostavila iz svojih programa sretne budućnosti. Na oronuloj zgradi preko puta u zahrđalim žljebovima korov cvjeta. No, upravo ta siva, neugledna naslovnica, potiče me da što prije izjurim iz stana na njegove ulice. Ujutro je mirno, trgovine ne rade, a vrijedni čistači revno pomeću ulice. A onda započinje gužva, jurnjava, trubljenje, sirene, škripa. Mali žuti bus, oldtajmer, kome Lvivljani tepaju maršrutka, prepun putnika, juri, lupucka, trese se, zaokreće, vrti se neravnim gradskim makadamom. Iako pedesetogodišnjakinja, što je za buseve duboka starost, maršrutka je brža i samouvjerenija od svojih vršnjaka tramvaja i trolejbusa pa i od znatno mlađih i ljepših automobila.
Lavovska raznolikost prekrivena je šarmantnom mješavinom otmjenosti, uređenosti i planiranja, tužne jednakosti te prostodušnosti, poljske, monarhističke, sovjetske i ukrajinske. Kafići, kavane i restorani, mali su muzeji i izložbeni prostori. Trapezna je restoran u samostanskoj pivnici i muzej suvremene ukrajinske fotografije. Raduju me i njihovi nazivi koji ne žele novu vrstu jednakosti i dominaciju engleskih naziva: Kod pošte, Kod narančastog mačka, Kod kupice, Zlatni vepar, Pri toploj peći, Domaća kobaska i Tri guske, stihovi Lesje Ukrajinke na zidovima te poruke: Ljubite svoe misto, Udri po cinah, Laskavo prosimo… U kafiću do Likovne akademije pijemo izvanrednu kavu u društvu slikarice Irine i Igora Bilikovskog koji svoje horvatsko podrijetlo argumentira bojom svoga prezimena. Antuna kemičara pak zanima kako se spravlja kava: prelije se vrućom vodom u mesinganoj džezvi, zasladi i stavi u pješčanu kupelj te se lagano dogrijava do vrenja.
Sve se to događa u Armenskoj ulici ili Virimenskoj vulici i vrijeme je da upoznam i to staro poglavlje ove čudesne gradske sage. Ulaz u armensku katedralu, poput je bilo kojeg drugog u ovoj dinamičnoj ulici. Prvo zapažam ljupku, oblu i čvrstu apsidu oblikovanu poput apside Katedrale u Lundu i zadarske crkve sv. Krševana. U predvorju su hačkari, uspravni kvadratični spomenici kojima se duša posvećuje Bogu, obilježava neki značajan događaj ili se iscjeljuje. U armenskom jeziku hač je križ, kar je kamen. Tamno su ružičasti ili bijeli s križem koji cvjeta u sredini u prekrasnom vrtu ornamenata, ograđenom pleterom. I ponovno naviru prizori hrvatske romanike, zapravo jedan arhaični doživljaj svijeta i Boga. Svojim plošnim reljefom i svojom naivnošću ostaje dosljedno dvodimenzionalan. I ima u njima nešto privlačno heretičko kao i u rimskim stelama, runskom kamenju i slavenskim stećcima. I armensko pismo kao da je palo s neba, s lijeva na desno, sa slovima-brojkama i Biblijom prevedenom u 5. stoljeću.
U tamnoj unutrašnjosti miriše tamjan, svijetle se srebrne ikone i zidni ukrasi. I lebdi neko daleko i nepoznato kršćansko otajstvo. Jasna je razlika između sakralnoga i svjetovnoga. Majke Božja na armenskoj ikoni i obla je i stroga, ni katolička, ni pravoslavna, a Isus je položen ispred nje dok spava na ukrasnom jastučiću s rukama ispod svoje glave. Njezina je glava nagnuta, oči krupnih kapaka sklopljene, kao i ruke pred usnulim malim Bogom. To ugodno strahopoštovanje od drukčijeg uravnotežuju neočekivani, prekrasni murali i mozaici poljskih slikara Jana Henryka de Rosena i Józefa Mehoffera stvarajući ozračje u kojem je suglasje zaigranosti i ozbiljnosti ukinulo granicu između nebeskoga i zemaljskoga.
Ukrajinski humor šaren je kao i njihove pisanke, všivenke i hate. Gogoljevski smijeh kroz suze, malo tužan pa opet radostan, pjeva i bugari, karnevalski (ne)ozbiljan, gorak i naivno sladak. Neku vrstu ukrajinskog sajma doživjela sam i u Stiljskom, vidjevši na prepunim kolima koja vuku konji načičkane dječje glavice, vesele i radoznale. Pri tome sam se prisjetila anegdote koju mi je ispričao profesor Polić o ukrajinskim sajmovima i njihovu humoru. Na prepunim seoskim kolima koja kreću na sajam nekom je čovjeku zapela noga za kotač pa je zajauknuo: Noga! Vesela družba prihvatila je uzvik nastavljajući pjevati: Noga! Noga! – Noga! Noga!
Crvena svitka koju priča jedan od tragikomičnih likova Gogoljeve priče Soročinski sajam upravo potvrđuje šaroliku izmjenu smijeha i suza, praznovjernog straha i životne radosti. Navodeći citat iz maloruske komedije u II. poglavlju Gogolj nam se obraća: Zacijelo ste imali prilike čuti gdje se u daljini valja vodopad, kad se cijela uzbunjena okolica ori od tutnjave i kaos čudnih, nerazgovjetnih zvukova kao vihor prohuja ispred vas. Zar vas neće isti osjećaj na trenutak obuzeti u viru seoskog sajma, kad se sav svijet pretvara u jedno ogromno čudovište te se cijelim svojim trupom pomiče trgom i tijesnim ulicama, pa viče, vrišti i buči? Zašto skupocjena crvena svitka nije dobrodošla nijednom trgovcu? Jednog dana vraga istjerali iz pakla jer je naumio učiniti dobro djelo. Bude mu vrlo teško i obuze ga silna čežnja za paklom pa se počne opijati i stalno sjediti u birtiji. Rogove je sakrio šubarom, a pandže rukavicama. Kad je potrošio sve novce, založi svoju lijepu crvenu svitku kod Židova na godinu dana. No, Židov masno proda svitku nekom panu. Kad se vrag vratio, Židov se pravio da ga ne poznaje. Navečer dok je brojio novce i molio, dođe mu vrag u liku svinje, na smrt ga preplaši pa oživi trorepim bičevima. Židov sve prizna. Svitka je završila kod neke piljarice na sajmu u Soročincima. Kako je svitka bila ukleta, nitko nije kupovao kod piljarice te ju ona pokuša spaliti. No, vražja odjeća neće gorjeti te ju odluči uvaliti trgovcu maslacem. Kada i maslar izgubi kupce, sasiječe svitku na dijelove, ali dijelovi se stalno ponovno sastavljaju. Ostavi ih i pobjegne, a vrag svake godine traži dijelove svoje odjeće na sajmu na kojem više nema ni ljudi, ni prodavača.
U sunačno nedjeljno prijepodne Lviv je intiman i blizak. Njegove su crkve otvorene mnoštvu vjernika. Turiste zapažam tek u predvečerja kad grad živi na drukčiji način svojim uličnim kazalištem: plesnim predstavama, renesansnom glazbom, banduristima, isticanjem slikarskih vještina, djecom vioilinistima, obiteljskim glazbenim nastupima te srebrnim i zlatnim pokretnim kipovima. Do Opere, u maskirnim uniformama, s položenim vojnim dalekozorom na asfaltnom podiju,bend skuplja novac za poginule u ratu. Danas je poginuo jedan ukrajinski vojnik na krimskom ratištu, kaže nam Edward.
Prisustvujemo misama u grkokatoličkim crkvama u različitim dijelovima liturgije. Ponovno tražim bakin očenaš, vrlo je sličan ukrajinskom:…i izbavi me od lukavago. I prati me, kao mamin mali molitvenik koji sam u zadnji čas, prije puta, ubacila u kofer s važnim knjigama.
Pokušavam ne zalutati u labirintu ove dugo zakrivene zemlje, pokrivene sivilom sovjetske jednakosti i sretne budućnosti. Mala Rusija, stara Rusija, prva Rusija drukčija od velike Rusije, nove Rusije, kasnije Rusije. Nekad Ruteni, Rusini i Malorusi, sada Ukrajinci drukčiji od Rusa, Moskovita, Moskalja.
Nakon Brestlitovske unije 1596. prevode se hrvatske glagoljaške knjige na crkvenoslavenski jezik radi daljnjeg širenja unije čiji je najpoznatiji zagovornik hrvatski ekumenist, putnik, jezikoslovac i književnik Juraj Križanić. Ta barokna ideja, istodobno i duboko i uvjerljivo religiozna i dječački zaigrana i nestvarna, očituje se u Križanićevu panegiriku Napis pohvalni Golemomu, Presvitlomu, Preslavnomu Hverdinandu Tretomu u koji je uvrstio i dumu na harvatskom odavši počast i rutenskom, i hrvatskom i crkvenoslavenskom jeziku. Jedan pak rutenski svećenik slavi toliko crkvenoslavenski da objavljuje tajnu kako je vrag na njega toliko ljubomoran da bi ga rado dokraja pogubio.
Crkveni Sabor u crkvi svetoga Mikole u gradu Brestu u današnjoj Bjelorusiji potvrdio je ugovor između Kijevsko-galičke mitropolije i Svete stolice o uvođenje Mitropolije u sastav Rimokatoličke crkve. Tekst ugovora sastavili su ukrajinski i bjeloruski episkopi. Jedan od njih Kirilo Tereleckij bio je u službi širenja unije i u Radatovićima u Hrvatskoj među žumberačkim uskocima. Obilazeći mnoge grkokatoličke crkve u Lvivu, svjedočimo kako se stari ukrajinski obred sačuvao i u scenografiji i u misnom slavlju na ukrajinskoj ikavici u vike vikova koja odzvanja i ljupko i ozbiljno u dinamičnoj eklektici suvremene davnine, u dužini misnog slavlja i mnoštvu posvećenih vjernika koji sudjeluju u njemu klečeći na koljenima.
U najstarijoj grkokatoličkoj crkvi, nenakićenoj, renesansno uravnoteženoj, izgrađenoj u vrijeme Brestlitovske unije u unutrašnjosti je tek pokoja ikona, zidovi svijetle svojim prazninama i malim zlatnim ikonostasom. No, u malom muzeju pisanki čudesno je šareno. Izložene su tradicijske ukrajinske pisanice ukrašene apstraktno i slikovno od jednostavno do raskošno ornamentiranih. Isprepliću se poganski i kršćanski motivi i ne suprotstavljeni uranjaju jedni u druge, prekrivši cijelu površinu jaja, malene skulpture. Od općih: kruga, sunca, križa, trokuta, svastike, spirale, ribe, Božjeg oka (u krugu upisanoga trokuta).
U maloj monografiji o životu i stvaralaštvu sestre Darije (Koleso, Lviv, 2015.) njihovi su simboli interpretirani i u poganskom i u kršćanskom značenju. Posebice privlači slavenska simbolika: hrest, križ, znak svesvetja i četiriju vjetrova, tririg, znak svetoga Trojstva, zora sunčanog božanstva i Kristovog carstva, obraz onih koji su sjedinjeni u vječnosti, bliskavka, nebeske vatre, klasje pšenice i zrno, uskrsnuća, cerkva-veža, svete gore i čežnje za vječnošću, grablje, jedinstva gornjih i donjih svjetova, gilka i dubovij listok, grančica i hrastov list znak su svetoga stabla. Simboli pivnja, kinja i olenja (pjetla, konja i jelena) vjesnici su svjetla, boga Sunca i sunčane ophodnje nebom.
Domaćica je vrlo lijepa, svjetloputa i plavooka s crnom prozirnom maramom na glavi. Govori o sestri Dariji zahvaljujući kojoj su pisanice konzervirane i sačuvane. Ponovno ukrajinsko-hrvatski dijalog – uz strogu primjedbu vrlo ozbiljne domaćice kako razumije sve Slavene, osim Moskovita. Njezini su odgovori kratki poput rusalkinoga, a u oku proročko je zlokobno zrnce. Pri izlasku Antun je čelom udario u nadvratnik niskih renesansnih vrata. Primivši se za neozlijeđeno čelo, nasmijao se: Što sam ja Bogu skrivio?
Pri izlasku iz crkvenog dvorišta, na jednoj je lijepoj zgradi natpis. Tu je živio književnik Ivan Franko. Naglasak je na zadnjem slogu prezimena, kako me upozorio Edward, uz duhovitu primjedbu kako Franko nije Španjolac, već Ukrajinac.
Pri uspinjanju na Visoki zamok zastala sam kod još jedne malene grkokatoličke crkve koja je bila priljubljena uz ciglenu baptističku. Njihovi su se tornjevi – različiti poput mnogih u ovome gradu – paralelno uspinjali nebu. Razmišljam o krasnom muškarcu koji nam je jutros strpljivo i ushićeno pokazivao put prema Operi. Saznavši da smo iz Zagreba, iskreno je i ganutljivo ponavljao kako je Bijeli Hrvat. Kad sam se približila vrhu starog grada, dan i rijetki posjetitelji napuštali su njegove parkove. Ponovno sam se izgubila. Kad sam se osvrnula želeći se obratiti nekome za pomoć, ugledala sam ga kako sjedi na klupi u društvu lijepe žene. Poskočio je s klupe uskliknuvši: Horvatka! Zastala sam zagledana u njegov lik: dugu urednu kosu i rascvjetalo plave oči poput različka. Predstavio se. Preplavila nas je radost, čuđenje, nešto zapanjujuće u čemu smo lebdjeli iznad stvarnosti. Ponovno mi je pokazivao put kojim ću se vratiti u stan blizu Opere.
Kad su me pozdravili i kad sam se počela spuštati u grad, znala sam da sam trebala biti praktičnija i zatražiti kontakte od Leonida i Valentine, ali sve moje misli skupile su se u jednu: Je li moguće da sam srela istu osobu u jednom danu u gradu velikom kao i moj Zagreb? Spustivši se u stari pusti Rinok, predahnula sam u parku u kojem je pak bilo vrlo živahno, nudila se lubenica i horilka. Pridružio mi se stariji gospodin i njegova kujica Elza. Obilazio je svoj vrt usred parka. Zalijevao je ruže i stabla koje je posadio. Pokazujući mi priznanje koje je dobio od stanara svoje ulice, pohvalio se i svojim poznavanjem Zagreba. Naglašavao je i ponavljao svoje ime, nije Aleksandar već Oleksander, a njegovo prezime Kozak dovoljno je govorilo o njegovu podrijetlu kao što je oblik njegova nosa potvrđivao njegove boksačke uspjehe. Bio je vrlo stvaran i uporan pa smo razmijenili adrese – ali i razočaran što sutra napuštamo Lviv – jer želio nas je provozati gradom svojim ševroletom.
Lviv je knjiga, skupocjena i rijetka, slojevita i gusta čiji kraj je uvijek novi početak i čije čitanje ne završava odlaganjem na policu, već ju, uznemirena novim otkrićima, ponovno uzimam u ruke. Svako poglavlje je kriptogram pred kojim zastanem zatečena njegovom prašnjavom ljepotom. Čini mi se nemogućim uzeti grad u ruke i čitati ga – listajući. No, ne želim ispustiti iz ruku tu dragocjenu knjigu dok mi je posuđena na ograničeno vrijeme. Opisujući kriptograme, rješenja mi izmiču.
Avenija slobode, široki je park, obrubljen makadamskim cestama kojim poskakuju automobili i mali autobusi. Započinje velikom sivom zgradom Opere srebrnkastog sjaja, a završava skulpturom Majke Božje. U kasna poslijepodneva pretvara se u družilište: na njegovim se klupama igra šah uz kibice, bacaju se kocke i karta se. U središnjem dijelu Avenije umetnut je predimenzionirani spomenik najznačajnijem ukrajinskom književniku i domoljubu Tarasu Ševčenku. Prenaglašen je, uz veliku realističnu figuru dominantnog stava, zaobljeni je obelisk s reljefima narodne povijesti i odvaja se u okružju zgrada koje su izgrađene prije, u skladu sa sobom i gradom.
Bili se Taras Ševčenko, skromno seosko dijete, romantični pjesnik u čijim pjesmama vjetar razgovara s gajem, znao obratiti samom sebi, svom golemom kipu ili bi se okrenuo otišavši – čekajući rosu na svojim koferima da ponovno otputuje u Lviv. Poput suvremenika poljskog pjesnika Adama Zagajewskog koji čekajući upravo takav trenutak putuje u Lavov, u san, u djetinjstvo, u mir, u spokojstvo. Putovati u Lavov, u beskraj, inačica je koja odjekuje i u njegovoj pjesmi U malom stanu, viđena očima njegova oca i otkucajima njegova pisaćeg stroja dok prepisuje njegovu pjesmu Putovati u Lavov. Kao stvarnost koja se ponavlja obuhvatna u svojoj višestrukosti. I vidim mali prašnjavi stan u Gliwicama nakon Drugog svjetskog rata u nevelikom bloku izgrađenom po sovjetskom uzoru gdje živi prognana obitelj iz Lavova. I slušam pripovijest, ne pjesničkog ja, već bolnog dvadesetog stoljeća. Oživljava rujan 39. i fijuci bombi, Jezuitski vrt u Lavovu gdje svjetlucaju zeleni klenovi i jasenovi i putovanje teretnim vagonom na zapad. No, postoje i epizode za koje nikada nećemo saznati kao ni za poljubac žene koja nije postala moja majka, tješi nas pjesnik.
Široka, zaobljena i velika Dominikanska crkva, u vrijeme Sovjeta pretvorena u Muzej ateizma i povijesti religija, otvorena je i iz nje odzvanja misa. U prostoru do nje u samostanskom dvorištu sada je samo Muzej povijesti religija. Dok ga razgledavam, slušam i zvonku misu iz crkve. Pogansko doba, rimsko, judaizam, kršćanstvo, katolicizam, pravoslavlje i protestantizam. Ništa iznenađujuće, grad je i više od toga, no on svoje izloške nije poredao tako dosadno kronološki. Oni postoje istodobno u svojoj različitosti. No, jedan je izložak dovoljno privlačan i zagonetan da me ponovno vrati u Stiljsko i nestvarnu priču koja se prije nekoliko dana ili nekoliko stoljeća – dogodila.
U prvoj je prostoriji izložen Zbručanski idol, pronađen u termopilskom području. Vitka četverokutna poganska skulptura s glavom s četiri lica (okrenutost mnogobošca prema svim stranama svijeta) pokrivenom okruglom kapom. Stup-skulptura podijeljena je na tri dijela: nebo, zemlju i podzemni svijet. Prema tumačenjima nekih arheologa likovi u nebeskoj razini su Mokoš, boginja plodnosti s rogom obilja, Lada, boginja rasta i pokroviteljica svadbi s prstenom u ruci, Perun, bog s mačem i konjem. Na zemaljskoj razini dva su muškarca i dvije žene koji plešu na granama. Na najnižoj podzemnoj razini je Veles, troglav, koji zemlju pridržava na tri strane. Idol je pronađen na planini Bogit na raščišćenom kamenom prostoru s osam udubina u obliku korita gdje su otkrivene lubanje dvaju muškaraca i dviju žena. Vjerojatno žrtava prinesenih poganskim bogovima. O tome svjedoči i Ljetopis koji ću označiti kao kijevski kako bih izbjegla nesporazume oko srednjovjekovne kijevske i moskovske kneževine: I postao je knez jedan Volodimir u Kijevu. I postavio je on idole na brdu, izvan dvorišta s kneževim dvorom: drvenoga Peruna, a njegova glava (bila je) srebrna brk zlatan, i Horsa, i Daždboga, i Striboga, i Simargla, i Mokoš. I prinosili im (ljudi) žrtve, nazivajući ih bogovima, i dovodili su svoje sinove i žrtvovali (ih ovim) vragovima, i oskvrnjivali su zemlju svojim prinošenjem žrtava.
Muzej suvremene umjetnosti izvan je središta grada. Tražeći ga, lutamo još jednim lijepim lvivskim kvartom. Neprimjereno obuvena, odmaram se u jednom od parkova u kojem je spomenik žrtvama komunističkog terora, vrlo slične izvedbe kao i mnogi žrtvama fašizma. U Muzeju nema posjetitelja, nema kataloga, ni reprodukcija izloženih djela. Skidam svoje ružičaste balerinke – lijepe su, mogu ih staviti pod ruku – i hodam bosa podom od tamnih glatkih dasaka. Čuvar je začuđen – a domaćica vadi plastičnu vrećicu, uredno složenu, iz svoje torbe. Zahvaljujem i nastavljam.
Izloženi su uglavnom poljski i ruski autori, kronološki poredani. Veselim se poznatoj autorici Krakovljanki Olgi Bozanskoj čije je slikarstvo u komunističkoj Poljskoj posve ignorirano, čak smatrano luđačkim i čudovišnim. No, suvremenica Stanisława Wyspiańskoga, rođena 1865., ne pripada ni secesijskome krugu koji u Poljaka ima nacionalnu sastavnicu. Iako iz poznate plemićke obitelji s pedigreom djeda ustanika (u Poljskoj je to važan dio životopisa i svaki je plemić trebao sudjelovati u jednoj od dvaju ustanka 1831. i 1863.), njezina umjetnička zanimanja nisu Poljska i domoljublje. Radeći i izlažući u Parizu, ostaje samosvojna, ne pripada niti jednoj aktualnoj slikarskoj školi, ni impresionizmu, ni fovizmu, ni kubizmu. Gledajući njezine portrete, privlače me čudesnim realizmom koji je uspio uhvatiti tanku granicu između stvarnoga i nestvarnoga ne rasplinuvši se – a sačuvavši obrise stvarnih fizionomija ljudskih portreta, cvjetnih oblika, namještaja, interijera i krajolika iz kojih emaniraju nevidljive osobine. Uspjela je naslikati auru, psihičku energiju koja isijava iz portreta, posebice iz tamnoga portreta djevojčice s bijelim krizantemama. Posvećujem se i Jaceku Malczewskom, poljskom simbolistu i njegovim ekstravagantnim autoportretima – a zatim nastavljam dalje, vadim balerinke iz darovane vrećice kako ne bih propustila još neko poglavlje iz ove čudesne knjige-grada.
Ujutro sam uznemirena i nestrpljiva, želim što prije izaći iz stana i prepustiti se ulicama grada. Hoću li susresti svoju literarnu suputnicu Lavovljanku Deboru Vogel. Čitajući njezine zapise i pjesme, naizgled hladne, gotovo programatske, nisam ravnodušna, baš nasuprot, otkrivam beskonačnu tugu, drugu stranu svake stvari u životu, i tada njezinu neobičnu poeziju, njezinu poetiku apstrakcije i rezignacije, prihvaćam kao nešto što oduvijek pripada životu. I dogodi se još jedna smislena podudarnost! Na ruševinama stare lavovske sinagoge, na mramornom spomeniku – umirena – čitam njezine riječi: Ulice su kao more, odsjaj su boje daljina i težine čekanja. I ponovno uznemirena nastavljam zanesena i zavedena bojama daljina – i na trenutak slobodna od težine čekanja.
U središtu renesansnog Rinoka, elegantna je vijećnica s četvrtastim vijencem prekrasnih priljubljenih palača različitih stilova, pročelja, prozora i interijera. Njihova intimna dinamika pojačava ljepotu odmjerenog i uravnoteženog tlocrta trga. U nizovima vrlo lijepih palača ističe se Crna kuća, istodobno i bliska i daleka, kao i kapela obitelji Boim nedaleko na Katedralskom trgu. Njezinu pak intimnost ističu portreti gospođe i gospodin Boima na vanjskoj fasadi i sjećanje na staro groblje uz Latinsku katedralu. Taj sačuvani dio starog renesansnog dijela grada prislonjen je na noviji nekako nečujno – a onda zapanji svojim kontrastom: gusto ornamentirana i ukrašena tamna pročelja kapele crne se u svijetlom ozračju susjednih zgrada. Zapanji svojom opstojnošću u burnoj povijesti različitih vladara i nacionalnih mitologija. Ono što istodobno svjedoči smrtnosti, svjedoči i ljepoti – ali svjedoči i protiv nečega – protiv prolaznosti, ostavljajući trag mimo službenih povijesti i nacionalnih prisvajanja, zatamnjeno, a sklopljeno u knjigu grada. I tko zna zašto mi se čini da upravo ona svjedoči o nemogućnosti cjelovite, samoj sebi namještene povijesti.
Jedne sam se vedre i vesele večeri našla na duploj klupi ispred njezina pročelja i portreta strogih gospođe i gospodina Boima – davno umrlih. Ponovno su svjedočili o smrti, a ljepotom svoga hrama protiv prolaznosti kao što je mnoštvo turista i ljudi koji su se kretali ulicom – svjedočilo o samo prolaznosti. Leđimice od njihovih portreta sjedili smo prosjak u sivom odjelu i ja, a sučelice njima debeljuškasti bandurist i njegova obitelj: žena i dvoje djece. Uz taktove gromke Choenove Aleluje čulo se tiho zapomaganje: Ljudi, pomozite! Ljudi pomozite! Prosjakova bijela prozirna vrećica prazna je vijorila na večernjem vjetru, a Aleluja u izvedbi uličnog bandurista sporo odlazila u mnoštvu prolaznika, čineći mi se zastrašujuće banalnom. Zašto sam odbila čokoladicu koju mi je ponudio prosjak izvadivši ju iz džepa svoga sakoa? Zatečena njegovim licem starog mladića, ispucalim usnama, ogromnim plavim očima, koščatim licem i nakrivljenom glavom, nisam zazirala od njegove bijede, već od bučne praznine u kojoj sam se našla. Gledao je tako strašno plavo. Bandurist je nastavio pjevajući neke tugaljive domaće pjesme, a nakon toga počeo se spremati za odlazak. Zarađeni novac pomažu mu skupljati žena i djeca. Konačno sam se osvijestila i prosjaku pružam novčanicu. Uzima ju i stavlja u džep svoga sakoa. Gledamo se, njegove oči još su plavlje, još dublje i još beznadnije. Kad je ustao, uz pomoć štaka, vidjela sam njegovu zgrbljenu figuru kako nestaje u mnoštvu.
Hodajući prema stanu, ostala sam na klupi, znajući da događaje malo više od stvarnosti, neću moći promijeniti. I ponijela sa sobom tako malen, tako svjetlucav grumen tuge čije značenje mi je izmicalo i skrivalo se negdje u knjizi kroz koju sam prolazila. I sada dok se prisjećam tih trenutaka, okrenem glavu, na zidu do računala jedna je od Hrvojevih slika, čudesna iluminacija: Raspeti VI. Ruke raspetoga već su obujmile dio sunčeva kruga dok se pod križem otvara nova mala slika otvorivši prostor u prošlost i budućnost, a vrijeme u sadašnjost. Dječak Hrvoje ispred manjeg križa – boja sunca rasula se iza križa u dubini, u veliki snop do dječaka i načinila mu polukružni svetokrug na crnoj kosi. Pitala sam se zašto su sva moja čula otvorena za radost i tugu ovoga grada. Činio mi se nadnaravnim. A to je bilo samo ogledalo moje prevelike radosti koja nikad nije sama. Dio njezina ushićenja uvijek je tuga. I nekako sam se nevoljko vraćala doma, ushićena i uznemirena – gušeći svoju slutnju. I Hrvoje se vraćao natrag – prema svome rođenju. Stajao je pred vratima kuće u Splitu i pljeskao ručicama vidjevši majku koja je donijela bijeli kruh.
Ljeto 2017.
