(Tonko Maroević, Riječi za jedan lapidarij – Novije katalonsko pjesništvo, Hrvatsko društvo pisaca, 2018.)
Je li izbor iz katalonske poezije tako dobar zahvaljujući trudu i znanju prevoditelja i priređivača Tonka Maroevića – ili su Katalonci tako sjajni pjesnici, retoričko je pitanje koje ukazuje na višestruku vrijednost knjige Riječi za jedan lapidarij – Novije katalonsko pjesništvo. Strast i zanimanje, pa i simpatije prema katalonskoj baštini, podcrtava i sam autor u opširnom i informativnom pogovoru knjige. Posebice prema poeziji koja, ne samo kao individualni iskaz, već i kao cjelina svjedoči – kako o jedinstvenosti pojedinca stvaratelja tako i o jedinstvenosti katalonskog kulturnog nasljeđa i nacionalnog identiteta.
Autor izbora novije katalonske poezije, ili pak panorame, pa i retrospektive (kako ih naziva u svom pogovoru), pri dijakronijskom pogledu na bogatu tradicijsku književnost parafrazira riječi suvremenog katalonskog pjesnika i Picassova biografa Josepa Palaua i Fabrea kako je katalonska književnost započela od vrha i počela tako sjajno da je sve kasnije izgledalo manje vrijedno. Od 16. stoljeća nadalje i pisci katalonskog roda počinju pisati na kastiljanskom. Zanimljivo je kako se gotovo zaziva sličan zaključak pri pogledu na povijest hrvatske književnosti, posebice mediteranskog kruga. Začinjavci, trubaduri, petrarkisti, latinisti, komediografi, romanopisci i končetisti – uz zajednički uzor i ugledanje na talijansku književnu baštinu. Također i narodni preporod u okvirima europskog romantizma u službi je ponovnog buđenja i domoljublja.
Vrlo je zanimljiva trifora Pont – Ranieri – Leopardi u pjesmi Antonio Ranieri pred Leopardijevim grobom koja nam otvara pogled na pjesničku individualnost Jaumea Ponta (1947.) i njegovo sudjelovanje u antologiziranju obiju književnosti, i španjolske i katalonske, iako je poeziju pisao samo na svom katalonskom jeziku. Pjesnički iskaz govori iz triju perspektiva: Pont se u ime Ranierija, talijanskog književnika i domoljuba te Leopardijeva bliska prijatelja, obraća mrtvom Leopardiju s udivljenjem i ne bez pathosa: … Vičite sada vi / rastuženi zidovi grada Napulja / nijeme lađe usidrene / pod ocvalim svjetlom Torre del Greco / Vičite i pjevajte slavu toga plemenitog / gospodina za kojim će žaliti / sva buduća pjesnička siročad…Tom svojevrsnom pjesničkom bratstvu kao da se pridružuje i Pont, prizivajući ne samo sljedbu, već i nasljedstvo u samoći i pokušaju otkrivanja nedohvatne tajne pjesničkog kraljevstva velikog klasika. Panorama koja se otvorila pred pjesmom o kojoj je riječ, ukazuje mi na sjajan esej Čitajući Lepardija hrvatskog književnika, kritičara i slikara, također Mediteranca, Hrvoja Čulića (1934. – 2017.). Razmišljajući o Leopardiju i njegovu pesimizmu punom svjetlosti, a zapravo o odnosu čovjek – Bog – priroda te o riječi i njezinu smislu, Čulić bilježi: …Bogovi su prognani, svijet je mrtav, a pejzaž tek mutno sjećanje. Stvari su umnožene, ali razdvojene, riječi slobodne, ali obezvrjeđene i obezglavljene, čovjek u središtu svemira, ali ujedno odbačen na periferiju vlastite sudbine, iscrpljen borbom za slobodu s kojom ne zna što bi započeo…Stvari su u neprekidnoj ofenzivi, a mladi avangardni pjesnici, osluškujući „bilo vremena“i plašeći se da im zahuktali vlak ne pobjegne, poslužuju stvari opjevavajući ih, podilaze im postvarujući riječi. Fetišizam riječi, koji tako glasno propovijedaju, samo je nadgrobni spomenik govoru koji je na samrti i koji još samo treba dotući njegovim vlastitim oružjem: samim riječima. Govore o sjećanju, a čak ni ne osjećaju sebe:poput radio-aparata s iščupanom utrobom koji pruža antenu s namjerom i uvjerenjem da i dalje prima poruke. Treba napomenuti da je esej je napisan 1972. godine. No, valja mi također, Čulićevim riječima, potvrditi i surječje iz kojega je mnoge katalonske pjesnike nemoguće izdvojiti. Ponovno se vraćamo Leopardiju: …Ipak svojim stihovima kao da gradi i postavlja stupove: čvrste, vitke i visoke – bez krova:nebo mora ostati otvoreno – nad njim je prisutno vječno sunce Mediterana, sunce Grčke i Rima, makar u sjećanju, prisutno i noću u sjaju mjeseca (kojem se toliko puta obraća) i glatkom sjaju crnog neba natopljenog zatomljenom svjetlošću koja izlazi i kapa po čitavoj njegovoj širini u žarkom sjaju vječnih zvijezda, dalekih, a bliskih.
Zlatno doba kao sjećanje, ne samo individualno, već i skupno nazire se u pjesmi Francesca Parcerisasa (1944.) Imperator Hadrijn razmišlaj o zlatnom dobu:… Ali znademo: nitko danas nije usporediv / s Praksitelom, Aristotelom ili Arhimedom. / Na agori se okupljaju, okrutni i odrpani, / vojnici što ih plaćamo da glume kako se bore / protiv neznanja neprijatelja, a koji im je istovjetan. Svojevrsnu pak suvremenu inačicu baroknog končeta otkrivamo u stihovima pjesme Tijelo sjene Joana Navarra (1951.): …Pipati plamen što gori i razlediti se, vratiti / se životu među stablima, limfi i blistavim penjačicama.
Počevši izbor novijeg katalonskog pjesništva autorima rođenim dvadesetih godina prošlog stoljeća i završivši ju autorima rođenim devedesetih i poredavši ih kronološki, kao da se i u tom pogledu nazire putanja koja se od vrha razlazi u različite, ne tako izrazite i snažne osobne poetike. Pri kraju gubimo obrise tog lapidarija riječi i lutamo prostorima suvremenih autora različitih poetika, orijentacija i pripadnosti. Stoga ni sam autor ne govori o knjizi kao antologiji navodeći kako je u izbor uvrstio i mnoge autore koji su vezani za Hrvatsku, bilo kao prevoditelji ili kao lektori. O tome svjedoče i pjesma Zagreb Xaviera Farréa (1971.)i pjesma Hvar Paua Sifa (1978.) koje su temama vrlo privlačne za hrvatskog čitatelja, no u objektivnijem i strožem pristupu zacijelo ne bi bile uvrštene.
Retrospektiva Riječi za jedan lapidarij započinje izborom iz poezije dugovječne pjesnikinje Montserrat Abelló rođene 1918. čija je zbirka Pedeset ljubavnih pjesama objavljena i na hrvatskom jeziku, a završava izborom iz poezije Jaumea Coll i Mariné rođenog 1989. koji svojim stihovima objedinjuje različite slojeve katalonske pjesničke tradicije. I upravo njegovi stihovi iz pjesme Kuća poentiraju izabrani naslov knjige o kojoj je riječ. Lapidarij kao metafora pojedine pjesme, ali i poetskog stvaralaštva čiji prostori su obilježeni upravo kućom, domom pa i domovinom, a nadalje i zemljom, i narodom. Inačice koje ću navesti nisu eksplicirane, ali su razvidne u lajtmotivima mora, kamena i svjetlosti u mnogih uvrštenih pjesnika. Stihovi iz pjesme Kuća glase: …usmjeravam se prema moru, / a sve se u meni skamenilo…Stablo u pjesmi Stablo razlama oblike svjetlosti Terese Pascual (1952.) poput rajskog nas bića uvodi u neko dinamično spokojstvo u kojem prepoznajemo obzorje kao beskonačno ogledalo: Pristupimo mu, obzorju, tolikom, sa strahom da ne može biti naše; / upoznasmo ga, izbjegavši šutnju / što uspava nas iza svjetlosti.
Pjesništvo kao najplodniji iskaz katalonskog umjetničkog duha u dugim godinama nepriznavanja katalonskog jezika svojom lapidarnošću i neizravnošću, istinski, a paradoksalno svjedoči o jednom spokoju u kojem ni napisana pjesma neće postojati. Pjesma Zazvonit ćeš dvaput i otvorit ću ti vrata Feliua Formose (1934.) završava sljedećim stihovima: Neće biti ni prošlosti / ni budućnosti. Sve će biti logično. / A ova pjesma nikad neće postojati.
Retrospektiva, kako je s pravom naziva njezin autor, zapravo je jedna drukčija antologija – upravo dobrodošla i hrvatskom čitateljstvu, i struci – ne kanonska, već s velikim poznavanjem i suosjećanjem odmjeren izbor novije katalonske poezije. Tonko Maroević učinio je dobar posao. Navedeni eufemizam podcrtava kako je riječ o knjizi vrsnog kritičara i književnika te rijetkog sveznadara. Posao istinskog znalca i ljubitelja i jest pisati i izabirati nadahnuto, a ujedno trijezno analitički – a ipak s naglašenom simpatijom bez koje je zasigurno, nezamisliv pravi i makar zvuči paradoksalno objektivni pristup dobrom djelu. Stoga nam i naslov knjige Riječi za jedan lapidarij iz pjesme Paraules per a un lapidari Perea Gimiferera (1943.) sugerira kako je riječ o svojevrsnom hvalospjevu kamenu i njegovoj vrlini – zapravo poeziji – ne samo u prostorima općeljudskosti, već i nacionalnih vrijednosti.
I sam Mediteranac, prevoditelj i autor izbora T. Maroević u svom zapisu Obzorje poezije, područje autonomije – uz panoramu novijeg katalonskog pjesništva – navodi obilježja katalonske kulture s upravo navedenom objektivnom simpatijom: Naime, riječ je o zemlji i narodu, kulturi i jeziku, tradiciji i povijesti neospornih vlastitih atributa i čvrste samosvijesti. Zemlja je, u usporedbi s većinom pirinejskih regija, pretežno mediteranska, a narod je, više od inih iberskih rodova, inicijativan i sklon imaginativnim prodorima. Katalonski je jezik zapravo jedan od najstarijih neolatinskih, romanskih idioma (prvi zapravo korišten kao službeni jezik na dvoru, još u XII. stoljeću, i prvi na kojem se pišu izvorna filozofska djela), znatno udaljeniji od kastiljanskog nego li od provansalskog. Pri tome naglašava likovnu tradiciju koja započinje romaničkim slikarstvom, nastavlja se u raskošnoj gotici, a završava velikanima izrazito osobnog iskaza poput Gaudíja, Dalija, Miróa i Tápiesa. Nakon što je u 19. stoljeću započeo rast književnosti na narodnom jeziku, Katalonija se sve više ističe svojom posebnošću i napretkom, svojim liberalnim građanstvom, stoga je odmazda pobjedničkog frankizma prema njoj najokrutnija: kažnjena je ukidanjem autonomije i zabranom uporabe svog jezika u javnosti. Zanimljivo je kako i naš Tin Ujević ne zaobilazi jednog od najznačajnijih katalonskih književnika i utemeljitelja katalonskog jezičnog standarda Ramona Llulla (1232. – 1315.): zbog logičkih figura stroja za mišljenje, zapravo kao prethodnika kibernetike i gotovo kompjutorskog binarizma – kako nas upozorava T. Maroević u svom zapisu uz izbor novije katalonske poezije. Ovdje se ponovno javlja sličnost katalonske i hrvatske baštine kao daleki odjek mediteranskog duha i putanje koja se urušavala u nemogućnosti daljnjeg poleta. Zar se i mi ne bismo trebali pohvaliti svojim početcima u kojima je bogata predromanička sakralna arhitektura? Koliko smo samo otaca naše književnosti priznali: uz oca cjelokupne književnosti, dosjetili smo se da imamo i oca romana i, dodajmo, oca svjetovne drame. Mogli bismo još, ima dovoljno argumenata. No, o našim očevima brinemo – kao da su nezakoniti. Do pokojnika bilo slavnih, bilo bliskih vodi most u svijesti: u svijesti pojedinca, ali i u skupnoj svijesti o našoj bogatoj književnoj baštini u kojoj kao da se taj most učestalo urušava. Stoga se čini kao da je zabrana katalonskog jezika pogodovala svojevrsnom dišpetu katalonskih autora dok je dosljedno ignoriranje hrvatskog jezika i kulture gotovo i same Hrvate osudilo na zaborav iz kojeg se teško probuditi.
Knjiga Riječi za jedan lapidarij nastavak je male antologije katalonskog pjesništva Bikova koža (Zagreb, 1987.) koju je priredio isti autor, a koja je upravo završila onim čime započinje njegov novi izbor. Antologija Bikova koža obuhvaća razdoblje od Modernizma do početka sedamdesetih prošlog stoljeća, dakle od Maragalla do Gimferera. Svoj nastavak rada na katalonskom pjesništvu, autor izbora, usporedivši ih, tvrdi kako su tipološki vrlo različita: U ovoj sam panorami, postupio naizgled „demokratskije“, sa svrhom pokrivanja što veće parabole poetika i individualnosti. Predstavio sam nešto veći broj autora, ali svakog s podjednakim brojem pjesama, s po tri karakteristična uzorka. Razlog je što su se usporedno našli pjesnici već zaokružena opusa i stvaraoci jš u razvoju i mijenama, od kojih bi prve bilo dolično već antalogizirati (a za to nije bilo dovoljno mjesta), dok drugi zahtijevaju tek informativnu prezentaciju (što se pak dalo postići).
U vrijednoj knjizi novije katalonske poezije, panoramskog pogleda, našla su se i trojica starih Blai Bonet, Pere Gimferer i Miquel Martí i Pol. Prošireno gledište dvojako je: vremenski se prostire u pola stoljeća, a prostorno obuhvaća gotovo sve katalonske krajeve (na što nas upućuju sažeti i dobrodošli životopisi s nadnevkom i mjestom rođenja izabranih autora), a također i autorov zapis: Jer, koliko god bila pretežno urbana i dobrim dijelom eruditska, suvremena i novija katalonska poezija također još uvijek reflektira i maritimne, ruralne, periferne, provincijalne ili ine aspekte življenja i djelovanja.
Kamenstvo kao ideja i kao pjesnička tajna, ne kamenitost kao krajolik (možda samo kao povod) jest sveprisutnost koja teče i zaustavlja se u poetikama različitih katalonskih autora, kao arhetip jedne jedinstvene i samosvojne kulture. Ideja koja se ostvaruje – i pokazuje nam se u mnogih autora koje nam otvara književnik, književni kritičar i ne na zadnjem mjestu povjesničar umjetnosti – kao izložbu riječi od kamena.
Jaume C. Pons Alorda (1984.) u pjesmi Čudesno zrcalo gotovo vapeći opominje: Ali zašto svi misle / da je kamen nijem? Dapače, kamen ne šuti, viče toliko da ga ne čujemo, toliko nas štiti / od dubokih nebeskih grobova:.. Stoga si postavlja (ne)moguće poslanje: zbiti vječnost sjene/ u jedan jedini stih / i tu ostati. I posljednji u nizu izabranih autora Jaume Coll i Mariné (1989.), uz pjesme Kuća i Motiv preuzet od Rosselló-Pòrcela, predstavljen je pjesmom Pedra koja se ne temelji na motivu kamena – ali kao da u svojoj snovitosti i raspršenosti želi strukturu čvrstu i snažnu poput kamena. I sam prevoditelji i autor izbora spominje kako je pri izboru raspolagao knjigom Pedra Foguera o mladom katalonskom pjesništvu Kremen kamen. Govoreći o kamenstvu, prisjećamo se i Krune Quiena, hrvatskog pjesnika mediteranskoga spleena, čak zavičajnosti Dalmacije u čijim je metamorfozama moguća pretvorba pjesme u kamen i kamena u pjesmu.
O spokoju mora i kamena koje je upravo zbog dugih stoljeća nepriznavanja osebujnosti katalonske kulture i književnosti učvrstila svoj svjetonazor u pjesmi koja „ nije napisana“, a koja se obraća nekom panteističkom zaštitniku, moleći ga upravo onako kako završava pjesma Crte sjene književnika i likovnog umjetnika Narcisa Comadira (1942.), vrlo plodnog autora koji zauzima istaknuto mjesto u nacionalnom Parnasu: Da nam ostaviš barem palubu / kao šumu posječenu, između poderanih / jedara – zastave sutona – ušli bismo u smrt kao u svečanost. Također i u stihovima autorice mlađe generacije Marie Josep Escriváe (1968.): Ne treba poruka / da svjedoči / kako brodolomci / smo mi. Ili u stihovima Jaumea Pereza Montanera (1958.). Iz kratke bilješke koja prethodi svakom izabranom autoru saznajemo kako je Montanereva poezija eruditskog tipa. No, jednako tako svjedoči o navedenom spokoju mora i kamena koji neće narušiti ni razorne oluje, ni monotone utihe. Taj spokoj jest pjesma ili kako zapisuje u pjesmi istovjetnog naslova El poema: pisanje je istančano ubojstvo što nadmašuje zaborav ili samoubojstvo. Pisanje pročišćuje, piše Montanera, uz svojevrsno mudroslovlje i mudroljublje, jer : govorimo o mogućem svijetu / – premda tek u snovima – / što ga možda nećemo vidjeti / i neće biti naš, / kao samo o nekoj nakani / začudne lucidnosti, / o konačnom najljepšem / opravdanju / nezamisliva smisla / našeg postojanja. Pjesma koja nije napisana eksplicirana je u pjesmi Nedostaje pjesma istaknutog katalonskog pjesnika Mariusa Samperea (1928.), ona koju ne može i ne želi napisati u noći svog naroda: Ona pjesma što vjeruje u čovjeka čistog / i divljeg poput bljeska munje. / Pjesma nedjeljno odjevena. / Od svijeća i ljubičica. / Ljupka. / Lagana, klasična, teorijska, elegantna. / ona da se bude dobro.
Pisanje, stvaranje uopće kao svijet u svijetu, kao iskaz i individualnosti i skupnosti, pasija je kojom je obuzeta katalonska umjetnost, posebice poezija. Pronaći riječ ili skrivenu istinu kako kaže pjesnikinja Montserrat Abelló (1918.) upućujući prijatelju pjesniku – riječi. Pri tome je zanimljivo da u tom traženju može na trenutak uspjeti – ali samo u komplementarnom muško-ženskom odnosu: …Pa, ponekad, ti /svojim muškim / očima, a ja / svojim ženskim, / makar to bilo/ samo na trenutak, / povjerovasmo / da smo je našli. Trostruka pobunjenica Maria–Merce Marçal (1952.) kako navodi sama za sebe – jer zahvaljuje slučaju na tri dara: što je rođena kao žena skromnog podrijetla i što je pripadnica ugnjetavanog naroda. Tako buntovno započinje i njezina ljubavna pjesma Ljubavnik nikad da bi se na kraju smirila u spokoju mora i kamena: Čuješ li vjetra napast, srce bijedno, / obale gordost od koje se dijeli? / Rastući u tebi more i ja smo jedno.
U knjizi Riječi za jedan lapidarij, panoramskom prikazu novije katalonske poezije, agape nadmašuje Eros što nastojim nagovijestiti sintagmom spokoj kamena i mora kao njezinim obilježjem. No, slijedeći panoramski pristup, pokazat ću i jednu ljubavnu pjesmu autorice mlađeg naraštaja, ležernog načina pisanja i vješto plasirane doze izazovnosti kako bilježi prevoditelj i autor izbora u njezinom kratkom životopisu. Uzastopce ponavljajući ich formu, zapravo naglašavajući ja ovo, ja, ono…u pjesmi Pijana od ljubomore Laila Martinez i Lopez (1984.) zaključuje: ja, što te pustih da budeš ti / a ne htijući biti tvoja…/ ja, / nisam nitko. U nizu kratkih pjesama u kojima je već u naslovima odredila svoj pjesnički iskaz kao ciničan, citirat ću pjesmu Cinična šest: Nemam povjerenja u pjesnike / što žive samo noću / i kažu da imaju sedam života. / Ni u mačke / što jedan život / s tobom žive, a drugi / sa susjedom.
Vjera u riječi sasvim je izvjesna u pjesmi Dobitak riječi. Autor pjesme Antoni Tápies–Barba (1956.) blizak avangardističkim pokretima i konceptualnim programima, navedenu pjesmu završava samo naizgled retoričkim pitanjem: Što dobije smrt od svih pasa?/ pasa što pišu repom – jer / književnost pas drži u repu – / Repu zvijezda što me osljepljuju, / osljepljuju me zvijezde / i vidim riječi ispisane u misli. / I vidim riječi što ih pišem, / što ih crtam ovdje po papiru. Smisao riječi osluškuje i generacijski mu blizak Alex Suzanna (1957.) u pjesmi Komorna glazba pomoću najdražeg, najistančanijeg i najhitrijeg instrumenta, pomoću svoga grafitnoga srca. Valja napomenuti kako je Alex Suzanna predstavljen 1988. u Hrvatskoj u prepjevu Jadranke Vrsalović. Za Perea Rovieru (1947.) riječi su pak žudnja, čak strast, sveta tajna posuda, pehar riječi koga je u ime poetskog čina stvaranja moguće i razbiti. Joan Navarro (1951.), prema Maroevićevim riječima, pjesnik oniričke i hermetičke poezije, riječ želi vratiti – crti. Takva je mogućnost najavio u pjesmi Vratiti se slikarstvu. To je riječ što ne opisuje niti propisuje, ona je misao što se rastvara i ponovno izbija i tek tada se javljaju: …neviđene zemlje, nevina priroda, / oči što nas sanjaju na rubu šume…Traganje za ljepotom koja natkriljuje svakodnevnicu, kao smisao pjesništva, eksplicirano je u pjesmi Drugom pjesniku Enrica Soríe (1958.): Stoga, upravo stoga, / ljepota kakvu imaju tvoji stihovi / nipošto nije od ovoga svijeta. Stihovi pak pjesme istog autora San neke sjenke iskreno su antišilerovski. Pjesnički iskaz u 1. osobi jednine obraća se poznatom pjesniku koreći ga i optužujući ga za usiljenost riječi te ga podsjeća na vrijeme kad stihovi bijahu tajna ili predosjećaj, ljepota, sudbina, znak. Možda neki drugi svijet, ljepši i mudriji, skriven u stvarnome svijetu, ali s otajnom glazbom što se tako otkrivao i bivao tako dostupan.
Stanje pak pjesništva u upravo tako naslovljenoj pjesmi L’ estat de la poesia Marta Pessarodona (1941.) otkriva kao nekad plemenito umijeće koje je danas navrnuto na tikove stanovite filozofije da bi zaključila: Sve je kao da nije, / i neka slabost se širi / baš poput boljke.
Arhitektura kao struka vrlo je razvidna u poeziji dvojice katalonskih pjesnika rođenih početkom pedesetih prošlog stoljeća. Naslovivši pjesmu Andrea Palladio, građanin Vicenze i posvetivši je velikom talijanskom renesansnom arhitektu, Gaspar Jaen i Urban mijenja perspektive. U prvom je dijelu pjesnički iskaz u 3. osobi jednine prikazuje starog majstora kako, u sutonu svog života i u sutonu grada, motri Vicenzu, svoje djelo. Slijedi svojevrsna neosobnost koja nas obavještava kako su njegova djela oponašana u 19. stoljeću u Engleskoj. Na završetku pjesnički iskaz u 1.osobi jednine, u ime Palladija, u ispovjednom tonu rezignirano zaključuje kako je grad izmišljen poput kazališta, nestalan, nepostojeći, a perspektive su samo obmane. Miquel de Palol istražujući teatar trijema i čitave kuće u pjesmi Portik pogleda, umorivši se posustaje od novih pothvata i prizora, no ne odustaje, štoviše zahtjeva strast i prkos kao lijek od zagubljenih osjećaja. Odjek, prije svega stručnih, pa i antičkih reminiscencija opaža se u pjesmi na Posjedu Santa Cirga. Pjesnik i povjesničar Pau Vadell i Vallbona (1984.) odvodi nas na manakorski posjed u 16. stoljeće gdje je strašni grčki Tartar postao polje s klasovima i bučnim cvrčcima, a: …Konji odbijaju naredbu / ulazeći u more s imenom vjetra. Neki simbol ravnoteže pokriven maglom / ranjava krajolik i puni morem / Homerovu lađu.
Pouzdan, ali i opor spokoj kamena i mora prigušeno sjaji u Montanerovoj pjesmi Zlatni otoci: To znadeš i osjećaš neku prolaznu, / naslijeđenu i beskorisnu zavist: / sućut za zemlju u kojoj si rođen / u tako gorkim i nepovijesnim godinama. Montanerovski mediteranski spleen opažamo i u pjesmi Vatrom u ozračju zahrđalih sunca i mračnog raja, u rastavljanju, u krajnostima (ne)postojanja, u pitanju: umrijeti ili živjeti. No u kratkoj pjesmi Počast Omaru Hajamu pronaći ćemo i ono slatko spokojstvo ne raditi ništa, upravo primjereno mediteranskom duhu. Dokolica, nerad, plandovanje, rade za nas – i kad ne radimo. Stihovima Odlažem pjesmu u konobu / Dobro joj mjerim gradaciju, / Ispisujem godinu. / Mirišem joj aromu s vremenom / I sam je ispijam / U najprikladnijoj posudi. Lluis Urpinell (1953.), ne spominjući omiljenog perzijskog znanstvenika i filozofa navedenog u naslovu, upozorava na takvo spasonosno opuštanje koje se u konačnom zbroju isplati. U suglasju s tim je i završetak njegove pjesme Rujan u akvariju: baštinik sam sekte mudraca i bezbožnik u leglu svetaca.
Katalonska poezija kao iskaz nacionalnog duha odnjegovanog na antičkoj i kršćanskoj baštini, u pojedinih autora, svjedoči o jednom drukčijem, ali vrlo snažnom odnosu prema kršćanskome Bogu. Dijalog ostvaren u pjesmi Drug Bog angažiran je, uvjerljiv, ironičan obostrano – ali nadasve prijateljski: I ti, Gospode, naspram mojih uspaljenih kostiju, / naspram moje puti gorke poput pljesniva kruha, / stojiš kao vjeran pas, / ližući mi ove rane, koje svojim svjetlom / pjevaju milosrđe tvoje sline. Autor navedenih stihova Blai Bonet (1926.) u uvodnom je životopisu predstavljen kao nespokojni buntovnik traumatičnih ratnih sjećanja, i društveno aktivan i religiozan. Umro je u Barceloni 1997. Pjesnik i Bog u pjesmi Trojica Mariusa Samperea (1928.) kao da korespondiraju s naslovom jedne od njegovih apostrofiranih zbirki pjesama Pjesme niske frekvencije (1976.) u mirnoći, jednostavnosti, običnosti te tankoćutnoj ironiji. Dobro mi je samome s Bogom. / Obojica zauzimamo i ispunjamo prostor. No, tada netko poremeti taj sasvim običan i prirodan sklad, stoga se pjesnik pita: stoga ne umijem objasniti / šum još nekoga / koji jede / u sobi, toliko punoj / Njega i mene. Rješenje je oblikovano ljupkim humornim zaokretom, gotovo bašovskog ugođaja: …pod pločom stola /…što drži na okupu četiri noge stola, / nalazim crva, / koji je Treći.
Skupljene pjesme, stihovi od slojeva kamena i riječi od njegovih čestica dio su ovog lijepog lapidarija u kojem izloženi fragmenti (po tri pjesme izabranog autora) svjedoče o cjelovitom panoramskom, dijakronijskom i estetskom prikazu novije katalonske poezije.
Oslobođen stege znanstvenosti i akademičnosti, uz solidarnost i simpatiju koja je onaj privlačni višak, nakon što je već ostvario kanon, Tonko Maroević nadahnuti je zagovornik ne samo katalonskog pjesništva – već i njezine cjelokupne baštine te njezina nacionalnog i mediteranskog duha.
