Kako vjetar huči
S prvim naznakama proljeća moja obitelj i ja kretali smo prema našoj šibenskoj didovini u branje šparoga. Najbolje šparoge rastu tamo gdje skoro nema sparožine i tamo gdje je neki požar ostavio praznine s tek ponekim pougljenim grmom. Uvijek me fascinirala činjenica da najbolje šparoge rastu tamo gdje je i tlo spaljeno i gdje naoko nema nikakvih uvjeta za život. Moja prijateljica Nela, šamanka s Visa, tvrdi da su šparoge mistične biljke. Mističnost se manifestira i u činjenici da možeš proći jednim putićem, pobrati sve šparoge na koje naletiš, ali osoba koja minutu nakon tebe prođe istom stazom nabere ih još toliko. U mojoj obitelji šparoge su bile uzdignute do razine religije. Kad netko od mojih kaže da bi ubio za tanjur šparoga, vjeruje mu se. Nikad nisam uspjela zaključiti što nam je veća strast, brati šparoge ili ih jesti.
U srušenim kućama iz Drugog svjetskog rata oko kojih sam jučer po šibenskom polju brala šparoge čula sam huk koji me uplašio i privukao. Mama mi je pričala – to naselje fašisti su spalili do temelja i pobili sve što su tamo zatekli. Među ostalima i jednu majku s petero djece. Žena je trčeći preko polja pokušala pobjeći s djecom. Najmanje je stiskala uz grudi, jedno vukla za ruku, ostali su bili dovoljno veliki da vlastitim snagama bježe od smrti. Fašisti su ih sustigli.
Kad su vojnici otišli, kad se sve smirilo, tražili su tu ženu i njenu djecu. Našla ih je moja baba u jednoj ogradi dolje ispod spaljenih kuća. U mojoj obitelji kažu da je taj dan baba prestala vjerovati u Boga. Pala je na koljena, podigla ruke prema nebu i rekla: „Bože, nema te!“ Potom se sklupčala na zemlji i više nikada o tome nije prozborila niti riječ.
Isprva sam odlučila da se neću previše približavati tim kućama. Međutim, kao nekom ironijom, baš tu sam naišla na najbolje šparoge, one pune, masne, crne. Šparoga po šparoga i najednom sam stajala na pragu jedne od kuća. Tu je tišina bila drugačija od one vani. Nešto je mrmljala, uporno ponavljala kao litaniju. Zvuk me zatekao i znala sam da nikad u životu nisam čula ništa slično. To je vjetar, pomislila sam. Zarobljen u četirima kamenim zidovima kojima je plamen dao „zadnju ruku“ boje na fasadi. Da, to je vjetar, ponavljala sam kao da umirujem dijete u sebi. Pokušavajući naći izlaz, udarao je o te zidove ozljeđujući se. Kao lastavica kad greškom uleti u kuću pa se skoro do smrti zalijeće u stakla. Po leđima su mi trnci otvarali rane kao od šrapnela, ali koliko god sam htjela natrag, u svijet živih, nisam se mogla odlijepiti. Nigdje vjetar ne huči kao u srušenim kućama. Kako samo stenje, plače, kako se tuži… To je glas koji će vječno udarati o zidove, odbijati se od njih pa stalno iznova kružiti u vrtlogu i pričati priču. U tom je huku sva tuga svijeta.
Ispred kuća podignut je spomenik, napola zarastao u korov. Ispod spomenika nekakvo plastično cvijeće. Čak je i ono uvenulo. Nitko tu više ne dolazi, nitko ne čupa korov, nitko ne čita ta imena.
Rukom sam očistila nanose zemlje, prašine i zaborava s mramorne ploče. Ime po ime, godište po godište, moj je glas odzvanjao šibenskim kršem dok mi se usta nisu osušila. Kad sam stigla do dna, dolje ispod ruba ploče busen sočnih, zamamnih šparoga ukazao mi se u vidnom polju.
Uspravne, malih zašiljenih vrhova, šikljale su iz suhe zemlje kao tamni vodoskok.
Salutirala sam im šutke, okrenula se i otišla.
Stražare se ne dira.
Tuđi životi
Krenula jutros u dućan tek napola probuđena i mrgodna. Naletjela na ženu koju znam samo onako iz nekih zajedničkih krugova. Ukratko, ne znamo se.
Nakon „Dobro jutro, kako ste?“ neplanirano sam se našla usred njene životne priče. Ne znam kako. Znam samo da je to bilo zadnje što sam si priželjkivala na prazan želudac i bez popijene kafe. Osjećala sam se otprilike kao da sam se sudarila s kamionom dok mi je žena nasred ulice iskrcavala rasuti teret svoje sudbine.
Onda se trgla, kao da se najednom zasramila i krenula se ispričavati što me zasula rastrganim komadićima svog života. Onda sam se i ja zasramila i pomislila kako u odnosu na njenu priču nemam nijedan zaista realan razlog da ovo jutro budem mrgodna. Tu sam se, ipak, opet namrgodila jer mi je izbila iz ruku sve razloge da budem mrgodna. Ne može čovjek više ni prošetat ulicom, a da mu netko ne upropasti njegovu brižno njegovanu zlovolju.
Malo sam se zbunila jer nisam znala što sad. Naravno da sam osjetila poriv da sjednem i plačem, zagrlim je i jecam. Vrištim zbog njenog, svog i života i svih ostalih slučajnih prolaznika koji su u vrećicama nosili dnevne namirnice, a u dušama kataklizme.
Pomislila sam, nije pošteno kako nam se namjeste tuđe priče, kako ih primimo, kako ih progutamo, a nemamo nikakvu moć ni nekakvu najbanalniju spasonosnu rečenicu utjehe, ništa. Jedna moja rečenica nasuprot cijele flote njenih potonulih brodova, ma ne mogu ni pokušati. Bespomoćna sam i zbog toga se osjećam krivom, a istovremeno osnažena samom činjenicom da mi nije kao njoj, da je moja potopljena flota značajno manja, a gubitci, u odnosu na njene, skoro zanemarivi.
Prošla me jeza na pomisao kako se život sruči na nas, onako slučajno kako se ona ovog jutra sručila na mene, kako je stvar čiste sreće hoće li te u bezbrižnoj šetnji ulicom pokupiti kamion teškotonaš ili okrznuti biciklist. Ili ćeš se tek šeprtljavo spotaknuti, oderati koljena i nastaviti malo poljuljane ravnoteže, ali u komadu.
Čudne, zastrašujuće slučajnosti koje ti izokrenu život, onako kako je ona izokrenula moje jutro, moje misli i učinila ovu napokon dočekanu kafu drugačijom, a njen okus intenzivnijim, stvarnijim, dragocjenijim. Neprocjenjivim, poput pukog disanja.
Meštar
„Jeste se vi cijepili?“
„Jesam“, odgovorila sam, nenadano prožeta osjećajem krivnje.
„Koliko puta?“
Bila sam toliko nespremna na ovo da sam mu automatski, poslušno odgovorila
„Dva.“
„Dva puta?“
„Da.“
„A zašto se niste cijepili treći put?“
Počela sam grozničavo nagađati koji bi odgovor mogao biti točan. Ne znam ni zašto se jesam cijepila, a kamoli zašto nisam. Na kraju krajeva, on je majstor. Električar. Što god da bubnem, neće mi valjda zbog toga otkazati usluge? Došao je po preporuci mog dobrog prijatelja.
„Vidit ćeš, čovik je dobar ka kruv i teška poštenjačina. Neće te oderat, to ti je sigurno“, srčan je bio Marko opisujući ga. „Takvih ti meštara danas više nema, viruj mi!“
Vjerovala sam mu intuicijom očajnice kojoj pola rasvjete u stanu godinama ne funkcionira. Pokušavam dokučiti odgovor koji Meštra neće odvratiti od uvođenja reda u moj kućni elektroinstalacijski kaos.
„A ne znam, u biti, zašto se nisam cijepila i treći put. Ne sićam se. Može bit da sam u tom trenutku smatrala da mi više nije potriba. Koronu sam ionako i dobila i prebolila. Ka i svaki pošteni Hrvat“, dodala sam blentavo pokušavajući, kao i obično, amortizirati nelagodnu situaciju. Humor je oduvijek bio moj najbolji imaginarni prijatelj.
Taj je uskakao kad god je trebalo. Ponekad i kad nije.
Promatrao me. Kvragu, osjećam se kao da netko upravo odlučuje o mojoj bijednoj i inače mi nenaklonjenoj sudbini.
Kako smo se uopće zatekli u ovom apsurdnom dijalogu? Kad je stigao, provela sam ga stanom, po čijem se stanju moglo na prvi pogled zaključiti skoro sve bitno o meni – živi sama, nema baš puno para i ima dvije lijeve ruke.
Hodao je ispred mene zvjerajući na sve strane kao inspektor Zaštite na radu, povremeno se saginjući da glavom ne udari u dovratke. Cijelo je vrijeme napola potrošenom drvenom olovkom u malu bilježnicu upisivao ono što već majstori drvenim olovkama upisuju u male bilježnice. Ta olovčica i ta bilježnica ohrabrile su me. Čovjek koji malom drvenom olovkom upisuje stvari u malu bilježnicu jednostavno ne može biti loš. Ni skup, dodao je u mojoj glavi onaj dio mog mozga zadužen za matematiku i kućni budžet. Mrvica draga.
Sa strahopoštovanjem osobe uskraćene za tehničku inteligenciju šuljala sam se iza njegovih leđa moleći se svim bogovima u koje ne vjerujem, a ne vjerujem ni u jednog, znači ima ih puno i trebali bi moći pomoći, da Meštar procijeni situaciju u moju korist. Prije njega već su me odbila dva meštra. Ne isplati im se, kažu. Oderati me ne mogu da i hoće, jedino kožu s mene, a u godinama sam kad ti se baš i ne otimaju za nju.
Kako smo se iz takve bezazlene situacije najednom našli za stolom, ja u svojstvu ispitanika i osumnjičenika, a on u svojstvu sebe? Mislim da je počelo s mojim brzopletim „Jeste li možda za kavu?“ Htjela sam ga odobrovoljiti, zlu ne trebalo.
Prihvatio je, a ja sam, htijući voditi nekakav small talk, avaj, spomenula sitne zdravstvene tegobe zbog kojih me moja liječnica uputila na sistematski pregled. Zašto nisam potegla temu vremena? Elem, od sistematskog pregleda do pitanja cijepljenja mali je korak i on je spremno zakoračio.
Moje „nisam smatrala da mi treće cjepivo treba“ poslužilo mu je kao odskočna daska. Ma kakva daska, trampolin. Skočio je i naš razgovor u neslućene antivakserske visine.
Trebalo je otprilike šest minuta naoko ležernog razgovora da oboje osvijestimo kako pijemo kavu s prirodnim neprijateljem. Srknuo je i rekao: „Sistematski, ha? Sad ću ja vama objasnit kakva je prevara službena medicina. I plus ću vam dat par dobrih savjeta kako izbjeć njihove muljaže.“
I po cijenu toga da ostanem živjeti u vječnom mraku neznanja o službenoj medicini te mraku nepopravljenih električnih instalacija, podigla sam ruku „Ne, nećete. Nemojte se ljutit, ali stvarno više ne mogu to slušat. Inače, savjete cijenim samo kad ih zatražim.“
Samu sam sebe zaprepastila autoritativnim tonom koji mi inače baš i nije svojstven. Da sam mlađa, kazala bih da sam izdominirala. Odmah sam požalila. Tuko! Sad će krenit prepucavanje a onda će on otić i adio svim popravcima! Da je bar prvo prionuo radovima pa onda krenuo s pričom. Ovako, na početku bijaše Riječ, a onda sam ostala bez Svjetla.
Spustio je glavu, zagledao se u šalicu pred sobom. Malo je pročistio grlo. Osjetila sam kako mi se svi mišići u tijelu napinju. Bože, sad kad me krene cijepiti. Onda je progovorio.
„Ja se ispričavam, u pravu ste. Nisam trebao krenuti s tom pričom. Još jednom se ispričavam. Nego, vratimo se na posao. Sad ću vam napraviti popis, ugrubo, troškova za materijal i za ruke.
Moji obrambeno napeti mišići zbunili su se i neslavno ispuhali. Nisam stigla načuditi se do kraja, a on je nastavio i rekao mi cifru.
Buljila sam u njega.
„Gledajte, Meštre, to je nerealan iznos. Pa ne možete ni putne troškove s tim pokrit!“
Nešto je promrsio.
„Skužajte, nisam čula šta ste rekli?“
„Kažem“, nastavio je mirnim glasom, „da mi vjera brani opelješit ljude.“
Prasnula sam u smijeh. Još je i duhovit, vidiš ti to! Vjera mi brani – u krugu u kojem se ja krećem to uvijek znači zajebanciju. Pogledao me ozbiljno.
Opet sam buljila.
„Ajme, oprostite, stvarno, nisam se tila rugat. Ja, ja poštujem svačije!“ uzvratila sam panično, svjesna da upravo zvučim kao svi oni koji su rečenicu započinjali s „Ja poštujem svačije…“ ali bi onda dodali ono „ali“. Ja bar nisam imala to „ali“, tješila sam se. Ili sam bar mislila da ga nemam.
„Znači, vi ste vjernik?“ tonom kao da ga pitam: „Znači, vi prodajete heroin djeci ispred osnovnih škola?“
„Da. Vjernik, Hrvat i katolik. Ja i svi moji.“
Zašto mi ovo sad govori? Možda mu je njegova hrvatska intuicija dojavila da nisam samo vakserica, što je već dovoljno loše, nego i proizvod miješanog braka. Čekaj, čekaj. I mi nacionalnost za trku imamo.
„Ja sam ateistkinja iz miješanog braka i za vrime rata su nas hrvatski vojnici tili izbacit iz stana. Rekli su nam da Hrvatska nije naša zemlja, pa naš ne može bit ni stan.“
Šutio je.
„Mislim, šta se tiče stana,“ nastavila sam, „ako sam ja pola-pola, ako srpska strana moje obitelji nije imala pravo na taj stan, hrvatska strana valjda jest. Tako da bi bilo pošteno da nam otmu samo pola stana.“
Pogledao me.
„Vi od svega napravite zafrkanciju, a?“ rekao je.
„A pa šta ću. Neko pije, neko se drogira, ja se zafrkajem. Triba preživit.“
„Žao mi je, žao mi je šta ste to proživili“, rekao je tiho. „Sram me je. Ja vam nisam od onih koji odma’ počnu govorit: ‘To nisu bili hrvatski vojnici’. Jesu, jesu. Znam ja. I to triba progucat. I priznat. Rat, šta sam sve proša i vidija… Mojima je sve zapaljeno, tamo na selu. Sve je gorilo.“
Naglo je ustao, uzhodao se po kuhinji i jedva čujnim glasom dodao:
„Bija sam na rubu provalije.“
Čekala sam, napola prestravljena. Nisam bila sigurna da želim čuti o toj provaliji
„Bija sam na rubu provalije. I da mi nije bilo svećenika i vjere, ne bi mi danas ovdi razgovarali.“
Okrenuo mi je leđa i brzim pokretom ruke obrisao oči. O, majko moja. Što je sad ovo?
Moj humor odmah je detektirao pretešku situaciju i pomislila sam – da nije antivakser, Hrvat i vjernik, sad bih ga zagrlila. Malo je falilo da mu to i kažem. Srećom, na vrijeme sam se zaustavila.
„Tija sam vam reć, znate, nije svaki domoljub ustaša.“
„Ja to ni ne mislim“, dodala sam brzo. Možda malo prebrzo. Najednom sam imala ogromnu potrebu pokazati mu kako mi „s druge strane“ nismo loši ljudi.
„I nije svaki vjernik glup i fanatičan.“
„Znam, znam, nikad nisam mislila da…“
„Samo se kod nas ljevica i desnica mrze i gledaju ka neprijatelji“, dodao je.
„Istina“, jedva sam dočekala. „Ali znate, ja vam nisam takva. Meni nije najvažnije da je neko ‘naš’. Nego da je čovik. Makar bija i s druge strane, razumite šta oću reć?“
„Razumim, razumim“, kimao je.
Gledali smo se u oči i pomislila sam kako bismo on i ja u nekom drugom kontekstu, nekoj drugoj zemlji, možda bili jako dobri prijatelji. Da smo se, recimo, sreli prije nego što nas je balkanski i koronski usud izranjavao. Možda bismo i tad bili na različitim stranama, jer strane uvijek i svugdje postoje, ali unatoč njima mogli bi biti prijatelji. Dobro, idealiziram. Ali evo, možda se bar ne bi doživljavali kao neprijatelji. Kako bi to divno bilo. Neka cijeli ovaj svijet…
„Dobra ste vi osoba“, trgnuo me iz mojih Jalta, Jalta zastranjivanja njegov najednom neobično mekan glas.
„Hvala vam“, odgovorila sam, i sretna i zbunjena.
„Što se tiče radova, odgovara li vam prekosutra kroz jutro?“
„Naravno“, rekla sam.
Imala sam mu potrebu još nešto reći, još svašta objasniti, pa nisam rekla ništa osim, opet:
„Hvala vam. I za cijenu, znam da ste mi mogli i duplo naplatiti.“
Zastao je i ne gledajući me, otključavajući vrata svog automobila, dobacio:
„Da niste nevjernica, vakserica i samo napola Hrvatica, bilo bi vam i jeftinije.
