29/10/2020
Pretraga
Borče Panov, izbor iz zbirke “Krv koja žonglira s osam tisuća poetskih misli”

Borče Panov, izbor iz zbirke “Krv koja žonglira s osam tisuća poetskih misli”

ODA NEIZREČENOM

Pjesniče,
jesi li čuo kako su
drevni kineski liječnici
za tugu mislili da je bolest pluća?
Jesi li se zapitao koliko malo kisika u tuzi ima?
Čudno je kako se od tako malo kisika sazda nebo riječi,
čudno je kako se preplićemo ko dva plamena
što istim korjenom gore –
govorila mi je ruka moja,
i zapisivala sve što nisam htio o radosti joj reći.


BOG VOLI PJESNIKE

ovdje sam iako me ne vidiš
jer u dahu pjesnik živi ne rekoh li ti
a ti
da, do mene si kada me izdišeš
i znaš da sam besmrtan
iako ne želim biti,
niti ću biti,
a samo to srce,
u kome je Bog, samo odmoriti se malo htio
da bude pjesnik kada mu je dojadilo ili Bog
i kada je sve usloženo
biti mudar u jednostavnosti;
to srce samo,
s dvije klijetke, kako bi on mislio u njima
i dvije pretklijetke da ga ja osjetim
kada s jednim krilom pluća
udišem život, a sa drugim smrt
i tužno ponekad
izdišem besmrtnost


DVOLIČNA VELIČINA

Pazi kako prilaziš konju:
on te uvijek vidi dva puta većeg;
šapući mu pitomo, da prihvati tvoju veličinu
kao uzdu u usta
– iznova bi mi govorio djeda.
Došlo je vrijeme ratova, zaboravili smo na pitomost,
od straha i grubosti zaboravili smo i bijelog našeg konja.
Jednog dana on pobjesni i ubi čovjeka.
Sabrali smo se mi, muški – svezali ga pjenušavim konopcima.
Mesar je provjeravao bat
i oštrio sjekiru i noževe,
pozvan da izvrši presudu.
Djeda,
sa kožom već zalijepljenom za kosti k’o za vlastitu smrt,
nije želio gledati i samo mi je tiho rekao:
“Previše, previše smo porasli u našem konju”.


KRV KOJA ŽONGLIRA S OSAM TISUĆA POETSKIH MISLI

jedna riječ kao mjesečar
po snu mi hoda do kraja rečenice
i ne znam što me više brine –
da li besmislenost, ili neshvatljiva slučajnost
kojom mjesečar izbjegne nesreću
točno u trenu kad je predodređena

ipak, to uopće nije bezopasno,
posebno kad sve se odigra na jednom prenategnutom živcu,
kad i sa žestinom krvi treba da se mimoiđem,
jer nikada ne znam
što li će mi sve narušiti ravnotežu
noću, kad je promet misli ubrzaniji

točno u jednom takvom trenu ja se, međutim, sjećam cirkusa
koji je ljeti dolazio u djetinjstvo moga grada
i megafonom najavljivao:
„Zmija dugačka osam tisuća metara, teška osamdeset kilograma,
na pitanja vaša večeras odgovara“
– jer znam da dnevno kroz glavu jednog čovjeka
osam tisuća misli prođe,
no nitko ne zna koliko ih prođe kroz san,
kad jedan mjesečar te odvede do kraja rečenice
gdje nikada ne znaš hoće li te tvojih osamdeset kilograma
ubiti, kada sebi ne možeš odgovoriti
gdje ćeš se probuditi, kad sve tvoje misli
konačno pređu na drugu stranu nervnog vlakna

ne, nisi siguran što te više brine
– besmislenost, ili apsurd po kom se slučajno, ili
ne, nesreća odigra točno u trenu svih tvojih dilema
sa kojima samo jedna tvoja riječ
po snu ti hoda do kraja jedne neshvatljive rečenice,
a krv tvoja polazi za cirkuskim karavanom
na dugo egzotično putovanje još egzotičnijeg imena:
„Krv koja žonglira s osam tisuća poetskih misli“


MICHELANGELO I OČEVO SRCE

dodirujući Adama kažiprstom besmrtnosti,
volju Svevišnjeg, Michelangelo je naslikao
kao crven plašt u obliku otvorenog mozga,
– da nam kaže kako su svi čvorovi neba
u glavama našim povezani,
kako se jedan čvor ponekad razvezuje
i kao pupčana vrpca
spušta
i tihi embrio riječi u nama se rađa…
Mislio sam o tome u ambulantnim kolima sa ocem
i njegovim slabim srcem s impulsima pacemakera
i elektroda zabodenih u srčani mišić.
Mislio sam i na harfu kako putuje ležeći poput oca,
sa žicama koje vibriraju od neravnog puta.
Mislio sam, držeći mu ruku i puls
kojim se vraćao u naše živote, po neravnom putu.


STRIJELA

dugo već živim
sa strijelom koja putovala je danju, a pogodila me u noći
i pitam se
koliko vremena i daljina još treba proći
kako bi me pronašla
i kao strijelu od luka svog odapela, o smrti,
dugo već
jedna noć u meni te čeka
da tu strijelu iščupaš
koja korijene u meni je pustila
i krošnju raskošnu raširila
sa jednom pticom selicom
koja slijeće joj u grane glasnih žica
i pjeva mi da proljeće već je,
da proljeće već je…


APOKALIPSA

Čekamo li da nam se jave skriveni satovi,
zamišljamo li ključeve
pomoću kojih ćemo izaći iz vremena

Je li dovoljno kažiprstom puls napipati,
biva li noć tamno tijelo nad našim srcem,
osvjetljava li nam nesanicu jutro,
cvrkuću li nam misli sa pticama
poredanim kao note u arhitekturi šume

U kakvoj li nam proporciji raste tlak
usred zidova krvnih žila,
ako nas izvana, od ruba svemira do zemlje,
po samo jednom kvadratnom centimetru
svakog trena pritišće jedan kilogram zraka

Hoće li nam pobjeći sobe od kuća
i u panici gradovi niz ulice,
hoće li nam pobjeći zrak ovog vremena
i rijeke i vonj leša na suhim koritima

Hoće li taman biti Bog na kraju neba
kao zvjezdana ameba što nam sabire um
milionima godina od početka sanjarenja

Hoćemo li oblačiti potrošeno sunce,
sa morzeovim pismom na roletnama
i posljednjom molitvom kao zmijskom košuljom
iz koje se izvukao reptil apokalipse

Biva li noć beskrajno tijelo nad našim srcima,
hoće li nam osvijetliti nesanicu jutro,
hoće li nam cvrkutati misli s pticama
poredanim kao note u arhitekturi šume


GRLENA

nosiš li pogled kao neizgovorenu riječ,
kako bi ga sačuvala kao zrno pijeska
u školjci tišine,
dok ti od jednog do drugog oka
putuje oblak
mnogih nevremena, koji nikada neće zagrmiti…
i dok više ne očekuješ da se vrate
riječi koje su ti se preselile u ljude
kao ptice selice koje uvijek prave gnijezda
na najbližem meridijanu do sunca −
kako bi odlijepila dan od usana
i noć od zjenica
i kako bi se sjetila, ljepote kao zlatne prašine
na krilima leptira
kog ne smiješ uhvatiti prstima…

dok očekuješ proljeće
i ponovo usnama bereš
ono što si posijao rukama.


LANAC OD PIJESKA

lanac od pijeska
do tebe sam pleo
s obale
i čekao
more da povuče
lanac moj

koliko li sam karika
od mjesečine
u lancu plime i oseke
za tebe iskovao

izvuci mi jednu kariku
s tog lanca disanja
ljubavi

podigni mi jedan val
viši od vjetra
i kad me povuče snaga
s kojom se stvorio život

jedan tren samo
budi karika
koja mi je nedostajala
i gledaj
kako sve iznova počinje


OBLAČIĆ ZA RAZGOVOR

Otkako ga izvadih iz rijeke,
kamen – moj sugovornik
s praznim oblačićem za razgovor,
iznova me provocira

hoće li se nekada
neka rijeka najprije spotaknuti
o njegovu, ili o moju tvrdoglavost −
sve dok teče dolje k moru,
ili pod suho korito jedne podzemne leksike

I obojica smo strip junaci
u stripu u kom rijeka je odnijela riječi
kao i vrag šalu
od ustiju koje odrekle su se jezika,
od jezika koji odrekao se riječi,
od riječi koje odrekle su se misli,
a misli glave −
nedorečeni kao prazan oblačić za razgovor…

booke.hr

Na portalu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku, kolumnu i zanimljivosti iz svijeta knjige naši će gosti odgovarati na katkad uvrnuta, neobična i politički nekorektna pitanja. Izbjegavat ćemo standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.