U nedavnom sam tekstu predstavio svojevrsnu top listu svih književnih naslova koje sam pročitao u 2021. godini, bodujući svaku knjigu na temelju osobnih dojmova. Međutim, danas želim da zajedno odemo korak dalje od pukog nabrajanja pročitanih naslova. Danas vam želim pobliže opisati svoja zapažanja o nekima od najboljih knjiga koje sam pročitao u posljednjih godinu dana.
E sad – da bih stvari učinio nešto zanimljivijima, ovdje ću izdvojiti 13 književnih naslova o kojima ću napisati detaljnije dojmove te ih tako (nadam se) nekome preporučiti za čitanje. No, u ovih 13 posebno obrađenih naslova neću jednostavno ubaciti 13 knjiga koje su bodovno najbolje kotirale na mojoj jučerašnjoj listi. To bi bilo pretrivijalno. Umjesto toga, izdvojit ću neke od naslova pri vrhu svoje top liste koji su mi nekako najviše prirasli srcu i o kojima, mislim, imam najviše toga za reći.
No, dosta uvodnih monologa – slijede naslovi s kojima vas želim pobliže sprijateljiti.
Miljenko Jergović – Buick Rivera (Bosna i Hercegovina, 2002.) – 91/100
U centru radnje ovog modernog psihološkog romana dva su živopisna lika – srpski ratni zločinac i bosanski emigrant. Oba lika započela su nove živote u Americi, no u trenutku kada ih sudbina poveže, jasno je da oni nemaju nikakvih zajedničkih karakternih osobina osim što oboje dijele krizu identiteta zbog života u stranoj sredini koja ih je prihvatila, no dio koje nikad nisu istinski postali.
Roman se zasniva na međusobnom nerazumijevanju glavnih i sporednih likova. Čar je u tome da likovi nisu u stanju razumjeti jedni druge čak niti na nekoj bazičnoj razini, no čitatelj je stavljen u poziciju na kojoj može dobro razumjeti psihološke procese koji se okreću u glavi svakog pojedinog lika, te tako može svjedočiti fascinantnim mehanizmima koji onemogućuju uspostavljanje istinske komunikacije među njima.
Likovi su vrlo živi i uvjerljivi a Jergović se ovdje profilira kao majstor neusiljenih, prirodnih dijaloga. Njegovi likovi zvuče doslovno kao ljudi koje biste mogli sresti bilo gdje na cesti, stoga je tim moćnije kad se nađu stjerani u očajnu, bezizlaznu situaciju, ili kad jedni drugima čine grozne stvari. Jer, čitatelj može toliko uroniti u ovu prozu da se u stanju zaboraviti i steći dojam da promatra stvarni život.
Od svega u romanu, jedino sam ostao razočaran svojevrsnim epilogom koji slijedi iza glavnog krešenda. No, Zanemarivši slabih zaključnih 20-ak stranica, radi se o zaista moćnom psihološkom i socijalnom romanu koji se odlikuje postepenim ali intenzivnim rastom pripovjedne napetosti.
Maria Ksiluri – Ovako evo svršava svijet (Grčka, 2012.) – 89/100
Jedno od najboljih proznih djela koja sam imao u rukama u 2021. godini. Ovaj roman ispričan je kroz oči nekolicine fokalnih likova čije su sudbine više ili manje eksplicitno isprepletene. Gotovo svako poglavlje pripovijedano je iz perspektive različitog fokalnog lika, a radnja prati skupinu mladića i djevojaka koji pokušavaju prebroditi određena životna razočaranja i traume te pojmiti vlastito mjesto u svakodnevici moderne Grčke, no to im nikako ne polazi za rukom.
Fabula romana vrlo je nelinearna, a kao jedine dvije pripovjedne osi oko kojih se obrću sudbine ostalih likova ustanovljena su dva događaja: jedno samoubojstvo i jedan nestanak. Gotovo cijeli roman zapravo je retrogradni pokušaj prikazivanja načina na koji su ova dva događaja utjecala na živote glavnih likova romana, uništila im mladenačke iluzije te doprinijela dezintegraciji njihovih identiteta.
Glavni likovi raznim ključnim događajima ponekad, svaki iz svoga gledišta, pridaju radikalno različita tumačenja, a radnja često skače iz prošlosti u sadašnjost i obratno, nastojeći iz svih kuteva osvijestiti u kolikoj su mjeri naoko međusobno neovisne ljudske sudbine dubinski isprepletene putem iznenađujućeg kolopleta svakodnevnih slučajnosti.
Roman je vrlo ambiciozan i moderan pokušaj prikaza emocionalnog i psihološkog stanja mladih u današnjem svijetu, kao i studija o međuuvjetovanosti ljudskih sudbina. Ovome treba pridodati i dašak magijskog realizma, kao i često bravuroznu poetičnost pojedinih autoričinih proznih ulomaka.
Haruki Murakami – Muškarci bez žena (Japan, 2014.) – 89/100
Japansku književnu superzvijezdu Murakamija do sad sam uglavnom doživljavao kao pisca koji je u jednakoj mjeri sposoban briljirati i razočarati. Neke od njegovih najpoznatijih romana s primjesom nadrealizma i magijskog realizma nerijetko sam, priznajem, znao doživljavati kao neobuzdano svaštarenje.
Ipak, Murakamijeva zbirka priča Muškarci bez žena doista je srušila svaki moj preostali otpor koji sam osjećao prema umijeću ovog pisca te tako sada nemam druge nego priznati kako je ovo, bez obzira na moj doživljaj Murakamijeva opusa u cjelini, jednostavno genijalna knjiga.
U ovim pričama Murakami se, umjesto na mutne i nedopečene snovite vizije, uglavnom usredotočuje na ono u čemu je daleko najbolji, dubinski analizirajući emocionalni život svojih istovremeno i običnih i ekscentričnih likova.
Sve ovdje okupljene priče povezuje jedan opći motiv, a to je razdvojenost muškarca i žene. Međutim, ovaj motiv pod Murakamijevom dirigentskom palicom mutira u doista iznenađujuće varijacije. Tako u jednoj priči, primjerice, pratimo čovjeka koji se odlučuje sprijateljiti s ljubavnikom svoje pokojne žene, u drugoj priči pratimo tinejdžerku opsjednutu potajnim provaljivanjem u kuću svoje školske opsesije, u trećoj pratimo Gregora Samsu koji se, na vlastiti užas, jednog jutra probudi u ljudskom obličju te, iskušavajući strane mu ljudske porive, usput otkriva i da se zaljubio, itd…
Murakamijeva proza u ovoj je knjizi na razini vrlo profinjenog, bogato tkanog i suptilnog lirizma, a karakteri i međuodnosi glavnih likova podsjećaju na kompleksne mozaike u cijelom spektru impresivnih boja. Karakterističan piščev afinitet za suptilnu grotesku i ovdje je itekako prisutan, no svaka od ovih priča duboko je ljudska te se obraća samoj čitateljevoj emocionalnoj esenciji.
Umberto Eco – Ime ruže (Italija, 1980.) – 88/100
Ime ruže možemo bez pretjerivanja nazvati pravim modernim književnim klasikom. Zašto onda imam potrebu trošiti ovoliko riječi na djelo koje bi trebalo biti poznato svakom ozbiljnijem čitatelju? Zato što imam dojam da se ovdje radi o klasiku koji se u današnje vrijeme vrlo često zaobilazi ili ga se pak nema strpljenja čitati do kraja.
I doista, ovaj povijesno-kriminalistički roman pred čitatelja postavlja cijeli niz nemalih zahtijeva, istodobno od njega očekujući da se nosi s doista brojnim latinskim citatima, iscrpnim povijesnim referencama, praćenjem rasprava o religiji, moralu i umjetnosti te s pronicanjem u kompleksno i zamršeno osmišljenu misteriju u centru radnje. Sve ovo, priznajem, na prvu loptu doista može djelovati obeshrabrujuće i natjerati čitatelja da preispita svoj izbor ovog djela. Priznajem, tijekom čitanja prvih pedesetak stranica romana i sam sam se borio s porivom napuštanja Imena ruže. Pa ipak, jednom kada sam se pribrao i sakupio preostalo strpljenje, nevjerojatno snažna mistična atmosfera romana uvukla me u svoje središte poput nezaustavljivoga vrtloga. Na kraju, uloženi čitalački trud doista mi se višestruko isplatio jer ovo je doista jedna od onih knjiga koje su u stanju oplemeniti čovjeka.
Doista, Ime ruže roman je neponovljive atmosfere koju će znati cijeniti svi zaljubljenici u misticizam, srednjovjekovlje i filologiju. Uz to, kompleksnost i raspon ovdje iznesenih ideja upravo je nevjerojatan. Roman, recimo, gotovo istodobno tematizira dogmatske svjetonazore, pogubnost strasti, ljudske slabosti, mračnu povijest crkvenih redova, znanost i vjeru kao suprotne polove istoga novčića, opsesiju za spoznajom te traganje za zabranjenim znanjima, orijentalizam, svjetonazore i živote srednjovjekovnih fratara, umjetnost i estetiku, itd. Ovo djelo je, drugim riječima, prava riznica učenosti i ideja, a zagonetne samostanske smrti koje čine okosnicu kriminalističke komponente romana samo su posebno pikantan začin na već ionako ukusnoj i egzotičnoj Umbertovoj gozbi riječi.
Ne preskačite ovaj roman. Uložite trud u čitanje. Nećete požaliti.
Zoran Žmirić – Pacijent iz sobe 19 (Hrvatska, 2018.) – 88/100
Pacijent je beskompromisan roman pisan “bez rukavica”, a autor u njemu bespoštedno secira domaću stvarnost, istovremeno šokirajući, pljuskajući i škakljajući čitatelja. Pacijent je pisan pomalo šokantno, vrlo iskreno, bez dlake na jeziku i očito bez ikakve brige o tome kome bi se autor mogao zamjeriti pri iznošenju svojih političkih stavova.
Knjiga se sastoji od monologa čovjeka dopremljenog u ludnicu nakon što si je ovaj odsjekao kitu. Jednom pospremljen u ludaru i zašivene rane, lik započinje priču o svome neobičnom i tragičnom životu te o vlastitim nekonvencionalnim svjetonazorima, sjećanjima i traumama, nastojeći monološki doktoru dočarati što ga je dovelo do čina samokastracije. Tako pratimo razvoj lika od mladog, perspektivnog ljubitelja glazbe i banda Sisters of Mercy do ratom razorene ruine od čovjeka bez ikakvog unutarnjeg kompasa ili zadrške pri ispoljavanju vlastitog ida.
Ono što mi je osobno ovdje bilo najfascinantnije jest prividna lakoća kojom Žmirić postiže da govor svih njegovih likova zvuči prirodno, životno i uvjerljivo. Čitati riječi iz usta Žmirićevih likova gotovo se čini kao prisluškivanje stvarnih dijaloga i monologa u kakvoj provincijskoj krčmi. Karakterizacija likova također je odrađena majstorski, a roman se doista ne suspreže od sarkastičnog tematiziranja nekih vrlo neugodnih ili osjetljivih tema s kojima se hrvatska javnost u vlastitoj nemoći i licemjerju već desetljećima bezuspješno hrva.
Roberto Vodanović Čopor – Otići vodom (Hrvatska, 2021.) – 84/100
Roberto Vodanović Čopor je, barem prema mome mišljenju, jedan od daleko najboljih pjesnika koji trenutno djeluju na našoj poetskoj sceni. Dakako, malo tko je čuo za njega, jer Čopor ne slijedi pjesničke trendove. Stoga ga je bilo prikladno jednostavno pomesti u underground, i to u korist potpuno beskrvne, izvještačene, pomodne, kvaziintelektualne i isprazne poetike hermetičnog „semantičkog konkretizma“.
Čoporova poetika se, s jedne strane, odlikuje doista osvježavajućom semantikom, no njegov je jezični izraz ujedno i dovoljno razumljiv da ga se može instinktivno shvatiti, kao što se instinktivno osjeća i žeđ nakon kasnopopodnevnog buđenja iz sna. Jezik mu je ujedno i svojski osvježavajuć i začudan te bi se reklo da Čoporova poetika pred našim očima ponovno osmišljava naše poimanje stvarnosti te oplemenjuje metaforičke kapacitete hrvatskog jezika.
Ova je poezija istovremeno i izrazito narativna i duboko lirska, a glavna joj je preokupacija zrcaljenje proživljenih dojmova na jedan duboko osoban no ujedno i univerzalno ljudski način. Ovaj je pjesnik ujedno i nepopravljivi melankolični romantik, ali i otrovno cinični analitičar društvene zbilje. Čopor je pjesnik koji jednako legitimno izjavljuje: „Jutros je more beskrajno kao tvoja koža“ i „Ne vidim razliku između kostiju mrtvih i mahuna u loncu“.
Markus Zusak – Od Claya most (Australija, 2018.) – 84/100
Ove godine pročitao sam čak dvije Zusakove knjige – Kradljivica knjiga i Od Claya most. S izvedbenog aspekta Kradljivica mi je nekako više legla, no ovdje vam svejedno pobliže predstavljam Claya. Kako to? Pa, kao prvo, imam dojam da je za prvu spomenutu knjigu čuo apsolutno svatko tko se interesira za književnost, dok za drugu pak nije. A s druge strane, iako Clay pati od određenih minornih nesavršenosti, ovaj je roman nekako mnogo osobnije a time još i emocionalnije djelo od ionako vrlo emocionalne Kradljivice.
Ovaj roman, ugrubo rečeno, prati isprepletene sudbine dvaju generacija ekscentrične obitelji. Prva radnja prati petoricu braće Dunbar koja odrastaju bez roditelja, a druga se paralelna radnja bavi upoznavanjem njihovih roditelja, budućeg oca i majke Dunbar. Saga je to o mnogim sitnim i krupnim životnim razočaranjima, o devastirajućim gubicima bliskih osoba, o napuštanju, izdaji, osobnim demonima, prevladavanju okrutnih okreta sudbine, upornosti, mladenačkoj ljubavi, konjičkim sportovima, emigraciji, dječaštvu, razuzdanosti, gruboj ljubavi, bratskoj povezanosti i o mnogočemu drugome. Cijela je priča čvrsto utemeljena u stvarnosti, a likovi su bolno živopisni te prepuni ljudskih slabosti, no i duboko humani te poistovjetljivi.
Romanu je, istina, potrebno netipično dugo vrijeme da se zahukta te počne imati smisla, što me u startu bilo gotovo odbilo od čitanja. Prvih pedesetak stranica autor se pravi pretjerano tajnovit te čitatelju namjerno servira osnovne informacije o onome što se događa „na kapaljku“. Međutim, ako čitatelj prijeđe preko ovog kilometarskoga uvoda, odjednom će se naći uvučen u samo središte dramskih zbivanja privlačnom snagom omanje crne rupe.
Što se tiče samoga stila, Most od Claya s Kradljivicom dijeli jednu uočljivu podudarnost: autor se niti najmanje ne trudi od čitatelja sakriti glavne dramske obrate, već ih upravo i najavljuje, ponekad i stotinama stranica unaprijed. Jer, u Zusakovim svjetovima nove su tragedije uvijek negdje iza prvoga ugla, a i najveća je sreća vječno prožeta tugom. Stoga pitanje koje Zusak postavlja pred čitatelja nije hoće li se nešto tragično dogoditi – jasno je da hoće. Umjesto toga, važno se zapitati kako je do toga došlo.
Cijeli ovaj roman je poput noža zarivenog u čitateljevu utrobu kojeg virtuozni pisac iz poglavlja u poglavlje sve jače zakreće, bez sadističkih pretenzija nastojeći publiku upoznati sa svim aspektima i dubinama bolnoga iskustva.
Žarko Jovanovski – Hrvatska (Hrvatska, 2015.) – 82/100
Ovo je, ako se ne varam, prva Žarkova izdana knjiga. I, iako nisam pročitao sve što je do sad izdao (možda trećinu), rekao bih da mi je osobno ova prva zbirka zasad najdraža. Ovdje je nekako bio istovremeno i najotrovniji, ali i s najjasnijom vizijom i porukom u vezi s društvenim pojavama i životnim fenomenima koji mu smetaju.
Za one koji još nisu upoznati sa Žarkovom poezijom valja ukratko istaknuti da on piše socijalno angažirane, radikalne, narativne, neurešene te nerijetko tužne, bezobrazne i/li zabavne stihove koji prije svega pretendiraju na prenošenje konkretne poruke i sentimenta.
U ovoj su mi zbirci osobno najuspješnije autorove dugačke, kilometarske tirade („Hrvatska“, „Oni imaju“, „Recept za sreću“ i slično) u kojima autor u neprekinutom nizu baca pregršt slobodnih asocijacija i komentara na određenu temu. S druge strane, neke od najkraćih pjesama u zbirci čisto su mi suvišne i ne čine mi se nečim višim od dosjetke. Bez njih bi ocjena zbirke bila vjerojatno i viša. Jer kad se Žarko razmaše i da svom jeziku krila, počne pisati takve fascinantne i strastvene ludosti da čovjek može samo okretati stranicu za stranicom, čuditi se i biti fasciniran.
Ana Brnardić – Vuk i breza (Hrvatska, 2019.) – 82/100
Brnardić predstavlja paradoksalnu pojavu u mojem poetskom ukusu, jer ova autorica istovremeno definitivno spada u izrazito hermetičnu, akademsku i “buržujsku” poeziju kakva me obično ostavlja sasvim hladnim i nezainteresiranim, ali u njezinom slučaju to nije tako, već njezine stihove, van svih očekivanja, doživljavam kao vrlo bliske i estetski fascinantne.
Brnardićka danas ima mnogo oponašatelja, no realno i dalje nitko od tih novih autorica i autora nije dostojan ni stajati u njezinoj sjeni. Jer, Brnardićkina poezija ima neke vrlo unikatne i začudne nevinosti i neposrednosti koja nedostaje njezinim oponašateljima. Kada bismo ovim pjesmama oduzeli bogati leksik, tada bi nam možda postalo vrlo očito da ih je osmislio um nalik umu djeteta, i to djeteta koje nikad ne izlazi iz kuće igrati se s vršnjacima već živi isključivo introspektivno, konstruirajući za sebe neki nemogući i izmaštani svijet. Sve ove opaske smatram pohvalama a ne porugom, jer upravo ove autoričine stilske i karakterne crte djetinjastosti, ekstremne introvertiranosti i svojevrsne neprilagođenosti čine je u mojim očima književnom senzacijom a ne pozericom.
Gerard Reve – Večeri (Nizozemska, 1947.) – 81/100
U ovom nizozemskom psihološkom romanu čitatelj prati deset dana u životu neobičnog Fritsa van Egtersa, živčano rastrojenog mladića punog osobnih frustracija i nesigurnosti. Radnja se događa 2 godine nakon II. svjetskog rata, no, on se u samoj radnji gotovo uopće izravno ne spominje.
Umjesto tematiziranja rata, koje bi se nužno pretvorilo u specifično nizozemsko iskustvo ratne krize, ovaj roman na posredan način oslikava besperspektivnost, izgubljenost i nihilizam mladih ljudi nakon ratnog razdoblja, time približavajući svoje likove univerzalnom ljudskom iskustvu.
Ovo je roman koji ne tematizira ništa posebno, već jednostavno “bilježi” raspoloženja i zapažanja glavnoga lika. Na neki način, ako je išta glavna tema, onda bi to bilo protjecanje vremena. Frits uglavnom provodi dane besciljno lutajući ulicama i posjećujući razne prijatelje. Pritom je očito da ga nešto strašno muči i izjeda iznutra, no nikad se do kraja ne specificira što bi to točno bilo. On je razočaran svojim roditeljima u čijem ponašanju ga uzrujavaju i najtrivijalnije sitnice, a s prijateljima najčešće komunicira nabadajući im na nos njihove slabosti i mane te im predviđajući obolijevanje od strašnih bolesti, time očigledno prikrivajući neku duboko ukorijenjenu vlastitu nesigurnost.
Kad Frits ne podbada poznanike, onda s njima razmjenjuje groteskne priče pune najcrnjeg cinizma, pri čemu jedni drugima prepričavaju priče o ljudskim stradanjima, smrti djece i sličnim tragedijama kao da se radi o prvoklasnim vicevima, pri čemu se vidi njihova nemogućnost poistovjećivanja s njima stranim svijetom u kojem ove tragedije egzistiraju. Uza sve to, Fritsa muče i groteskne noćne more.
Ovo definitivno nije roman za svakoga, jer je naprosto krcat otrovnim cinizmom, nihilizmom i apsurdom, čak utoliko da se po njegovoj objavi neko vrijeme javno dovodilo u sumnju piščevo duševno zdravlje. No, ako vas nije lako zaprepastiti i skandalizirati, u ovoj knjizi biste mogli pronaći pravi dragulj psihološke proze.
Osobno, Reveov stil me ovdje podsjeća na kombinaciju Harmsovog apsurdizma, Millerovog cinizma te ekscentričnosti Fanteovih glavnih likova.
Jordan Peterson – 12 pravila za život: Protuotrov kaosu (Kanada, 2018.) – 79/100
Petersona se smatra „kontroverznom“ ličnošću zbog njegova povremenog javnog iznošenja ponekog konzervativnog stajališta. Pa ipak, ova je knjiga tu kako bi nas podsjetila da je ovaj autor prvenstveno visokoobrazovani psiholog, intelektualac i altruist koji svako svoje mišljenje i stav dijeli s potencijalnom publikom iz vrlo očite vjere u potencijal svakog ljudskog bića, kao i iz želje da se ljudima pomogne prevladati beznađe i kaos vlastite egzistencije. Bez obzira na to što tko mislio o njegovim svjetonazorima, Petersonov izričaj jednostavno zrači odlučnom dobronamjernošću.
Autor se u ovoj knjizi tek ovlaš dotiče političkih tema (no, čini to, kao i uvijek, beskompromisno i pronicljivo, nerijetko pogađajući u srž problema), a u prvi plan stavlja pitanje kvalitete ljudskog življenja. Ljudska egzistencija konstantno je na rubu toga da se iz uređenog bivstvovanja surva u kaos, a Peterson ovdje nastoji iznijeti niz opažanja i savjeta koji bi čitatelju mogli ukazati na mogućnost hoda granicom između kaosa i reda.
Autor ove self-help knjige svoju viziju temelji primarno na dvama potpornjima – na vlastitom dugogodišnjem iskustvu rada na funkciji kliničkog psihologa, kao i na vjeri u kršćanskoga boga. Dakako, pojedinom čitatelju ovakvo će miješanje znanstvenog i vjerskog pristupa biti neprobavljivo, no bitno je istaknuti kako autor vrlo vješto balansira između ova dva ekstrema, pokušavajući se othrvati porivu potpunog potpadanja pod utjecaj jednoga ili drugoga. Tako Peterson u ovoj knjizi, primjerice, često citira Bibliju no zatim njezinu simboliku raščlanjuje iz psihoanalitičke perspektive, izvlačeći iz drevnih mudrosti pouku za modernog čovjeka. Tek na nekoliko mjesta u cijeloj knjizi Jordan se prepušta potpunoj subjektivnosti vjerskog gledišta, ostatak se vremena hrvući sam sa samim sobom u svrhu postizanja nekog stupnja objektivnosti.
I doista, tu je autorovu borbu sa samim sobom doista fascinantno nazrijeti iza samih redova, jer jasno je da Peterson nije jedan od samoprozvanih gurua koji sami sebe drže nepogrešivima, već se radi o autoru koji konstantno preispituje vlastita uvjerenja i karakter, i to naočigled čitatelja. Koliko drugih autora znate koji bi imali hrabrosti i poštenja za upuštanje u nešto slično?
Knjiga obiluje brojnim doista korisnim materijalima za promišljanje o životu, a što je ujedno i najvažnije, istovremeno se doima i depresivno realističnom i inspirativnom, što je rijetko postignut balans u oblasti self-help knjiga. A autor, u želji za konstruktivnim dijalogom, beskompromisno secira čak i vlastitu intimu i osobu, ne bi li došao do kakvog odgovora od životne važnosti koji bi mogao podijeliti s publikom.
Kako sumirati ovu knjigu? Pa, recimo da je ona istovremeno i polemična i savjetodavna, a pripada redu onih knjiga u kojima je moguće uživati i od nje profitirati čak iako se stopostotno ne slažete sa svim u njoj iznesenim tezama.
Undine Radzevičiute – Ribe i zmajevi (Litva, 2015.) – 78/100
Ovdje se radi se o postmodernom naslovu strukturiranom poput romana unutar romana, a djelo je mješavina povijesne proze i suvremene satire. Prvi („izvanjski“) narativ bavi se prikazom života disfunkcionalne moderne obitelji. Tu obitelj čine baka Amigorena, njezina kćer Nora te unuke Miki i Šaša.
Baka je čangrizava, usamljena i često ogorčena na svijet te većinu vremena provodi izluđujući ostale ukućane, pišući besmislene apele vlastima te špijunirajući kineske „dotepence“. Mama Nora spisateljica je erotskih romana koja nastoji svoj ljubavni život pomaknuti s mrtve točke, i to na sveopće neodobravanje ostatka obitelji. Mlađa sestra Miki ambiciozna je no potpuno izgubljena djevojka koja nema pojma čemu bi se u životu posvetila, a dane provodi svađajući se s bakom i strahujući od susjeda za koje pretpostavlja da su pripadnici mafije. Mikina sestra Šaša iz eskapističkih pobuda piše roman o Kineskom dvoru u 18. stoljeću.
Drugi („umetnuti“) narativ tako je ispripovijedan direktno iz pera mlade Šaše. Fokus ovog povijesnog narativa jest romantizirani prikaz povijesne osobe Giuseppea Castiglionea, talijanskog isusovca. On je kao misionar proveo gotovo cijeli život na kineskom dvoru, obnašajući za cara funkciju dvorskog slikara. Međutim, Castiglione je rastrgan između snova o misionarskim uspjesima, čežnje za domom, vlastite taštine i privlačnosti carevih priležnica.
Što se tiče pripovjednog stila Riba i zmajeva, treba istaknuti i konstantnu suptilnu višeznačnost slika i motiva. Primjerice, u oba narativa Kinezi se javljaju kao neka vrsta „stranog entiteta“ kojeg glavni likovi motre s nerazumijevanjem i/li nepovjerenjem. No, jasno je da je taj entitet utjelovljene Drugosti u oba slučaja tek projekcija nezadovoljstva likova vlastitim životima i društvenim položajem.
Zapravo, konflikti među pripadnicima istovjetnih etničkih skupina konstantno eskaliraju (dvorske intrige, nesloga u obitelji, nepovjerenje prema susjedima, razdor među crkvenim redovima i sl.), dok se nesklad u odnosima između istočnjaka i zapadnjaka uglavnom očituje u držanju distance i nepovjerenju.
S obzirom na to, dualni naslov samog romana, gdje „ribe“ predstavljaju kršćanski motiv a „zmajevi“ prepoznatljiv orijentalni simbol, mogao bi biti ironičan. Jer, razdor među likovima zapravo ne proizlazi iz dualnosti „istok / zapad“, već iz odnosa „ja / svi ostali“.Obje radnje zastupljene u romanu zapravo najviše povezuje motiv izolacije i sputanosti u vlastitoj životnoj sredini koju likovi doživljavaju sebi stranom.
Roman je stilski i idejno raznolik, a kao cjelina djeluje poput promišljeno sklopljene apstraktne slagalice, stoga bi u njemu jednako mogli „guštati“ i usputni i ambiciozniji čitatelji.
