JAMA POSRED SVIJETA
There’s a hole in the world. Feels like we ought to have known.
– Joss Whedon (Angel)
Posred svijeta zjapi jama.
Stvarnost je šuplja poput zahrđalog zvona.
Šupljina odjekuje danonoćnim vapajima.
Pokušali smo živjeti
Ko ptice u divlju zoru,
No netko nam je, neprimijećen,
Ukrao horizonte.
Htjeli smo plivati uzvodno
Ko ribe u utrobi slane majke,
No grlo jame posred svijeta
Vječno žeđa za utjehom oceana.
Željeli smo živjeti
U hladnoj, rahloj zemlji
Poput krtice koja poznaje
Intimu podzemnoga mraka.
No, seljaci su vrijedno preorali polje
I u zemlju zasadili provaliju.
Pokušali smo živjeti
Na dnu jame posred šupljeg svijeta,
A jama nam je brižno pjevušila
Sve dok nismo usnuli.
O ČEMU SAM RAZMIŠLJAO DOK SAM RAZMIŠLJAO O SMRTI
O nebrojenim dušama što pršu prema stratosferi,
Rasterećujući bolna križa stare, plave kvočke.
O tišini i o spokoju i o tajanstvu bujne tame
Što smo je upoznali u beskraju, prije prvog plača.
O ženi koja se ni ne sjeća kako je to biti ženom,
I svaku večer uz noćnu lampu puna čežnje sluša
Bat poznatih joj koraka na stubištu uspomena.
O kozmonautu koji urla u tamu iza Mliječne staze,
U šaci glupo stišćući grumen vlažne grobne zemlje.
O vratnicama katedrale što s treskom gutaju mozaike,
Uskraćujući plahom popu spasenje ljetnog dana.
O jednom licu, nečijem licu koje čuvam iza čela.
Oči mu prepoznajem, no usne su mu usne stranca.
O mesnatoj marelici što trune ispod mladog stabla,
Dok mravi izbavljuju košticu iz tamnice rujne kože.
O svemu tome sam razmišljao dok sam razmišljao o smrti.
AJJHATTIKĀNI ĀYATANĀNI
Oko nije ništa drugo nego bijeli cvijet obojenih prašnika
Koji tusto i obilno cvjeta na jutarnjem Suncu
I kojem se korijenje pruža u neznanu daljinu.
Uho nije ništa drugo nego jama posred svijeta
U koju se, poput morskih struja,
Ulijevaju neznani glasovi sa svih strana Zemlje.
Jezik nije ništa drugo nego stara, vrijedna kuhača
Koja miješa i prebire po semantičkome loncu
Kojem se ne nazire čak ni dno ni poklopac.
Nos nije ništa drugo nego elisa helikoptera
Koja zabludjele Proustove ovoga svijeta
Prenosi natrag u neoskvrnute predijele djetinjstva.
Koža nije ništa drugo nego prostran šator po svačjoj mjeri
Pod kojim nemirno i istrzano spava neki Čovjek,
Dok po njemu rominja blaga kiša ljetnih dodira.
Um nije ništa drugo nego pas što škilji ispod stolića
U dnevnoj sobi, na Badnju noć, kraj okićenog bora,
Pomalo vonjajući na vlagu mnogih prošlih zima.
