BIJES
Naši su životi
Vječito propadanje-
Kopamo rupe
Posvećene neznanom
Bezdanu što proždire
Osamljeno biserje
Protraćenih dana.
Naš je jezik
Vječiti delirij-
Dani proživljeni
U nijemom buncanju –
Britvom izranjavani jezici
Pohotno palucaju,
Darežljivo razmjenjujući
Slinu, krv i smrt.
Bijesni mladi ljudi
Oštre hladne bajunete,
Slijepi, gluhi, nijemi
Za to da je njihov bijes
Skladno orkestrirana melodija
Koja poput otrova
Kaplje s račvastoga jezika
Plaćenika uramljenih
ekranom televizora,
Tog prozora u raj
Za stoku sitnog zuba.
POZDRAV IZ PAKLA
Nježna noćna muzika
Skladana je urlicima.
Grad je pun svjetla
I skrhanog neona.
Noć je još mlada,
I stara deset stoljeća.
Opet sam nesretan,
A odlično se zabavljam.
Živi smo mrtvaci,
A tako puni ljubavi.
Papige već pjevaju
Himnu kapetana Kuke.
Oči pune krijesnica
Izgaraju ko smetlište.
Krijesovi već gore
Neposramljeni zvijezdama.
Djevojčice i dječaci
Tuku se i vole,
Jedni druge bole.
Kraljevi su kraljevi
I nemaju svog kraljevstva.
Mesije su mesije,
I zapili su križeve.
Putnici su putnici
I odlaze bez strasti.
Dječica su dječica
I bruse hladne noževe.
Svoji smo na svome.
Samopouzdani, mladi.
Zanemarujemo išijas
U kralježnici svijeta.
Danas je naš dan,
Živjet ćemo sve do sutra.
Sve do kraja srcobolje
Urlamo od tupog smijeha.
ŽELIM
Želim se napiti,
Nabaviti pištolj,
A zatim u mrkloj tami
Pucati na mjesec.
Pazite, ne na Mjesec, ne,
Već na mali ljudski mjesečić.
Onaj prema kome
Kalkuliramo rođendane.
Možda mi se posreći,
Pa u pijanom bijesu ubijem
Bar neku obljetnicu smrti
Ili prazni državni praznik
U kojem poput tamnice
Prebrojavamo sate.
Želim se nalokati,
Nabaviti pištolj,
A zatim mrtav pijan
Pucati u sunce.
Ne u Sunce, naravno,
Pa nisam ni ja blesav.
Kao prvo, Sunce je predaleko.
A kao drugo, sva ta sunca mamina
Kojih je ovaj grad prepun
Kao džukac rasnih buha
Zaslužuju osudu
Svakog izgubljenog skota
Čijem su se licu smijali
Dok je on u sarkofagu
Ukletog noćnog tramvaja
U suzama pokapao
Djetinje nade i osmijeh iza ugla.
Želim se raznijeti od pića,
Nabaviti pištolj,
A zatim poput Eastwooda
Zapucati na Zvijezde.
Ne na zvijezde, razumije se,
Jer one imaju svoju svrhu,
Već na Zvijezde koje sjaje
U konstelaciji zloguke Škorpije Estrade.
Da nekom čovjeku i uspije
Usmrtiti Sirius ili zvijezdu Danicu,
Pobješnjele bi ga mase
Doista mrzile i mnogo manje
Nego da čak samo
Opali i jedan šamar
Božanstvu poput Maje Šukut
Čija strašna gravitacija
Nepatvorene gluposti
Privlači i proždire
Djecu diljem zemlje.
GLAD VAMPIRA
U tantričkoj ekstazi utopijskih noći proždirali smo jedno drugo poput dviju skliskih, gladnih zmija, od svijeta zakriti neprobojnim oblacima mošusa i opijuma.
Skidao sam s tvoga tijela nebrojene velove, lišavajući tvoju plahost gusjeničje kukuljice u kojoj sporo je no postojano dozrijevala nova de Sadeova leptirica.
Tragovi mojih vukodlačjih zubiju cvjetali su duž poljanje tvoje mliječne puti… Rujni i rodni, ti ugrizi su bili poput proljetnih pupova u vrtu prekrivenome injem.
Volio bih biti siguran da si bar ponekad u tim znojnim noćima doista bila kraj mene, spremna na mogućnost međusobnog ispunjenja, i na iskrenost vječnog ostanka.
No, ti si već i tada obitavala u prošlosti, stvarna poput sjenke na ponoćnome zidu. Ni ne znajući, spavao sam s utvarom, jer ti više nisi bila prisutna u svome tijelu.
U svojoj bezvremenskoj gluposti, zaslijepljen nisam znao da je nemoguće od djevice ugrizima načiniti vampira, a zatim gladnu sablast zadržati u svome naručju.
Kanibalska vučice, prvo si me razderala, napila se moje krvi, i ne utaživši svoju novoprobuđenu glad, odbacila si moju ljušturu u potrazi za novom žrtvom.
Volio bih biti siguran da si bar ponekad iskreno trebala moje ludilo i moju strast, i da nisam bio tek još jedna usputna postaja na ponoćnome autoputu tvoga uma.
Vrati se iz noći, i počnimo zajedno iznova. Tada me, ako želiš, ponovno razderi i ostavi me da još jednom iskrvarim u samoći, van dosega tvoje požude i krivnje.
Spreman sam. Neka tako bude.
Ali me prvo imaj. Prvo me još jednom imaj.
