PUT
Hoda polako. Putuje hotimično.
Ne zna iz kojeg je razloga krenuo.
Ne zna kamo ide i nije mu to važno.
Put je nešto što se raslojava
u bezbroj smjerova, niti vrjednijih niti manje vrijednih.
Sve koje susreće magla su misli
između kojih izabire svoj govor, kojima se
obraća sam sebi kao da se obraća,
s dovoljnom dozom srčanosti da ne upadne u zamku.
Vrlo lako mogao bi se poistovjetiti s cipelama
koje nosi i u njima iskopati svoj grob, da mu kojim slučajem svjetlost
zvijezda ne služi kao vodilja.
PJESMA O NARANČI
dijete moje narančasto
mogla si biti žarko sunce
da te slučajem nisu
zatvorili u taman hladnjak
ili samotnu smočnicu.
ovako sad pokojnički miruješ
na stolu uz tanjur, krpu i nož
kako bi dočekala ishod
ovakav ili onakav.
hoćeš li pozeleniti ikada od muke
javi mi
i evo me za čas do tebe i noža
na usluzi da budem,
kao i svima u trenutku potrebe
da ti se oguli koža.
*
subota je uvečer.
promatram te obnaženu ispred zrcala,
obraslu maglom koja isparava
iz pora pločica,
lelujavu i ezoteričnu
egzotičnu poput Amarylisa
u seansi samopromatranja
uslijed koje
ti se vrisak razlijeva niz lice nalik potoku mlijeka, a
pjenušava bjelina žubori ti obrazima.
u pravu si, ja jesam razočaranje.
međutim,
pokušaj se umiriti i sjedni pored mene.
ovo smo prisiljeni
riješiti razgovorom.
razgovarati znači saditi rajčice u gredicama kreveta,
radnja toliko izvorna, u stanju
svijet povući natrag u opnu sjemena.
jesam li iznevjerio naše pomicanje prema svjetlu?
jesam, svakako. bacivši kamen u ogledalo
u kojem smo se izvijali poput zmija
u zagrljaju
ili
insekata u ljubavnom klinču
opruženih na zelenilu lista u nekom zabačenom vrtu, obasjani mjesečinom.
i evo, da se iskupim
kupio sam ti kišu
i rahlost
i laku raspadljivost zemlje u našim tijelima
i cvrkut ptica i sunce koje je granulo na usnama
i piljevinu smijeha
iz koje se više ne liježu crvi
niti se vlaga depresije hvata po rubovima našeg mesa.
i fotosintezu sam ti donio
od koje će prodisati naša katranom obložena pluća.
hajde, uzmi kockicu kisika ili šećera, što li je već,
i pretvaraj se da smo dobro.
zašto ne? pa pola svijeta preživljava
praveći se da je dobro.
misliš li
da nikad nismo bili u stanju
razvijati se samo od sunca i zraka,
nama nije dovoljna samo ljubav?
kao cvijeću
kao drveću
kao sangejzerima
kao zrakojedima?
ipak najdraža,
morat ćemo si na kraju
oprostiti
i naučiti kako u sebi kultivirati
klorofil.
BESKUĆNICI
Izašli smo u šetnju. Noć je tamna i gusta.
Tišina. Mjesec se u sebe uvukao.
Probijamo se kroz hladnoću. Hladnoća je mjesto u mojoj glavi
kada se distanciram, potpuno otuđim od drugih
i znam samo vlastite isprekidane misli.
Jedan od nas ispod sebe kopa rupu.
Lomi u dijelove i sprema unutra zdjelicu, kralježnicu,
sve kosti svojeg tijela.
Zaprepašteno ga gledamo.
Zatim, smijemo se nekontrolirano i pravimo da smo mrtvi.
Čekamo strpljivo da hladnoća pokosi još nekog beskućnika
da ga pokupimo i pokopamo
zajedno s nama u tu rupu.
IGRA BOJA
Dolazim.
Iz crnog otvaram oči i prelazim
u crveno. U krv, u meso, u iziritirano
tkivo.
U zelenom sam mlad, kao trava,
kao list koji se rastrčao krošnjom.
Razvijam se, zrelim, postajem žuto
i sve njegove nijanse.
Čekam vrijeme da mi otvori tijelo kao naranču.
Kasnije, s vremenom plavim, kao utopljenik, kao more tisućljetno.
Mijenjam se mijenjam, mijenjam.
Izvana sivim kao truplo, kao uvaljan u blato.
Iznutra postajem sve svjetliji, sve dok će se jednom kroz mene moći vidjeti.
Kad obuhvatim sve boje
odlazim.
HVALA OCU
Dobra večer oče od sviju hvaljen
koji si me izveo iz jaruge mojeg
mraka dugog poput promjera
nebeskih vrata razručenih od svoda
do svoda. Od sada više nisam
obespravljen. Evo uzimam na
znanje sve leptire i sanjare ugušene
u tučcima cvijeća i snova, i
preuzimam na sebe njihove težnje k
beskrajnim podnebljima gdje čovjek
kad izgubi ruke krila dobiva, Ne,
nećemo se više vraćati u bezoke
početke u kojima se misao o letu još
nije rodila nego sama i nasmrt
onemoćala čami omotana crninom
u tvrdom začeću ništavila.
MASKA
Ti si maska moje ljubavi
za tebe svakodnevno vršim obred.
U jutro
dok još ležiš
gladim te, odvajam sjaj od tvoje kose i poklanjam ga svjetlu dana,
umivam se tvojim snom da dugo ostanem budan.
U podne
ulazim ti u oči i zatvaram kapke
gubim ti se u beskrajima
jedem nebo
ispijam more
uzdržavam se plavetnilom
u pogledu tvome skrivenom.
Uvečer
zahvalim ti se i smirim
uvečer
utišam se dok se ne smračim
pokrijem se zvijezdama
na tvome čelu užarenim i spavam.
ONA
znam te dobro
nakon večere
dok razgovaramo i ispreplićemo si prste
oboje načeti umorom
u našoj sjenama osvijetljenoj kuhinji
o općim mjestima dana
i tvrdim činjenicama iskustva
kao recimo
koliko smo namrgođenih lica susreli danas
ili u nevjerici zurili u koji broj
nesuvislih likova
kojima se govor isprepliće s malignošću tame
nakon večere dakle
uz času vina i težinom u udovima
primjećujem
u oku ti se sabire daljina
i znam te, ti nježni listu osmjeha
da svakom izgovorenom riječju odmičeš od stola za kojim sjedimo
i posuđe i izrazi lica i riječi i svijeće
ostaju orobljeni od sjaja
opijeni mirisom praznine
u prostoru ispunjenom banalnošću
dok se udaljavaš od nas korakom leptira
u vrt sanjariti
kako bi zadobila nužnu distancu
onaj neophodan uzmak od trivijalnih zahtjeva kolotečine
i svakom cvijetu na tom sakralnom mjestu
nadjenula si ime
i dotaknuta latice
nježno poput vjetra
jer to je način na koji preživljavaš
to je način na koji ostaješ
normalna i zdrava
znam te
moje enigmatično crno pero
u kojem su ptice pohranile
tugu i krhkost svojih kosti
i kao ovdje si za stolom
sa mnom
i definitivno to više nisi
međutim ja prihvaćam tu igru
do trenutka izmicanja između prstiju
i propadanja u dubok san
u kojem pipam obrise izblijedjelih
pokreta
i klonim se grubih riječi općenito
jer poradi svake grube riječi umire jedan cvijet
u žarkim poniranjima u srž
svijeta
a meni je dosta umiranja
ja sam se polaganog umiranja nagledao
u jednom periodu surove stvarnosti
i sada samo nastojim promatrati
kako zalijevaš cvijeće
u našem malom vrtu stopljenih
osjećaja i snova
*
otimam te za ruku
i otvaram ti tijelo
kao ljusku ljubavlju razorenog oraha
ali ipak donekle sputavam strasti
na jedvite jade na sitne jadne običnih smrtnika i samrtnika
jer očima me mjerkaš zarobljeno i opijeno u isti mah
u prezrenim izdisajima i drhtajima
i tvoje lice nikada ne posjeduje
metalni izraz, nikada
dapače ti presijavaš vrelinu uzviždanih ljetnih popodneva
i kad uvidim da previše patiš ja ustuknem,
ustuknem kad postaneš osinjak
s blagonaklonim postupcima
usmjerenim jedino prema cvijeću
ustuknem dakle, povučem se poput puža
i sklapam svoje stranice u sebe
budući da primjećujem
kako ti se na licu razlijeva boja jutarnjeg sunca
i pjesma cvrčaka u večernjoj hladovini
razbarušena i razmrdana tonama sitnih provokacija
nestalih strvinara i stabljika koje
odbijaju pustiti korijenje
unatoč nebrojenim neuslišanim molbama
pronicljivim za tvoje slabosti
tada dakle ublažavam obruč rascijepa i za utrobu prijanjajućeg kamenja
mada priznajem da u meni tutnji
i prodire poput regurgitacije
surovost koje se sramim
i u koju sam zagrizao i koja me grize
i koju izvana skrivam kao zmija noge
i što bi mi sada na koncu svega rekla
kad bih iskreno ustvrdio da te
VOLIM
