04/08/2020
Pretraga
Damir Karakaš: Proslava (odlomak iz romana)

Damir Karakaš: Proslava (odlomak iz romana)

Tamo gdje je sada zurio nebo je bilo sasvim koso; bar da može nekako niz tu kosinu brže protjerati vrijeme. Jeo je lješnjake, pljuvao oko sebe sitne ljuspice, a između svakog zalogaja opet mu se gomilalo vrijeme; novi usredotočeni pogled u vitke grane, rijetko lišće koje je bilo u stalnu pokretu kao da je u nedoumici ostati ili pasti, pa u jedan list koji je lelujavo padao i ostavljao iza sebe ogoljelu granu — sve to izazva u njemu ljutnju na ženu. „Koju pičku materinu više čeka!“ reče u sebi. Nedugo zatim, kad se primirio, pogledom je pratio pčelu, zujala je oko cvjetnih šešira; onda je gledao u pticu koja je najprije pjevala na grani, pa sletjela i na kamenu brusila svoj žuti kljun, zatim čašicu cvijeta u kojoj je gorjelo sunce —kao neka točka iz koje se svaki čas ima izroditi novi dan. Nakon nekog vremena opet mu se činilo da je sve na ovome svijetu zaustavljeno u pokretu, čak i njegovo srce: ležao je i satima pogledom popunjavao prazninu dana. Onda je opet počeo piljiti u svilena opnokrilca koji je letio sam oko sebe,kao da je više tjeran vjetrom nego voljom; u jednom trenutku lagano je palcem dodirnuo skakavca koji je tako daleko odskočio da je narušio sve zakone prirode, a to ga je opet iznerviralo; jer, kako kukac nešto može, a čovjek ne može; žmirio je i malo poslije počeo zvukove oko sebe raspoznavati samo po daleku sjećanju; onda je nekoliko puta bijesno udario dlanom po debelim naslagama lišća, i svaki put bi neka ptica, zvukom nalik šumu zavjese, izletjela iz grmlja; oko mu je okrznula neka brza mušica, tako da uopće nije primijetio kad je uletjela; pritisne dlan na oba oka, a slika mu se načas spoji i preokrene: ugleda sebe, ženu, djecu, kako svi zajedno sretni sjede za stolom i vade grah iz suhih mahuna; sve onako kako je on nekoć radio sa svojim roditeljima. Žmirio je i štedeći pogled stalno mijenjao položaj: okretao se, trzao, zatezao mišiće na rukama, nogama, licu; opet žmirio, jer je tako mnogo jasnije vidio (ništa mu ne može pobjeći iz sjećanja), prebirao prstima po lišću, mrvio ga; u glavi mu je zveketalo žito, kojeg u polju uopće nije bilo; iznad glave naginjalo mu se drveće bez boje i puno tužna uzdaha, kao da suosjeća s njim; potom je, naglo pogledavši, povezao daleki odjek topa i krik ptice koja je upravo prhnula iznad njega; okrenuo se na leđa, ugurao ruke pod glavu, zagledan u daleke, maglene visine. Povremeno se pridruživao novim umnoženim krikovima šiljastih ptica koje su izlijetale iz golih krošnji, letjele gore-dolje (svaka je imala svoju putanju), lijevo-desno, kao da žele izmjeriti nebo; sad mu se pak s osjećajem kao da ima vrućicu, ali nasreću nije imao (opipao je čelo), sve oko njega opet činilo previše ubrzanim; nebo se urušavalo u visinu; vjetar je urlao i sve oko sebe brzo zaboravljao; pomisli sa strahom, osluškujući taj podivljali huk, kako su mu za samo nekoliko dana, za samo nekoliko sati, minuta, djeca postala odrasli ljudi pa ih više neće moći prepoznati.

Odlomak preuzet uz dopuštenje autora. Tekst je zaštićen autorskim pravima i svaka daljnja distribucija nije dopuštena.

fotografija preuzeta sa portala hrvatskodrustvopisaca.hr

booke.hr

Na portalu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku, kolumnu i zanimljivosti iz svijeta knjige naši će gosti odgovarati na katkad uvrnuta, neobična i politički nekorektna pitanja. Izbjegavat ćemo standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.