19/02/2025
Pretraga
Daniel Pavlić, Razgovor s povodom
Daniel Pavlić

Daniel Pavlić, Razgovor s povodom

Velika kultura u malim sredinama

Za prvi broj časopisa Alternator, naš sugovornik je Daniel Pavlić (1974.) iz Hrvatske Kostajnice, diplomirani dizajner, kulturni i ekološki aktivist, pokretač i suradnik brojnih nevladinih udruga i projekata, međunarodno prepoznati filmski djelatnik i član žirija, producent, idejni začetnik i lider filmskih festivala u Sisku i Hrvatskoj Kostajnici, spisatelj, dobitnik Godišnje nagrade za doprinos ugledu i promidžbi Sisačko-moslavačke županije, istinski zaljubljenik u svoje rodno Pounje, nepopravljivi entuzijast, dobri duh hrvatske umjetničke i kulturne scene. O svemu što vas zanima o životu i aktualnostima u Hrvatskoj Kostajnici, više ćete saznati s Danielovog privatnog Facebook profila nego iz svih vrsta ostalih medija u Hrvatskoj godinama unatrag. U periodu od nastanka ovoga intervjua do slanja časopisa u tisak, dobio je službenim putem opomenu pred otkaz na svom trenutnom radnom mjestu.

Gospodine Pavlić, teško je precizno nabrojati sve udruge, inicijative i projekte kojima ste pokretač i voditelj. Možete li za početak nadopuniti ovaj sažeti prikaz vaše biografije i navesti konkretne nazive tih udruga, organizacija i projekata? Slobodno me ispravite ako sam negdje pogriješio.

Sve je počelo s udrugom KAOS – Kostajničkom alternativnom scenom, koja je nastala negdje 2000. godine. Ta udruga je bila pravi pokretač kulturno društvenog života Hrvatske Kostajnice i šire regije, jer smo okupili mlade željne promjena koji su htjeli udahnuti život poslijeratnom gradiću na obalama Une. Utrka unskih čamaca, Venecijanska noć na rijeci Uni, Streetball takmičenja, oslikavanje ruševina grafitima, te brojne manifestacije i kampovi bili su tek dio našeg programa. Performance fest je 2002. godine okupio mlade iz Slavonskog Broda, Bihaća, Zagreba, Vukovara te Siska, a ostao nam je u sjećanju kao trenutak kada smo napravili prvi punk koncert u povijesti našeg grada. Sjećam se da je bilo više policije nego posjetitelja. Međunarodni volonterski kampovi su ljeti dovodili mlade iz cijelog svijeta koji bi čistili Unu, radili animacije s djecom i mladima, te priredili kulturna događanja u ovom graničnom gradu koji je izgledao apokaliptično (zapravo još uvijek s ruševinama tako izgleda). Zatim su nam dolazili Francuzi iz Lyona, koji su tijekom kolovoza posjećivali u našoj organizaciji djecu Pounja, Hrvatske Kostajnice, Dvora i Hrvatske Dubice, a kasnije i Sunje. Bila je to prava renesansa našeg grada, a o tome je snimljeno i nekoliko dokumentaraca u produkciji HRT-a.
Zatim je slijedila priča oko nuklearnog otpada koju smo prvi pokrenuli i koja traje evo punih 20 godina. Pokazali smo se kao pravi aktivisti, ali to nas je koštalo gašenja udruge. Članstvo se počelo raspadati zbog političkih pritisaka, ali i napuštanja Hrvatske Kostajnice u potrazi za egzistencijom i boljom kvalitetom života. Taj politički pritisak je i mene koštao otkaza u Pučkom otvorenom učilištu, gdje sam više od 4 godine bio ravnatelj, pa sam otišao raditi u Sisak.
Nakon toga sam osnovao EKS – ekološko kulturnu scenu, s kojom radim SEFF – Smaragdni eco film festival i PRESS film festival. Također sam s udrugom EKS radio još mnoge ekološko kulturne projekte kako bi nastavio revitalizaciju kulturno društvenog života Hrvatske Kostajnice, pa i Sisačko-moslavačke županije.

Za sve ovo nesumnjivo je potrebna velika energija i entuzijazam, zasigurno i brojna odricanja. K tome, živite u Hrvatskoj Kostajnici, pograničnom gradu s BiH. Svaki dan putujete na posao u Sisak po sat vremena samo u jednom smjeru. Koliko je to naporno, koliko zbog toga ispašta vaša obitelj, supruga i kćerkice?

Imam energije, ideja i snage za još deset života, no zaista moja obitelj je u zadnje vrijeme počela ispaštati zbog toga. Iako su i oni uključeni u sve aktivnosti od festivala do filmskih radionica, pomalo shvaćam da smo doslovno zaglavili u prostoru. Postalo je pretijesno raditi sve ove stvari u mjestu gdje te baš i ne razumiju. U posljednje vrijeme osim što te ne razumiju, počeli su i otežavati organiziranje svega s čim se bavimo.
Put na posao i s posla je dug i zamoran. Poznajem sve naše ceste i mogao bi voziti zavezanih očiju. Zimi bude zaista naporno i napeto voziti po zaleđenim cestama, no što ću. Od nečeg moram živjeti, pa kada nema posla u mome rodnom mjestu, moram i putovati.

Zar je doista moguće da u svome gradu, uz sav svoj talent i sposobnosti dokazane i na međunarodnoj sceni, niste naišli na razumijevanje, niste pronašli adekvatno zaposlenje u širem radijusu vaših interesa?

Politička nepodobnost je razlog zašto ja svaki dan putujem na posao i s posla po minimalno 100 kilometara. Na prostorima Balkana ako se to što radiš i osobno ne sviđa samo jednom od „lokalnih moćnika“, cijeli sistem te blokira i guši. Sada to znam sa sigurnošću. U onom momentu kada ne vide svoj vlastiti interes (a interes je uvijek materijalan), počinješ biti „neprijatelj svoje sredine“, „crna ovca“ ili profinjenim izrazom Persona non grata. Osjećam to na svojoj koži već godinama, a to me i potaknulo da počnem razmišljati o promjenama u životu koje sam uvijek odgađao iz razloga što sam mislio da će biti bolje.

Sisak je bio logičan izbor?

Sisak me prihvatio i u početku sam radio uz podršku prijatelja sjajne stvari. No, mislim da se u posljednje vrijeme i Sisak pretvara u provinciju poput moje Kostajnice, gdje te ljudi ne razumiju i ne shvaćaju da smo, mi kulturnjaci, promotori i ambasadori grada, regije i države u kojoj živimo i radimo. Pojavljuju se neki „podobnici“ koji plasiraju laž, a ta laž kada se više puta ponavlja, postaje svojevrsna istina. No meni je ona i dalje laž, koliko god imala podršku političkih struktura iz kojih je i proizašla.
Primjer tome je i SEFF – Smaragdni eco film festival, koji je u početku bio Sisak eco film festival. Ukinuli su ga iz ljubomore kako bi plasirali jedan drugi festival, tako da sam morao brzo osnovati udrugu kako bih nastavio svjetski priznati i jedinstveni eko film festival s istom kraticom, ali drukčijim nazivom. Ukinule su ga političke strukture koje su tada bile na poziciji. Naravno, to je tako prošlo i nitko ne odgovara za takav čin, a Sisak je izgubio jedan izvrstan festival koji je mogao biti brend „pametnog zelenog grada“.
Takvih primjera ima mnoštvo. Na primjer, moja udruga nema svoj prostor. Tražili smo od lokalnih vlasti u Hrvatskoj Kostajnici da nam dodijele neki prazni ured (a ima ih napretek) pa da ga uredimo jer bismo tada kao nevladina udruga mogli doći lakše do sponzora. Dobili smo odbijenice, a onda smo samo gledali kako dijele prostore nekim klincima koji se vode samo na papiru kao NGO. U stvarnosti su sasvim nešto drugo. Čak smo izostavljeni iz financiranja lokalne zajednice, no ne brine nas to. Oni u nevladinom sektoru i civilnom društvu ne vide prijatelje, iako bi trebali znati da smo mi njihova produžena ruka, jer tamo gdje oni ne mogu djelovati – nevladine udruge djeluju i donose boljitak kvalitete života te zajednice.

LJUDI POSTAVLJENI NA FUNKCIJE POLITIČKIM PUTEM NE VIDE DRVO OD ŠUME

Unatoč svim problemima, uporno se borite s vjetrenjačama. Kulturna događanja i festivale i dalje dovodite u Hrvatsku Kostajnicu, Sisak, u druge dijelove SMŽ-a. Odakle ta sizifovska odlučnost. Ima li smisla uopće? Susrećete li se povremeno s opaskama sugrađana da gubite vrijeme, da ste utopist?

Tisuću puta u sebi ponovim kako više neću ništa raditi, no opet neki entuzijazam prevlada i dovedem festival i manifestaciju u našu regiju. Kada tu vijest prezentirate van Hrvatske, ljudi u svijetu su zadivljeni. Naši ljudi te gledaju kao da ste ludi. Mnogi misle da imam neku financijsku korist od toga, ali zapravo nemaju pojma da sve to radim volonterski. Naša regija županije ima neopisivo veliki potencijal, no većina ljudi koji su na pozicijama i funkcijama, došli su političkim putem nekim rošadama, ispunjenjima političkih ciljeva ili nečeg što je meni nepoznato. Sve ja to savršeno kužim, ali većina tih ljudi ima drukčiji mentalni sklop i ne vide drvo od šume. Da bi ih uvjerio i potaknuo da počnu funkcionirati, potrebno je jako puno vremena i naravno njihovo dopuštenje da ih potakneš. Ali tu je kraj svega. Oni su umislili da su Bogom dani i da sve počinje njihovim dolaskom na funkciju. To osjećam stalno, no u zadnje vrijeme intenzivno, pa je to i razlog laganog odustajanja u borbi protiv vjetrenjača.
Upravo dok sada razgovaramo, počinjem biti žrtva još jednog mobbinga od mojih kolega koji rade sa mnom. Čudno je to kako ljudi koji su ti godinama kolege, čim osjete moć zbog privremene funkcije, pokušavaju te zgaziti glupim „službenim dopisivanjima preko službenih mailova“ kako bi degradirali tvoj rad. Ne znam zbog čega, no mislim da je moć i vlast kao droga. Kada se navučeš, teško se možeš odviknuti. A kada se jednog dana desi taj pad, ljudi puknu na živce. No, treba ostati normalan u takvim situacijama. Ako prihvatiš biti žrtva, oni te baš nagaze, onako jako. Drukčije je ako i ti pokažeš zube. Nastojim pokazati zube, jer dosta su me gazili, osobito bez ikakvih razloga, vjerujem prikrivajući svoj nerad i nesposobnost.

Što će se dogoditi s umjetničkom i kulturnom scenom grada ukoliko doista obistinite svoj naum i dogodine odselite u inozemstvo? Hoće li, kao i od samoga grada, ostati puke ruševine. Pojavljuje li se na vidiku vaš nasljednik/ica?

Nikada nisam ni razmišljao da bi nekog pripremio za moj nastavak te borbe protiv vjetrenjača. Ne bih to poželio nikome, pa ni mojim neprijateljima. Zaista sam odlučio otići početkom sljedeće godine, jer sve mi je izgubilo smisao. Stalno udaram već godinama glavom u zid i vidim da nema pozitivnih promjena. Taman kada pokušaš promijeniti pogled ljudima koji mogu nešto učiniti za progres, vlast se izmjeni i dođu opet neki novi, a ti si opet na početku. Tako je i s kulturom, društvom… Jedina promjena je ta da je u našim mjestima svake godine sve manje i manje ljudi, upravo iz razloga koji sam opisao u prethodnim rečenicama.

Je li doista istinit podatak da danas u Hrvatskoj Kostajnici živi manje od tisuću stanovnika? To je značajna razlika u usporedbi s vremenom prije Domovinskoga rata, pa čak i u usporedbi s poratnim godinama.

Da. Nekoć je Hrvatska Kostajnica imala puno više stanovnika, mislim oko 3500 po nekom popisu. Sada ih je sve manje i manje, a ja bih mogao po na osob nabrojiti imenom i prezimenom sve ljude koji žive u mome mjestu. Poslije Oluje nas je bilo mnoštvo; policija, specijalci, povratnici, doseljenici iz Bosanske Posavine… Radilo je dvadesetak kafića, bilo je zaista krcato. Dvadesetak godina kasnije sve se promijenilo. Sada je krcata Bosanska Kostajnica, a naša Kostajnica umire. Sve je to nusprodukt nestručnog vođenja politike koja ne razmišlja o svojim stanovnicima, nego se bavi sama sa sobom. Čak nam i državne službe rade u smanjenom kapacitetu jer službenici svoj posao shvaćaju osobno, pa kada i prijavite neki problem, službenici se ne žele „zamjerati“, te će naći način da ne odrade svoj posao kako treba.
Hrvatska Kostajnica je trebala biti jedan mali pogranični gradić na obalama Une koji razvija kontinentalni i povijesni turizam, a ispala je kao posljednja vukojebina na ulazu u Europsku Uniju. Napravljen je „face lifting“, a kada se malo zagrebe ta lijepa površina, zapljusne vas smrad truleži. Industrije nema, trgovina je u Bosni, a ako niste u stranci u kojoj morate biti, nemate što tražiti u gradu, jer nema za vas budućnosti. Znam to iz prve ruke i konačno sam prihvatio tu činjenicu.

Vi ste i u takvoj atmosferi uvijek pronalazili načine da u malu i od svih zaboravljenu sredinu dovedete renomirane svjetske umjetnike. Očigledno postoji neka tajna, neki vaš čarobni štapić? Pretpostavljam da u financijskom smislu niste u mogućnosti parirati sličnim festivalima?

Skoro sve moje aktivnosti baziraju se na poznanstvima i prijateljstvima. Kada iskreno opišeš situaciju u kojoj se nalaziš, ljudi ti izlaze u susret. U posljednjih nekoliko godina sam upoznao zaista sjajnih ljudi; filmaša, čak i Oskarovca, direktora svjetskih festivala, glazbenika, pisaca… Svi su oni jednostavni ljudi i pomoći će ti ako ih zamoliš.
Tako bez problema mogu dobiti vrhunske izložbe (u sklopu PRESS film festivala smo imali izložbu Pulitzerom nagrađenih fotoreportera REUTERS-a), besplatne filmove (poslao nam je na Smaragdni eco film festival pokojni glumac Rutger Hauer), mnoštvo gostovanja kulturnih djelatnika. Čak kada i dobijem neka financijska sredstva putem natječaja, radije ću isplatiti izvođačima nego sebi honorar. To ljudi vide i cijene.
Kako je naš festival član prestižne svjetske mreže eko film festivala Greenfilm Network, imao sam priliku prošle godine u Seia, Portugalu predstaviti festival među 40 ostalih festivala. Kada su shvatili što sve radimo s malim budžetom od 5 000 eura, moje kolege direktori festivala su me zagrlili i ponudili pomoć. Tako da na našem Smaragdnom eco film festivalu svake godine besplatno odradi žiriranje deveteročlani međunarodni žiri, a petnaestak članova festivalskog tima dođe o svom trošku iz svih dijelova svijeta. Na taj način sudjeluju na festivalu koji je jedinstven u svijetu, jer mi putujemo biciklima po urbanim i ruralnim dijelovima regije prikazujući edukativne ekološke filmove.

Sami također često putujete u inozemstvo na slične festivale?

Da. Inače se dosta krećem po Europi jer me mnogi festivali uzimaju kao člana međunarodnog žirija. Tako da imam priliku upoznavati mnoge zanimljive ljude, ali isto tako vidjeti kako se živi u drugim zemljama. Ove godine sam držao neka predavanja i radionice u Španjolskoj, Rusiji i Finskoj. Valjda je i to jedan od razloga što napunim baterije vani pa onda povratkom u Hrvatsku ponovno pokušavam nešto pokrenuti. Iako i one prave baterije imaju svoj vijek, tako i moje lagano blijede i gube snagu.

Hrvatska Kostajnica je imala tu privilegiju da ima vas, da svojim osobnim angažmanom vučete kulturnu scenu grada, županije, pa i daleko šire. Što je tek s onim manjim sredinama koje nemaju takve pojedince, ima li za te sredine bilo kakve nade?

Smatram da su sve sredine prepuštene pojedincima koji ih vuku. Da nema tih pojedinaca, teško da bi se institucije i ustanove prihvatile tog zadatka. Kada negdje u svijetu spomenem da radim u Sisku, ti stranci mi spomenu kazališta DASKA ili Bambi Molesterse. Još jedan dokaz da je kultura ambasador jednog grada. No, kod nas je kultura zadnja rupa na sviralu. To se vidi i po financijskim izdavanjima za kulturu kako na globalnoj sceni, tako i u lokalnoj.
Kada jedna politička opcija pobjedi na izborima, onda mora nekako „zadovoljiti“ svoje koalicijske partnere koji često dolaze iz totalno obrnutih političkih ideologija. I onda se desi da čujete ovakvu rečenicu: „Što ćemo s njima? Ma dajmo im kulturu, ‘ko im jebe mater!“
Jer u kulturi nema love, tako oni misle. I onda nam se s kulturom dogodi upravo sve ovo što se događa, a pojedinci koji bi mogli biti pokretačka snaga kulturnog razvitka zemlje ili grada, odlaze u druge razvijene zemlje gdje kultura znači nešto dugo. Tamo se od kulture može i živjeti!

Iz ovoga se nameće zaključak kako je od politike nemoguće pobjeći?

Kod nas je u svim segmentima života prisutna politika. Čak i kada mislite da to nema veze s politikom, analiza će vam pokazati da je politika određenu stvar uvjetovala nekim privatnim interesom. Danas i glasači idu na izbore očekujući neki svoj mali bizarni privatni interes, a ne da bi nam društvo bilo bolje. Sami smo krivi za to jer smo i dozvolili političarima da budu kakvi i jesu. To će nas koštati u skoroj budućnosti kada gradske uprave budu svrha sami sebi.

I ZAGREB JE U POSLJEDNJE VRIJEME IZGUBIO SVOJE NAJBOLJE LJUDE

Vidite li krivicu tome u Zagrebu kao metropoli i tamošnjim kulturnim akterima? Dojma sam kako je kultura oduvijek stasala u manjim sredinama, Zagreb samo na kraju pokupi vrhnje. Odbacujemo li mi kao narod svoje najveće prednosti i kvalitete, svoje najvrijednije ljude?

Zagreb je uvijek bio poseban, nije kao ostatak Hrvatske. Stoga se Zagreb ne može usporediti niti s jednim gradom u Hrvatskoj. Kada se nešto desi i odluči u Zagrebu, događa se „leptirov efekt“. Najviše se osjeti u onim dijelovima Hrvatske koji su dalje od Zagreba. Tako je u svim segmentima života, pa i u kulturi.
I Zagreb je u posljednje vrijeme izgubio svoje najbolje ljude. Prije desetak dana mi je otišla frendica na Novi Zeland. Poznata je kompozitorica, glazbenik. Uvidjela je da nema napretka u našoj zemlji, jer mi smo ljudi koji nemamo ‘’veze’’. Tako je otišao Labrović i još mnogi, da ih ne nabrajamo. Otići ću i ja uskoro. Tu nije kraj, jer niz će se nastaviti i mislim da se to više ne može spriječiti.

Dotaknuli smo se već vašega ekološkog aktivizma. Prije nekoliko godina snažno ste se oduprli ideji vlastodržaca o izgradnji odlagališta nuklearnoga otpada na Trgovskoj gori.

Pobunili smo se protiv lokacije za odlagalište radioaktivnog otpada jer je od samog početka sve to bio „fake“. Nisu bile provedene ekološke studije, pa i sam odabir lokacije nije baš držao vodu ni sa stručne strane, a kamoli one društvene. Našu regiju su odmah stigmatizirali kao „odbačena regija“. Nije tu bilo ni slova D od demokracije, a da ne pričam o kršenjima nekoliko europskih konvencija o zaštiti okoliša i ljudskih prava. Na žalost, tu smo bitku izgubili jer se mnogo stanovništva već odselilo, a ionako je naš glas otišao u vjetar. Zagreb nas ponovno ne čuje…
Stoga, upravo je ta priča oko Trgovske gore odraz zemlje u kojoj živimo. Zato sam i odustao od aktivizma jer sam doživio poraz. Zapravo, imam jednu ideju koja može riješiti taj problem i zaista je ozbiljna. Trebamo naći nekog „svjedoka“ koji će izjaviti da mu se u Čerkezovcu (lokaciji za odlagalište) ukazala Gospa. Nakon toga trebamo i velečasnog ili lokalnog popa da to potvrdi. Pa idu mediji, hodočasnici i na kraju to područje postaje svetište. Eto vjerskog turizma, a Država nikada neće ići protiv Crkve, to znamo iz iskustva…

Iz ovih se riječi vrlo jasno iščitava vaša rezignacija. Nažalost, na pomolu su i nove nevolje. Danas se, kako čujem, događa novi ekocid. Bageri su izašli na obale rijeke Une. Koji je povod, kojim informacijama raspolažete?

Prije par dana su izašli bageri na obale rijeke Une i počeli su lomiti drveće i doslovno sve krčiti ispred sebe. Uništili su raslinje, drveće i šikare koje su stanište životinja, ptica i sisavaca. To drveće čuva obalu od njegovog runjenja. Pravi hlad ribama. Dom je močvarnim pticama, vodomarima, vidrama. I na kraju zaštićeno Naturom 2000, europskim programom za očuvanje staništa i životinja rijeke Une, za koju su odgovorni dobili i neka financijska sredstva Europske Unije. Mi smo pravna država i trebamo poštovati Zakone, zar ne? Ili smo po potrebi pravna država i kako za koga?!
Kao razlog su naveli da se granica priprema za Schengensku primjenu granice. Tako rade na obalama brisani prostor kako bi nadgledali granicu od migranata. Oni će vizualno nadgledati granicu u doba kada je razvijena nova tehnologija za vizualni nadzor. Pa da svakom umirovljeniku dadu dnevno 50 kuna da sjedi na obali Une i da motri na emigrante, mislim da bi bilo i previše dragovoljaca za taj posao. S druge strane, prava granica nije samo lijeva obala Une, nego granica vijuga, pa je čas s jedne strane, čas s druge strane rijeke. Kako će to „urediti“ bagerima? Ili će od rijeke Une napraviti ničiju zemlju na koju neće imati pristup ni ribari, pa ni djeca i mladi koji se ljeti kupaju u Uni? Ničija rijeka.

U svom radu ste se okušali i kao spisatelj. O kakvoj je knjizi riječ, kada je objavljena? Kako ste uopće pored svega drugoga pronašli vremena za pisanje?

Prije desetak godina sam objavio Priču iz Smaragdne doline. Riječ je o romanu koji opisuje aktivizam u malom mjestu, te je svojevrstan dokument jednog vremena mog gradića. Opisao sam kakav je bio život u Hrvatskoj Kostajnici kada smo pokrenuli sve aktivnosti za revitalizaciju grada. Također ima jedan dio o mome boravku u Bihaću tijekom rata kada sam se prijavio u HVO kako bi branio grad. Na taj način sam htio iz sebe „ispucati“ sva ta sjećanja na rat koji sam preživio u Bosni. Smatram da je to dobar način da ne oboliš od PTSP-a.
Najljepši dio moje knjige je opis putovanja autostopom u Dansku zbog djevojke ili sudjelovanje na mirovnom kampu u Portugalu.
Knjiga se brzo napisala, a sudjelovala je i na natječaju T-portala, gdje je bila među 10 finalista. Bilo mi je to sudjelovanje velika čast. Imam dovoljno materijala i za izdavanje još jedne knjige o mobbingu, ali čekam pravi trenutak da objavim. Pisanje je dugotrajan proces, pa sam tako shvatio da mogu kroz medij filma stvoriti vizualni dokument o svemu što mi se događa u životu. Tako je nastao i moj posljednji dokumentarac Poštovana Predsjednice!

Imao sam privilegiju pogledati taj dokumentarac. U njemu ste iskazali svoj cjelokupni revolt nakupljen tijekom godina. Kada i kako je u vama definitivno puklo, kako je došlo do tog filma?

Kao udruga redovno se javljam na natječaje Ministarstva kulture, te ostalih državnih agencija koje se bave kulturom. Za ovu godinu sam se prijavio na natječaj s četiri programa koji su uključili rad s mladima i djecom, filmske radionice te gostovanja umjetnika u našoj regiji. Od četiri programa dobio sam u veljači četiri odbijenice. Na žalost, naši programi ni ove godine nisu uvršteni u javne potrebe kulture. Popizdio sam, a još više kada sam vidio koji su programi uvršteni. Posljednje dvije godine sam sudjelovao kao ocjenjivač projekata jedne hrvatske zaklade za kulturu, tako da sam znao većinu tih projekata koji su prošli na natječaju. Također sam znao da naši programi nisu ništa lošiji, a osobito jer se odvijaju u Pounju – regiji kojoj je i Bog rekao laku noć!
Pričao sam to Hrvoju Zovku, a on mi reče da se žalim. Nisam se htio žaliti jer uvijek slijedi odgovor da suosjećaju i da nažalost nismo dobili sredstva jer oni podupiru projekte koji se odvijaju na područjima gdje je slabije razvijena kultura i bla, bla, bla. Tko je tu lud?!
Onda mi je Hrvoje rekao da pišem Predsjednici. Odmah sam odbio rekavši mu da ona tu ne može ništa, te da ću uzalud gubiti vrijeme jer to pismo nikada ne dođe do Predsjednika. Jednom sam već tako pisao predsjedniku Josipoviću, da mojoj ženi Ruskinji dozvoli hrvatsko državljanstvo jer smo se oženili i imamo dijete, no ipak je morala čekati 5 godina da bi dobila naše državljanstvo.

NOVO “PISMO PREDSJEDNICI” PISAT ĆU IZ NIZOZEMSKE

Znači li to da je dotično pismo u startu promašena avantura?

Hrvoje mi reče da pišem jer joj je izborna godina. Iako nisam u početku htio trošiti riječi na nešto što uopće nema smisla, ipak sam se u noći digao i počeo pisati pismo. Čak me žena „ulovila“ kako pod noćnom lampom negdje oko 3 sata u noći pišem Predsjednici. Opisao sam joj kakav je to stvarni život u mome gradiću u kojem se mladi odseljavaju i gdje se gase čak i državne institucije, te ima li smisla nastaviti boriti se s vjetrenjačama?
Sutradan sam poslao pismo mojim prijateljima u Vukovar, Gospić, Split te ostale gradove da mi kažu je l’ to ok? Svi su me ubrzo počeli zvati rasplakani. Svatko je našao sebe u mome pismu, te su mi rekli da je tako i u njihovim gradovima.
Kada sam u subotu ujutro odlučio poslati pismo, našao sam zatvorena vrata pošte. To je samo potvrdilo vjerodostojnost sadržaja moga pisma. Tada sam odlučio snimiti dokumentarac kojem će pismo biti podloga.
Film sam snimao dva mjeseca a pomogli su mi prijatelji da snimimo film bez ikakavih financijskih troškova. Ena Rajić, mlada spoken word poetry umjetnica je napisala odjavnu špicu prije nego smo i krenuli u snimanje filma. Snimila je svoj glas u studiju Filipa Sertića, dok je glazbu napisala Anita Andreis bez iakave financijske naknade. Onda je uskočio u realizaciju filma i Dinko Čvorić, te Mihovil Jurdana, koji su također uglazbili dijelove filma. Martina Ahmetović mi je snimila kadrove dronom, dok smo ostatak filma snimali svi; djeca, žena i ja. To je film koji je nastao iz revolta i muke. On nije o Predsjednici nego o meni i mojoj obitelji. O našem sizifovom poslu u gradu u kojem je moj pradjed bio gradonačelnik. Gradu koji više nije moj.
Premijera je bila na Liburnija film festivalu u Opatiji u off programu. Nije ga tamo vidjelo puno ljudi, no reakcije su bile sjajne. Nakon toga sam ga prikazao u Daruvaru na FraMaFu festivalu, gdje je zamalo bio zabranjen od lokalnih vlasti samo zbog svog naziva. Prvi pravi natjecateljski festival se desio u Tuzli prije mjesec dana. Tada je na Tuzla film festivalu film Poštovana Predsjednice dobio nagradu za najbolji dokumentarni film festivala. To mi puno znači.
A početkom studenoga sam imao i zagrebačku premijeru filma u Novinarskom domu. Okupilo se stotinjak gledatelja, uglavnom novinara, fotoreportera i filmaša, ljudi koji me inače ne poznaju. Nikada u životu nisam doživio da mi na kraju filma publika aplaudira toliko dugo da mi je u grlu stajala knedla, a oči su bile pune suza. Publika je prepoznala trud, a moja priča je doprla do ljudi. Taj aplauz mi je nagrada i zadovoljština koja mi je dala samo još vjetar u krila.
Film ide dalje po festivalima, pa ćemo vidjeti kako će dalje…

Pretpostavljam da ste pismo predsjednici na kraju uistinu poslali. Ili se varam?

Ne. Pismo nisam poslao Predsjednici, nego je u filmu objašnjeno kako je i gdje završilo. Nakon zagrebačke premijere, publika je jednoglasno predložila da joj pošaljem jer ga mora pročitati. Poslat ću joj uskoro, ali mislim da ću joj napisati i još jedno novo pismo, ali iz Nizozemske u kojoj kanim naći svoju sreću. Ne idem tamo iz obijesti, nego zbog egzistencije, te budućnosti moje djece. To pismo će opisati kakav je to život izvan granica „Lijepe naše“. Tko zna, možda po njemu nastane i neki novi nastavak dokumentarca.

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt