Raskršće
U mediteranskim mjestima
Između oleandra i platana,
U sjeni krošnji sitnog hlada
Pojave se raskršća,
Sjecišta između putova i cesta
Koja vode do plaže ili rive.
I u toj točci putnik koji luta
Omamljen sparinom
Može ugledati kip kako stoji
I kreće se na lahorastom vjetru
Treperi, nosi putokaz prema
Prozoru optočenom tišinom.
Sudbina je kao susret iznenada
Otvori utrobu ježinca i pusti
Je suncu da je peče i sagori
I da nastane prah i pepeo
I iz njeg novi život, danteovski
Obložen dodirom nepoznate
Ruke po vratu žene koja luta
U crnini užarenim gradićem
Tražeći spas, otkrovenje,
Wi fi i vodu da joj tijelo
Ispere samo površinu i ostavi
Sve drugo urezano u kožu
Kao fatum.
Filmske oči
Kadar prvi
Park i cesta, raskršće
Oronula kuća na obali
Bez prozora, s ružičastim rubom.
Kadar drugi
Susret i razgovor o svemu
Kadar treći
Niti se isprepliću s rukama
Klize mreže među prstima
Kadar treći
U dvorcu oratorij
Na rubu stijene dom djece s posebnim
Potrebama, parking i platane
Kadar četvrti
Tijela slijepljena smolom s borova
Otpalih iz nekog davnog vremena
Tišina.
Pismo 1
Zahvalila bih se
Na daru.
Nisam očekivala.
Poklon s Istoka.
Kasidu bih napisala
Bila kao Behbahani
Smjerna putnica
Zatvorena na aerodromu.
Preplavljena sam.
Krv kola kao da vrije
Na zadnjoj ljetnoj peći
Uzdah se prelomio
Na mojim plećima
I morski cvijet
Još uvijek pušta
Nježne latice
Do mog tjemena.
Dar samo takav
Pismo 2
Pišem ti iz daljine,
Ali svejedno je gdje si
Ionako odmaknut ekranom
I riječima koje lete eterom.
Jagoda je na brzinu pojedena,
I jaslice u šumi kraj puta,
Stoje kao da su tamo same
Nastale, iz ničega.
U ništa možda i svijet ide,
Ruke leže ispod jarbola,
Svete vode opiru se svemu,
Kao da je nemoguće
Pročistiti planete, Svemir.
Pismo je fragment,
Nježnost bez poruke,
Budućnost koja je prasak,
I pustinja za umove,
Djeca na rubovima,
I tirkiz u očima bića
Koja leže na tlu kao
Da nisu ničija.
Skulpture posute lješnjakom,
I davanje bez kraja,
Umakanje udova u oceanu
I plovidba natrag.
Pismo za krila,
Anđeli nikad ne spavaju,
Nose u njedrima jaje
Iz njeg će nastati novi
Svijet, drugačiji i mek,
Kao toplina koja putuje
Prstima dok pišem.
Pismo 3
Pišem sa Sandžaka
Iz sobe hotela koji gleda na dvorište kuće,
pokraj ogledala i ormara u kojem ću ostaviti
Par stvari, po običaju.
Gubim se, nalazim, idem, prostor nije moja epoha,
samo se krećem kao figura
Ne poznajem znakove, ni brakove
Ni rutine svagdašnjih života,
Raskršće je bilo na putu do vode
Presreli smo se i sjedinili
Onda je s vlaških visoravni došla žena
I napisala mi za tebe molitvu,
Pišem uz nju, na brdu, o svemu
Uprazno, kao da nišanim vjetar
A znam do dolazi jesen, prhki dodir
Ljubav, pisanje…
Pismo 4
Našla sam pismo iz Sukošana
Iz djetinjstva, prijateljičino.
Kemijskom pisano, puno slika
Mora i kuća, sad vidim njene
Prozore i dvorište, kao da je
Na kontinentu.
Pisati pismo tebi je kao dah
Tri svijeta u jednom.
Kako spajaš te rubove?
Rez na tijelu, načetosti
Borove iglice i predvečerja
I vjeverice koje kroz otvoreni
Prozor gledaju polugola tijela
Kraj stola, dok piju sok i čekaju
Da repovi životinja zamaknu
Kako bi se prepustili sobi
Krevetu i snu…
Pismo 5
Ne znam da li ga čitaš
Ili brišeš u trenu.
Pišem ga uvečer nakon
Zalogaja ledenog neba,
Pomiješane energije tijela
Još su tu, embrio za mene
Moju narav, tvoje oči.
Adresat postoji, traje
Kao sila koju vučem k sebi
Pa me odbija, ne pamti
Opet vraća mi sjenu
Krošnje i duplje vjeverica
Kroz te urone zraka
U tkivo noću živimo
Astralno u tri tvoje zemlje
U kojima si rasut
Zastalno…
Pismo 6
Svježe oprana kosa
Šamponom s ručno branim
Medom iz Zambije,
Meka na pladnju večeri
Molitva i pisanje,
Moja molitva od zvukova
Glazbe, mirisa argana, cvijeća
I pogled u prošlo nakratko.
Nemoj ni tren duže
Zaledit će se krov i srce
Čak i drugo srce, a ti
Tu si, kao da se snijeg
Bjelinom presložio oko struka
Mi i bacio me u polje
Da se stopim sa zemljom
I budem jedno u sebi
Zauvijek.
Pismo 7
Pisati u autobusu
Dok prelazi preko ležećeg policajca,Postaja Otok
Blizu je more i tišina jutra kojim s jedne strane
Na drugu prelaze putnici.
Tko je Haron danas, kad je sunčani dan?
Pišem ti dok odlaziš svojom rutom
Prema hodu kroz terminale
Brodovi prema Sjeveru, visoki Tallin
Drvo, cvijeće i zimske cjepanice,
I dah, tu si u neprisutnom dijelu
Kao onaj koji otvara vrata, daje pečat
Odlazi put dženeta s narom, ili daleko
U neki svijet kojem ne pripadamo.
