PRVI DAN APOKALIPSE
Preživjeli smo prvi dan apokalipse.
Netko je odveo bolesnog psa u šetnju,
Netko je autom prevezao namirnice,
Netko je motrio igru na ekranu,
A netko treći slagao je police.
Tisuće knjiga stat će u ormare,
One će govoriti o bolesti svijeta,
Dok ljubav će kao oblik najvećeg
Obožavanja visjeti na zidu kao
Uspavana freska, kao dodir u zraku
Bića koje ne nestaje.
Strašan dan je prošao, ostavio je
Kosu u vrtu, da njome ljeti režemo
Suvišne riječi u oblim i toplim
Rečenicama.
DRUGI DAN APOKALIPSE
U drugom danu kraja svijeta,
Letjela sam na biciklu kao
Stamena jahačica u obliku
Aerosola, lebdeća pirueta
Koja raspršuje strahove
Utisnute u kožu enzima,
I očekuje poziv koji će je
Prenijeti u atmosferu iznad
Šupljikavih spilja, u kojima
Se napokon kao plodna žena
Ostvaruje.
NOVI SVIJET
Novi svijet postavlja granice,
Dijete ih ne poznaje.
Ono viče i ubija vojnike na ekranu,
Baca bombe i trči po pustinji, kao
Vješti igrač virtualnog planeta.
Ako se uključimo u igru, možemo
I mi nestati u zamišljenom pijesku
Od stisnutih piksela, ti se možeš
Sakriti u mom nebu, ja mogu biti jezgra
Tvog bića, koja se ne odvaja.
Sve je napokon jedinstvo. Cjelina.
Čak ni gumeni metci u igri jednog
Dječaka nisu opasnost, ni agresija.
Krikovi se samo prespajaju,
Dodiri umnožavaju, sve je jedno
Sada u kojem smo mogući reptili,
Djeca na početku životne sudbine.
U igri koja nije izgubljena, samo se
Sakrila u drugo biće, bez brige.
ČISTOĆA
U kanale nekad prljavog grada
Vraćaju se izgubljene životinje,
U vodi, mogu se jasno vidjeti
Životi rijeke koja se pročišćuje.
U svijetu transakcija, prekinuo
Se fluks kapitala, sad samo novac
Kao mrtva riba, po površini teče
Pluta, kao da ga nikad nije ni bilo.
U lađama sjevernog grada haringe,
U tvom vrtu smokva raste i diše.
Budim se od zrake najjačeg sunca,
Gosti kafića po ulici više ne prolaze,
Trava nakon krošnje miriše kao da
ljetna omara je, pripremam zapis,
Ispunjavam tablice, udišem, snatrim,
Čežnja se o moje grudi pritišće, i dan
Prolazi, kao da ga nikad nije ni bilo.
