DARKO CVIJETIĆ rođen je 11. siječnja 1968. godine u mjestu Ljubija Rudnik (BiH). Piše pjesme i kratke priče, eseje, kazališnu kritiku, režiser je i dramaturg u „Pozorištu Prijedor“. Pjesme su prepjevavane na francuski, engleski, njemački, slovenski, hebrejski, albanski, mađarski, poljski, makedonski i jidiš. Od 2013. godine uređuje književni blog “Hypomnemata”.
Član P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine i Društva pisaca BiH.
Objavio knjige:
- Noćni Gorbačov, 1990, Beograd/ Pegaz
- Himenica, 1996, Beograd/ Raskršća
- Manifest Mlade Bosne, 2000, Novi Sad/ Prometej
- Passport for Sforland, 2004, Banja Luka/ UK RS
- Masovne razglednice iz Bosne, 2012, Banja Luka/ Besjeda
- Konopci s otiskom vrata, 2013, Mostar/ Centar za kritičku misao
- Mali ekshumatorski eseji, 2015, Banja Luka – Beograd/ Zadužbina Petar Kočić
- Emotikoni u Viberu, 2016. Sarajevo/ Samouprava
- Paraolimpijske himne, 2017. dvojezično, Ljubljana/ Poiesis
- Ježene kožice, 2017. Zenica/ Vrijeme
- Schindlerov lift, 2018. kratki roman, Buybook, Sarajevo – Zagreb
- Snijeg je dobro pazio da ne padne, 2019, VBZ, Zagreb
- Što na podu spavaš, 2020, Buybook, Sarajevo – Zagreb
Zbirka pjesama JEŽENE KOŽICE, Vrijeme, Zenica , 2017. nominirana je za nagradu Europski Pjesnik Slobode, u Gdanjsku, 2020. i prevedena je i objavljena na poljskom jeziku 2019. (prevoditelj Milosz Waligorski)
Režirao u kazalištu od Harwooda do Čehova – preko dvadeset režija u profesionalnim kazalištima BiH. Glumio Borisa Davidoviča Novskog, Rodiona Raskoljnikova, Estragona, Clowa….
Godine 2020. dodijeljena mu je Nagrada Fric za knjigu “Schindlerov lift”.
Povod za razgovor njegov je novi roman Što na podu spavaš (Buybook,2020.) i zbirka pjesama Snijeg je dobro pazio da ne padne (VBZ, 2019.)!
Svake godine dočeka nas barem jedno Vaše vrhunsko dijelo. Nakon ”Schindlerovog lifta”(Buybook,2018.) o kojem se puno pričalo i pisalo, objavili ste ”Snijeg je dobro pazio da ne padne”(VBZ, 2019.) i ”Što na podu spavaš”(Buybook,2020.). Kome dajete rukopis na prvo čitanje? Tko je Vaš najveći kritičar i najsnažniji oslonac u stvaranju?
Čim prođe zanos pisanja, intenzitet tišine u vama čini doseg vašeg udarca posve jasnim. Nema sredine, znate to, ili je prešlo crtu, ili ste (opet) kanili prevariti svijet preko sebe. Tom sudiji valja pridodati budno oko moje supruge. Oko koje savršeno zna gdje je uspostavljena crta.
Vrhunske sudije. Zatim se svi od pjesme rastajemo.
I u zadnje dvije knjige ”Snijeg je dobro pazio da ne padne” i ”Što na podu spavaš” nezaobilazna tema je krvava i besmislena prošlost naših prostora. ”Književnost Darka Cvijetića hrabar je i uzaludan trud da se razumije drugog i da se ima srca za njegovu patnju.”(Miljenko Jergović). Nakon što ste napisali ”Schindlerov lift” izjavili ste „Ničega se pripovjedajući nisam oslobodio i taj užasni teret nije ni s čim postao lakši nakon što ga je papir preuzeo.“ Čitajući Vaša dijela, srce nakratko stane i ponestane dah, ne pronalazi se logika u takvom mraku, no nažalost, mržnji na ovim prostorima i dalje se ne nazire kraj. Sami kažete da se pisanjem ne osjećate lakši; postoje li onda trenuci kada poželite odustati od stvaranja? Zapitate li se ikada koji je smisao Vaših pisanih riječi?
Svaki trenutak odustajem. Radi se uvijek o izdajama.
Ne može nitko ništa dogođenom. Zato zidate i odustajete svakom ciglom, svakim umiješanim malterom. Nema iskupljenja, u crkvi riječi također vlada tišina.
I nema smisla, dakako.
Svaki trijumf vodopada, besmislen je pred vatrom. Miljenko je u pravu – hrabar i uzaludan pokušaj. Takav je od Prometeja do Sizifa, od Becketta do vriskova.
Rođeni ste 1968.godine u mjestu Ljubija Rudnik. Kakvo je bilo Vaše odrastanje i mladost?
Doista vrlo bajkovito i lijepo. Dani pune zrelosti Jugoslavije, dječiji vrtić, sretna i zadovoljna radnička obitelj, redovna ljetovanja u odmaralištima, poštenije vrijeme bih rekao, pogodnije za djetinjstvo.
Također, dječaštvo i mladovanje, Omladinske radne akcije, služenje Armije…
Naprosto, do godine 1991. svijet mi se okretao jednom brzinom, zatim…udarac i kočenje koje još traje. To je zvuk koji pišem.
Dva života s ratom između.
U pogovoru knjige ”Snijeg je dobro pazio da ne padne” Semezdin Mehmedonović napisao je „Njegov je najzreliji rukopis do sada, najsloženiji u strukturi, najličniji u temi i izvedbi. Obilježen je ličnim gubitkom, smrću oca, i melankolijom bolnice. Po tome je ova knjiga, rekao bih, celanovska jer ide iznad svjedočenja, govori o ličnom gubitku, ali kao i njegove prethodne knjige govori i o tragičnim događajima iz naših ratnih devedesetih, o posljedicama koje traju i danas, a istovremeno je neka vrsta njegove rekapitulacije dvadesetog stoljeća.“ Pronalazite li ljepotu u boli?
Ne pominje Semezdin ljepotu u boli.
Majstor je vrlo precizan – knjiga je „…celanovska jer ide iznad svjedočenja…“
Pjevanje može ići više od svjedočenja. Jezik to može – ime dati strašnom, baš kako je Celan do pucanja napeo (njemački) jezik, da bi imenovao užase Šoe.
Ili, može i ovako: „lijepo je samo početak strašnog koji još možemo podnijeti“, kako je pjevao Rilke.
”Riječi su ostale da vise u zraku / jedva sam ih skupio / da bih imao čime disati / pa šapćem: / kako je bogu dok je od mene vjerovan / a kako kad se vjerovanost u njega smanji za mene?” (”Snijeg je dobro pazio da ne padne”, Darko Cvijetić). Ima li još vjere u Vašem srcu?
O, naravno! Vrlo sam bogato opremljen mistikom svjetlosti, tajnovitošću Riječi i mirom u nebu. Sumnja je oružje moje vjere.
Božanstvenost pak nakana i izvedba moje sumnje.
Vrisak već postoji u svakom pisku.
U knjizi ”Snijeg je dobro pazio da ne padne” neke su pjesme posvećene drugim književnicima. Npr. Anne Sexton, Andrijani Kos-Lajtman, Zoranu Žmiriću, pismo Miljenku Jergoviću. Kako je došlo do toga?
Svako od tih imena je prvorazredni pjesnik. I svatko od njih je nekoga trenutka bio moj učitelj i utjecao izravno na moje pisanje. Trebalo bi još posveta, jer ja imam dosta izvanserijskih učitelja.
Posvete su moj tihi naklon.
U knjizi ”Što na podu spavaš”, Anđelo, prijatelj Vašeg brata počini samoubojstvo. ”Da se svukao posve gol sam. Da je odjeću svučenu s tijela bacio u Sanu. Da je imao ručnu bombu. Da je izvukao osigurač i bombu stavio u usta. Da mu se glava rasprskala, a vrat i ruke bili puni gelera. Da je tijelo odbačeno u vodu.”(”Što na podu spavaš”, Darko Cvijetić). Svi vode svoje unutarnje ratove nakon onih proživljenih. Je li neki put odlazak s ovog svijeta jedini iskreni mir koji čovjek može pronaći? I postoje li situacije kada je oduzimanje vlastitog života najhrabriji čin?
Camus je Sizifom odgovarao na vaše pitanje, Mishima samootvaranjem utrobe. Postoje granične točke, ekstremnost pojedinih okolnosti. Kada su apologetu filozofiranja o suicidu, Ciorana, pitali zašto to nije učinio, kazao je da mu to još uvijek nije palo napamet. No, svatko je zaseban svijet i pojam ekstremnosti jest posve individualan.
Nečija psiha u stanju je preživjeti Auschwitz, a netko se pod vlak baca iz karenjinovskih razloga.
Odlično ste kazali „unutarnji ratovi nakon proživljenih“, s vrlo neizvjesnim ishodima.
Točka taljenja mijenja se od čovjeka do čovjeka.
Recimo, sin nacističkog ratnog zločinca ubio se prekomjernom konzumacijom – mlijeka!
Koja je Vaša knjiga bila najzahtijevnija za pisanje?
Nesumnjivo „Što na podu spavaš“.
Trebali su mi mjeseci da se uspravim na noge nakon te knjige.
”Leš i muzika međusobno se čuju, u nama / neosvjetljenom svijetu, gdje ništa nema prvi dan.” (”Snijeg je dobro pazio da ne padne”, Darko Cvijetić). Koju glazbu slušate kako biste utišali leš? Je li ona bitan dio Vašeg života i puštate li glazbu dok pišete?
Kakvo sjajno pitanje ste formulirali! Utišavanje leša muzikom .
Mislim da je pjesnik nemoguć bez intenzivnog osjećanja za ritam i zvuk.
Ali pjesma ovisi o dotoku tišine u njezin tok.
Pjevanje leša nastaje orfejskom šutnjom.
Volim se jazzom bodriti dok jurišam na prazan papir. Možda Avishai Cohen ili Tord Gustavsen Trio….
Nekoliko knjiga koje su u životu ostavile na Vas najdublji utisak…
Lav Tolstoj „Smrt Ivana Iljiča“, Varlam Šalamov „Četvrta Vologda“, Thomas Bernhard „Gubitnik“, Aleksandar Tišma „Upotreba čoveka“, Daša Drndić „Canzone di guerra“…
