(priča iz knjige Kolateralni slučaj)
Bol i nada su na arapskom jeziku bile dvije riječi sastavljene od istih slova, ali s posve različitim značenjem. Premetala ih je u glavi pokušavajući u toj slagalici iznaći treću, onu spasonosnu, ali alam i amal zaglavile bi se bezizlazno u nedostatku dodatnih, umješnijih slova. Bila je zatočena pred uredom za emigrante u kilometarskom redu natrpanom ljudima koji su svaki put kad bi iskoračili uredno vraćani na stope svojeg stajališta ne bi li zacrtanost njihove usmjerenosti očuvala geometrijsku besprijekornost. S obje strane reda bila je provučena crvena traka, iza koje je moralo biti zraka, pomislila je.
Ne sjeća se trenutka kad je stigla u tu daleku zemlju sa svojeg Bliskog istoka, koji se nekomu morao učiniti ipak blizu kad su ga tako prozvali. No nije joj bilo najjasnije zašto su dio svijeta iz kojeg dolazi na zapadu također nazivali Međuzemlje, potiskujući ga u neki prostor ni na nebu ni na zemlji, što bi značilo nigdje. Njezina je zemlja spavala u pijesku, pomislila je na doba dana računajući vremensku razliku. Tek će poslije shvatiti da joj ne nedostaje tek nekoliko sati nego cijelih dugačkih 10-ak dana života jer vremenska razlika sa Sirijom ipak nije bila tako velika kako je osjećala. Tijelo joj je jednostavno odbilo zapamtiti. Koliko uopće traje vrijeme? Koji je njegov isječak ispustila? Krenula je ispočetka redajući sjećanja kao što je prebrojavala ljude pred sobom do bijelih vrata sa svečanim grbom Francuske Republike koji bi neugodno zabljesnuo svaki put kad bi pogled podigla, urešenim po lakiranom ukusu uvjetovanim ponosom uspješnih kolonijalista. Spustila je glavu pogleda zabodena u svoje nezgrapne cipele za broj prevelike, pokupljene negdje usput. Strpljivost koja joj je bila predodređena samim činom rođenja u toj na povijesnoj osi rastegnutoj zemlji izazivala je hladnokrvnost prema čekanju. Mogla je čekati beskrajno dugo kao što se prostire okamenjeni prostor Sirijske pustinje.
Najedanput se zatekla ispred službenika koji joj je ponudio stolicu. Pored njega je stajao prevoditelj za arapski čije su joj se tamne oči zbog debelih stakala naočala kroz koje ju je promatrao učinile neugodno prevelike za njegovu sitnu glavu. Stresla se. Ponudila im je da razgovaraju na engleskome, zbog čega je službeniku, učinilo joj se, laknulo.
– Dobro što ste skinuli burku, jer vas moramo slikati.
Na trenutak se zamislila, da bi polako izgovorila:
– Ja sam kršćanka. Osim toga, burku ne nose na Bliskom istoku.
Službenik ju je zbunjeno pogledao, a potom se osmjehnuo, zadovoljan njezinim odgovorom, ali ne posve uvjeren, činilo se.
Dala mu je sve podatke koje je od nje tražio, ono na što su je svodili kako bi se prijavila za azil. Komad kartice formata velikog hrastova lista, to je sada bila Deema. Poslije će se u nekoliko navrata vraćati u ured, uvijek na isti razgovor. Toliko je puta ponovila istu priču o sebi, da je krajičkom uma na koncu sama počela sumnjati u nju. Uostalom, izjedalo ju je onih propuštenih deset dana života.
Francuze je pak mučila njezina obitelj. Je li se ograđivala od svega, izmišljajući škrtu priču o majci koju su izrešetali bijesni islamisti između dvije točke kretanja nakon što se spotaknula o betonsku gredu koja je pala sa susjedne zgrade ne našavši više izlaza iz zamke tog ruševinama zatrpanog prostora, o dva mlađa brata koja su se utopila u Sredozemnom moru nakon što im se pretrpani čamac prevrnuo u jednom zamahu vjetra, o ocu čiji su život platili cijelom životnom ušteđevinom jer je bio previše bolestan da pođe s njima? Ostao je u krevetu pomno zamračene sobe, s glavom utisnutom u mali tvrdi jastuk, polegnut na leđa i pokriven plahtom. Nedostajao mu je samo mrtvački sanduk, koji mu pak nisu osigurali, i to ju je izjedalo do vrtoglavice.
Kaos se premještao sitnim koracima od početne točke njihove obiteljske kuće u Nebeku, preko pustinjskoga gorja, Libanona, Grčke, od jedne uzavrele granice do druge, gutajući dan i noć u svojoj zadimljenoj utrobi. Iza nje su ostali spaljeni tragovi potrganog putopisa isprekidana boravcima u šatorima i raznim zemljama koje je prestala pamtiti vrlo brzo nakon što je more u jednom zmijskom gutljaju na svoje dno usisalo tijela njezine braće. Nije bilo prirodno da umru prije nje, svijest o tome mutila joj je um.
Pokušavala je pronaći utjehu u džepnoj Bibliji koju joj je darovao stari svećenik u Libanonu i na čijoj je prvoj stranici krasopisom bilo izvezeno njegovo ime i datum zaređenja. Uvijek je iznova proučavala, kao neku apstraktnu sliku čije su joj poveznice izmicale, odlomak o pokolju nevine dječice. No dugo će vremena proći dok ju ne sagleda u cijelosti jer ju je uvijek uporno prekrivala slika krvavih krava u jednoj klaonici na koju su je odveli na praksu nakon što je završila veterinarski fakultet. Slika klanja životinja zamaskirala bi prizor žrtvovanja dječice koja bi iza tog zastora ostajala u kolijevkama rumeno se smiješeći u svome nedužnom snu.
Zamišljala je da su joj braća usnula nagutana morskim otrovom koji se skrivao u napuhanim algama, odvajajući ih tako iz gomile pomodrjelih utopljenika koje su izvlačili na obalu. Njih su dvojica počivala negdje na morskom dnu pritajeno, isprepletenih ruku, zaklonjena od pogleda ronioca. Znala je da bogohuli i svesrdno se molila da ne skrene sitnim koracima i kapljicama krvi ucrtanog joj puta kojim je krenula. Na toj skretnici na kojoj je dvojila visjela je omča koja je označavala samo jedno, izravan put u pakao.
No put u pakao ostajao je hrabro zazidan unutar njezine duše i svaki put kad bi joj se pokoja betonski teška krhotina stropoštala u utrobu izazivajući nesnosnu mučninu, zid bi pažljivo popravljala na mjestu oštećenja, prisjećajući se građevinskih trikova kojima je nekada spretno baratao njezin djed. Za druge je mir kojim je zračila djelovao nezemaljski. Žene s kojima je dijelila život u prostoriji napuštene tvornice preuređene za prihvat emigranata mogle su se na nju osloniti u svako doba dana i noći.
Ionako se budila prije ostalih, uredno odjevena sjedeći na svome krevetu i strpljivo iščekujući svitanje, vadeći iz džepa bakrenu krunicu s likom nepoznate crne Gospe za koju nije znala otkud joj uopće, sve što je imala od ovozemaljske imovine. Promatrala bi lice te žene koja je žudjela za preseljenjem u nebo utisnut iza svake desetice, pokušavajući je smjestiti u niz Gospa koje je poznavala, ali bezuspješno. Njezina anonimnost bila je sama po sebi čudo za kojim će svako jutro posezati kao za konopcem za spašavanje. Iz obazrivosti prema muslimankama, nije htjela da ju tko promatra u toj samoći.
Ali uvijek bi ju netko prekinuo, prilazeći joj i tražeći ohrabrenje, nakon što bi zapazio njezinu pribranu budnost usred tog mračnog bunila. Bila je prijemčiva za tuđe patnje i pomodrjelim je prstima uspijevala iskopati onu jednu riječ koja bi odagnala mrakove u koje su drugi upadali, kao izrešetani, svaki dan jedan za drugim. Ta svijeća u njezinu srcu gorjela je plavičastim sjajem koji se prstenasto sklapao kao u aureola Kristovih apostola. Bit će da su je zbog toga ugledali, pomislila bi na trenutak, istog časa odbacujući tu misao kao nesnosnu oholost.
No njezina je vjera uistinu imala težinu biblijskog vremena koja se biserno netaknuta prenosila naraštajima, od onih prvih koji su izgradili crkve u Siriji na čijim su pročeljima ostali uklesani otežali datumi iz tih prapočetaka, sve do posljednjih koji su svjedočili paklenom razaranju kad su iste konačno poravnane s tlom i tako nasilno srozane u prah i pepeo. Pred očima joj je lebdjelo izmučeno lice mjesnog župnika koji se rukama pocrnjelima od te paljevine naprezao izvući konopac crkvenog zvona koje je utihnulo stropoštano na tlu, zastajkujući kako bi se udarao u prsa i ispuštao nagomilane bujice gorkog plača.
Nije uspijevala pronaći izravnu vezu sa zapadnim kršćanstvom koje su ljudi u Francuskoj živjeli, a koje je bilo opterećeno riječima. Djela su još uvijek ostajala u kategoriji nade, na čije se ostvarenje vjernici najčešće nisu osjećali pozvanima. No znala je da su bol i nada dvije riječi sastavljene od istih slova, ali s potpuno različitim značenjima, dvije riječi u svakom slučaju usko povezane snagom koja se jasno i opipljivo očituje u molitvi i Božjoj blizini.[1]
Najprije će morati naučiti francuski jezik, obavijestili su je iz ureda za azil. Dobila je dozvolu za boravak. Oko nje su se okupile žene u prihvatnom centru. Uglavnom su bile ushićene, ali bilo je i onih koje nisu mogle suzdržati zajedljivost. Jedna joj je Iračanka rekla:
– Sad možeš naučiti jezik svojih neprijatelja.
Bilo je istine u tome. Prema francuskome je naslijedila otpor, i činilo joj se da bi ga osjećala i da nije slušala djedove priče o pohlepnom osvajanju Sirije koju su u jednom trenutku svojatali kao egzotičnu igračku kupljenu na namještenoj dražbi. Uz to, težak je to bio jezik, pretežak za njezinu arapsku artikulaciju koja je zapinjala na svakom slogu gutajući ga natrag. Nije uspijevala proizvesti nijedan suvisao zvuk. Sjedila je u velikoj učionici sa slušalicama na ušima i malim mikrofonom koji bi odzvonio crvenim svjetlom svaki put kad bi pokušala oponašati ono što bi začula.
Čudila se tom pobunjeničkom otporu koji ju je istovremeno zabavljao. Voditeljica im je rekla da se radi o najrazvijenijem romanskom jeziku. Njoj se pak činilo da se zbog toga svog zamaha u jednom trenutku razvoja čudno odmakao od svoje jezičnosti. Nije joj bio opipljiv poput engleskoga, koji je govorila relativno lako, ali i s njim uvijek izazivajući nesporazume u komunikaciji zbog tog nesretnog arapskog koji joj je bio zaboden u grlo kao obamrlo tijelo ometajući pravilan izgovor pojedinih riječi. Jezik, bila je to prva nepremostiva razlika između zapada i istoka koju će fizički osjetiti. S namjerom da odustane od svega, našla se ispred voditelja programa koji ju je sažaljivo promatrao spretno vrteći olovku u ruci u svojoj prikladnoj jednostavnosti svojstvenoj takvim ljudima.
– Ali kako se mislite integrirati?
Šutjela je kao djevojčica koja je pozvana na objašnjenje nakon teškog ispada. Podsjetilo ju je to na slučaj iz osnovne škole kada se suočila s ravnateljem preuzevši na sebe odgovornost za trganje nedozrelog limuna sa stabla u školskom dvorištu. Učinila je to da bi zaštitila svoga malog susjeda koji se njihao na rubu opasnosti izbacivanja iz škole. Jednako mu je pomagala u pisanju zadaće iz matematike, bilo je isto. Njezine brojke u njegovoj bilježnici nitko neće prepoznati, njegove ruke pune beskorisnog limuna skrivene ispod njezinih nitko neće nazrijeti.
– Deema, znate li kakva vam se prilika pružila?
Podigla je obrve i zagledala se u njega svojim uvijek vlažnim tamnim očima. Bilo je to prvi put da ju je netko od „njih“ oslovio imenom, i to začuđujuće vjerodostojno. Trnci posramljenosti peckali su joj dlanove. Bila je to ucjena koju je morala objeručke prihvatiti. Morala je osloboditi ruke i odložiti taj neiskoristivi limun, tu preuzetu odvažnost, i prepustiti se onomu što joj je paralo uši više od cijelog sustava francuskog jezika, toj jednoj oporoj riječi nazvanoj integracija, iza koje neminovno slijedi ona druga, asimilacija.
Otišla je na ispovijed u malu crkvu u blizini, jer bližio se veliki blagdan. Ponavljala je u sebi pripremljene rečenice koje će izgovoriti, iz straha da nešto ne izostavi u ključnom trenutku. U pokrajnjoj lađi ispred ispovjedaonice pogledi pokajnika koji su stajali iza nje boli su joj potiljak kao vračarske igle. Kako se pomjerala od jedne križne postaje do druge slijedeći slike koje su ukrašavale zid, sve je više osjećala svoju nepoželjnost kojoj se nije nadala na takvome mjestu. Na ulici se navikla na prosvjednike koje se trudila pristojno zaobići, i koji su sužavali prostor slobodnog kretanja na stotinjak metara oko prihvatnog centra. Skrenula je pogled s prizora na kojoj Veronika Isusu pruža rubac pokušavajući se usredotočiti na razgovor koji su vodile dvije žene ispred nje, kao u vježbi na satu francuskog jezika. To nedužno prisluškivanje nije joj bilo ugodno, ali je imalo svoju naknadnu svrhu koja se u tom času morala ispuniti.
Ispočetka se usmjerila na zvučanje, slagala je slogove u smislene glasovne cjeline. No, nakon što im se njihovo značenje iskristaliziralo u njezinu umu, ukočila se. Žene su ogovarale svećenika koji je ispovijedao. U prvi je mah pomislila da nije dobro razumjela, ali žene su nemaštovito jezikom vrtjele nekoliko istih fraza u različitim oblicima i, stjerana u vlastitu zamku prisluškivanja, bila je prisiljena razlučiti o čemu govore.
– Ja mislim da se ON nikad ne ispovijeda.
– Ma ne samo on, nego i ONAJ drugi.
– Samo muče ljude, a žive u raskoši.
– Ništa im ne nedostaje, nikad, i tko zna što rade.
– Ma rade svašta, svi oni, zar nisi čula?
Sugovornica je ozbiljno kimala glavom, pri čemu joj se podbradak uslojavao, s naočalama napola nataknutim na nos i izgledom stroge učiteljice.
– Prošli mi je put dao deset Očenaša za pokoru, zamisli!?
– Tebi? O, Bože sačuvaj.
Sitna žena koja se žalila primakla se bliže svojoj učiteljici i nešto joj šaptala. Lice joj je mijenjalo nijanse do pobjedonosnog vrhunca tamnogrimizne boje, i Deema je osjetila da će joj pozliti. Odvratila je pogled i nagonski pritisnula uši dlanovima. Osjećala se suučesnicom tog nakaradnog razgovora i silno je požalila što se upustila u tu neprimjerenu vježbu francuskog jezika koji joj se zbog onoga što je čula učinio još nerazumljivijim. Ali riječi koje je upravo posložila ponavljale su se u njezinoj glavi kao na automatskoj vrpci, upravo onako kao što je navikla da se odvija na satovima. U mislima je posegnula za arapskim i izvadila retke molitve za obranu od zlih utjecaja naučene još u djetinjstvu. Tišina crkve u kojoj je s ushitom bila naslutila trag svoje napuštene pustinje bila je narušena. Još jednom, potpuno osviješteno, poželjela se vratiti u „svoju“ razorenost, koliko god okrutna i beživotna bila.
Sjedila je u uredu, opet pred istim Francuzom koji ju je preduhitrio u pozivu. Davno se naučila da ne kuje predrasude, i znala je da ne mogu svi ljudi u istoj daščari biti isti, ni muslimani na Bliskom istoku, kao ni kršćani na zapadu, ali se nije mogla othrvati želji da pokuša naslutiti ima li licemjerstva iza uglađene vanjštine toga gospodina koji, za razliku od bujice riječi u kojoj se utapala u kontaktima s Francuzima, nije puno govorio. Odagnala je tu pomisao kao gnusnu i po drugi se put osjetila posramljenom pred istim čovjekom i na istome mjestu. Čovjek je pljesnuo rukama.
– Napokon imate sreće, došlo je vrijeme da se zaposlite.
Nije znala o kolikom se protoku vremena, na koji je čovjek aludirao, radi otkad je tu. I dalje ju je mučilo onih nikad pronađenih deset dana života.
– U uskoj struci nismo vam mogli pronaći posao zato što ste još uvijek relativno kratko ovdje, i još morate poraditi na svome francuskome i komunikaciji s ljudima…
Čovjek je zastao i ustao sa stolice koja se zavrtjela. Sad je pak govorio o tome da je Deema kratko u Francuskoj, zbog čega ju je obuzela malaksalost. Bila je gnjevna na samu sebe zbog te svoje ležernosti prema vremenu, potpunom nedostatku osjećaja za tu važnu dimenziju ljudskog postojanja. Je li kriva bila pustinja u koju bi tako rado zakoračivala kad bi posjećivala svojeg djeda? Ili pak uramljena fotografija u pepeo sprženog bezvremenog Nebeka nakon vihornog naleta islamista koju je okačila o zid iz poštovanja prema djeliću te zemlje u koju se pretvorio i njezin djed, zajedno s tolikim drugima jednako mrtvima? Srdila se na pustinju i cijelu sirijsku izdvojenost iz suvisle europske zone koju su poštivali u Francuskoj.
Ona je imala savršen osjećaj za vrijeme, istina je, ustajala je točno u određeni sat, prije svitanja, i dolazila u tu čekaonicu ureda za emigrante uvijek prerano. Ali vrijeme joj se ovdje činilo previše rascjepkano, toliko da je gubilo na preciznosti. Svu tu ravnomjernu urednost radnog dana, svu životnu užurbanost koju su ljudi nametnuli sami sebi pretvarajući vrijeme u materijalno pomagalo koje će im priskrbiti zamišljenu dobrobit nije najbolje shvaćala.
– Za početak, kao veterinar, zaposlit ćete se kod jedne gospođe.
Na trenutak se obradovala slici gospođe s farmom životinja daleko od Pariza koja joj je zatitrala pred očima.
– Što ću raditi?
– Preuzet ćete brigu za njezine životinje.
To je bilo oslobođenje koje je čekala, napokon rad bez kušnji i straha od bombardiranja, zalutalih metaka i uskovitlanih valova, životinje kao zadnja sumorna nada pred kojima će moći plakati za svojom braćom bez nelagode zbog znatiželjnih pogleda.
– Čime se bavi gospođa?
– Gospođa je diplomat u državnoj službi.
Upitno ga je pogledala, no sumnju je odbacila brzo posegnuvši za slikom gospođe koja uz svoju državnu službu proizvodi camembert ili štogod slično.
– No ima četiri psa i dvije mačke i potrebna joj je pomoć u brizi oko njih.
Oboje su zašutjeli. Činilo se da je službeniku neugodnije nego njoj, jer se okrenuo prema kalendaru okačenom o zid s izvezenim logom svojeg ureda. Na zidu je visio mjesec svibanj ilustriran prizorom afričke djece koja su se bosonoga i neuredno odjevena u žarke boje smiješila u kameru. Kongo, pomislila je. Poželjela je utješiti čovjeka. Bilo je vrijeme za iskorak u stvarnost, što god se tamo nalazilo.
– Hvala vam na pruženoj prilici. Istinski sam vam zahvalna.
Bez obzira na to što je samoj sebi zazvučala kao glasovna reprodukcija sa sata francuskoga, iskreno je osjećala ono što je izgovorila.
Službenik se nesigurno nasmiješio i kratko kimnuo, a potom se dosjetio iskoristiti svoju zadubljenost u brojke na kalendaru.
– Počinjete, da vidimo… Za dva dana, dakle, točno 10. ovog mjeseca.
Za dva dana našla se u uskoj uličici ispred višekatnice u središtu Pariza, s izduženim prozorima i pročeljem koje je zbog svoje urednosti odražavalo bljeskove svjetla, uslijed gradske uzavrelosti izazivajući dojam oštećenog kaleidoskopa. Ti su je isprekidani odsjevi podsjećali na ulične borbe u Siriji u kojima nije mogla razlučiti tko je dobar a tko loš, kao u filmskim prizorima u kojima se svi sruče jedni na druge sa strojnicama i bombama istog proizvođača u rukama, odjeveni u svoje istim sivilom nagrđene uniforme. Kad bi kao djevojčica uzbuđeno sjedala ispred televizora kako bi gledala film sa svojom obitelji, oca je uvijek prvo pitala tko je dobar a tko loš, ponavljajući isto pitanje nekoliko puta, nikad do kraja uvjerena u svoju moć razlučivanja te dvojbe. Taj ju je osjećaj uporno proganjao u stvarnosti, potpuni gubitak kompasa za moralnu orijentaciju u svijetu zabljesnutim zlom.
Nije mogla zamisliti da u toj uskoj visokoj zgradi borave životinje, čak je i Mačak u čizmama, njezin omiljeni lik iz dječjih slikovnica, premda beskrajno uljuđen i stilski besprijekorno odjeven, baratao svojom životinjskom slobodom. No na stepeništu trećeg kata uspjela je iz pluća ispustiti tu nepotrebnu i zadihanu odbojnost kao prizemnu predrasudu koju je morala ostaviti tamo gdje ju je osjetila, pred ulaznim vratima zgrade.
Madame Adèle ju je dočekala odjevena u bijelo s ležerno prebačenim izvezenim šalom oko vrata. Naizgled nemarno raspuštena kosa s bakrenim odsjajem, brižljivo osjenčane oči, lice koje će zapamtiti. Tu, stojeći na dovratku u prvom kontaktu sa svojom poslodavkom, shvatit će što znači naučena jednostavnost, koja se toliko razlikovala od one koju su samim činom rođenja ponizno primali u nasljeđe ljudi iz njezina kraja. Nadmoćno baratanje opuštenošću i diskrecijom, proletjelo joj je mislima i svoje je ispucale usne još čvršće stisnula. Bila je to još jedna pljuska njezinoj nezahvalnosti. Brzo je bacila pogled po prostoriji u kojoj se našla, i osjetila se nezgrapnom i suvišnom. Sve je opet bilo previše lakirano, s gospođom kao gravitacijskim središtem. Uopće nije mogla naslutiti kakvi se slojevi skrivaju ispod te ulaštenosti.
Četiri psa i dvije mačke, bilo je puno posla oko njih. Dva bijela terijera, dva bijela labradora i dvije bijele perzijske mačke, spojeni u parove bez mogućnosti reprodukcije. No gospođa je ipak živjela sama u svome malom životinjskom carstvu bogato premazanim bijelim. Deema je pomislila na Paula, službenika iz emigrantskog ureda pitajući se poznaju li se njih dvoje. Spojila ih je u svojoj glavi, no nije mogla biti sigurna ni u što; njihova dob, sklonosti, sve je bilo upitno, osim te kompatibilne vanjštine. Pokušala je dokučiti gospođin psihološki profil na temelju izbora pasmina njezinih ljubimaca, ali joj je ta igra djelovala previše stereotipnom da bi bila istinita. To je bio ključni trenutak uzmaka.
Podvojila se, ostavljajući dronjke same sebe u zemlji čiji su joj se obrisi na javi rasuli u veliku okamenjenu ploču, bez znakova života. Pobojala se za svoje pamćenje i posegnula za jedinim izlazom koji joj se u tom času ukazao: snovima.
Snovi su bili ozbiljna stavka u životima ljudi iz njezina kraja, i često bi ih prepričavali jedni drugima. Ta starozavjetna povezanost sa samom srži vlastitog bića davno se raspršila u kulturi u kojoj se zatekla. Sve je duže spavala, no gospođa joj je to velikodušno tolerirala. U spavanju se oporavljala njezina moždana kora, kao kora svakog zguljenog stabla. Znala bi da je sa spavanjem pretjerala kad bi je Tristan, brižni labrador koji ju je pozorno promatrao, probudio nježnim lizanjem potiljka ili čela, već u kojem bi položaju bila polegnuta. Lice joj je dodirivao tek nakon što bi otvorila oči, jer bi se iza kapaka kao kroz srušenu branu izlila bujica suza nagomilanih s one strane stvarnosti iz koje bi se prenula. Tek kad bi ustala, dolazila bi gospođa s novom ljubaznom šalicom kave i mudro osmišljenim razgovorom o onome s čime je Deema kasnila, a što joj je bilo prijeko potrebno za njezinu budućnost na zapadu: stapanjem.
Gospođa je s vremenom prestala aludirati na mogućnost promjene Deemina odjevnog stila ostavljanjem haljina, hlača i proljetnih sakoa naizgled nehajno prebačenih preko naslona stolice u njezinoj sobi. Deema nije shvaćala tu platnenu prenatrpanost života jer je smatrala da bi trebale postojati različite prigode za različite odjevne predmete, a ona ih nije imala. Bila je vezana uz jedno mjesto, jedno vrijeme i jednu dužnost, a životinje su bile hladnokrvne prema njezinoj vanjštini, zbog čega im je bila zahvalna. Ako ima dvije haljine, što će joj treća?
– Mrtvačka halja nema džepova – jednom je izrekla pred gospođom ni sama ne znajući otkud joj to i zašto je uopće izgovorila nešto tako u tom trenutku neumjesno.
Jednog je jutra, zaspavši drugi put nakon što je nahranila životinje, sanjala veliki list kako pada s razgranatog drva u pustinji. Nije to bilo drvo koje bi tamo izniklo, a pustinja je imala boju mutnog mora. Obojeni snovi, za razliku od ujednačene bijele politure jave. List joj je pao na ruku poprimajući format njezine emigrantske kartice, samo što je na njemu bilo ispisano nešto drugo. Bio je to reklamni letak kojim se oglašavala ruta kojom se bježalo iz Sirije. Tada joj je sinulo. Njezinih deset dana za kojima je tragala uistinu je postojalo, izgubljeno nakon izvlačenja utopljenika na grčku obalu, među kojima nisu bila poredana njezina braća. Pred tom ju je ustalasanošću sposobnost bistrog pamćenja napustila, ostavljajući dotad nepoznatu mučninu u želucu.
Krenula je u Njemačku, prema kojoj je vabio reklamni letak s iscrtanim putem i cijenama pojedinih načina prijevoza, sasvim u stilu putničkih agencija koje pozivaju na nepropuštanje akcijske ponude putovanja na Kanarsko otočje, s malim ali zlokobnim razlikovnim detaljem lišenosti privlačnog dizajna. Nije se mogla sjetiti kako je promašila plaćenu rutu niti s kim li je uopće krenula prema Francuskoj. To joj je zacijelo bilo pojašnjeno odmah po dolasku, što zbog izbezumljenosti u kojoj se zatekla nije zapamtila niti je imala hrabrosti ponovno upitati, tješeći se da je to tek osobni tektonski poremećaj osjećaja za vrijeme izazvan razlikom životnih okolnosti u koje je premještena.
Sjećala se nečije ruke kako joj pomaže ustati, uvodi u neki kombi i poliježe na krevet. Sjećala se i lica neke časne sestre koja joj je tiho izgovarala nerazumljive tvrde riječi isječene iz nekog nepoznatog jezika koji ju je ipak ugodno opijao do stanja obamrlosti. Iz bojazni da je proglase neuračunljivom, nije se željela kod drugih raspitivati o samoj sebi, ali to je moralo biti deset dana njezina života provedenih u bunilu koji su se napokon uglavili na svoje mjesto na vremenskoj vrpci. Zaprepastila ju je pomisao na tu crnu rupu u glavi u koju je moglo upasti bilo što. Morala se vratiti. Ovaj put, radilo se o čvrstoj odluci.
Morala je iskopati oca, čije je tijelo jasno vidjela umotano u bijelu plahtu i bačeno u raku, i položiti ga u sanduk, još jednom u mislima preroniti Sredozemlje, isplakati žal i grizodušje za svojom braćom i pokušati izbaviti njihova mrtva tijela nemilosrdno izbičevana i poklopljena čudovišnim valovima, a potom zarobljena na dnu morske brazde s krakovima u obliku križa. Morala je, u spomen na njih, pomoći djeci koju je viđala u usputnim snimkama na francuskim vijestima. Pokolji na raznim točkama u Siriji, nedužna dječica rasuta po zakrvavljenim ruševinama u Alepu, Homsu, Deir al-Zoru ili Rakki. S druge strane ulice, nedužna dječica postrojena kao male lutke s prevelikim strojnicama, skrivena iza svojih vehabijskih odora.
Srce joj se lomilo u krhotine, koje su se opirale građevinskim trikovima prikivanja na staro mjesto kojima se običavala koristiti, na svaku naznaku djeteta oteta iz svakodnevnice u taj uskovitlani i neraspletivi vrtlog žrtvovanja. Uvijek bi na fotografijama s Bliskog istoka grozničavo pokušavala nazrijeti ima li na njima tragova djeteta u bilo kojem obliku, ustravljeno se pitajući kada je zadnji put jelo ili pilo ili spavalo u krevetu i je li još uvijek živo.
Sjetila se mlade majke s dvoje djece s kojom je boravila u prihvatnom centru, a koja je još uvijek čekala na azil, ne nadajući se da će ga dobiti zbog poludjelog supruga koji se negdje na bojištu gorljivo zakleo na samoubojstvo u ime vjere, iskreno uvjeren da brojke i slova urezane na bombama pristiglima od zapadnog proizvođača kojima se opasao znače samo jedno: šifru za izravan put u raj. Djeca su preuzela majčinu šutnju, samo se ponekad sramežljivo igrajući u kutu spretno izbjegavajući tuđu pozornost. Jednako satkana od žrtvovnog materijala, fotografija u nizu onih drugih. Zauzimala im je mjesto, pomislila je, nametnutom joj sebičnošću u koju je stjerana gubitkom vlastite braće. Morala je izbrisati brojku kojom su je označili na popisu prihvaćenih izbjeglica i prazno mjesto na papiru prepustiti nekomu drugomu.
Prvo se pozdravila sa životinjama, jednom po jednom, nasamo. Za svaku je odvojila podjednako vremena, kako ne bi izazvala međusobnu netrpeljivost. Gospođi je pokušala objasniti razloge svojeg odlaska, i dodatni novac odbila, jer već zarađeni nije ni na što ni potrošila, što je značilo da ima dovoljno za povratak. Ljubazne riječi kojima ju je gospođa obasula, zadnju lekciju iz francuskoga koju će čuti, nije mogla svrstati u pretinac iskrenosti ili vlastitog neshvaćanja i opiranja stranoj sili koja joj je velikodušno kao nitko dotad ponudila život čist kao suze koje je prolijevala. Obećala je gospođi da će pronaći načina da joj se javi i zatraži od nje pomoć, bude li joj potrebna.
Našla se na sirijskoj granici s troje putnika u autobusu, u smjeru poravnatom kao svjetlosna pruga za razliku od zacrnjenog suprotnog smjera u kojem je iza ograde stajala izobličena masa ljudi u onom prvom naivnom pokušaju odlaska iz Sirije iz mirnog doba zapamćenim putem. Autobus se zatresao pod koracima graničnog policajca koji je ušao u njega. Prišao joj je i obratio joj se na arapskome. Laknulo joj je.
***
Po povratku s posla, ušavši u svoju zgradu kasno poslijepodne, gospođa Adèle je u pretincu za pisma pronašla bijelu kovertu sa stranim žigom. Nije patila od znatiželje i prvo je obavila ono što je slijedilo u njezinu životnom rasporedu: uspinjanje do stana, presvlačenje, sjedanje na preveliki kauč i ulijevanje par gutljaja omiljenog pića u tešku čašu. Zabuljila se u prazninu bijelog tepiha i pomislila kako je vrijeme da ga promijeni. Tek je onda posegnula za pismom koje je izvukla iz sandučića. Rukopis istančanih crta, kaligrafsko podebljavanje visećih slova, kakvo se ne sjeća kad je zadnji put vidjela u vremenu elektronski pojednostavnjene prepiske.
Deema joj se zahvaljivala još jednom, na njezinim dobročinstvima i putu na koji ju je usmjerila, pravdajući svoje zakašnjelo papirnato javljanje nestankom električne energije koja je zadesila mjesto u kojem se nalazila, zbog čega joj je pisala uz svjetiljku. U Siriji je osnovala udrugu za nezbrinutu djecu, žrtve ratnih sukoba, koja je nailazila na prepreke u pokušaju ispunjavanja svojih sitnih ciljeva nabave osnovnih životnih potrepština. Nakon potresnih opisa slučajeva izgubljene djece, pisala joj je o tome kako „ljudi sjede u mraku jer često nemaju struje, a nedostaje im i goriva za grijanje. Ni drvo nije dostupno, a zima je hladna. Stoga žurno trebaju madrace, štednjake na plin, pokrivače, lijekove i, naravno, hranu koja je dostupna ali vrlo skupa… Međutim, najveći je problem to što nema posla.“ Iz tog je razloga Deema željela proširiti djelovanje svoje udruge na pružanje pomoći malim poduzećima koja pate od nedostatka sirovina. Stoga je svoje nabrajanje nastavljala u istom tonu: „Stalno mislim na stolare. Mogli bismo ih opskrbiti drvom. A također bismo mogli pomoći malim trgovinama koje prodaju baterije ili svjetiljke dostavljajući im robu…“
Pismo je završavalo riječima: „Uništene kuće su jedno. Ljudi ovdje to ne smatraju toliko važnim… Jer, mi smo u svijetu, ali ne od ovog svijeta.“ [2]
Gospođa se nasmiješila. Pomislila je na svoga omiljenog profesora sa studija psihologije na kojem je doktorirala, i nazdravila mu u mislima. Svakako će joj poslati donaciju, nema sumnje. Začula je kucanje na vratima. U sobu je ušla mlada djevojka, preznojena kao i životinje koje je uvodila. Hodala je prebrzo, pričala prebrzo, spotičući se jezikom i tijelom, ne pazeći na izbor riječi i način na koji ih je izgovarala. Gospođa se neprimjetno namrštila. Težak slučaj, pomislila je.
[1] Riječi s. Houde Fadoul, poglavarice samostana Deir Mar Muse Al-Habashija u Siriji
[2] Riječi s. Houde Fadoul
