Priča o gospodinu A.
Nalakćen na zid uz cestu i otpuhujući duge dimove,
gospodin A. promatra svoj vrt i čineći to na licu mu
čudna blagost pa se takav doima poput Boga koji je
upravo stvorio Svijet i sedmi se dan odlučio odmoriti.
Gospodin A. umirovljeni je prosvjetni radnik i cijeli
je život proveo učeći druge, učeći usput, pa zato zna
da će savršeni red u njegovom vrtu potrajati sve dok
se previše ne zaigra zemljom.
Primijetivši jutros odbačenu zmijsku kožu, između
gredica s mrkvom i lukom, gospodin A. posumnja
da je to možda već i učinio, nesvjesno, na isti način
kako je Proust zaspavši s čudnim položajem bedara
u snu stvorio ženu.
Pomislivši to, gospodina A. zasvrbi pod desnim
rebrenim lukom, a misao koja je slijedila bila je
misao o grijehu i o tome da li će i grijehu, kao i
zmiji, vlastita koža postati pretijesna u trenutku
prerastanja samoga sebe.
O čovjeku koji šalje novac
on radi na gradilištu velikog vijadukta
i poslao bi novac ženi u Bosnu
pa pita koliko će ga to doć’
i sramežljivo zamoli: ”bi li mi ti napis’o”
a ja mu napišem jer napišem svima
čak i onima koji ne zamole
kvrgavim prstima izbroji novac
na malu hrpu… a onda zastane
kao da nešto konta u glavi
pa na hrpicu doda još novčanicu
”jer jesen će i škola je pred vratima”
u rubrici – Poruka pošiljatelja –
kaže da ne pišem ništa
kao da oboje znamo da je previse
riječi u grlu zapelo neizgovoreno
O pranju tastovih leđa
Moj je otac bio skroman i u bolesti
ne tražeći ništa za sebe maknuo se
s ovoga svijeta na isti način kao što
je i živio… tiho i nenametljivo
Bolest je bila brza, pogotovo u toj
svojoj završnici, a bila je i milostiva
jer ga nikad nije učinila potrebitim
Sad perući leđa svom tastu zapravo
perem leđa svog oca, to perem leđa
i svojim kćerima i na koncu perem
i vlastita leđa sretan što konačno
dosežem mjesta koja kod samog
sebe nikad ne uspijevam
Nikad se nije saznalo
Bili smo već zakoračili u jesen
kad sam dočekao da me pozovu
na liječenje u Ljubljanu.
Nikad se nije saznalo na što je to moj brat,
samo dan prije mog odlaska, skočivši
na veliku hrpu suhog lišća koju je vjetar
nanio podno starog kestena koji je širio
krošnju nad krov kuće u kojoj smo tada
živjeli, povrijedio nogu.
Nikad se nije saznalo kako je moj otac
s bratom na rukama onako brzo trčao
četiri kilometra nizbrdo po makadamu,
sve do bolnice, možda oborivši pritom
i neke europske i svjetske rekorde…
za koje se opet… nikad nije saznalo.
Nikad se nije saznalo zašto ta bratova rana
nije htjela zarasti mada su je tri puta palili
i zašto je zarasla tek nakon mog povratka,
puna dva mjeseca kasnije.
Neke se istine u životu nikad ne saznaju,
samo se slute i duboko u sebi razumiju.
Pred njima čovjek stoji nijem kao pred
pjesmom kad ga dotakne.
Pokrivajući onoga koga nema
nakon što se ljudi razdvoje
neko im vrijeme
ostaje navika
hodanja u dvoje
tako se za kišnih dana
(pokrivajući onog koga nema)
ispod velikog kišobrana
iz šetnje vraćaju mokrih ramena
