27/11/2020
Pretraga
Drago Glamuzina, Sedam pjesama iz zbirke Everest

Drago Glamuzina, Sedam pjesama iz zbirke Everest

MEČ STOLJEĆA

Umjesto da napokon posložim svoj život
ja iz noći u noć gledam mečeve Muhameda Alija
i Joea Fraziera, i Georgea Foremana, i Sonnyja Listona.
Petnaest rundi u New Yorku
osam rundi u Kinšasi
četrnaest rundi u Manili.
Mržnja do kraja života
ali uvijek jedan uz drugoga
u svakoj rečenici,
i sad kad je jedan od njih mrtav,
Ali i Frazier.
Udarci zbog kojih prestaju raditi
svi unutarnji organi
samo su manji dio velike životne priče
koja se u veoma nategnutom luku
noćas spaja s mojom.
Čudim se kako sam ih pronašao nakon tolikih godina
sad kad se i sam borim.
Taj se dječak ustajao po noći da bi ih
gledao, zajedno s milijunima drugih,
kako se bore u džungli. Ali i Foreman.
Imao sam tada 7 godina, i naravno da se ničega
iz te bitke ne sjećam, osim svog oca,
uzbudjenja dok me budi u tri ujutro
osjećaja da smo u nečemu zajedno,
njegovih stisnutih zubiju i glave
koja se njiše lijevo desno
u pokušaju da izbjegne krošee
koji dolijeću sa svih strana.
I sada je noć, četiri sata,
i ja gledam ono isto što sam
i tada gledao.
Ali, rekao sam već, tada sam vidio nešto drugo.
I tada sam bio netko drugi.
Što je zajedničko toj dvojici?
Prvi i ne zna za drugog, ne može ga ni zamisliti,
a drugi se samo nejasno sjeća prvog.
Prvi je bio sretan što ga je otac pozvao k sebi
a drugi je vidio očevu smrt
i sad se sprema da zada smrt
jednom životu,
ubije jednog od onih koji su mu prethodili.


SAMI U TOJ ŠUMU

Sjedim pred prozorom i pušim,
a kiša lupa po krovu. I prozoru.
Gledam četiri konjanika kako jašu
obalom Save. Po kiši.
Što ih je na to natjeralo, pitam se,
i zamišljam da su isto tako jahali, na istom mjestu
i prije 300, 400 godina.
Samo ih nitko nije gledao s prozora nebodera.
Popodne sam na Sljemenu.
Sam u šumi penjem se uz brdo,
razgrćući nogama mokro lišće,
i zamišljam tog tipa koji je prije 4, 5 stoljeća
isto tako grabio kroz šumu.
Sam. Po kiši, koja pljušti po kabanici.
Nigdje nikoga, ni grada u dolini. Ni izletnika.
Žuri da se prije mraka dokopa skloništa.
Vidim isto što je i on vidio.
Stabla, šumu, strmi puteljak.
Sklanjam se od kiše kao i on.
Hladno je i pušemo u ruke.
Zatim mislimo na tu ženu,
koja nas grije, iznutra.
Hodamo s njom dok se u šumi
polako mrači.
Sami smo na svijetu,
sami u toj šumi.
I strah nas je,
premda nas ta žena, iznutra
hrabri


POPODNE SA SINOM

Danas sam proveo dan
Sa sinom
Kao nekada
Bili smo na košarci
Pa u kinu
Na kraju sam ga odvezao kući
Parkirao pred zgradu u kojoj sam
Nekad živio
Ali on nije izlazio
Pa smo dugo razgovarali u automobilu
Htio sam ga pitati
Nešto o tome kako izgleda
Taj život
U toj kući
Sada

Ali nisam


SUB SPECIE AETERNITATIS

U tuđem sam stanu
ispod tuđih plahti i deka,
oko mene ostaci nečijeg života,
koji nije moj.
Čitam što piše na papiriću zalijepljenom na hladnjaku,
gledam fotografiju na zidu
mali Japanac,
ostaci tuđe hrane u smeću
tuđa kupaonica
kutijica za leće, stara četkica za zube
preko malih ljestava prebačen šal…
Sutra će se moji prijatelji vratiti
i ja ću, nakon što sam danima promatrao
naplavine njihova života,
preći u stan drugih prijatelja
koji nisu nigdje otputovali
ali imaju sobu viška
i zovu me svojim djetetom
dok mi pripremaju večeru.
Poslije ležim u krevetu
i gledam u zid
u portret oca mog prijatelja,
koji je umro baš u ovoj postelji
u kojoj bezuspješno pokušavam zaspati.
Otvaram knjigu koja stoji kraj uzglavlja
i gledam fotografije starog Zagreba i ljudi
koji su već odavno mrtvi
ali, eto, našli su se u ovoj sobi
sa mnom
i ocem mog prijatelja.
Pomislim kako su se sigurno
i njima događale ovakve stvari u životu
i kako to više nikome nije važno.
Zatim pokušavam pronaći
nešto umirujuće u toj činjenici.


ŠKOLJKE

Čitao sam tu priču u vrijeme
kad nisam znao puno o životu.
I prestravila me,
možda više od bilo koje
koju sam poslije pročitao.
Priču o čovjeku kojem je lice
obraslo školjkama
iz kojih vire samo oči.
I zubi.
Pokušajte zamisliti što se vidi
u očima čovjeka
kojem je lice obraslo školjkama.
Danas su izronile iz mog sjećanja,
nakon trideset godina,
dok sam gledao kroz prozor
kako pada snijeg
i jedna ga žena struže
sa svog automobila.


PONEKAD SE PROBUDI

Postoji ta žena
Do koje odem
Samo kad sam u kurcu
Kad sam baš loše
Možda jednom u
Dvije ili tri godine
Čim uđem
Završimo na njenom kauču
S godinama izgledamo sve gore
Ali seks je jednako dobar
Poslije ispričamo jedno drugom
O svim sranjima koja su nam se
Dogodila u međuvremenu
Uglavnom, stvari nisu nikad
Bolje nego što su bile prošli put
Njeno nepokretno dijete spava
U susjednoj sobi
I ponekad se probudi
Dok se naše dvije nesreće
Sudaraju


BACAČ KAMENA

(ili kako završiti pjesmu nakon 25 godina)

Kad ostaviš obitelj
i odeš od kuće,
trebaš jednom preseliti
i svu onu hrpu papira koju si godinama
slagao po ladicama,
za neke bolje dane
kad si im obećavao se vratiti.
Odgađao sam to godinama,
premda svjestan da više nisu u stolu,
ni u ormaru, nego negdje na hrpi u potkrovlju,
a ponešto možda i u smeću.
Možda se netko i iživljavao na njima.
Ali evo me sad,
virim u nekog drugog sebe
premećem po rukama tekstove
o ženama koje više ne volim,
o ljudima koji su u međuvremenu umrli,
o vremenu koje ubija sve čega se dotakne…
A ostavljeni su da ih se završi.
Čitam tu pjesmu
o bacaču kamena,
o tome kako sam sam se uspeo
na malu uzvisnu pokraj kuće
i gađao kamenjem
u jedan stari šporet bačen
ispod ceste.
Pokušavam dozvati taj osjećaj,
vidjeti tog Bacača
i kamen kako leti,
iz onog u
ovo vrijeme.
Leti ravno prema meni
i prisiljava me
da se
sklonim.

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt