Dok ode po bombe
Rat je završio
Babo je pucao rafalno
Od sreće
Kasnije
Ostalo je nešto bombi u podrumu
I kad god bi se posvađali
Majka i on
Prijetio je da će nas sve raznijeti
Preselili smo se u Sarajevo –
Bombe su ostale u kući u Goraždu,
Pa babo više nije prijetio
Znajući da su daleko da ide po njih.
A i mi se nismo plašili
Znajući
Da bi ga prošla ljutnja
Dok ih donese
Praznina
Ljudima kojima je amputiran neki dio tijela
Javlja se “fantomska bol” –
Boli ih dio tijela kojeg više nemaju
A otkako tebe nema
U našoj kući
Majku bole svi važniji datumi
Pa plače za Bajram, Novu godinu, a sada će i
godišnjica
I plače sigurno još i bez toga, samo se krije
Kradom je gledam kako place
I sam u sebi puštam suzu
Boli nas
A tebe nema
Valja nam naučiti hodati na ovim štakama
Nikada te još nisam sanjao
Da mi te bar jednom usniti
Da bacim štake
Pa da potrčim tebi u susret
I dugo
Dugo te grlim
Zidni sat
Pitali nenu, koja je izgubila petoricu sinova u ratu,
Kako bi kaznila zločinca koji joj je ubio sinove
A ona odmah reče:
“Poklonila bih mu zidni sat”
Zbunjeni pitac, upita, “zbog čega”
Nena reče:
“Znam ja što,
Pa želim da i on zna”
