04/12/2021
Pretraga
Ena Katarina Haler, “Nadohvat” (odlomak iz romana)

Ena Katarina Haler, “Nadohvat” (odlomak iz romana)

„Treba promijenit auspuh, to je ovo šta čujete, al ništa mu nije!“ dovikuje Vlado.

Pitaju ga ima li svoju obitelj i djecu, moraju nekako popuniti to vrijeme puta, a nemaju nikakvih sjećanja, nema uspomene koja bi se mogla prepričavati da nadglasa zvuk motora, nijedne stvarne poveznice s tim čovjekom, osim moguće dalje obitelji o kojoj bi mogao govoriti. Kaže da živi sam i to mu odgovara, mora mu odgovarati jer izbora nema, sve su dobre žene ili udane ili su se raspršile negdje po Njemačkoj ili Švedskoj, šalju pisma i pakete svojima, poznaje ih jedino kao debele žute omotnice, no ulice vape za ženskim glasovima, samo se muški žamor čuje iz gostiona na uglovima. A iskaču takve gostione kako grad ostaje zavaljen u suncu uz šetnicu, niču natpisi iz zelenila, a onda se i oni utapaju u gustoj tišini šume u koju uranja pokrpana cesta. Unutra se čuje zujanje motora, no tišina ipak prodire i pokušavaju je izgurati, dobacuju se imenima daljnjih rođaka, bolesti i gradova koji su ih odnijeli.

A sela što se nižu tek su prazne kuće, zjape prozorski otvori, širom otvorena vrata koja nimalo ne pozivaju unutra, koliko se samo kiša slilo niz potrgani crijep pa kroz rupe na krovovima, o tome misle njih dvije, gledaju taj poznati prizor kao da ga vide prvi put. To su sela bez okućnica, kada bi tko i poželio proći kroz istrgnuta vrata, morao bi se probiti preko visoke trave, zapleo bi se korov i paprati oko nogu. Neka su vrata zakrčena točkovima traktora ili dijelovima namještaja, naslon fotelje i mutno ogledalo na njemu čuvaju prolaz u jednu katnicu na dnu dvorišta, takvi su čitavi nizovi, sve dok ne nikne pokoja kuća s prilazom, crveni se kroz drveće ta gola cigla i šareni pamuk što visi sa štrikova na balkonima dok žena u muškoj najlon trenerci puši naslonjena na ogradu, promatra automobil, znaju da čita tablice, napreže oči ne bi li prepoznala lica kroz prozore, samo ujednačenim pokretom cigarete prema ustima skriva uznemirenost. A za njom ponovno niz opustošenih kuća i zakrčenih prilaza, na nekima su spuštene rolete, ograda zatvorena i ne može se znati ima li koga unutra i hoće li sutra izvjesiti svoje rublje ili je i iz nje već sve odneseno. Ako na ciglu nije naslonjena žena s cigaretom, onda je to muškarac u potkošulji, dvojica takvih zavaljeni sjede pred jednom od još živih kuća, češu stomake i jednako promatraju automobil, čak sklanjaju sunce rukom da bi bolje vidjeli, no ne pomiču se, da je to sunce što im priječi pogled malo jače, dvije bi žene sa stražnjeg sjedala mogle pomisliti da su to dvije figure, tek obli kipovi smješteni u plastične stolice, netko im je tek nataknuo spužvene papuče i drže taj ukras na trijemu, skulpturu dvojice muškaraca, umjesto ovih živih kojima se samo brada pomiče za dimom iz auspuha. Automobila nema na cesti, objašnjava Vlado, ne prolazi puno ljudi ovuda. Nema ih ni na prilazima, ako je što parkirano pred kućom, to je stari John Deere gdje je blato već sraslo s točkovima, ako nisu skinuti i bačeni pred vrata. Cesta je pusta, zavija i udara jednako kao i dok nije bilo asfalta, prepoznaju je i smiju se njih dvije, u isto vrijeme skidaju sakoe, Kata trese ruku da bi s nje pao rukav, dok drugom i dalje čvrsto drži torbu stisnutu na prsima, pa zamjenjuje ruke, a sestra je cijelo vrijeme promatra, pogledom je i dalje ispitujući o papirima u njezinoj torbi.

„Ne znaju ni djeca, nitko ne zna.“ odgovara Kata dok savija sako s unutarnje strane na koljenima.

Od jednog do drugog sela promatraju drveće jednako pomno kao što to rade s kućama, prate obrise krošanja u daljini, dubinu zelene boje i sve da će prepoznati te linije preko čistog neba. Vlado ih svako malo pita je li im dobro, ispričava se što vozilo poskakuje na cesti, pregledat će što je čim njih ostavi u Sisku po kraju puta, a i ne zna da im taj privid grbave ceste od prašine i kamenja godi, zatvaraju oči i vide cvjetne okućnice, dječja graja naznaka je da se približavaju kojem selu. No čistine između dviju tabli, one su jednake, duboke i prazne, zamišljaju onu granicu do koje bi se smjele provući kroz šumu da ih nije strah te sjene, uvjerene su da prepoznaju najviše drveće što strši nad gorom, moralo je tu rasti barem stotinu godina.

„Čujte, jel bi smetalo da stanemo malo, udahnut zraka?“

Skreću na puteljak uz cestu, tamo se zaustavljaju. Vlado vadi cigarete, a onda se prsi u zrak, okreće se oko sebe dok njih dvije stoje na jednom mjestu ne znajući kamo bi gledale.

„Eto, da vidite pogled. Gledajte svoj kraj, vidi ti to!“

Zadrhću kada se iza šume probije dio zelene Une, preko nje gore u sjeni od oblaka, poznata je to slika, samo su brda nešto niža, razvučenija, gledaju jedna u drugu bez riječi i pitaju se, nisu li prije te planine išle u visine, nekada su probijale te oblake, a sada bijela izmaglica naliježe nisko na njih?

„Ispričajte me kratko. Stiglo me ono pivo“, kaže Vlado i udaljava se nekoliko koraka s cigaretom u zubima, još ga čuju kada Jula ponovno pogleda prema crnoj torbi „Čitala sam malo kad si zadrijemala, nisam mogla puno. Šta da ti kažem!“ Kata joj stišće ruke između svojih, crveni se od neugode i dragosti: „Kolko to već ti tako pišeš?“

„Otkad je on umro.“

„Tolko dugo – a nisi ništa rekla?!“

„Nisam htjela, čuješ. Otkad je umro, a ja nisam znala šta bih sa sobom. Nisam puno plakala kad je umro, bilo mi je teže zbog djece. A onda sjediš sama, prazna kuća, eno ko one sve šta smo ih prošli, takva je mogla bit… I tolko je toga šta bih mu rekla, sve si mislim, da mu evo samo to mogu sad ispričat, pa samo ovo i ovo, i ne mogu, tolko je toga ostalo. Pa sam uzela, eno prvi papir je bio neki njegov, imao je bilježnicu đe je piso adrese, pa sportske rezultate, zapisivo je države za koje bi čuo na vijestima i tako. Spremila sam to njegovo, sebi uzela čiste papire. I pisala njemu. Tako je počelo, a onda… govorila sam i njemu i sebi i cijelom svijetu, a sve utiho, sve u mojoj maloj sobi.“

Jula joj uzvrati stisak i nasloni glavu na rame, tako su s istog mjesta mogle gledati taj isječak prošlosti utisnut u sadašnjost, ta snižena brda i tamno zelenu sjenu nad njima. Kata prepoznaje svako ulegnuće u brdima, mogla bi nacrtati taj obris bilo kada, a Jula samo gleda sestrine oči kako se sjaje i u tome je njezino sjećanje, njoj ta slika ništa ne znači, no izraz lica što se pretvara u dječje, zanos u pogledu, to je ono što ona prepoznaje.

„Čujte, Vlado“, okrene se Jula prema njemu, još je zakopčavao šlic u hodu, „neće vam bit problem da vam uzmem jednu cigaru, može?“

„Samo dajte!“ protrljao je ruku o hlače i izvukao kutiju iz džepa. „Šta velite na pogled?“ naslonio se na haubu njima za leđima.

Jula nasloni lakat na sestrino rame i odgovori ispuhujući dim: „Nema ga svijet!“

„To se jedino ne mijenja. Može sve propasti, svi se pokradu, pokolju, vazda je tu tako… Al staneš ovamo i gledaš dole, ista rijeka, ista šuma, i tome boga nema.“ reče Vlado.

„E moja Banovino…“ mrmlja Jula, još naslonjena na sestru. Kata se naginje prema njezinoj ruci. „De malo, samo jedan“, kaže i uvlači dim dok joj sestra drži cigaretu i smije se.

Dim iz usta izgleda poput tih oblaka, gleda u njega dječje i sanjivo.

„Vi sad znate đe se ide?“ pita Vlado kada sjednu u auto. „Ja sam onako, dost siguran da bi znao. Išo sam tuda sa starim prije, vodao me okolo, pa se sjećam. U Zrin, jelte, nismo ulazili, jasno, al pokazo mi je đe se ide.“

„Znam ja“, odgovara Kata i sada je sigurno da ne postoji opasnost da negdje krivo skrenu putem.

Cesta se dalje spušta niz Unu, gledaju zelenu vodu naginjući se jedna preko druge, kako su se brda spljoštila i razvukla, tako se i rijeka sva skupila čini im se, uvukla se u sebe, stisnule su se obale mada je među njima sada granica, gledaju tako i traže ono prostranstvo, mutnu sliku sela s prijeke strane, pomisao da se rijeka ne može preplivati, da ju je moguće doseći tek do jednog dijela, a dalje ona postaje mit.

„Ima l’ još snijega preko?“ naginje se Kata preko prednjeg naslona. „Ono, kad ide proljeće, il pred jesen, jel bude još tako da je vamo sunce, a preko sve bijelo?“

„Je, baš je tako!“ odgovara Vlado. Pogled se ipak ne mijenja.

Uz rijeku ipak ima više cijelih kuća, iako naočigled praznih. Gledaju ih i misle o njihovu starenju, klize niz te ulice, sive i nijeme zavaljene uz proboden asfalt, to su starice uz osušenu rijeku. Jesu li starije i od njih, dokle je stiglo to usporedno starenje, na tu pomisao se stežu grla, zabijaju nokte u deku na sjedalu i čekaju.

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt