06/11/2024
Pretraga
Ermina Ribić. Esej o Herculine Barbin

Ermina Ribić. Esej o Herculine Barbin

Dva spola u jednom tijelu: slučaj Herculine Barbin

„Mnogo sam patio, i patio sam sam, napušten od svih! Moje mjesto na ovom svijetu nije određeno, svijetu koji me se klonio, koji me proklinjao.“

Između stereotipne ženske Venere i muškog Marsa pojavljuje se još nekoliko planeta sa svojim stanovnicima. Manje poznat slučaj „vanzemaljca“ desio se sredinom devetnaestog stoljeća u Francuskoj. Jedan običan ljekarski pregled doveo je do promjene imena i spola, do tragičnog načina života, ali i njegovog okončanja.

Djevojčica koja ljubi druge djevojčice

Herculine Barbin rođena je 1838. godine kao zdrava djevojčica, u porodici siromašnih i strogih katolika. Kada je krenula u školu, umro joj je otac pa je dobila stipendiju za školu pri Uršulinskom ženskom samostanu. Poslije religijskog obrazovanja nastavila je studije za ustaljeno i rodno prihvatljivo zanimanje – učiteljicu. Barbin je već tada primijetila da je privlače djevojčice. Sa devetnaest godina dobila je posao u katoličkoj školi za djevojke, no, ono po čemu se izdvaja ovaj događaj u životu Herculine Barbin nisu ni posao ni podučavanje, već ljubav. Mlada žena, ravnih grudi i sa vidljivim dlačicama iznad gornje usne, zaljubila se u jednu od učiteljica, Saru. Zaposleni u školi primijetili su da se nešto „čudno“ dešava između dvije prosvjetne radnice. Često su se ljubile u obraze, prisno grlile i zvale jedna drugu slatkim nadimcima. Ljubavna vatra rasplamsavala se u izrazito katoličkom okružju. Iako su se tračevi širili brzo, dvije mlade žene nisu posustajale.

Život u siromaštvu devetnaestog stoljeća počeo je pokazivati svoje zube – mlada Barbin trpila je bolove u abdomenu zbog kojih se zaputila doktoru. Preporučio joj je da se odmara i da ne ide na posao. Ipak, bolovi su se nastavili i mlada učiteljica obratila se svećeniku. Ispovijedila mu se i svećenik je predložio hitan posjet doktoru. Homoseksualnost je za njega bila još jedna boljka koju treba liječiti. Doktori koji su pregledali Barbin bili su iznenađeni vidljivim karakteristikama virilnosti kao što su maljave ruke i noge, te podšišani brkovi. Detaljniji pregled tijela otkrio je mali zakržljali penis na mjestu klitorisa, testise smještene unutar stidnih usana i vaginu bez uterusa. Kazala im je da menstruaciju nikada nije dobila i da su joj grudi oduvijek iste veličine. Ovakvo medicinsko čudo dovelo je doktore do zaključka da ispred njih stoji muškarac, a ne žena. Tačna dijagnoza devetnaestovjekovnih ljekara bila je pseudohermafroditizam.

Nakon ovog medicinskog otkrića, zbunjena Barbin je napustila posao i ljubavnicu Saru, preselila se u Pariz i tamo nastavila život pod imenom Abel. Promjenu imena i prihvatanje novog spola namentuli su joj doktori. Borila se za goli opstanak u prijestolnici, a poslovi koje je pronalazila uvijek su završavali neslavno: za jedne je bila suviše žensko, a za druge suviše muško. Preobražaj koji je doživjela zaintrigirao je kako stanovnike grada, tako i medije. Barbin je bila neka vrsta egzotike, životinja u kavezu zoološkog vrta. Ismijavanje i upiranje prstom bili su jedina konstanta u životu mlade učiteljice – ljudi su joj se rugali i kao ženi i kao muškarcu.

Umrla je sa trideset godina u Parizu. Smatra se da je Barbin počinila samoubistvo udisanjem karbon-dioksida iz peći. Kraj njenog kreveta pronašli su dnevnik koji je vodila, što predstavlja intimno svjedočenje o jednom tužnom životu. Doktor koji je izvršio pregled tijela poslao je dnevnik svom kolegi, Augustu Ambroiseu Tardieu. On je 1874. godine objavio dijelove dnevnika povodom medicinskog i pravnog pitanja identiteta. Glavni akcenat te studije bio je na anomalijama spolnih organa. Iako je svoj dnevnik vodila u svrhu olakšanja i neke vrste biblioterapije, Barbin je poslužila kao primjer istoj onoj nauci koja joj je namentula spol.  Pisala je o svom životu i ni u jednom trenutku se nije izjasnila kao muškarac ili kao žena. Ona je shvatala i prihvatala da u njenom tijelu postoje dva spola i to joj nije predstavljalo problem. Kobna iskustva odigravala su se na drugom planu. Društvena osuda i nametanje spola  stvorili su pritisak i Barbin nije vidjela drugog izlaza od samoubistva.

Najviše je pisala o ljubljenoj Sari, ali je pisala i o mnogim drugim ženama koje su joj pomagale. S druge strane, muškarci su u njenom životu uvijek bili sinonim za neugodnost i strah, jer je nisu tretirali ni kao djevojku ni kao mladića. Nije poznato da li se dnevnik pojavio u javnosti bez ispravki. Po onome što je objavljeno na francuskom, te prevedno na španski jezik, čini se da je Barbin pisala iz perspektive muškarca, što se očituje u upotrebi jezika. Svijest o sebi i o nametnutom spolu utkani su u stranice dnevnika:

„U tom periodu kada se kod žene razvijaju sve čari, ja nisam bio zaobljen u dijelovima tijela koji otkrivaju cvjetanje mladosti. Bolesna bljedoća mog tena otkrivala je stalno stanje patnje. Moje crte lica imale su izvjesnu tvrdoću koju je bilo nemoguće sakriti. Blage dlake koje su rasle svakoga dana prekrivale su mi gornju usnu i dio obraza. Podrazumijeva se da je ovo posebno dovodilo do šala koje sam htio izbjeći. Tijelo mi je doslovno bilo prekriveno dlakama i pažljivo sam izbjegavao otkrivanje ruku. To su sasvim normalno činile moje drugarice, a ja nisam čak ni po najvećim vrućinama. Što se tiče mog struka, bio je ustinu smiješno uzak. Ovo je bilo vrlo očito, a ja sam s tim živio svakog dana.“

Biologija je kategorizirala spolove na muški i ženski, ali je ustanovila da postoje i organizmi koji posjeduju obilježja oba spola. Za puževe ili biljke normalno je da budu hermafroditi, dok je za čovjeka, zaista najsavršenije biće u prirodi, dvospolnost anomalija. Stigmatizirajuća etiketa skrivena u nazivu hermafroditizam dobila je svoju neutralniju zamjenu pred kraj dvadesetog vijeka. Ljudi rođeni sa tjelesnim osobinama oba spola nazivaju se interseksualnim. Društvena osuda i nerazumijevanje tjelesnosti i identiteta obilježili su postojanje i sudbinu Herculine Barbin. Da se Asklepijev štap, kao simbol medicine, zamijenio zmijom koja jede svoj rep, Uroborom, možda bi se život ove interseksualne osobe drugačije završio. Barbin nije trebalo ni liječiti ni oblačiti u drugu odjeću i kožu, niti ju je trebalo siliti na opredjeljenje.

Stroga podjela na muškarce i žene i priča o Veneri i Marsu trebala je ostati u devetnaestom vijeku, ako ne i prije. Merkur (kao rimski pandan grčkom Hermesu, ocu Hermafroditovom) simbolizira interseksualne osobe, koje se zbilja nalaze oko nas, a u simboliku spada i ljubičasti krug na žutoj podlozi. Ovakve osobe polako postaju vidljive u društvu, ali to nije dovoljno da se diskriminacija umanji. Naime, interseksualne osobe dio su LGBT zajednice, jer se zbog karakteristika oba spola ne mogu smatrati heteroseksualnim. To je još jedan rizik za marginalizaciju ovakvih ljudi. Čim se pojedinac udalji od heteronormativnosti zaista mu prijeti egzistencijalna ugroženost. Podatak iz 2020.-e godine govori da je tek trideset i šest država svijeta prepoznalo interseksualne osobe. Tako se u ličnim dokumentima uveo treći spol, što označava potvrdu i u birokratskoj arhivi identiteta. Ipak, samo 18% od svih država svijeta odlučilo se na taj korak, što nam ukazuje na dug put koji čovječanstvo tek mora preći.

Povodom slučaja Herculine Barbin pisao je i francuski filozof Michel Foucault: „Religiozni i školski život ispunjen je monoseksualnošću. Tu se otkriva nedostatak seksualnog identiteta, izgubljenog usred svih tih sličnih tijela.“ Ime Herculine Barbin jače je odjeknulo u Foucaultovom radu „The True Sex“. I tu se pokazalo da se spol ne bira kao da je zanimanje, da ga religija ne može stavljati u svoje kalupe, a da ga ni ljekarski pregled ne može definitivno ustanoviti i tačno odrediti. Iako nam grčka mitologija predočava romantičnu priču sjedinjenja dvospolnog Hermafrodita i nimfe Salmakide, stvarnost nakon dva vijeka i dalje grca u predrasudama koje kao da su uklesane u kamenu.

Život bez mjesta u svijetu završava tragično, a ostaju samo pisane istine, kasno otkrivene. U dnevniku koji je samo dokument jedne interseksualne osobe, nalazi se mnogo opisa emotivnog stanja i društvenih okolnosti. Barbin svoj dnevnik završava rečenicom:Kakva me neobična sljepoća natjerala da ovu apsurdnu ulogu igram do kraja? Ne mogu to objasniti. Možda žeđ za onim nepoznatim, toliko prirodna čovjeku.“ Čini se da je mlada učiteljica živjela život pod nametnutim identitetom i ulogom, muškim imenom i odjećom skrojenom za neku drugu osobu, a ona, na kraju krajeva, to ipak nije bila niti se tako osjećala.

Written by
Ermina Ribić

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt