Kultura sljepoće:
Kako je obiteljski zavjet šutnje stvorio i uništio Ingeborg Bachmann
Moj odnos prema Ingeborg Bachmann
Za mene Ingeborg Bachmann nikada nije bila tek daleka ikona s police, niti salonski mit. Moj odnos prema njoj je odnos prema ženi koja je morala proći kroz čistilište emigracije kako bi u pukotinama tuđih riječi pronašla prostor za vlastiti krik. Kada pišem o njezinoj „kulturi sljepoće“, ne pišem o teoriji; ja prepoznajem taj isti, teški obiteljski i društveni zid šutnje s kojim se i sama cijeli život borim i koji pokušavam razbiti svojim ogoljenim, direktnim rečenicama na njemačkom. Njezina trauma u Austriji i moje odbijanje da šutim na tuđem tlu susreću se na istom mjestu: u spoznaji da književnost ne smije biti građanski ukras, već beskompromisan rendgen koji prisilno otvara oči pred onim pred čime je svijet odlučio oslijepjeti.
100 godina i Ingeborg Bachmann još ne može slaviti rođendan
U povijesti književnosti rijetko je koje djelo tako duboko uraslo u tekst, i rijetko je koji tekst tako nemilosrdno proždro svog autora, kao što je to slučaj s Ingeborg Bachmann. Desetljećima je njezina figura ležala okovana mitom: slavljena kao mitska žena njemačkog govora, labilna genijalka i ikona poslijeratne avangarde čiji je život spektakularno sagorio u jednoj rimskoj noći. No, kako vrijeme prolazi, a privatni arhivi u Salzburgu pod priskom istraživača polako popuštaju, iza blistave fasade visoke literature pomalja se jeziva, opipljiva obiteljska trauma. Najnoviji biografski uvidi, poput onih Andree Stoll, ne ostavljaju mjesta sumnji: Ingeborg Bachmann bila je žrtva. Ali ne tek apstraktna žrtva muškog svijeta ili povijesnog ludila, već talac nečega mnogo intimnijeg i strašnijeg – vlastite obitelji i njezine autokratske kulture sljepoće.
Anatomija mita: Što skriva rimska lomača?
Da bismo razumjeli njezino djetinjstvo, moramo poći od njezina kraja, od scene koja posjeduje težinu antičke tragedije. Dana 25. rujna 1973. godine, u svom rimskom stanu, Ingeborg Bachmann tonula je u san pod teškim teretom sedativa. Upaljena cigareta ispala joj je iz ruke, a njezina spavaćica od jeftine, lako zapaljive sintetike planula je u sekundi. Ironija i užas te noći upisani su u samu fiziku događaja: tkanina je na njoj izgorjela poput fitilja svijeće, nanijevši njezinom tijelu fatalne opekotine, dok je sam stan, s turobnim zidovima i namještajem, ostao gotovo netaknut. Vatra je uzela samo meso. No, Bachmann zapravo nije ubio požar. Ubila ju je poslijeratna, građanska kultura sljepoće. Kada je primljena u rimsku bolnicu Sant’Eugenio, njezino je tijelo već godinama disalo isključivo kroz toksični zaborav barbiturata i teških trankvilizatora. Užasnuti mogućim skandalom, vođeni onim dobro poznatim, paničnim građanskim sramom, njezini najbliži i obitelj odabrali su apsolutno sljepilo pred činjenicama. Počinili su ono što će švicarska spisateljica Fleur Jaeggy kasnije opravdano nazvati „kriminalnom šutnjom“ – liječnicima su zatajili njezinu ovisnost. Lišen tvari o kojoj je ovisio, njezin je organizam u bolničkom krevetu utonuo u stravičan, epileptični apstinencijski sindrom. Otkazivanje organa koje je uslijedilo 17. listopada nije bilo izravan rezultat plamena, već medicinske nemoći da se liječi ono pred čime su svi odlučili zatvoriti oči. Taj kordon sljepoće oko njezine samrtne postelje bio je tek logičan nastavak sljepoće koja je započela u njezinu djetinjstvu u Austriji.
Trag iz Salzburga: Zločin u zatvorenom sustavu
Dugo se u akademskim krugovima nagađalo o izvoru njezine panike, o njezinoj kroničnoj nemogućnosti da ostvari stabilnu ljubav (što je kulminiralo razornim prekidom s Maxom Frischom) i njezinu trajnom bijegu u kemijski egzil. Profesori su posezali za maglovitim teorijama o „patrijarhalnom pritisku“ i „poslijeratnoj neurozi“. Međutim, glasovi iz salzburških književnih arhiva danas postaju neugodno jasni. Tragovi njezina uništenja vode natrag u Klagenfurt, u tridesete i četrdesete godine prošlog stoljeća, u tišinu obiteljskog doma. U poslijeratnoj Austriji, incest i zlostavljanje unutar obitelji bili su ponor u koji se nije gledalo. Kada bi se takav užas dogodio u uglednoj kući – a njezin otac, Mathias Bachmann, bio je školski ravnatelj i rani, uvjereni član NSDAP-a – primarni mehanizam obrane bio je kolektivni odabir sljepoće. Svjedočanstva i analize unutar njezine ostavštine sugeriraju da je Ingeborg Bachmann kao djevojčica pretrpjela teško i opetovano zlostavljanje od strane bliskog člana obitelji. No, od samog čina zlostavljanja, njezinu je psihu dublje razorila spoznaja da je obitelj za to znala. Znala je, ali je odabrala simulirati sljepilo kako bi zaštitila sustav, ugled i počinitelja. Majka koja svjesno ne vidi, rođaci koji gledaju kroz djevojčicu kao da je prozirna, otac koji utjelovljuje zakon države – to je bio zatvoreni krug u kojem je mlada Ingeborg naučila najstrašniju lekciju: istina gubi pravo na postojanje ako ugrožava komfor moćnih. Kada obitelj odabere kulturu sljepoće, žrtva biva dvostruko izbrisana – prvi put u mraku sobe, a drugi put kolekvnim odbijanjem okoline da prizna njezine rane.
Književnost kao krik protiv prisilnog sljepila
Budući da o tome nije smjela govoriti kao građanska osoba pod vlastitim imenom, Ingeborg Bachmann je o tome progovorila kroz arhitekturu svog teksta. Njezin cjelokupni kasni opus, a osobito nedovršeni ciklus romana „Načini smrti“ (Todesarten), funkcionira kao literarna forenzika ovog društvenog suučesništva. U njezinom remek-djelu, romanu “Malina” (1971.), unutar antologijskog trećeg poglavlja, naratorica proživljava seriju košmarnih snova. U tim snovima stalno izranja figura „Oca“. No, taj Otac nije samo biološki roditelj; on je monstruozni mučitelj, silovatelj, onaj koji kćer gura u plinske komore, zaključava je u podrume i uništava joj glas, dok okolina ostaje nijema i slijepa. Bachmann ovdje genijalno spaja privatni užas s povijesnim: fašizam za nju ne počinje s poličkim proglasima na radiju, on počinje za obiteljskim stolom, u kućama u kojima se uzgaja namjerna sljepoća za patnju slabijih. U drugom, fragmentarnom romanu “Knjiga Franza”, protagonistica bježi iz pakla svog braka natrag u svoje rodno selo u Koruškoj. No, umjesto spasa, tamo nailazi na neprobojan zid. Njezina obitelj i seoska zajednica prakticiraju apsolutnu, agresivnu sljepoću pred njezinim propadanjem. Oni odbijaju vidjeti njezino uništenje jer bi priznavanje njezine patnje zahtjevalo radikalno rušenje njihova vlastitog lažnog morala i prividnog mira. Franza na kraju umire jer je ta provincijska kultura sljepoće neusporedivo jača od njezina krika za pomoć. U svojim Frankfurtskim predavanjima, Bachmann je ovu društvenu patologiju nazvala „skrivanim ratom“. Napisala je da se rat ne objavljuje, on se jednostavno nastavlja u privatnoj sferi, iza navodno idiličnih zavjesa građanskih domova. Kultura sljepoće za nju je bila cement koji drži poslijeratno društvo na okupu. Društvo koje je uspješno oslijepilo na nestanak svojih židovskih susjeda s istom je lakoćom zadržalo to sljepilo i za krikove zlostavljanih djevojčica u vlastitim kućama.
Zid od papira: Zašto biografi i dalje šute?
Čitatelj se s pravom može zapitati: ako je sve to tako očito upisano u njezinu prozu, zašto biografi poput Andree Stoll i dalje koriste šifre, simulirajući djelomično sljepilo? Odgovor leži u rigidnosti zakona o autorskim pravima i postmortalnoj zaštiti ličnosti. Obitelj Bachmann, prije svega njezin brat Heinz Bachmann koji je desetljećima upravljao arhivom, pažljivo je cenzurirala i dozirala pristup pismima i dnevnicima. Imidž skladne, ugledne austrijske obitelji morao se braniti pod svaku cijenu. Bez izravnog, sudski priznatog dokumenta ili eksplicitnog priznanja, svaki bi autor koji bi javno imenovao konkretnog počinitelja bio suočen s razornim tužbama obitelji i trenutačnom zabranom knjige. Biografija stoga postaje opasan ples po rubu oštrice: pisac mora reći istinu, ali je mora zaodjenuti u jezik metafore, boreći se protiv pravnog sustava koji zapravo štiti povijesno sljepilo.
Glas koji probija mrak – Od pukotine do novog svitanja
Na posljednjim stranicama romana “Malina”, naratorica doslovno nestaje u pukotini u zidu. To je njezina konačna, najstrašnija metafora za sudbinu žrtve u kulturi sljepoće: ako okolina dovoljno dugo i ustrajno glumi da vas ne vidi, na kraju doista iščeznete iz stvarnosti. Ono što je obitelj pokušala sakriti, što je društvo odlučilo ne vidjeti, a što su najbliži u Rimu svojom šutnjom zapečatili, desetljećima je visjelo nad europskom književnošću kao opomena o moći mraka. Međutim, povijest ženskog pisanja danas više ne staje u pukotini zida. Krug suučesništva i naslijeđene sljepoće, koji je za Ingeborg Bachmann bio fatalan, u suvremenoj književnosti napokon puca, otvarajući prostor za duboki, iscjeljujući opmizam. Najbolji dokaz toj transformaciji je recentni roman Monike Herceg o siromaštvu i prešućenim marginama društva. Tamo gdje je Bachmannina epoha vidjela nepremostiv ponor i sramotu koju treba sakriti pod tepih građanskog komfora, britki i humani glas Monike Herceg donosi svjetlost. Njezin roman o ljudima s ruba egzistencije ne nudi očaj, već nevjerojatnu vitalnost i nadu. Herceg pokazuje da siromaštvo i obiteljske sjene, ma koliko teške bile, više nemaju moć trajno oslijepiti ili ušutkati čovjeka. Kroz njezine rečenice, trauma se transformira u solidarnost, a mrak prošlosti u snagu preživljavanja. To je trenutak u kojem suvremena književnost pobjeđuje staru kulturu sljepoće: sudbine se više ne taje, rane se ne skrivaju, a krik napokon postaje most prema drugom ljudskom biću. Tekstovi Ingeborg Bachmann danas stoga više nisu samo optužnica; oni su, u dijalogu s novim glasovima poput onog Monike Herceg, postali temelj s kojeg hrabro gledamo naprijed. Građanska sljepoća je poražena jer su pukotine u zidu postale prozori kroz koje napokon prolazi svjetlost, donoseći književnosti i svijetu prijeko potrebnu nadu i optimizam.
