23/09/2020
Pretraga
Faruk Šehić, Kratka Priča

Faruk Šehić, Kratka Priča

ŽENSKA STRANA RATA

Nađa je dijete. Greta je starija žena. Nađa ide u srednju školu, nije skroz dijete, ali je tako zovem. Ponekad u našu izbjegličku kuću dolaze njene drugarice. Jedna njena drugarica ima bijelu put, plave oči. Ponekad mislim da me krišom gleda, ja se pravim da to ne vidim, jer sam vojnik, odrastao čovjek iako imam samo dvadesetak godina. Opet, sramota je da se djeca zaljubljuju u mlade osobe. Nemam vremena za ljubav, posvetio sam se drugim stvarima. Jedna od njih je rat, ali to sam napisao više puta. Drugarstvo s drugim vojnicima, prijateljima, poznanicima, s rakijom i travom, ali i to sam spomenuo. Moglo bi se reći da se radi o bratskoj ljubavi među mladim muškarcima, ali to je trenutno najmanje bitno.

Brzo zaboravljam Nađinu drugaricu, jer mora se naprijed, treba biti zreo dok rat traje, nemam vremena za usputne stvari kao što je ljubav. Ljubav je sada rezervisana spram apstrakcija poput domovine ili nacije. Iskrena ljubav postoji za potpuno konkretne, realne i opipljive stvari kao što je kuća, ulica ili grad. Mislim na izgubljenu kuću, izgubljenu ulicu i izgubljeni grad. Grad nas je izgubio i sami smo u svemiru. Nije grad kriv, nismo ni mi krivi.

Ne znam o čemu Nađa razmišlja i ne shvatam je ozbiljno. Nađa se druži sa Gretom. Njih dvije su u svom svijetu, jer je Greta odhranila Nađu, pa joj dođe kao druga mati. Greta je starija žena, jako mudra i pametna. Nađa i Greta redaju pasijans i slušaju Radio Rijeku s radioaparata koji je prikopčan na automobilski akumulator. Greta je strastven pušač, voli ispunjavati križaljke ali one ne postoje u ratnom dobu. Unutar radijske kutije pjevaju Andrea Bocelli i Sarah Brightman Time to Say Goodbye.

Greta i Nađa su kao dvije razvlaštene vlastelinke. Greta je, razumije se, grofica a Nađa njena desna ruka. Sada su u izgnanstvu iz svoje grofovije. Niko ih ne zna, lica ljudi na ulici su strana. Niko se ne odnosi s poštovanjem prema njima. Ni njih dvije ne haju šta drugi ljudi u novom gradu misle o njima. Greta i Nađa slušaju vijesti, pamte brojeve granata koje su pale na taj i taj grad. Pamte brojeve mrtvih i ranjenih, jer to svi radimo. To je kao neki neformalni sport, možda jednom bude i olimpijski, u kojem je itekako bitno da nam radijski spiker zabrinutim glasom javlja da je u gradu XY tokom neke neprijateljske ofanzive na samo gradsko jezgro ispaljeno toliko i toliko minobacačkih, haubičkih i topovskih granata. Greta i Nađa znaju raspoznavati haubičke od topovskih granata jer prve lete dosta duže od drugih i tada imaš vremena pronaći zaklon, čemu ih je naučio naš otac. Nekad se u radijskim izvještajima provlače i rakete zemlja-zrak, koje se, ironično, ne koriste za uništavanje aviona nego za razaranje naših gradova. Jer u ratu ništa nije onako kako se u prvi momenat čini da jeste. Rakete zemlja-zrak imaju poetične nazive: Dvina, Neva, Volna. Najljepše ime ima Luna, raketa zemlja-zemlja. Blizu naše kuće je pala jedna raketa pa je detonacija digla nekoliko crepova sa krova. Suhi snijeg je sipio kroz rupu na krovu i padao po betonskim stepenicama po kojim su bile prostrte šarene ponjave. Hladnoća je vertikalno padala u naš dom.

Greta & Nađa sve to pamte. Nađa ide u školu. Greta ostaje kod kuće sa našom materom. Otac i ja smo stalno po ratištima. Radijski sport o pamćenju mrtvih i ranjenih te srušenih gradova se apsolutno proširio u svaku kuću, bilo da je ta kuća domicilna ili izbjeglička. Jasno je da mi, mi kao izbjeglice, nismo mogli svoje kuće donijeti na svojim leđima kao što to puževi mogu, nego su kuće u koje smo se uselili postale ono što smo i mi, bezdomnici s malo stvari i puno ljudskih želja.

Suada, naša mati, centar je oko kojeg kruže sve stvari i sva živa bića u našoj kući. Tu je pored Grete & Nađe i još jedan mali mačak, pas komada jedan, koji je preživio štenećak i pomalo se trese dok hoda, i on se zove Konjić Grbonjić prema liku iz ruske bajke. Otac i ja smo samo fakultativni članovi našeg izbjegličkog portreta, jer smo vrlo rijetko u kući.

Suada se brine za naš civilni život. Odlazi konjskom zapregom do udaljenog sela i tamo sadi krompir svake godine. Nekad žetva bude teška 500 kg nekad 700 kg. To je ono što nam garantuje da nećemo umrijeti od gladi ako slučajno prije toga ne umremo na neki drugi način, a načini umiranja su raznovrsni, i oni su sastavni dio života.

Jednom sam dobio naređenje da lopatom štijačicom uzorem komadić ledine ispred naše kuće. Počeo sam raditi dok me mati nije vidjela kako se, crvenog lica, patim i đonom guram oštricu lopate u tvrdu zemlju. Oduzela mi je lopatu i sve sama uradila. Dobio sam voljno, i mogao sam u grad, a tamo je raja i tamo je alkohol.

Suada je nalazila ne samo hranu nego i odjevne predmete za naše skromne bezdomničke potrebe. Tako sam zadužio frotirni bade mantil na čijem prsnom dijelu je bilo izvezeno slovo H, pa sam mantil zvao Helmutom. Neki dobroćudni Helmut je donirao svoj ogrtač i tako meni omogućio da se pomalo osjećam ljudskim bićem. Ne valja se previše osjećati ljudskim bićem, jer biće se može uzoholiti, može se pohasiti, kako se to kaže lokalnim jezikom. Svašta bi biće onda moglo sebi da umisli. Da poželi ovo ili ono, a niti ovoga niti onoga nema u novom gradu. Ima pod uslovom ako imaš puno novaca. Ipak, čak i uz pomoć novca mnogi užici su nedostižni, i samo nam hrane maštu i daju vjeru u neku bolju budućnost od brojanja granata i pamćenja brojeva mrtvih i ranjenih.

To je glavni sport u našem Okrugu. Još malo pa olimpijski.

Nađa raste i ide u školu. Greta je uvijek ista. Pasijans, radijske vijesti, muzika sa Radio Rijeke su oblici njihovog vremena. Njih dvije imaju i svoju sobu, iako su izgnane iz svoje grofovije i dalje su zadržale neke osobine plemstva. Greta šalje Nađu u istraživanje cijena luksuznih namirnica na crnom tržištu poput narandži, soka i čokolade. Nađa se vraća i referiše informacije Greti, koja prosuđuje šta će biti kupljeno. Nekad Nađa kupi namirnice i Greta napravi kolač. Dešava se to kada Greta dobije novac iz inostranstva, od rođaka iz Slovenije. Njih dvije imaju posebno skladište u ormaru gdje čuvaju svoje dragocjenosti. U radiju pjevaju slijepi Andrea Bocelli i Sarah Brightman Time to Say Goodbye.

Suada se brine za kuću, i za sva živa bića u i okolo kuće. Mali mačak postaje sve veći i veći. U nekom trenutku zaboravljam šta se dešava s mačkom, nestaje, odlazi u tajanstvenu mačiju zemlju, daleko od radijskih izvještaja, daleko od vešnog sapuna kojim peremo kosu, daleko od kade koja stoji na četiri cigle, daleko od hladnih pločica zahoda u kojima često vidim lice iskrivljeno od alkohola i trave, iskrivljeno jer drukčije ni ne može biti. To je ista ona kada u kojoj će mati oprati maskirni prsluk pun skorene krvi, probušen metkom, koji ću potom slavodobitno nositi i hvaliti se otetim ratnim plijenom tokom noćnih alkoholnih šepurenja. Svlačio sam autonomaški leš kao da ću ga poslije toga kupati, uviti u bijelu plahtu i pripremiti za dženazu. Ali leš je ostao na rastopljenoj snježnoj pokorici, na nekoj padini koja je bila prekrivena zakržljalom crnogoricom. Skoro go, oteklih nogu u čarapama koje su virile iz čizama i u gaćama. Ležao je tu nekoliko dana prije nego se neko sjetio da ga zakopamo, pa opet otkopamo da bi ga zamijenili za živežne namirnice. Iz prirode se rađamo i njoj se vraćamo goli kao od majke rođeni.

Nađa ide u školu, i škola kao i rat ima beskrajan rok trajanja. Greta reda pasijans, hrani Konjića Grbonjića, mačkâ koji se nekad vrati iz tajanstvene mačije zemlje jer nas se poželi (barem tako volim misliti), i ptice jer Greta voli sva živa bića.

Suada bere zelje po dolinama i livadama. Ona je sakupljač zelja, u zelju živi željezo, a ono nam treba da bi krv bila crvena. Greta i Nađa možda imaju i plavu krv, jer one imaju svoju sobu, dok nas troje spavamo u dnevnom boravku, i mačak je tu boravio dok se nije odmetnuo u lutalicu. Kad je bio skroz malen vrebao bi kada trepnem u snu da me malo zakači šapicom. Konjić Grbonjić raste i sve manje drhti dok hoda. Prognoze su optimistične za Konjića Grbonjića, možda čak i za kraj rata, ali ne možemo sebi priuštiti tako veliku nadu, jer nismo navikli na takvo izobilje. Zato se ne smijemo rasipati maštanjima i tlapnjama o boljem svijetu koji će jednom doći. Na ovaj svijet smo potpuno naviknuti, kao luđak na luđačku košulju. Iako svi deklarativno stalno govorimo da ćemo izginuti na liniji, duboko u sebi vjerujem da ću preživjeti, ali to ne izgovaram jer ne želim da ureknem svoju sudbinu.

Smirna je moja drugarica. Radi kao konobarica, kruže priče da je prostitutka, što meni ništa ne predstavlja, jer me ne zanimaju glasine čak i ako su istinite. Zanima me ljudsko biće kao ljudsko biće, a Smirna je ljudsko biće kao i ja. Ne podliježem pritisku sredine, niti me zanima mišljenje većine, pouzdam se u ono što mi srce govori. Jedina razlika između mene i nje je to što ona nije izbjeglica. Smirna voli da čita, posudio sam joj Mishimin roman Mornar koji je izneverio more. Vjerovatno mi ga neće nikad ni vratiti, ratno je doba, ko bi sad mislio o vraćanju posuđene knjige. Pamtim zadnju rečenicu iz Mishiminog romana: «Kao što je svakom poznato, slava ima okus gorčine».

Zu ili Zuhra je prijateljica. Znamo se još od prije rata. Kad kažeš: od prije rata, to je isto kao da se sjetiš da si nekad živio u izgubljenom kraljevstvu, u istom onom gdje su i Greta & Nađa bile plemkinje. Zuhra je u onom kraljevstvu od-prije-rata radila u videoteci, dizao sam video kasete kod nje; slušali smo istu muziku, izlazili u isti kraljevski kafić. Jednom mi je Zuhra poslala pivo sa posvetom na liniju. Zuhra je mlada i borbena, ne nedostaje joj optimizma. Slušamo grunge, pijemo pivo i rakiju. Tada smo sretni. Iako smo mladi itekako znamo da nam nešto nedostaje. Neko nam je uzeo nešto i uporno neće to da nam vrati. Mi ne znamo kako se to zove, ni kako to izgleda, ali znamo da je to nešto jako važno za naše mlade živote. I stariji isto tako razmišljaju, i njima je nešto uzeto, ni oni ne znaju šta im je to uzeto, ni kako se to zove, ni kako to izgleda. Kad ti neko uzme nešto takvo onda je kasno za zdrav razum. Znaš samo da ta rupa raste i ne možeš je ni sa čim ispuniti.

Zuhra je neko ko je dovoljno jak da na to ne misli. I mi smo takvi, zato smo i prijatelji. Znamo se iz doba kraljevstva od-prije-rata. Volimo se družiti jer tako imamo osjećaj da se ona rupa u nama i okolo nas smanji barem za koji milimetar.

Azra je takođe jaka, uspravna. Visoka i lijepa na poseban način. Kad sam bio na jednoj pogibeljnoj liniji, dok je naveče pucao grab i bukva od hladnoće, Azra me nazvala telefonom preko brigadne centrale. Jedan klik prekidača na centrali i bili smo u magičnoj sferi gdje ništa nije nemoguće. Ona je u svojoj kući i drži civilnu slušalicu u ruci, ja sam u zemunici i držim maslinastozelenu slušalicu vojnog poljskog telefona. Odmičem uho od slušalice jer se često desi sitni strujni udar koji pecne uho. Na istoj toj liniji, koja se zove Padež,  nosim Azrin tirkizni šal. U njemu je miris njene puti i šum nepoznatih morâ. Sjećanje na sva izgubljena kraljevsta, i na sva ona kraljevstva koja bi nekad mogli ponovo osvojiti.

Najviše joj zavidim jer je njihova kuća nedirnuta. Sve stvari u kući stalno stoje na istim mjestima: fotografije na zidu, televizor, kauč, fotelje, stolovi, vrata, stalaže iznad lavaboa u kupatilu. Nepomičnost je vrlina. Kad te iščupaju iz saksije i nasilno prebace u drugu saksiju sve što želiš je pustiti korijenje i biti nepomičan. Knjige skupljaju prašinu kao da se rat nije desio. Azrina kuća baštini sjećanje na mir koji je nestao. Ona je mir sama po sebi. Kad sjedim i pričam s njenim roditeljima osjećam se kao fantom. Kao da izmišljam ako kažem da smo i mi prije rata imali kuću i stan, da smo imali svoju porodičnu istoriju koju ne možemo dokumentovati jer nemamo fotografije.

Azra radi u kafiću, ja sam konstantno na ratištima. Kad dođem s linije nekad pijem u kafiću gdje ona radi i ništa ne plaćam. Azra je od plate kupila nove patike marke Adibax i mi im se divimo iako već prema imenu patika znamo da su lažne. Svejedno, patike su nove, modernog dizajna, dostojne divljenja. Nekad Azra kupi Milka čokoladu, i svakome po limenku originalne kole, onda nas dvoje bježimo od raje. Sakrijemo se iza drvenih kućica gdje se prodaje švercovana roba široke potrošnje, i halapljivo jedemo i pijemo kolu. Isto tako vodimo i ljubav. Na skrovitim i mračnim mjestima. Azra me održava u životu tako što me voli. Sad imam veći cilj, nešto što je vrijednije od golog života i borbe za opstanak.

Dina je hrabra i jaka mlada žena. Ima dijete koje se zove isto kao i ja. Poznajem je iz viđenja iz doba kraljevstva od-prije-rata. Pošto sam bio mlađi nismo se nikad upoznali, jer u tom kraljevstvu postojale su velike generacijske razlike. Crno-bijelo je to bilo kraljevstvo, osamdesete godine, filmovi sa happy endom, novi val.

Dina je ugostiteljka kao i Azra i Smirna, silom prilika. Sjedimo u avliji Dinine izbjegličke kuće. Pijemo sok iz praška u galonima, jer su čaše izlišne u ratu. Sve čaše su slomljene i sve ruke su krvave. Dok se Azra i ja grčevito ljubimo, isprepletenih tijela kao na skulpturi Laokont sa sinovima, Dinin sin trči prema cesti, želi da zagrli automobil, ipak Dina stiže na vrijeme, i moj mali imenjak je na sigurnom. Nas dvoje smo bili zaduženi da pazimo na dijete, ali poljupci su nas odveli daleko od stvarnosti. Pijemo sokove marke step light iz galona za krastavce, jer smo izgnani iz svojih carevina, i sad možemo biti barbari ako nam se prohtije. Imamo pravo na svakakvo ponašanje, i to nam je stil: biti neotesani i grubi. Svi se borimo, svako na svoj način. Ženski rat je tih i nevidljiv, ali njegov značaj je ogroman, mada mi, muški, na ratištima sebično mislimo da smo najbitniji. Na ratištima ima i žena borkinja i bolničarki. Ne mogu zaboraviti jednu mladu ženu borkinju, u uniformi, hodala je nepokolebljivo sigurno, iako su joj iz jedne potkoljenice, kroz razderanu uniformu, virile niklovane šipke fiksatora.

Greta & Nađa redaju pasijans. Suada upravlja planetama našeg kućnog solarnog sistema. Azra i Dina i Smirna rade u kafićima. Zuhra čeka brata da se vrati s ratišta. Čeka i nas da se vratimo i družimo. Sve nekako raste i ruši se u isti mah kao veliki talas kad se dokopa obale. Neko unutar nas samih reda pasijans, ide u školu, radi kućanske poslove, pere suđe u zadimljenom kafiću, odlazi na ratišta, okopava krompire, neko unutar nas smije se nama i našim životima. Jedna drevna životna snaga je u nama i ne želi da nas napusti. Slijepi Andrea Bocelli i Sarah Brightman pjevaju Time to Say Goodbye.


Berlin, mart 2019.

Priča je napisana specijalno za englesko izdanje knjige «Pod pritiskom» / «Under Pressure» (Istros Books, London, 2019.).


autor fotografije: Yusuf Elsaadi

booke.hr

Na portalu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku, kolumnu i zanimljivosti iz svijeta knjige naši će gosti odgovarati na katkad uvrnuta, neobična i politički nekorektna pitanja. Izbjegavat ćemo standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.