objavljeno uz dopuštenje Frakture
Prolog
Bio je to malen paket umotan u smeđi papir stegnut konopčićem.
Ime primatelja i pošiljatelja bili su ispisani urednim rukopisom.
Gerda ga je odmah prepoznala.
“I nimms net”, rekla je poštaru Udi. Neću ga uzeti.
“Ali za Evu je…”
“Majka sam joj. Znam ja da ga ne želi.”
Udo ju je htio upitati: ali jesi li sigurna? Ona je u njega uperila
svoje prozirne, duguljaste oči i nepomično ga promatrala. On je
šutio. Iz džepića je izvadio kemijsku olovku, a iz kožnate torbe
obrazac. Pružio joj ih je ne pogledavši je više u lice.
“Potpiši ovdje.”
Gerda je potpisala. Zatim je neočekivano nježno upitala:
“Što će se sada dogoditi s tim paketom?”
“Vratit ću ga u poštanski ured i reći da si ga odbila…”
“Da ga je Eva odbila.”
“…a oni će ga poslati natrag.”
Udo je vratio paket u kožnatu torbu. Presavio je obrazac, umetnuo ga među ostale listove. Stavio je kemijsku olovku u džepić
provjerivši je li dobro zatvorena. Spremao se otići. Njegov se trup
već počeo okretati prema ulici, stopala su trebala ubrzo poći za
njim kadli se posljednji put pokolebao.
“Ali gdje je Eva?” upitao je.
“Eva spava.”
Smeđi paket vratio se natrag putem koji je prešao da bi dotamo
došao:
ukupno dvije tisuće sedam stotina devedeset i četiri kilometra
od polaska do povratka.
1919.
Da je Hermanna, Gerdina oca, netko upitao je li upoznao ljubav (ali
to nitko nikada nije učinio, zasigurno ne njegova žena Johanna), on
bi iznova vidio kako mu majka pruža kantu s mlakim mlijekom iz
jutarnje mužnje na pragu sjenika. Uronio bi lice u slatku tekućinu
pa ga podignuo s kremastim brkom nad gornjom usnom, zatim bi
se dao na jednosatno pješačenje koliko mu treba da dođe do škole.
Usnu bi obrisao zapešćem tek pošto bi prešao dobar dio puta, kad
bi mu se sa svog imanja pridružio Sepp Schwingshackl kako bi
zajedno pješačili ili još dalje, kad bi ih sustigao Paul Staggl koji je
bio najsiromašniji u cijeloj školi jer imanje njegova oca nije bilo samo
strmo, nego i okrenuto prema sjeveru, pa zimi nikad nije bilo osunčano. Ili bi se, da je razmišljao o tome (ali nije to nikada učinio, osim
jednom u životu i u sljedećem je trenutku umro), prisjetio ruke
svoje majke, svježe premda hrapave poput starog drva, svijene oko
njegova dječjeg obraza kako bi tom kretnjom izrazila potpuno
prihvaćanje. Ali kad se Gerda rodila, Hermann je ljubav već odavno
izgubio. Možda putem, poput sijena iz svojega sna.
Prvi put usnuo ga je kao dijete, ali nastavio ga je sanjati cijeli
život. Njegova majka na livadu bi rasprostrla veliko bijelo platno,
napunila ga tek pokošenim sijenom pa bi ga zatvorila međusobno
spojivši i svezavši njegova četiri ruba, zatim bi mu ga stavila na
ramena da ga odnese u sjenik. Bio je to golem teret, ali on nije mario,
dala mu ga je majka, bilo je to dobro breme. Teturajući bi ustao
s pokošene livade i kretao se poput kakva čudovišna cvijeta. Majka ga je netremice promatrala plavim očima duguljastog oblika – istim
onim očima kakve je imao Hermann, zatim njegova kći Gerda pa
i njezina kći, Eva, nježnim i strogim očima kao na pojedinim gotičkim portretima svetaca. Ali neki drugi, nevidljivi i bezvremeni
Hermann zaprepašteno bi primijetio da su krajevi zavežljaja loše
povezani, a sijeno se za njim rasipa po tlu: isprva je izlijetalo po
nekoliko stabljika, zatim pune šake. Hermann koji sve vidi i sve zna
ne može upozoriti Hermanna iz sna, a kad bi on došao do sjenika,
svežanj je bio prazan.
U noći kad je prvi put usnuo taj san, u Saint-Germainu je potpisan mirovni sporazum kojim su pobjedničke sile Velikoga rata,
osobito Francuska, u želji da kazne umiruće austrijsko carstvo,
Južni Tirol dodijelile Italiji. Potonjoj je to bilo veliko iznenađenje:
uvijek se govorilo o oslobađanju Trenta i Trsta, ali nikada o Bolzanu
– o Bosenu još i manje. Pa naravno: Južnotirolci su njemački svijet,
bilo im je posve dobro u Austro-Ugarskoj Monarhiji i nema potrebe
da ih itko oslobađa. Pa ipak, Italija je nakon rata koji zasigurno nije
dobila na bojnome polju dobila taj dio Alpa kao neočekivani plijen.
Njegovi su roditelji iste noći umrli jedan za drugim u razmaku
od tri sata, pokosila ih španjolska gripa. Sljedeće jutro Hermann je
dočekao kao siroče poput svoje zemlje, Južnoga Tirola, koji je izgubio svoj Vaterland, Austriju.
Nakon smrti roditelja prvorođeni brat Hans naslijedio je staro
imanje. Posjed je obuhvaćao: kuću u kojoj je Stube** crn od dima;
sjenik pun crva drvaša; livadu toliko strmu da se prilikom košnje
sijena na njoj težina može osloniti na samo jednu nogu po zamahu;
tlo toliko siromašno i okomito da su zemlju nakon što bi se u svakoj
kišnoj sezoni velik dio nje odronio na najnižu točku polja na vrh
vraćali na leđima, u velikim košarama ispletenim od trske. A Hansu
se još i posrećilo.
Tri starije sestre požurile su se udati samo kako bi spavale pod
krovom koji će moći zvati svojim. Hermann, najmlađe dijete, morao
je otići raditi kao Knecht, sluga, na bogatija imanja, ona s toliko
ravnim obroncima da prilikom košnje težinu možeš osloniti na obje
noge; ona na kojima zemlja čak i nakon velikog pljuska mirno stoji
na svome mjestu, ne odvali se nizbrdo. Bilo mu je jedanaest godina.
On nikada nije bio odvojen od majke duže od pola dana i svake
je noći do navršene dvadesete godine od straha i usamljenosti mokrio u krevet. Zimi bi se, na tavanu punom propuha na koji bi gazde
smjestili na spavanje sluge, Knechte poput njega, Hermann probudio
obavijen vlastitim smrznutim urinom kao kakvim pokrivačem.
Kad bi ustao sa slamarice, taj tanki omotač razmrvio bi se uz tiho
pucketanje.
Bio je to zvuk samoće, srama, gubitka, nostalgije.
Kilometar 0.
Jet lag je gori kad putuješ prema istoku, svi to kažu. Kad putuješ
prema njemu, sunce ti se poslije osveti i oduzme ti san. Kao da ja
imam sna na bacanje.
Carlo je došao po mene u münchensku zračnu luku, ali to ne bih
rekla svojoj majci, znam da joj se ne sviđa, nikad joj se nije sviđao.
Možda zato što joj se nije ulagivao kad sam joj ga predstavila, ni
najmanje, bio je samo pristojan. No treba imati na umu da je on
inženjer, netko kome je posao svega se doslovno držati jer bi se
inače mostovi i vijadukti koje gradi srušili. Pomislio bi da bi osvajajući moju majku iskazao manjak poštovanja prema meni. Kako li
je malo toga shvatio o meni. O meni i njoj pak da i ne govorimo.
Predstavila sam joj ga prije deset godina. Otišli smo je posjetiti
preko vikenda za Dušni dan i primila nas je na imanju moje Patin*
Ruthi. Smjestila se u Stube od jelovine kao u kakvoj brošuri Turističke zajednice. Ispod sakoa od kuhane vune s dugmadi od kosti
nosila je čipkanu bluzu, a tirolskije bi od toga izgledala samo
u dindrlici. Možda joj je bilo stalo do toga da se Carlu pokaže u tom
toliko seljačkom, toliko pitoresknom okruženju, gotovo kao da je
dio predstave o svom identitetu. Premda ona zapravo nikada nije
bila seljanka.
Carlo je razgovarao s njom, upitao je za zdravlje, otvorio joj
vrata kad smo izašli. Ali nijednom se nije nasmijao netremice je
gledajući u oči, nijednom nije rekao da mu je, sad kad je vidi, jasno
odakle potječe moja ljepota, a povrh svega, odbio je igrati Watten.
To mu moja majka zbilja nije oprostila. Carlo se ispričao rekavši da
ne zna pravila. Pravila! Stvarno nije ništa shvatio.
Zato joj ga više ne dovodim u posjet: Carlo joj se ne sviđa, ali ne
zato što je oženjen ili zbog troje djece koje ja nikada nisam upoznala, a ni zato što u jedanaest godina koliko smo zajedno nijednom
nije spomenuo mogućnost da se razvede od žene.
Moja majka tome ne pridaje važnost.
Izašla sam na staklena vrata terminala za međunarodne dolaske.
Muškarac od pedesetak godina gurao mi je kolica za prtljagu: Jack
Radcliffe iz Bridgeporta u Connecticutu, proizvođač poljoprivrednih strojeva na privremenom boravku u Münchenu radi nekog sajma
u toj branši. Visok, prosijed, u besprijekornom tamnoplavom odijelu. Ja sam i nakon devet sati leta bila odjevena i našminkana kao da
idem na otvaranje izložbe u New Yorku iz kojeg sam došla: zeleno
odijelo od žerseja Donne Karan, naušnice u obliku suze, balerinke.
Nismo bili loš par. Šteta samo što je Amerikancu pogled bio pomalo
staklast, nos ljubičast: svidjela mu se ponuda pića u kabini. Kad ga
je ugledao kraj mene, Carlo je svoje lijepe tamne oči podignuo prema
nebu pozvavši ga da posvjedoči koliko je strpljenja potrebno da bi
se pazilo na nekoga poput mene.
Kad je pak Amerikanac ugledao Carla, trebalo mu je nekoliko
trenutaka da shvati da je netko došao po mene ili sam ga možda ja
zaboravila informirati o tome. Kako bilo, prestao se smiješiti. Gotovo da je bilo moguće vidjeti kako se sve što je izmaštao o meni
u prisutnosti drugog muškarca topi poput leda u viskiju predugo
držanom u ruci. Pogled mu se još više zacaklio, postao gotovo suzan
dok je uviđao da je taj tako Latino, tako naočit muškarac tu radi
mene. Carlo mu je bez nelagode i nimalo iznenađeno stisnuo ruku,
zahvalio što mi je pomogao s prtljagom, zatim me odveo zakrilivši
me svojim širokim ramenima koja mi se i dalje toliko sviđaju.
Dok sam se udaljavala grleći ga, okrenula sam se. Nabacila sam
ohrabrujući smiješak i mahnula prstima cvrkućući:
“See you later, Jack!”
Dovoljno da izludi kolica za prtljagu.
I doista, Jack Radcliffe iz Bridgeporta u Connecticutu ostao
je u atriju terminala za dolaske, smetenost ga satrla više nego
razočaranje.
“Jadničak…” rekao je Carlo i poljubio mi kosu. Nije to bio prijekor nego zaključak.
“Ali nije, zašto, baš ljubazan gospodin…”
“Evina ljubazna gospoda”, uzdahnuo je on. “Duhovna
kategorija.”
“Dopustio mi je da se odmaram na njegovu ramenu tijekom
cijelog leta.”
“A što je devet sati činio s tvojim slatkim teretom na sebi?”
“Podignuo bi pokrivač kad bi mi pao. Pio je žestice. Govorio
mi o svom nesretnom braku.”
“Ne, evo, ispravna kategorija je: Ljubazna gospoda koja Evi
govore o svojim nesretnim brakovima.”
Stisnuo mi je ramena, ljubazno, muževno, dvojba spada li i on
u tu mrsku kategoriju uopće ga nije okrznula. A u nju zapravo nikako ne spada. Carlo mi o svom braku uopće ne govori i stoga mi
nikada ne dopušta da procijenim koliko je on sretan ili nesretan.
Uostalom, nije da me to zanima.
Dogurao je kolica do svojeg automobila i ukrcao prtljagu. Trodijelni komplet kovčega nježno plave boje upravo kupljen u New
Yorku: kovčeg na kotačiće, ručna putna torba i neseser, da samo
vidite kako ima dobro osmišljene pretince. Mojoj bi se majci svidjeli.
Naime razmišljala sam: ta boja bolje pristaje njoj nego meni, mislim
da ću joj ih odnijeti preksutra na uskršnji ručak. Ostala sam na
pločniku s torbom za laptop prebačenom preko ramena – nju nikada
ne dajem nikome u ruke.
Volim kad muškarac za mene obavlja kakav fizički posao, upotrebljava snagu mišića. Primjerice podiže i stavlja kovčege u prtljažnik.
Poprimio je blag i strpljiv izraz lica, a ja sam uživala u trenutku,
odvratila pogled s Carla: da ne bi pomislio da ga požurujem. Pločnikom je u mojemu smjeru hodao neki muškarac koji se uputio
prema taksijima. Nešto mlađi od mene, u čelično sivom prugastom
odijelu od ljetne vune, s malim ručnim kovčegom za poslovna putovanja. Nijemac, ali ne Bavarac, prije sjevernjak: možda iz Hamburga, ili Hannovera. Kad sam susrela njegov pogled, raširile su mu
se zjenice i poprimio je izraz koji poprimaju muškarci kad ih pogledam u oči, onu karakterističnu mješavinu grabežljivosti i čežnje.
Od žudnje postaju besramni, ali i ranjivi, a u mene pohranjuju tajnu;
hoću reći, njihova mama nikada nije vidjela taj njihov pogled, ili se
barem nadam da je tako.
Carlo je muklim udarcem zatvorio prtljažnik i otišao sjesti za
upravljač. Ja sam otvorila suvozačka vrata, a dok sam sjedala prebacujući nogu preko noge, podignula sam pogled prema tom muškarcu iz Hamburga ili možda iz Hannovera koji je tad prolazio kraj
mene. Nisam mu se nasmiješila, ali sam lagano stisnula oči kako to
čine trinaestogodišnji fotomodeli kako bi im pogled bio prodorniji.
Zatim sam zalupila vratima, a Carlo je upalio auto.
Ja nisam lijepa. Privlačna, ali ništa posebno. A plavokosih žena viših
od prosjeka ima mnogo.
Više nisam ni mlada. Mnogo je djevojaka kojima bih mogla biti
majka, svježijih tijela, glađih lica, poželjnije nevinosti. Pa ipak,
muškarci me i dalje gledaju. Crte lica preuzela sam od majke, ali
u približnoj varijanti. Njezine ruske plemenitaške jagodične kosti
na mene su prešle u rustičnijem obliku. Njezine usne elegantno su
iscrtane, moje imaju nešto što podsjeća na imanje, na upravo pomuzeno mlijeko, na maslac. I ja poput nje imam vitke noge, jedre
grudi, sjevernoeuropski stas, ali naše se držanje ne da usporediti.
Gerda Huber cijeli se život znojila nad štednjakom i daskom za
rezanje, ja nosim Armanija i organiziram mondena događanja, pa
ipak, ona djeluje kao kraljica među nama dvjema.
Münchensku zračnu luku od moje kuće dijele tri sata automobilom
i dvije granice. Kad sam bila mlada, ta dvostruka granica u blizini
našega kraja bila mi je uzbudljiva. Imala sam osjećaj da je nadomak
širokome svijetu, drugoj strani, nepoznatom. U to je vrijeme Schengen još bio samo gradić u Luksemburgu za koji nitko nije čuo,
a europske granice obilježavale su prave bijelo-crvene rampe, muškarci u odorama koji su djelovali kao da se ne šale i mogli bi ti
uskratiti prolaz, pa čak i uhititi te. Brennerski prijelaz je k tome
kao granica bio dojmljiv: mračan, opresivan, sa sumornim željezničkim kolodvorom kao u špijunskome filmu. Sad više nema
ondašnjeg uzbuđenja: pri prolasku kroz uska vrata koja iz Sjeverne
Europe vode u Italiju ne provjeravaju ni naljepnicu tehničkog
pregleda.
Ili zapravo, gotovo ne provjeravaju. Nakon Sterzinga/Vipitena,
nešto prije Franzensfestea/Fortezze, Carlo se zaustavio na Autobahnraststätte/odmorištu pa smo pojeli belegtes Brötchen/sendvič.
Zatim smo napustili Autobahn/autocestu i platili na Mautstelle/naplatnoj kućici. U njegovu Volvu koji je srećom švedski, pa se stoga
ne prevodi ni na njemački ni na talijanski. Dobro došli u Südtirol/
Alto Adige, kraljevstvo dvojezičnosti.
Prolazimo brojne izlaze sve dok nakon silaska s autoceste ne
uđemo u prostranu i svjetlom okupanu dolinu, gostoljubivu čak
i sad kad su padine okrenute suncu postale blatne nakon što je snijeg
prvi put okopnio, a još bijeli planinski pašnjaci zaprljani su smeđim
mrljama. Obronke koji nas okružuju prekrivaju ariši, jele i breze,
guste šume koje pak ne prijete ljudskim djelatnostima u dnu doline;
štoviše, svojom neprohodnom prirodom gotovo kao da uokviruju
civilizaciju rada – imanja s prostranim livadama, mostove nad još
nabujalom rijekom, crkve sa zvonicima u obliku lu“ka. To je dolina
u kojoj sam rođena.
Carlo me dopratio kući. Vodili smo ljubav na uobičajen način, uobičajenim kretnjama. Jedanaest godina skrivanja ima tu prednost:
seks se pridržava postojanih i umirujućih itinerara kao u braku, ali
ne postaje predvidiv zahtjev ili obveza. Točno mješavina navike
i neizvjesnosti koja mi dolikuje. Nakon toga se dvije okomite linije
koje Carlo ima među obrvama uvijek malo izduže, prihvaćaju manje
sjene. Prvi sam to put primijetila prije jedanaest godina, na istom
ovom krevetu i otad se to događa svaki put. Eto, razmišljam, to je
utjecaj koji vršim na njega: ja mu poravnavam čelo, njegovo sam
osobno sredstvo protiv bora. Ta me misao umiruje jer što bude više
stario, to će mu biti potrebnije.
Ostali smo zagrljeni među lanenim plahtama. Bijelim: ne podnosim boje oko svojega sna, ionako je već tako rijedak. Carlo se
okrenuo na bok i obavio me odostraga. Pomirisao mi je kosu.
“Ti. Previše putuješ”, rekao je.
Nasmiješila sam se. Kad tako govori, shvatim koliko mu je stalo.
Zazvonio je telefon. Carlo me stisnuo. Ne idi, govorile su njegove
ruke. Nisam otišla, uključila se sekretarica telefonske kompanije.
“Dobili ste pretinac govorne pošte broja nula, četiri, sedam…”
Neki mlađahan i uzbuđen glas sa snažnim rimskim naglaskom
rekao je:
“Evo, sad će, slušaj…”
Sekretarica je nepokolebljivo nastavila, ovog puta na njemačkom:
“Hier spricht der Anrufbeantworter der Nummer Null Vier Sieben
Vier…”
“Pa što je to, njemački?” rekao je drugi glas. Pomalo kreštav,
kolebljiv između visokih i niskih tonova: može mu biti četrnaest,
najviše petnaest godina. Ili manje.
“Ej, pa koliko to traje?”
“…Hinterlassen Sie bitte eine Nachricht nach dem Signal.”
Dva se dečka sad cerekaju, a onaj prvi stao se derati u slušalicu:
“Švabe, Švabe…!”
“Aktùn, kartofen, kapùt…!” pridružio se drugi, ali nije uspio dovršiti od smijeha. Moja leđa ostala su priljubljena za Carlov trbuh,
njegove ruke oko mojih grudi. Ostali smo ih nepomično slušati.
“Vratite se u Njemačku!” zaderao se prvi, zatim su poklopili.
“Opet!” rekla sam. “Još im nije dojadilo?”
U svim televizijskim serijama koje moja majka gleda svakog dana
nakon ručka ima ta scena. Oženjen muškarac veže kravatu dok stoji
kraj ljubavničina kreveta, ljubi je u čelo i odlazi; ona polugola
s razbacanog ležaja žalosno gleda u vrata koja su se zatvorila za
njim. Vrlo često zagrli si noge i položi bradu na koljena, uvijek
sramežljivo pokrivena plahtom. Eto: s Carlom se to u jedanaest
godina nijednom nije dogodilo. Prije nego što me pozdravi, čak
i kad mu se žuri, uvijek si priušti nešto vremena koje će umjesto
u krevetu provesti na kauču ili u kuhinji ili na balkonu, ukratko, na
mjestu različitom od mjesta za užitak, kako bi i meni omogućio da
se ponovno odjenem ili barem ogrnem kućnom haljinom. Kako
bismo popili kavu, prozborili koju riječ, smijali se zajedno. Meni
se čini da to nije mala stvar.
Ovog mi je puta prije odlaska pomogao raspremiti kovčege.
Zajedno smo i prelistali kataloge izložbi koje sam razgledala u New
Yorku. Gerhard Richter u MOMA-i. Mladi korejski umjetnik
u nekoj galeriji u Chelseaju: dvadeset i dvije su mu, a već prodaje
svoje slike milijarderima s East Sidea. Izložba o drvorezbarstvu
naroda Dogon. Vidjela sam nemali broj afričkih kipića u domovima
svojih mušterija, često obiteljskim palačama obnovljenim uz majstorske intervencije u staklu i čeliku: južnotirolski bogataši vole
etničku umjetnost, zahvaljujući njoj osjećaju se kao kozmopoliti.
Prije odlaska Carlo mi veli: “Ako želiš, nakon Uskrsnog ponedjeljka ostajem unutra.”
“To bi bilo lijepo”, odgovaram.
Pazite: nismo iz čista mira odlučili začeti dijete. Samo kaže da
će nakon blagdana iz Bolzana u kojem živi doći k meni, u moju
dolinu i ostati tu. Stanovnici Alto Adigea, pa makar i venetsko-kalabreškog podrijetla poput njega, prevode na talijanski mnoge izraze iz našeg njemačkog dijalekta. Dolazi se unutra, inni, kad se ide
u doline koje se nižu prema aussi, van, prema nizini i širokome
svijetu.
Prošlog sam ljeta primjerice bila u Positanu. Carlo me nazvao.
Njegova žena i djeca otputovali su i on je bio slobodan odletjeti iz
Bolzana.
“Večeras ću van”, rekao mi je izjavivši da će mi se pridružiti, ne
da će upotrijebiti kontracepcijsku metodu koja je Crkvi po volji.
I sada me Carlo ljubi (ne u čelo!), zatim se vraća kući. Svojoj kući.
Naravno, s vremena na vrijeme postave mi to pitanje. Uvijek
postoji netko, bolje rečeno neka koja se smatra pozvanom dati mi
do znanja da me žali. “Ali kako možeš izdržati tolike godine s oženjenim muškarcem?” pitaju. Mnoge, gotovo sve dodaju: “Ja nikada
ne bih mogla.”
Svaki put potrebno mi je nekoliko trenutaka da se sjetim da ima
ljudi kojima se moja situacija doima neizdržljivom. Žalosnom, ako
ne i očajničkom. Ulli me to pak nikada ne bi pitao. On je znao:
svjesno mogu prihvatiti da sam vezana samo za jednu osobu. Jedinu
kojoj mogu pripadati i pritom nemati osjećaj da tonem u gusto
blato, u nepoznatu mi močvaru. Jedinu koju bih u slučaju potrebe
mogla dvoriti i brinuti se o njoj i pritom se ne osjećati kao u zatvoru.
A to nije muškarac.
Nešto prije večere Zhou je navratila da me pozdravi. Deset joj je
godina, ima dvije kikice s kojih vise malene plastične crvene jagode,
kutnjak koji se klima. Bademaste oči poput Kineskinje što doista
i jest. Veoma je dobra u školi. Omiljeni predmet: zemljopis.
“Videla sam vežgano svetlo i kapila da si tornala.”
Ne viđam je već nekoliko tjedana, pa se gledajući je u lice dok
govori osjećam jednako smeteno kao prvi put. Kao da gledam film
Brucea Leea koji je sinkronizirao planinarski ansambl.
Gospodin Song, njezin otac, bio je vlasnik tvornice cipela u
Shandongu u istočnoj Kini. Krajem osamdesetih prodao ju je nekom partijskom dužnosniku. Ukupna dobit od prodaje cijele tvornice, uključujući hangare, strojeve i robu već spremnu za otpremu:
dvije važeće putovnice da može napustiti domovinu, jedna za njega
i jedna za njegovu ženu. Kao uspomenu na Kinu i na svoju obitelj,
nekada vrlo istaknutu u toj pokrajini, uspio je ponijeti samo kutiju
od ukrašena drva koja je sadržavala alat za uzgoj zrikavaca za borbe,
tipičnu djelatnost u Shandongu u kojoj je njegov otac bio stručnjak.
Nakon nekoliko mjeseci supružnici Song došli su u Italiju, prvo
u Trst, zatim u Padovu gdje se rodilo njihovo troje djece, a naposljetku u Alto Adige. Tu je gospodin Song prebivao kad su prilikom
popisa stanovništva 2001. od njega zatražili da zaokruži jednu od
triju mogućnosti: Talijan, Nijemac, Ladin. Nije bila dopuštena nikakva treća mogućnost, u Alto Adigeu priznate su samo te tri nacionalnosti. Da bi imao pravo na blagodati te autonomne regije,
bilo je potrebno ispuniti i potpisati izjavu o pripadnosti jednoj od
tih jezičnih skupina. U zaglavlju obrasca na njemačkom stajalo je:
Sprachgruppenzugehörigkeitserklärung.
Kako mi je on sam ispričao, gospodin Song dugo je gledao u tu
riječ. Trideset i šest slova. Jedanaest slogova.
Premda poliglot (talijanski, engleski, mandarinski, a tada već
i pomalo njemačkog), njegov je materinji jezik shandongski dijalekt:
tonski jezik te povrh svega jednosložan. Prvi, a možda i jedini put
u životu zanemario je pragmatičan aspekt tog pitanja i reagirao
instinktivno: nikada se ne bi mogao izjasniti kao govornik jezika u
kojem se od trideset i šest slova i jedanaest slogova može tvoriti
samo jedna riječ. Razmotrio je mogućnost da zaokruži “Ladin”:
o tom pomalo marginalnom narodu malo je znao, ali u njemu je
budio stanovitu naklonost. No nije se namjeravao preseliti ni
u dolinu Gardena ni u dolinu Badia, jedina mjesta u kojima bi to
donijelo očitu prednost.
Kao i njezini roditelji i starija braća, Zhou je sada dakle talijanske
nacionalnosti sa svim pravima i obvezama koje iz toga proizlaze.
Sa svojim naglaskom karakterističnim za krčme na sjeveroistoku
zemlje pravi mi društvo dok dovršavam raspremati kovčege. Odlazi
u vrijeme večere.
Na polici za knjige držim dva okvira od svijetloga drva s dvije
fotografije. Na jednoj je dječak s predugim trepavicama kao u srndaća i smiješkom koji nudi ispriku: Ulli. Druga je crno-bijela, pomalo požutjela. Desetogodišnja djevojčica nalazi se između dvaju
nešto starijih dječaka – bratića ili još daljih rođaka, nisam sigurna.
Na nekom su osunčanom planinskom pašnjaku, u blagom protusvjetlu. Čuvaju krave koje preživaju iza njih. Djevojčica ima prekratku, već sigurno rabljenu haljinu koja joj otkriva noge umrljane
blatom. Među nožnim prstima viri joj nekoliko vlati trave i ivančica.
Osobu za okidačem gleda ravno u oči. Jedina to čini: druga dva
dječaka gledaju u nju, ispod oka, iznenađeno, u očima im strah
i divljenje kao da je pred njima kakvo čudo prirode.
Moja majka kad je bila mala.
Besmisleno je pokušati zaspati nakon što sam preskočila šest vremenskih zona k tome u pogrešnom smjeru. Probdjela sam noć
pospremajući stan. Sad otvaram prozor.
Premda je travanj, u gluho doba noći zrak još miriše na snijeg.
Ali ariši se već počinju buditi, smola već nadire iz mračnih dubina
debala, a njezino eterično ulje počinje se širiti zrakom. Udišem
duboko. U besanim noćima poput ove prisjećam se kakva je sreća
živjeti u mjestu koje lijepo miriše. Plavkaste zvijezde trepere, obećavaju da će sutrašnji dan biti lijep, ali i dalje hladan.
Na planini pred balkonom svjetla snježnih ratraka idu gore-dolje
kao svake noći, mali poslušni svemirski brodovi što se kreću jedan
za drugim. S napredovanjem proljeća održavanje snijegom prekrivenih staza za skijaše u posezoni postaje sve nezahvalniji posao:
snijeg se brže topi, a pada ga sve manje. Dok promatram ta svjetla
koja se uspinju i spuštaju, mnogo je toga na što ne mislim: na toplinu
u Marleneinoj kabini, tom tijekom studenih zimskih noći dobro
ugrijanom ratraku ženskog imena; na glazbene bitke između mene
i Ullija, moje Eurythmicse protiv njegovih Simply Reda koji su
treštali na sav glas iz radija što ga je sam montirao u kabinu; na
apsurdne zebraste presvlake kojima je prekrio sjedala, kao da je
Marlene teksaški kamion, a ta skijaška staza ravna cesta u Dolini
spomenika. Ne, ne mislim na to. Barem ne svake noći.
Gore na vrhu, na čistome zraku na dvije tisuće metara, točno
ispod Orionovog pojasa, sjaje uvijek upaljeni reflektori Tvornice,
nesmiljeni poput reflektora kakva zatvora. Dugo ih gledam. Eto
još jedne misli koja me nije ni okrznula: Tvornica je jednog dana
mogla biti moja, ali to se nikada neće dogoditi.
Još jednom udahnem pa zatvorim prozor.
Prvu kavu pijuckam dok još nije svanulo. Ne kako bih se razbudila, još mi se ne spava, štoviše, nisam ni umorna, ali što bih drugo
trebala piti u šest ujutro? Već sam protratila noć, govorim si, bolje
da više i ne pokušavam zaspati. Večeras ću ići rano u krevet i sutra
ću doći k majci odmorna. Ili se barem nadam. Znam da se već tri
dana priprema za uskršnji ručak s Ruthi i ostalim rođakinjama.
Schlutza, Tirtlan, Mohnstrudl, Strauchln. Zatim Topfentaschen, rolada i rakija s brusnicama od prošloga ljeta. Htjela bih ispuniti
svoju obvezu i ponijeti se s dužnim poštovanjem prema poslasticama koje pripremaju, ali ne budem li odspavala, neću imati teka.
Planina je još crna nasuprot bjeličastom nebu dok se na istoku
ističe usamljen oblačak žarkocrvene, gotovo narančaste boje. Ratraci sad već spavaju u hangarima iskopanim u stijenama. Tvornica
je i dalje osvijetljena, ali neće još dugo. Za dva sata čelični kablovi
razapeti između stupova počet će prevoziti tisuću, deset tisuća,
stotinu milijardi skijaša u sekundi potrebnih našoj dolini kako bi
održavala svoje izobilje. Meni prvoj: bez Tvornice ništa od turista,
bez turista ništa od hotela, bez hotela ništa od blagostanja, bez
blagostanja ništa od događanja koja treba organizirati. Što za mene
znači ništa od putovanja, ništa od Pradinih cipela, ništa od otvorenja izložbi mladih nada azijske umjetnosti u Chelseaju, ništa od
putovanja u Indoneziju ili Yucatán. Pa čak ni ništa od Jacka Radcliffea iz Bridgeporta u Connecticutu smetena zacakljena pogleda
i njegovih propalih erotskih snova.
Blažena Tvornica koja za sve nas proizvodi zadovoljne skijaše.
Pijuckam kavu obavijena pokrivačem koji mi je poklonila majka:
sklepan je od pletenih kvadrata preostalih od mojih dječjih džempera. Boje su mu nemarno izabrane, neskladne. Tragovi vremena
kad je mnogo bilo već i imati što odjenuti, zbilja se nije mislilo na
estetiku: boja modrog lodena, crvene jabuke, mišje siva, šumska
zelena. U oči udara narančasti kvadrat (dobro od koje je on majice?).
Taj pokrivač nema nikakve veze s mojim otmjenim stanom koji je
sav u tonovima boje limete i akvamarina i hrapav je poput bodljikave
žice, ta vuna kao da i nije grebenana. Još se sjećam kako su me ti
grubi džemperi bockali po rukama. Kako li sam to mogla podnositi?
Nije slučajnost što su moji džemperi danas samo od kašmira
i mohera.
Zvoni telefon.
U tišini zore od tog se piskavog zvuka lecnem i umalo prolijem
kavu. Idem se javiti, ali zaustavljam se. Tko me može zvati u ovo
doba? Vjerojatno je netko pogriješio. Puštam da se uključi
sekretarica.
“Dobili ste pretinac… / Hier spricht der Anrufbeantworter…”
Puštam da gospođica telefonska kompanija/Fräulein Telekom
dovrši svoj elaborat posvećen dvojezičnosti i slušam.
Duga tišina. No osjeća se nečija prisutnost s druge strane žice.
Slijedi nešto glasniji slabašan zvuk udisaja. Nemoguće, zar zafrkavaju i u ovo doba? Čak i prije škole? Vjerojatno kipim od adrenalina
zato što cijelu noć nisam oka sklopila ili zbog jet laga. Naglo podižem slušalicu:
“Prestanite! Dodijali ste mi!”
“Eva… ti si?”
Muški glas. Nije mlad. Umoran je ili bolestan. Možda oboje.
Zabezeknuta sam.
“Tko je to?”
Stanka.
“Žiškice… Mogu li te još tako zvati?”
Uprla sam pogled u narančasti kvadrat, tu šaku u oko na pokrivaču. Zbilja moram upitati majku od koje je to majice. Možda to
nije bio moj džemper, nego Ruthiin.
“To je neka šala…” šapućem.
“Nije. Ja sam, Vito.”
Podižem pogled. Sunce je izašlo. Zlaćano svjetlo zapljusnulo je
moj ćilim.
Jao si ga kćerima očeva bez ljubavi: njihova je sudbina nevoljenih.
Moja majka Gerda samo je jednom u životu bila sigurna u ljubav
nekog muškarca, a ja u očinsku ljubav. Svi ostali prošli su poput
ljetnog pljuska: cipele su nam poprskali blatom, ali nisu natopili
livade. S Vitom je bilo ozbiljno. Njegova je prisutnost i za nju i za
mene bila poput lipanjske kiše, voda od koje raste sijeno, bujaju
izvori. No svejedno nas nakon toga nije poštedjela suše zauvijek.
Neće još dugo poživjeti, rekao mi je Vito umornim glasom.
Kao i: “Htio bih te ponovno vidjeti.”
Nakon nekoliko sati već sam na putu. Idem na jug, idem k njemu.
