16/04/2024
Pretraga
Franka Blažić. Kratka priča

Franka Blažić. Kratka priča

Koliko ti treba da shvatiš

Ingrid najviše voli stvarati u ranim jutarnjim satima, kada su joj misli još lake i neprianjajuće, poput Dalíjevih letećih mačaka.

I tog je dana od svitanja bila u ateljeu. Teške kapi klizile su prozorskim staklom, bacajući žive sjenke na oslikano platno. Slika je bila završena, ali Ingrid je mučila sumnja da nešto nedostaje, ili da je pak učinila previše. 

Zagleda se u mračne oblake rastopljene nad šumovitim brijegom. Sviđalo joj se, ako ništa, što je uspjela stvoriti dojam tjeskobe naspram smirenosti koje u njoj inače izazivaju nagovještaji oluje. No tijekom nedavnih ljetnih oluja, od kojih je jedna uzela i drvo smokve iz njezina vrta, često bi osjetila i čisti strah; onakav kakav dubinski remeti uobičajeni osjećaj za stvarnost.

Na njenoj slici doduše još ništa nije bilo slomljeno, niti razbijeno, iščupano, ubijeno… Sve je samo iščekivalo.

Tresak vrata prene je iz razmišljanja.

Dao si je vremena za zagrljaj pozdrava, a značajno više za proučavanje slike. Ingrid je promotri zajedno s njim, nastojeći se praviti da je prvi put vidi. Svaku krošnju i povijenu vlat trave, crnilo neba, četiri suncokreta u polju i plavi rubac koji se zakačen za drvenu ogradu otima vjetru. 

Zamišljeno je kimao glavom. A onda, kratko i postojano, dobro je

„Dobro?“ 

„Dobro“, ponovi on. „Lijepo, i malo zastrašujuće, ali na dobar način. Moćno i… apokaliptično?“

„To me pitaš ili iznosiš mišljenje?”

„Sviđa mi se, u redu? I baš je ti.”

Ingrid vrati pogled platnu. „Dakle, tom linijom zaključaka…”

„Možeš li prihvatiti, bez da…” 

Upitnim je očima iz njega iziskivala završetak, kao žene s Ticijanovih slika, ali on je samo slegnuo ramenima i približio joj prste leđima. 

„Sjećaš se one tvoje ideje za kratku priču? O umjetniku čije se slike same mijenjaju i odražavaju njegovo unutarnje stanje? Kako si je ono htjela nazvati, koliko ti treba da shvatiš?

Ingrid kimne. 

„Počeo sam je jutros malo razrađivati. Ideja je dobra, nisam siguran je li baš skroz neviđena, ali nije važno, mislim da bi moglo nešto interesantno iz toga izaći.”

„Da. I ja mislim da bi moglo.”

„Trebat će mi tvoja pomoć oko slikarskih detalja. Ali tek kad završiš svoje”, dlan mu klizne niz leđa. „Kad ti se glava oslobodi.”

I idućeg je jutra ispijala čaj od metvice u ateljeu, napola motreći prodiruće zlato na obzoru a napola crnilo oluje na platnu. A onda primijeti da nešto nije kako treba. Sjedila je pred slikom već gotovo sat vremena, ali tek je sada shvatila da iz polja izrastaju samo tri suncokreta. Obuzeta užasom, ustane se sa stolca i odjuri u spavaću sobu.

„Moraš ovo vidjeti. Odmah.“

Pospano je motrio sliku.

„Sigurna si da ih je bilo četiri?“

„Bilo ih je četiri. Četiri suncokreta. Četiri.”

„Ha. Pa, ne znam što bih rekao.“

„Bilo što, jer ovo je kompletno bizarno, i frustrirajuće, i…“ 

„Možda si zaboravila da si maknula jedan cvijet?“ 

Ostatak vikenda Ingrid se nije vraćala u atelje. Iako bi često poželjela popiti nešto u Hopperovom baru, uglavnom je provodila vrijeme u knjigama i vijestima, izuzev jednog kratkog odlaska u kvartovsku trgovinu. Dok je prodavač ukucavao proizvode, pogled joj je i tad bio prikovan za mali televizijski ekran na kojem su se vrtjele vijesti. Propustila je početak, pa nije bilo riječi o novim žrtvama; ni onim ratnim ni onim klimatskim. 

Svejedno je iza sebe čula dio povezanog razgovora. 

Gadno opet najavljuju, da, treba se paziti, e, treba, iako stalno nas plaše, čemu to, sjećam se jednog vrelog ljeta u Italiji, tad nas nitko nije plašio, ne, time nije, propaganda, dizanje panike, politički poeni, strašno, što kuhaš danas?

„Keš, ili?“

Ingrid spusti pogled na mladog prodavača. „Kartica.“

Prisloni je na uređaj, kad on potiho nadoda: „Pazite se večeras.“

„Također”, uzvrati mu zahvalno i malko iznenađeno. 

Tek je u zoru ponovno sišla u atelje. Isprva je samo gledala kroz prozor, u ožiljke koje je sinoćnja oluja ostavila ulici i vrtu. Naposljetku se okrene platnu, a pažnju joj smjesta privuče svijetla mrlja pri vrhu slike. Rub crnog oblaka potpuno je izblijedio, raspao se, kao da se kroz njega sprema proviriti plavo nebo. 

To nije moguće. To ne bi trebalo biti moguće…

Njemu je pak u prvi mah lice ostalo nepromijenjeno.

„Nije bilo ovako?”

„Ne, to ti pokušavam reći! Tu je isto bio oblak.” 

Ingrid se činilo da bi joj se sljedeće riječi mogle pretvoriti u stihiju bijesa, a lice uviti u Munchovog junaka. 

„U svakom slučaju, mora postojati logično objašnjenje za sve ovo, Inge.“

„Naravno da mora, ali ja ga trenutačno nemam.“

„Slažem se da je bizarno. Iako, moram priznati da čak i nije loše ovako. Nekako je… ugodnije?“

Ostatak je jutra provela slušajući glazbu i nadvikivanje ptica izvana, zamišljajući se na krevetu Fride Kahlo, a zapala je i u krhak ali živopisan san. Sanjala je kako uništava sliku nožem, para ju dio po dio, a iz platna se izlijeva krv i pljušti joj po licu i košulji, probija joj se kroz kožu i ulazi u krvotok. Trgne se iz sna kad se svjetlo u ateljeu već izmjenjivalo u popodnevno. Približi se platnu, podigne kist, pa stane. 

Novonastali tračak vedrine doista je ugođaj činio zanimljivijim. Možda je upravo taj kontrast mirnoće i razornosti nedostajao da se slika ostvari do kraja? Ali treći bi vrh trokuta trebao tvoriti čovjek promatrač, stoga bi se trebao osjećati uznemireno, krivo, nelagodno… Ili je sve to jedna neviđena glupost i zapravo je napravila lošu kopiju Alberta Bierstadta, iako je oduvijek potajice htjela biti uspoređena s Henrijem Rousseauom, i ljudi će  komentirati kako je pretenciozni milenijalac bez vizije. Neki će joj to reći i u lice. 

Možda da sliku poprska crvenom bojom? U snu je izgledalo prilično efektno. I još da kaže da je to prava krv, ali ne, tako će samo postati militantni pretenciozni milenijalac bez vizije. 

I dalje zureći u suncokrete, presušenih misli, Ingrid je stekla dojam da četvrtog suncokreta nije nikada niti bilo.

Zagasita svjetlost se u međuvremenu povukla iz ateljea, a vanjsko nebo nalikovalo je onome na platnu. Možda će ovo biti samo bezazlena kiša, pomisli, ne sjećajući se da su najavili još jedno nevrijeme. Osim toga, nije on lud kad joj kaže da previše brine. Ipak je ovdje, u sigurnoj ljusci svog ateljea, odvojena od svake opasnosti na koju upozorava svojim radovima.

Ponovno odmjeri sliku. Ogradu, tri suncokreta, raspuknute oblake i brijeg. Ali površina brijega je bila drukčija, shvati; sada je zjapio ogoljen. Svako deblo, svaka krošnja, nestali su.

Ovoga ga puta nije pozvala i pitala za mišljenje. Umjesto toga, izišla je na praznu ulicu, u papučama i ogrtaču, i pružila pogled niz koštunjavi drvored kojemu je vrućina ranije tog mjeseca sasušila svo lišće. 

Podigne glavu i osjeti kapi na obrazima, hladne naspram toplini suza, a onda i vjetar koji ih pomiješa u jedno. Nasmiješi se, u nekoj oslobađajućoj prisebnosti, uz poriv da kistom ovjekovječi baš taj trenutak. Ali neće, nikada neće. Prenijet će nešto drugo, poručit će što treba – jedino što preostaje – i s tim je bila začuđujuće u redu. 

Stajala je tako još neko vrijeme, dok je njena slika mirovala u ateljeu, u iščekivanju vlastite kiše čiji će jedini svjedoci biti četiri žuta suncokreta u zamračenom polju. 

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt