04/12/2021
Pretraga
Gabrijel Barišić, Lula mira

Gabrijel Barišić, Lula mira

 Moj predak Gorgija išao je motociklom na benzin. Ja sjedoh na moderan bajk. Suputnik mi bješe vrtni patuljak. Pravilo ovdje bilo je ako imaš oružje, držiš ga da se zna. Imali smo još, ali, uglavnom, vidljivi najnoviji tip tasera bio je dovoljan da nas ne zajebavaju dok jedemo i pijemo. U sjevernjačkim šumama ima svačega. Stvari starijih od čovjeka i stvari koje je čovjek donio. Osim Gorgijina puta, kako bih okusio njegove klizave sofizme, bilo je tu i drugih razloga. Tražio sam Gorgiju – u samome sebi. Putovao sam van kako bih ga pronašao unutra. Malina me je sama nenametljivo progurala kroz vrata. Nikada ne bi dopustila da povedem dijete na tako opasno putovanje i zato sam imao mjesto za Davida. Nitko ne bi rekao da je robot. Izgledao je kao pravi gnom. Uobičajen, domaći gnom Revolucijinog sjevera.

***

 Kao da sam tim više kasnio što sam se više žurio pa smo stigli u sumrak u hotel na Snježnom vrhu. Dok sam u tanjuru vrtio špagete, naglo se upale sva svjetla. „U okružju smo!“, proširi se glas među gostima i dignusmo energetsko polje oko građevine. „Ovo se nije nikada dogodilo!“, govorili su.

– Ima li Čuvara ovdje? – upita vlasnikov zastupnik, recepcionar.

– Ja sam! – javi se neugledni starac za šankom. Znali smo da se ispod nalazi tko zna kakvo, vjerojatno zastrašujuće, biće. – Idem pitati – reče. Izašao je i gotovo istog trenutka se vratio.

– Žele nekakvog Gorgiju – reče.

 – Evo i ja ga tek tražim – nevoljko odgovorih.

– Pohitaj onda van – reče postarija okrugla gospođa.

– A biste li vi? – upitah ju.

– Naravno da bih! – otrese se.

– …spasili sebe… – dodah. Ona se naljuti.

– Da vidimo… – reče recepcionar. Htio je stvar staviti na glasanje. – Ne možemo biti vaš talac.

 Tada se vani sjuri Limeni s oskudnim naoružanjem, ali među ružne, a nevješte vojnike mraka. Dojurio je ravno u hotel, šireći među njima strah, užas i smrt. Limeni je bio rashodovani android gladijator izgorene kože, bačen uz rub šume i samonadograđen skitnjom.

Čuvar i mi se uključismo. Znoj je lio po nama dok smo sijali smrt… , a propadanje zahvaćalo njihova mrtva tijela kako je dolazila zora.

***

 Stara gospođa, koja se usput zvala Katica, vagala je želi li odmah otići ili prvo natjerati većinu da me odstrane. Začudo, nije se odlučila ni za jedno od toga. Na kraju je hotel napustila samo nekolicina. Svi ostali kao da su imali nekakve tajne razloge riskirajući mračnu smrt.

– Dečki… – Čuvar povede nas dvojicu i Limenog na stranu. – Mislite li da će se ovo ponoviti? Još jednom bi možda izdržali, ali…

– OK, onda samo jedno noćenje još… – rekoh.

– Vidjevši ekipu vani, teško da će vam i to dopustiti… – reče pa ode obavijestiti ostale. Nije ni sumnjao koliko je u krivu.

 Svi su se krenuli upoznavati za doručkom, ali isto tako, izbjegavali su pitanja i odgovore zašto u doba sveprisutnih letjelica ostaju ovdje kao da smo zameteni.

 Pa, hajdemo se uključiti u igru, koja je naprosto prijetila i započeh svoju privatnu istragu pored one koju je Čuvar vjerojatno već vodio po službenoj dužnosti!

***

 Rekoh, dakle, Davidu: – Otvori dosje! Bilježi!

– Ja i ti: Marko, čovjek, 34, proputovanje po Sjevernoj cesti i David, robot gnomoid, vrtni patuljak, kakve pravi gnomi preziru, upiši svoje…

– Osoblje: recepcionar Vlado, kuharica Rajka i služavka Ružica. Svi su, čini se, ljudi. Dojam – bezbojni.

– Limeni, android gladijator, ogoljene konstrukcije i samodograđen, u neprijateljstvu s neprijateljima ljudi.

– Čuvar Miroslav u liku starog alkoholičara, nije pokazivao pravo lice.

– Bračni par u srednjim godinama, Štefica i Đuro, sa sinom zvanim Junior, oko 9 godina, čini se ljudi. Zimovanje obitelji iz najbližeg velegrada.

– Par homoseksualaca Zlajo i Goran, oko 40 godina, čini se ljudi. Situirani. Traže dodatnu vrijednost.

– S Nove Kube, Andreano, do 30 godina, sportski tip, vjerojatno samostalan odmor od sezone. Vjerojatno čovjek, ali kako se nigdje ne uklapa – sumnjiv.

– Gospođa Katica, 60 do 70 godina, čini se ljudsko biće, ali ne bih dao glavu. Vjerojatno ju je cijeli svijet napustio zbog čangrizavosti. Napiši: prava baba… Dodaj: sumnjiva.

 Ispitati što ove ljude drži ovdje u suprotnosti sa zdravim razumom.

***

– A imate li trikorder? – upitah.

– Zašto se vi trpate?! Ako se uopće ovdje s nekim budem dogovarao onda je to Limeni. Ma ne treba meni trikorder! – izgura me Čuvar Miroslav.

 Eto, sada sam i to znao: Čuvar je imao dobra čula i bez trikordera! Priroda je vani progutala sve tragove. Većina nas je sjedila ispred kamina i Čuvar je akumulirao saznanja.

– Moje ime je Marko, ovo je David. Posvađao sam se sa ženom pa sam namjerio prijeći kontinent na bajku…, ali već sam polako počeo uviđati da neće biti ništa od toga… Bit ću sretan ako se vratim…

– A što je onda Gorgija? – upita Čuvar.

– Filozof iz moje osobne mitologije na staroj Zemlji – odgovorih.

– Pojasnite nam malo – reče Čuvar.

– Prema legendi Gorgija je tvrdio da ima odgovor na sva pitanja i žalio se da ga već godinama nitko ne pita ničega novoga. Nadalje, tvrdio je da ničega nema i kada bi nešto i postojalo ne bi bilo za ljude spoznatljivo, a ako bi se i moglo spoznati bilo bi drugim ljudima nepriopćivo.

– Da, ali što vi imate s time? – nastavljao je Čuvar. – Zašto vas naganjaju utvare i što to mogu dobiti od vas?

– Krenuo sam na ovaj put kako bih se upoznao s pustošećim putevima tog mojega pretka. Idem kako bih ga ubio. Kako bih u sebi ubio samovažnost i netoleranciju. Pretpostavljam da sile mraka žele moć uzaludnosti kako bi je posijale među ljudima. Molim vas, Čuvaru, da objasnite Običaj Nasljeđivanja ako netko više ne zna… – referirah.

– Treba? – upita Čuvar. – Kada su Arke krenule, nosile su gotovo svo ljudsko znanje, ali bijahu predviđene razlike između populacija ako ih više uspije na različitim odredištima. Između ostalog, unutar iste Arke ljudi su morali s vremenom koristiti genetički inženjering za razmnožavanje, ali pojavio se problem oskudnosti ljudskog znanja. Stoga su otvorene riznice povijesti i ljudi su počeli graditi svoje nasljedstvo umjetnim memima iz prošlosti i tako su nastala nova plemena.

***

– Zlatane! – prolomi se zorom, a zatim nam Čuvar Miroslav zakuca na vrata.

– Obucite se i siđite u salon kod kamina! – naredi.

Nije bilo druge nego poslušati. A pred kaminom je sjedio Goran i gorko plakao.

– Ali zašto jednostavno ne pozovemo policiju? – gospođa Katica svrstala se uz recepcionara.

– Neobično je važno da ova skupina ostane ovdje, in situ, kako bismo među nama pronašli uzrok, odnosno ubojicu. Sada vam je valjda svima postalo jasno da ili idemo svi ili ostajemo svi. A otići ne možemo jer traje istraga. Tako da smo u svojevrsnoj karanteni.

– Dobro, ako je to vaša odmetnuta igra – baba ugrize poput borbenog psa – onda potičem sve na dogovor da vam nitko ne kaže razlog zašto ovdje ostaje, ali, koliko vidim, nitko ni ne namjerava otići.

Svi se složiše nevjerojatnom brzinom i neočekivanim konsenzusom.

– Određenu priču ćete ipak morati servirati – reče Čuvar.

– Ja se slažem! – rekoh.

– Pretpostavljam što sada slijedi – javi se Andreano. – Ali molim vas odmah na početku: nemajte predrasuda zato što sam sam i druge rase.

– Niti o nama jer smo gay – javi se kroz suze Goran.

– Pričaj onda!

– Očito je otkud dolazim, iz Yorube – pričao je sa stranim naglaskom. – Moj tadašnji vlasnik odlučio je uložiti moj život kako bih se borio radi zabave i klađenja. Ali na kraju nisam mogao ubiti protivnika i zbog toga me je i kao pobjednika, moj vlasnik htio ubiti, pa je prvo ubio mojeg protivnika, a kada se njegov vlasnik pobunio, ubio je i njega, a onda je optužio mene za sve. Žena vlasnika mojeg protivnika organizirala je naš bijeg na Sjevernu Revoluciju. Kako se više nisam mogao baviti sportom jer sam bio kompromitiran, ta vražja žena me odvede nekom svojem tajnom pokrovitelju za, tko zna kakve, ciljeve.

 Andreana je, znači, nos doveo ovdje. Možda toga – nečega, ovdje i dalje ima…

– Uvest ćemo nešto novo – reče Miroslav. – Svi ovdje, koji ne moraju spavati, stražarit će kroz noć.

– U redu – rekoše uglas svi oni kojih se to ticalo.

A ja, zatim, pozvah Andreana.

– Je li, što ti je značilo ono o pokroviteljevoj potrazi?

– Pa, čuo sam da postoji to nešto, zvano Eliksir, što rješava sve probleme.

– A, tako…

***

 Provedosmo dan zamišljeno šuteći. Poslije ručka Čuvar me povede u stranu.

– Spreman sam ti dati trikorder ako se stvari zaoštre – reče. – Što se tiče oružja, čini mi se da ste i bez mene puni. Kada bih sumnjao u vas, bojao bih vas se – klimne, gledajući ispod oka.

***

Što ljude ovdje drži u suprotnosti sa zdravim razumom? Vrlo je jednostavno. Isto što i mene. Možda je taj neki fiktivni Eliksir isto što i moj Gorgija. I je li čudno da ljudi riskiraju smrt za potencijalno rješenje svojeg životnog pitanja?

 Sjedili smo za kaminom ja, Đuro i Goran. Bio sam pijan, a njih dvojica baš nakresani. Goran je bio u teškoj depri.

– A vaša gospođa? Malo ste si uzeli muško društvo, je li? – upita Goran Đuru i razbudi moju pozornost.

– Znate, moj mali je jedinac, ali ona nije… ona je zapravo… ona nije… ona je moja… ljubavnica…

Zavlada muk. Bio sam siguran da su svi čuli.

– Ali onda vam je ovaj hotel ovdje potpuno krivi izbor… – rekoh i sam zaplićući jezikom.

– Ali ja želim još jednog sina – reče on. – Znate, moj mali nije ispunio očekivanja…

– Pobogu, dijete je još!

– Ma znam, ali ja sam u njegovim godinama…

Ja rekoh da idem spavati, ali me je netko pratio i pokuca…

U sobi me zateče na stolu trikorder i na papiru poruka pisana rukom…

***

Dakle, netko pokuca.

– Naprijed! – rekoh. Uđe služavka Ružica.

– Znam da imate trikorder, vidjela sam tko vam ga je ostavio. Mislila sam, vi ste obrazovan čovjek… i … mislim, čovjek…, a ne ono čudovište Čuvar…

– Da, da, hajde reci…

– Pokleknula sam sa Zlatkom i bojim se sad da nemam sidu… Možete me skenirati?

– OK – zgrabih trikorder i skenirah je. – Sve pet, Ružice!

Ona vidno odahne.

– Ah, hvala vam, hvala vam…! Znam da mogu računati na Vašu diskreciju! – i ode.

***

„Upotrijebi ga tek ako ili kada me više ne bude“, implicirala je da ću otkriti tko ju je napisao, ali je li to bio Miroslav? Vjerojatno ne. Dao bi mi ga otvoreno. Da vidimo, imao sam papir, imao sam rukopis. Netko je to učinio namjerno. Mogao sam dati Čuvaru da otkrije porijeklo, ali tada bi znao bar isto što i ja. E, ali imao sam trikorder…! Kako god bilo, poslah Davida u njuškanje. Usred noći mi se učini da se nešto skotrljalo niza stepenice, ali se samo okrenuh i nadalje zahrnjah.

***

 David se šuljao u našu sobu. Bio sam nestrpljiv za njegova saznanja iako me je probudio u cik zore. On se nalakti u dovratku i prebaci vrh kapice na drugu stranu.

– Rukopis je od debele babe Katice, a papir je iz printera u salonu.

 Odglumih iznenađenje i svojem robotu.

– Idemo na doručak.

***

– A gdje je Andreano? – upita netko. I dadosmo se u potragu, ali ga nismo nigdje pronašli. Tragovi u snijegu nisu govorili u prilog tome da je jednostavno odšetao.

– Ako se ne pojavi do mraka, proglasit ću nestanak! – reče Čuvar.

– Hajdemo sada nastaviti s pojašnjenjima. – Možda vi Gorane?

– Ja bih gospođu Katicu, ako nitko nema ništa protiv – uletjeh. Ona skoči kao da sam ju iglom ubo u guzicu.

– Pa da sutra nestanem kao dečko sportaš!

– U redu! – zaključi Čuvar. – Ako je tako, onda ćemo danas svi ispričati priče! Još prije ručka Goran i Katica.

– Došla sam ovdje umrijeti.

Muk.

Čuvar pokuša biti taktičan: – A otkud vam policijski trikorder?

„Gad je znao!“ Ja se uspravih, shvativši to osobno. Pogledah u Čuvara – lagan trzaj rukom namjenjen meni.

– Očitaj mi čip na vratu – reče ona.

Čuvar to učini svojim implantatom.

– Vi ste Čuvar! Ali što? Zašto?

– Rekla sam istinu – skine podlakticu kao rukavicu. Ispod su bili pipci koji me podsjete na amonite.

– Vrati ako možeš – odmahne Miroslav.

Ona to učini.

– Ljudi su bili dobri prema meni na Južnoj Aksi. Dođoh za kraj iskusiti zimu i snijeg. Kako ovdje nemam nadležnosti, nisam se otkrivala.

Zajedno sa žestokim alkoholom, na red dođe i Goran.

– Htio sam ga ostaviti – plakao je Goran. – Boravak u mirnom hotelu u planini trebao je oživjeti naš brak, a evo što se dogodilo…

***

– Još je ostala obitelj, je li? – upita retorički Miroslav.

– Oprostite gospodine, – Đuro će – mi bismo preživjeli još jednu noć pa sutra idemo…

– Znači, vi mislite ako ne ispričate priču da imate veće šanse da preživite još jednu noć?

– Tako je, da… – reče Štefica.

– Mora se uzeti u obzir da baš zato što odbijate, postajete sumnjiviji – reče Miroslav. – A da stavimo to na glasovanje?

 I bilo je nevjerojatno koliko je ljudi bilo za njih. Kao da još nisu bili svjesni pravih razmjera opasnosti.

– Dajte ih bar pregledajte trikorderom! – javi se netko iz pozadine.

– OK – reče Miroslav, vadeći trikorder. Polako ih je skenirao.

– A Junior, gdje je Junior? – reče Štefica, ogledajući se.

– Ma nema veze za Juniora. Sve je u redu, ljudi su – oglasi se Miroslav. Skenirao je dovoljno duboko da je bio uvjeren da su oni najpošteniji par na svijetu.

– A da skenirate sve? – reče Limeni.

I tako je skenirao i osoblje i one koje još nije dotad skenirao. Sada je bilo jasno da preostali ljudi doista jesu ljudi.

***

 Početak novog dana bio je šokantan. Goran se objesio, a Katicu i Juniora nisu mogli pronaći. Kako smo pitali stražare, Miroslava, Davida i Limenog, Katica je samo ustala i otišla da se više ne vrati, a svi su sinoć vidjeli jedino Juniora, ali mislili su da ide po čašu mlijeka. Miroslav opet izvadi trikorder.

– Je li Junior vaše biološko dijete? Da… Pogriješili smo što nismo skenirali Juniora. Ono što sada očitavam u sobi obitelji, govori mi da nema kombinacije Đurinog i Štefičinog DNA. Još se nadam da ćemo imati priliku saznati više.

– Preostaje nam jedino vaša priča od jučer – reče Miroslav.

– Prokleta priča… reče Štefica jecajući. – Mali je želio… Pročitao je negdje u knjizi o zimovanju u gorju pa smo mu ispunili želju. A sada kažete da on nije… Nikada ništa nisam primjetila…

– Da, da, da… – govorio je Đuro, shrvan od užasa, a nisu li to na njemu bile vidljive masnice i bol u nogama i ramenima?

***

 Malina me je odgovarala od moje rute, preporučujući mi neku sigurniju, ali „ako baš želim“… I David, pak, dragi moj čuvar, pokušavao mi je to reći, ali ga nisam slušao. Nešto kao da me je vuklo tamo.

– Razumijem ja vas gazda, ali što vrijedi ako ga pronađete i pritom izgubite glavu?

– Zašto živjeti ako ni ne pokušamo zgrabiti svoju osobnu legendu?

Odgovor dođe sam i prije nego što sam očekivao. Tu večer mi na vrata zakuca recepcionar Vlado.

– Želim vam pomoći – reče.

– Zašto meni, a ne voditelju istrage? – začudih se.

– Ne u istrazi, mislim u tome da pronađete što tražite. A za Čuvara nema tajni, ako vas to brine. Dođite… – i, šuljajući se da nas nitko ne vidi, odosmo do skrivenih vrata u podrumu. – Za ovo, osim vjerojatno Miroslava, znam samo ja. Dalje su špilje. Vidite, ovdje je razgrnuta paučina…

***

– Eh, da – reče David, prije nego što se okrenuo da ode u noć. – Nećete mi vjerovati koga sam sinoć ulovio u našim vratima i potegnuo ga za nogu…

***

 Kad smo se vratili, za šankom je sjedio Miroslav.

– A, tu ste – reče. I povede me u svoju sobu.

– Ipak vas moram uključiti jer vašarite bez mene u nenormalnim količinama. Hajde da razmjenimo saznanja!

 I on ostade osupnut time koliko sam daleko dogurao.

– Dakle, Goran ga je ubio iz ljubomore, a zatim to pokušao mistificirati. A Đuro je objesio Gorana. OK, drži vodu… A sad ovi koji su nestali. Pitanje je gdje su sada i jesu li živi – reče Miroslav.

 Nisam žurio da mu otkrijem da znam za vrata u podzemlje, ali bio sam uvjeren da je jednako i s njegove strane.

– Svi vas vide kao ključnu osobu u svojim potragama. Da mi je samo znati što vi to imate? – upita retorički za kraj.

– A da je meni znati kako su svi znali da me trebaju čekati ovdje?

– Možda se morate zapitati kako su svi saznali.

– Pa, ekipa vani je prva znala…

– Tako je…

– Bože dragi, netko im je rekao!

– Davno prije… – navodio je Miroslav. – A kako to da ste završili ovdje?

– Moja žena je odabrala… Ali ja vjerujem svojoj ženi… David! Moj Bože, David!

– Samo polako! Držite to za sebe.

 Prvi put u ovoj Odiseji osjetio sam da se približavam smrti.

***

 David se uvlačio u sobu pužući. Bio je bez nogu.

– Oprostite gazda, izgubili smo… Mislim da je kraj…

– Projiciraj mi ako možeš.

 I mogao je. Gledao sam kako je počelo. Čuvar Miroslav u svom obličju koje podsjeća na raka kozorepca, ultrabrzim udarcima razbija oklope orka. Limeni pada pod crnim kopljem orka. A tko li je to tamo bio na njihovu čelu? Zato je govorio s naglaskom i glumio da je stranac. I Katica se kao kopneni glavonožac svojski borila. Orci bacačem plamena spaljuju Miroslava koji ih i dalje bjesomučno komada svojim bogomoljkolikim nogama, a Katica pada otrovana od orka. Smrad i smrt prave si društvo. Hotel se zatrese. Tipično oružje mraka – velika gruda lave zaustavljena u prostoru i vremenu iznad hotela i curi po hotelu, trenutačno ga pretvarajući u šljaku. Izjurio sam van nakićen oružjem u okruženje orka.

– Ne! – vikne glasić. Junior me je naprotiv pozivao unutra. Hoću li ga poslušati? Dok skakah unutra, preletjeh ga trikorderom. Ljudsko biće, ali ne sin Đure i Štefice! Uđosmo u podrum, a zatim dalje. Dalje su bile špilje. Ali kasno i uzaludno. Goblini, orci i trolovi sjure se s obje strane i odnesoše nas kao buduće pečenke ili hranu za njihovog idola..

***

– Sada ćeš nam reći gdje je. Bezuvjetno! A poslije vas vodimo Sjevernom Grabežljivcu – zareži zapovjednik Andreano.

Igra je počela. Pokazah da ne želim.

– Ako te udarimo ovim crnim bičem, umirat ćeš u mukama tri dana. A za početak bi to mogli isprobati na malome. Šta kažeš?

– Reći ću, reći ću! – procijedih dok su me potezali za kosu. – Evo, imate ključ od mog bajka. Dovezite ga i pokazat ću vam gdje sam sakrio…

 Zapovjednik pokaže rukom da odu. I bili su brzi.

 Izvukoh odnekud s bajka – lulu, dobro praćen ekipom naoružanom do zuba.

– Što je to sada?! – drekne zapovjednik.

– Lula.

– Pa vidim da je lula! – izvadi svoju s pojasa. – Pitam može li to biti to?

– To jest to! Uvjeravam vas! – podigoh je s obožavanjem. – Lula za pušenje Eliksira Gorgija! – Kako da mi tebi vjerujemo?

– Dobro sam zapamtio ono o biču. Ne želim da dečko nastrada.

– A želiš li ti nastradati? Ponovi mi samo što će se onda dogoditi…

– Krajnje ispunjenje! – ispalih kao iz topa. Oni gotovo počehu klecati.

– Kako da to onda učinimo?

– Zapalimo i lula nam kaže moto, a vi kažete odziv, ali moram vam zapisati jer ga ne smijete znati unaprijed.

– Čekaj samo da nađem nekoga tko zna čitati.

 Na to sam bio zaboravio i ne nađoše ga.

– Evo može dečko – rekoh.

– A što ako onda to postane oružje?

– Eh, sad, kako da vam dodatno garantiram? Možemo onda obrnuto. Oba ćemo, a ja ću biti sekundant… – podmetnuh mu.

 Tu se on poče češkati.

– Mi samo želimo stati na kraj vašoj ekspanziji – reče.

– Pa ne branim ja vama ništa. Rezultat će svakako biti isti.

Izvadih zelenjavu za pušenje.

– Uh, a da prepustim ja to nekom drugom?

– Ma, nemojte se bojati! – podmetnuh mu drugi puta. – Uzet ćemo zajedno!

– Tko se boji! – oči su mu bile žuto-crvene i vrlo blizu mojima. – Ako budeš ti, onda ću i ja! A poslije ćemo vas pojesti i ostatak baciti Sjevernom Grabežljivcu.

Napunim lulu i zapalim. Razgorjeh je, pućkajući, pa dadoh njemu. Toplina mi se razlije tijelom. Već dugo nisam uzeo ništa. To je kao da ležim na toplom vodenom krevetu, a netko me masira balzamom. Gledao sam zapovjednika kao kroz riblje oko. Približavao je svoja usta mojem uhu, tražeći kako bi prevalio gvalju od riječi koju mu je droga nametnula.

– Ništa ne postoji… – prošaputa izgubljen u kovitlacima kaosa najbolje ganje iz mog privatnog uzgoja. Ja se klimavo ustadoh kako bih izrekao posljednju veliku zadužbinu sofističkog uma i kriknuh iz petnih žila kao da ću pozvati Boga, bilo iz središta planete, bilo iz središta crne rupe:

– Moći uključuje Morati!

 Noge mi popuste dok je nadolazeći vihor nosio sve pred sobom. A ta velika laž koja je najčešće istina, sažigala ih je u pepeo. Zajedno sa Sjevernim Grabežljivcem odlazili su u povijest paklenim koanom. Nakon te pošasti pljusne i kiša. Zgrabih dečka Juniora, Tadej mu bješe ime, i sklonismo se u špilju uz vatru koju potpalih oružjem. Bili smo gladni, ali tu se nije moglo ništa, ne ovdje, ne s našim neznanjem. Prenoćismo nekako, a zatim ga posadih iza sebe na bajk. Iako je s vladavinom Mračnih i na sjeveru bilo gotovo, svejedno se spustih na južniji autoput ne bih li dečka vratio – kući?

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt