Gordan Struić. Tri pjesme

Promatram pučine plave,

okom i oblake lovim,

pomalo maštom oplovim,

kroz kutke i zakutke sve.

Kome ću reći da ne znam,

da nikad ne mogu stati,

u cijeloj noti ostati

u zvuku i suzvuku, sâm.

Katkada poželim leći,

snatriti slova što dišu.

Pogledaj što žele reći,

tu ti po oblaku pišu.

U njima igra se jesen,

potiho vrzma se zima.

U posljednji poj zanesen

slila se u njih sva rima.

Rado bih birao snove

i širio usne u smijeh.

Uvijek bih snivao nove

i skrivao k’o da su grijeh.

Kakve bih pisao priče

i kakve bih gradio sne.

Snio bih… Što te se tiče,

pa to su tek snovi, zar ne?