Perilica za rublje i bijela kupaonska vrata
Nekad
kad imaš stih
pišeš ga s nogu,
a nekad, pak, sjediš i čekaš
da sam padne s neba
U međuvremenu, usputno i primorano
zatrpam dnevnik ili tjednik
isključivo lošim navikama
jer se, ionako, ne sjećam
kad sam učinila dobro
I borim se sama sa sobom,
vrištim da mijenjam bolesne navike,
da mijenjam jučer za sutra,
ali opet ustrajem i radim što ne treba
Jedino mi je dobra navika ostala ovo
trošenje papira, mog prijatelja,
a opet ga iskorištavam!
Jesam li dobra osoba?
On mi služi kao utjeha
i malo tišine na kraju dana
kad ova bujica misli i osjeta
ipak negdje mora izaći.
Tugujem jer moj dnevnik ostaje prazan
jer u njemu nema šarenog cvijeća, a što ću?
Nit’ volim cvijeće nit’ nosim roze naočale.
Život je upitnik
Ova me četiri zida
neprestano pokušavaju raskrinkati
dok sjedim prekriženih nogu
i pognute glave
kao upitnik savijena
i čekam val hladnoće
koji nikako da mi poleti u zagrljaj.
Ovdje nema ničega,
čak i zrak stoji na jednome mjestu.
Tek povremeno neka praška sleti
na ovaj orlovski nos, zaškaklja me
i izmami osmijeh.
U međuvremenu brojim fuge koje
opet, povremeno, odluče napraviti korak-dva.
161, kažem,
Pa krenem ispočetka.
Započnem vlastitu propovijed
kao i svakoga utorka.
Klasično oblijevanje znoja
rezultira pretjeranom agresivnošću
usmjerenoj nikome osim meni.
Odlučila sam premjestiti svoju
takozvanu fizičku osobnost
u kut okrugle sobe
pa se odlučim i valjati po podu
koji je najednom pun cvijeća
i pjevam, tako…
Izvalim zubala
i vrištim od smijeha sve dok me
opet, najednom, ne opere ledena kiša
koja se kao i sve ovdje
stvori niotkuda.
