Hrvoje Ivančić diplomirani je povjesničar. Autor je putopisa “Dunavski blues”, za koji je dobio književnu nagradu Rikard Jorgovanić. Napisao je putopisni roman “Samsara – put na Istok”. “Za’atar” mu je treća knjiga, inspirirana dugogodišnjim putovanjima na Bliski istok.
Autor je reportaža iz Ugande, Konga, Južnog Sudana, Indije, Pakistana, Sirije. Snimio je serijal „Put u Kathmandu“, dokumentarni film iz Ugande s temom fair trade sustava pod nazivom „Perlica po perlica“ te dokumentarni film iz ratom opustošene Sirije „Sirija – zemlja na raskrižju“.
Reportaže je objavljivao u hrvatskim tiskovinama i elektroničkim medijima. Neki od njih su: Globus, Večernji list, Jutarnji list, H-alter, Lupiga, Drvo znanja, Meridijani, Croatian Traveler, Turist plus, Rolling Stone, Playboy, T-portal, HRT. Kratke priče objavljene su mu u književnim časopisima: Artikulacije, Fantom slobode, Entefktirio. Pojedine priče prevedene su na engleski, njemački, poljski, grčki i talijanski.
Na stotine predavanja održao je u knjižnicama i učilištima, a kao gost predavač u osnovnim i srednjim školama, na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Rijeci i Zadru.
Još od fakultetskih dana intenzivno putuje Bliskim istokom, srednjom i istočnom Afrikom te jugositočnom Azijom.
Od 2015. član je Hrvatskog društva pisaca.
Povod za razgovor su, naravno, njegova putovanja, reportaže i knjige.
U rodnom ste Zaboku završili gimnaziju te studij povijesti u Zagrebu. Kako su započele Vaše prve samostalne avanture u zemlje Bliskog istoka, Afrike i Azije, suradnja s magazinima i TV kućama, te na koncu i objavljivanje putopisa ”Dunavski blues”, romana ”Samsara” i zbirke kratkih priča ”Za’atar”?
Kad gledam na početke, oni mi kao i svakome djeluju romantično, ali to izgubljeno vrijeme teško je dohvatiti i u samom sjećanju, a kamoli u stvarnosti, što god to značilo. Izraz avantura može značiti puno toga, a lik iz fikcije koji bih htio postati konstantno je u nekoj vrsti avanture. Taj lik sam dakako ja. Ovih dana se recimo borim s malanjem zidova u dnevnoj sobi i kuhinji, a kako to kod amatera biva, više boje se nađe po podu no na zidu. Spavaća soba već je drugi par rukava jer u njoj se manje boravi i uglavnom se spava. Ili piše. Kako god bilo, fokus nije na zidovima.
Moja prva putovanja potaknuta su jednostavnom mladenačkom željom da se bude negdje daleko od doma, da se otputuje u daleku zemlju i između ostalog da se malo pohvali. Jer ako se ne pohvališ ko da nisi. Prema mojim mladenačkim idealima svijet bi trebao biti mjesto gdje se svakom pruža jednaka šansa i gdje se prvenstveno vrednuje rad kao proces kroz kojeg čovjek svoju maštu pretvara u nešto opipljivo, nešto stvarno. Ne bih rekao da to nisu moji ideali i danas, ali nakon stotine zatvorenih i ispred nosa zalupljenih vrata, u čovjeku se pojavi oprez. Opasno je ako taj oprez preraste u nepovjerenje. Tad se gubi poriv za avanturom, za odlaskom, za upoznavanjem novog. Upravo je ta naivnost ono što me odvelo na brojne meridijane na kojima sam, srećom i pukom slučajnošću (?), prolazio sasvim dobro: bivao ugošćen i počeo raditi ono što me oduvijek uzbuđivalo: pisati reportaže. Kad iz tog vremena pročitam neke svoje radove postaje mi jasno zašto su mi određena vrata bila zatvorena. Pisao sam bez glave i repa. I uživao. Prve veće priče počeo sam objavljivati u vikend prilogu Večernjeg, a zatim i u, tada brojnim, turističkim i travel magazinima. Oni bi se pojavljivali, izlazili godinu dana, i propadali u zemlju bez traga i glasa. Na taj način sam živio: pisao priče i putovao. Nije mi trebalo puno. Često bih prespavao i u parku ako je trebalo. I to me uzbuđivalo. Imajmo na umu da govorimo o vremenu bez facebooka, youtubea, pametnih telefona, sveprisutnog interneta i slično.
Bliski istok je bio logičan izbor mojih prvih putovanja jer je, kao što mu ime kaže, blizak. A opet egzotičan. Tamo su se razvile prve civilizacije, regija konstantno vrije u sukobu i priče kao da se stvaraju same iz dana u dan. U Siriju sam npr. jednom krenuo autostopom. Putovao sam dotamo mjesec dana. Nije mi se žurilo. Napisao sam desetak reportaža s tog putovanja koje se dogodilo 2007. Tako nekako je započela moja ljubav prema regiji. Ona je izrodila zbirku priča pod naslovom Zaatar.
Moja prva knjiga, putopis Dunavski blues, priča je o mom drugu Titu i meni i dječačkoj avanturi putovanja čamcem od Zagreba do Crnog mora. Neću biti skroman, mnogima je ideja pala na pamet, ali rijetki su je ostvarili. Jedini koji su to napravili, a za koje znam, su novinari Marino Zurl i njegov kolega (čije ime sam zaboravio), pedesetih godina na splavi. Postoji knjiga. Nisam siguran, ali nekad je možda bila u lektiri.
Što reći? Tito i ja dva smo mjeseca plovili na žutom gumenom čamcu do Crnog mora. Nismo imali pojma o plovidbi, još manje o rijekama. Putem nismo ulovili niti jednu ribu, ali zato smo upoznali ljude koji vjerno opisuju duh Balkana: njegovu sirovost, gostoljublje, suze, smijeh i grotesku samog postojanja. Bila je to avantura života i da je nismo ostvarili ne bismo si nikad mogli oprostiti. Nije nas moglo spriječiti ništa, pa čak ni riječi mojeg oca upućene mi sasvim ozbiljno: glup si ko kurac.
Mladenačke avanture s godinom su se pretvorile u želju da kroz reportažu ispričam priču koja treba biti ispričana. Tako sam počeo surađivati i s TV postajama. S kolegom Šafarekom sam snimio dugometražnu reportažu iz ratne Sirije, a ove godine sam snimio radio reportažu o Romima u Međimurju. Radio format mi je oduvijek bio zanimljiv, ali u njemu sam se najmanje puta okušao.
Koliko u prosjeku traju Vaša putovanja? Imate li ikakvu financijsku potporu ili plaćate sve iz vlastitog džepa?
Moji odlasci u strane zemlje danas traju otprilike tri tjedna. Pokušavam to raditi što češće, ovisno o temi koja me zanima. U početku sam počeo tražiti sponzore kako bih financirao putovanja, ali riječ sponzor oduvijek mi je djelovala odvratno. Našao sam nekoliko sponzora, što nije bilo dovoljno niti da si pokrijem aviokartu. Ubrzo mi je dojadilo moliti nekog da mi da novac i objašnjavati im kako je to što radim baš dobro i da oni moraju financirati moj rad. Jednom mi je lokalni magnat iz džepa izvadio dvjesto eura samo da me skine s dnevnog reda. Odlučio sam da se moj fiktivni lik ne želi spuštati na tu razinu. Stoga sam se posvetio staromodnoj i pomalo zaboravljenoj metodi dolaska do novca – radu. Kao što rekoh gore, jedno sam vrijeme živio samo od pisanja reportaža. Oko svoje tridesete godine ušao sam u svijet reciklaže i započeo s prikupljanjem tekstilnog kućanskog otpada, sortiranjem i odvajanjem. Suprotno romantičarskom razmišljanju da pisci moraju biti ubogi alkoholičari, ja sam postao kapitalist s duboko ukorijenjenim socijalističkim idejama. Međutim, sretan sam jer posao mi omogućava da u spisateljskom smislu radim samo ono što me zanima i da se ne prostituiram u medijskom prostoru. Vodim, dakle, jedan vrlo dinamičan život u kojem svakodnevno susrećem sve slojeve našeg društva. Sjećam se kad sam tek započeo skupljati tekstil. To smo u početku, naravno, radili sami. Iz kontejnera bismo uzimali staru odjeću, onako neugledni u nekim izblijedjelim trenirkama i majicama „za po doma“. Prolaznici bi nas gledali kao smrdljive smetlare. U tom trenutku praznili smo kontejner u centru Zaprešića. Otamo se jasno mogao vidjeti plakat mojeg gostovanja u knjižnici u Zaprešiću upravo tog dana.
Jednom sam imao predavanje o Africi pred punim teatrom Exit. Oko sat vremena prije početka na binu su došli dečki iz benda koji je svirao nakon prezentacije. Sjedio sam tamo sa strane i nešto prčkao po laptopu kad mi je prišao netko iz benda i pitao me da bih trebalo spojiti razglas. Mislio je da radim kao tehničar u teatru. Valjda odajem dojam šljakera, ne znam.
”U ratnom području možete osjetiti nepatvorenu ljudsku želju za preživljavanjem, kao nigdje drugdje na svijetu. Čovjek koji se previše ulijeni u komformizam jednostavno izgubi ‘oštricu’ za preživljavanje, a kad je u nekoj ekstremnoj situaciji, postane budan, svjestan sebe. Što je to što ljude poput Vas; putopisce, novinare, fotografe privlači u ratna područja, krizna žarišta? Je li to želja da se ulovi neka individualna priča ‘malog’ čovjeka, da se pokaže svijetu da ne postoji crno ili bijelo, ili vas pokreće osobni adrenalin? Kakav je osjećaj vratiti se u Hrvatsku nakon takvog iskustva? Jesmo li zaglibili u komformizam? Što nam nedostaje?
Često sam si postavljao upravo isto pitanje. Što to mene zapravo tamo vuče i što me najviše zanima. Nisam dobio jasan odgovor. Čini mi se da se radi o vanrednoj situaciji, o nepostojanju sustava. Takva konstelacija stvari mora potaknuti izlučivanje adrenalina. Zasigurno to ima veze. No ratna područja su ujedno i područja na kojima jedan svijet nestaje, a drugi se iz pepela rađa. Otkad smo izmislili kulturu, sve velike prekretnice u društvu događale su se ratovima ili revolucijama. Ne vidim razloga zašto to ne bi bilo i danas. Drugo pitanje je treba li nam zaista rat i može li se izbjeći?
Prvi dio pitanja je dakako točan. Velike su civilizacije počele propadati kad su se ljudi uljuljkali, kad im je postalo toliko dobro da im je bilo dosadno, a zatim je elita poglupila i zaboravila najosnovnije stvari koje su im prenijeli preci. Slično je i s današnjim konzumerističkim društvom. Nas se privikava da moramo imati sve i odmah, svaki proizvod mora nam biti dostupan. Pa ako se zaželiš manga u nedjelju u ponoć, tebi to kao svetom potrošaču mora biti osigurano. Mi se pretvaramo o naciju žderača. Ne samo hrane već i tehnologije, priča o životnom stilu. Ljudi najprije kupe gojzerice, štitnike, ruksak, sve lonce za kuhanje i plamenike pa tek tad prvi put krenu u planinu. Umjesto da je sve igra ili za početak bezazleni izlet. Ne. Svatko se opremi kao da osvaja Mt. Evrest, a ide na Strahinjčicu.
Komfor je ubojica kreativnosti i čistog uma. Kad govorim o tom sjetim se rimskog cara Marka Aurelija koji je napisao vrhusko stoicističko djelo Samome sebi. On kao car gotovo je cijelog svog života spavao na daskama, upravo zbog toga da se sjeti tko je i što je zapravo, da se ne prepusti komforu. Puno je tu primjesa kršćanstva i budizma. Recimo u ovoj njegovoj rečenici: „Čuvaj se da prema nečovjeku ne postupaš onako kao što on postupa prema čovjeku.”
Zbog tih potreba ja odlazim u planinu ili uz rijeku gdje palim vatru i gledam je dugo u noć. Nisam jedini. Nas ljude to podsjeća na prvu dokolicu koju smo otkrili. Kad smo vatru posudili od prirode mi smo prirodu na neki način ukrotili i to nam je pružilo vremena za razmišljanje. Gledanje uz vatru dalo nam je trenutke da budemo kreativni i smišljamo nove stvari. Pošto je to trajalo stotinama tisuća godina, mora da nam se upilo u kod.
Snimili ste dokumentarni film u trajanju od 45minuta kao edukacijski materijal o životu i smrti u Siriji, no HRT nije pokazao zanimanje. Što mislite koji je razlog? Ne bi li bilo zanimljivo naučiti ponešto o ratu u zemlji u koju je Hrvatska izvezla oko 300 tona oružja?
Prvo moram reći da je reportažu HRT na kraju otkupio. O razlozima prvotnog nećkanja samo mogu pretpostavljati, ali najbitniji je tromost samog sustava i otkupa vanjske produkcije. Dok autori koji su debelo slizani sa strukturama HRTa, koje su uglavnom politički postavljene, otkupe dobivaju direktnom nagodbom, netko tko je uložio vrijeme i trud mora čekati godinu dana. Ako je televizija javna, nek je javna, otvorena i transparentna za sve, a pogotovo za autore koji su spremni nešto pokazati i dati. Još jedan razlog je i pozicija Hrvatske kao saveznice Amerike u tom ratu. Na taj način se preko nas izvezlo tristo tona raznog oružja za pobunjeničku stranu. Da na HRTu vlada cenzura nije tajna. Meni je tako u jednoj reportaži bilo sugerirano da promijenim pojam „oslobađati“. Napisao sam da „Sirijska vojska oslobađa teritorij“, ali to se nije uklapalo u trenutnu hrvatsku politiku pa je izraz trebao biti promijenjen u „Sirijska vojska vraća teritorij“.
Svejedno nisam od onih koji smatraju da treba ukinuti pretplatu i ukinuti HRT. Smatram da je javna televizija naše veliko blago i upravo zato jer je javna trebali bismo je poboljšati. I dalje na HRTu možemo vidjeti i čuti (na radiju) emisije kojih u drugim medijima nema ni u tragovima: Povijest četvrtkom, Andromeda…emisije o filmu, radio drame, čitanje socioloških i filozofskih eseja. Kvaitetnih ljudi je na HRTu puno, ali nisu glasni.
U zbirci priča ”Za’atar” dotakli ste se mnogih kontroverznih tema. U priči ”Hotel Faruk” pisali ste o javnim vješanjima u gradu Alep, kojih ste i sami bili svjedokom. Promjeni li se nešto u čovjeku nakon što posvjedoči takvom događaju? Jeste li se priviknuli na konstantnu prisutnost smrti?
Nisam uživo vidio toliko mrtvih tijela kao što ste sugerirali u pitanju. Ovaj konkretan slučaj dogodio se drugog dana mojeg prvog boravka u Siriji, 2007. Noć prije spavao sam u velikom parku Iskenderuna. Momci su imali noćni nogometni trening i nisu mi smetali. Legao sam ispod palme s ruksakom pod glavom. U skladu s tim, u Alepu sam tražio najjeftiniji hotel, a to je upravo bio Faruk. Noćenje me koštalo samo deset kuna. Tamo sam sreo raznoliku skupinu ilegalnih imigranata kojima je cilj bila Europa. Svima je vlasnik hotela oduzeo putovnice jer nisu plaćali stanarinu. Napisao sam priču o njima i shvatio da je želja Levantinaca za Europom itekako velika. Kasnije ćemo to shvatiti u puno većem obliku. U Hrvatskoj tad za migrante nikog nije bilo briga.
Da se vratim na pitanje. Promijeni li čovjeka kad vidi kako se ljudska tijela beživotno njišu na užadi u centru grada? Dakako da promijeni, ali na koji način, nisam sasvim siguran. Neposredno nakon iskustva nisam osjećao nikakvu bol ni mučninu, valjda sam samoga sebe uvjerio da gledam neki kaubojski film. Određene emocije čovjeka svladaju tek kasnije, kad posrne i padne, kao što svi padamo. Tad dođe i ovo. Da vas još trunku zakuca.
”Tamo su nekad živjeli ljudi koji su govorili nečujnim jezikom. Kada bi im se ležalo, legli bi, a kada bi im se hodalo , hodali bi. Nije postojalo ono što se moralo, samo ono što se htjelo, a zakoni su bili nepoznanica. Jedini zakon bio je onaj unutarnji, koji je pokretao sve i održavao sve u harmoniji.” (”Za’atar”, Hrvoje Ivančić). Zašto smo društvene zakone postavili ispred vlastitih želja? Zanemarili unutarnju intuiciju, zakon tijela, pa čak i ljubav?
Osim što smo potekli iz prirode mi smo pored svega i društvena bića. Logično da smo kroz tisuće godina civilizacije uspjeli stvoriti društvene norme i zakone po kojima možemo funkcionirati. U tome načelno nema ništa loše, ali društvo se toliko puta u prošlosti pretvorilo u čudovište koje proždire svoju djecu da bismo trebali razmisliti o posljedicama zakona koje donosimo. I to za dulje razdoblje. Tu postoji i tradicija. Vrlo često je zovem utegom. Nekad može poslužiti kao orijentir, kao štaka pomoću koje ćemo lakše opipati naše mjesto u svijetu, ali toliko često ona nas ograničava da poletimo. Čim odskačete od norme na vas se gleda kao na gubave. Ako ne igrate nogomet, ako se ne oženite ili udate do određene dobi, ako ne kupite auto… Oni koji zaglibe u tradicionalnom sustavu, a znaju da su mogli više, postaju frustrirani, a frustracija rađa bijes i agresiju. Dolazim iz regije s najviše samoubojstava u Hrvatskoj. Često se pitam nije li to upravo zbog gore spomenutih stvari. Pošto nisam psiholog niti sam stručnjak na tom polju ne bih htio previše naklapati.
Mišljenja sam da čovjek treba ostvarivati svoje želje, ali ne pod svaku cijenu. Ponekad ih može samo malo prilagoditi okolnostima koje ga okružuju. Nije da će nešto specijalno propustiti. Ipak se svi mi nalazimo na ogromnoj stijeni koja juri kroz svemir i nemamo apsolutno pojma o smjeru u kojem ide.
”Rodila mu je dijete i ono joj je sve, njezin smisao postojanja. Zacakaljene oči pune neiživljenih strasti. One promatraju svijet oko sebe, proždiru ga, ali ne mogu ga uhvatiti, ne mogu ispružiti ruke. One su pune želja” ( ”Za’atar”, Hrvoje Ivančić). Što biste naveli kao najveću razliku između žena Bliskog istoka i žena s našeg područja?
Kada bismo govorili generalno, rekli bismo da su prava žena u našem društvu na puno višoj razini no na Bliskom istoku. Ovdje izuzimam Izrael. Dok postoje urbane oaze gdje se čini kako je situacija slična kao u Europi, tradicionalni sustav još uvijek prevladava. U islamskom zakonu, koji je temelj svih arapskih država, postoji pravo na rastavu braka, ali ostala prava su uveliko uskraćena. Seksualni tabui npr. su vrlo dobro opiasni u knjizi Seks i Citadela, Shereen El Feki, Britanke egipatskih korijena. Ona je provela pet godina u regiji razgovarajući s ljudima, prenstveno ženama, o seksu. Zanimljiv mi je njezin opis strke na aerodromu kad su joj u torbici pronašli vibrator. Procedura bi zasigurno bila jednostavnija kad bi u torbi nosila ručnu granatu.
Za sljedeće putovanje u planu Vam je Kongo. Što planirate posjetiti? U prijašnjem intervjuu izjavili ste: ”Volio bih napisati putopis o regiji Velikih jezera u Africi, ali obujmiti i filozofiju afričkog čovjeka i povijesti”. Kako napreduje taj projekt?
Zadnji put sam u Kongo putovao u veljači 2020. Ovu veliku i nemirnu zemlju prvi put sam posjetio 2010. i osvojila me na prvu. Ama baš ništa na svijetu nije poput Konga i ne postoji ništa poput Konga. Destinacija mojeg putovanja je regija Sjeverni Kivu koja graniči s Ugandom i Ruandom. To je ujedno i rudačama najbogatija regija, a tihi rat tinja već dvadeset godina. Na teritoriju površine Hrvatske djeluje čak osamdeset paravojnih formacija. Većinom su to mai mai grupe za lokalnu zaštitu. Svaki pripadnik skupine vjeruje u čarobne moći posvećene vode koju nosi u bočici oko vrata. Kad popije vodu njemu metak ne može ništa, on se naime pretvara u vodu, prolazi kroz njegovo tijelo i ne ozljeđuje ga ili je ta ozljeda blaga i brzo zarasta. Ukorijenjeno je vjerovanje kod svih – i kod onih koji pucaju i kod onih koji primaju metak. U ovom svijetu nema razloga sumnjati. Uvjerenje u magiju postaje stvarnost, jer stvarnost je ono s čim se većina složi. Nema govora o zaluđenosti ili ekscesu već o vezivnom tkivu čitave jedne zajednice koje je pretvoreno u stvarnost.
Mai mai pobunjenici nastali su još u kolonijalno doba kao plemenske milicije s osnovnom zadaćom zaštite plemenskog teritorija. Nominalno se i danas tako deklariraju, ali granica između najobičnije pljačkaške bande i ideološke skupine tanja je no ikad.
Kongoanski čovjek mene je osvojio svojom životnom energijom, svojim ritmom i željom za preživljavanjem. Priroda je rajska, ali zagađena svjetskim kapitalom koji otamo izvlači resurse, potpirujući sukobe. Dakako da odgovornost leži i na lokalnim korumpiranim političarima i njihovim iživljavanjem nad vlastitim narodom. Srećom, jedan proizod to je počeo mijenjati i mladi obrazovani ljudi počeli su se orgaizirati. Uređaj je pametni telefon. U ovom slučaju uvezen iz Kine za jeftine pare.
Ako sve krene po planu, putopis bi trebao biti vani do kraja godine.
Koji je Vaš savjet za mnoge koje nedostatak hrabrosti spriječava da krenu u svoje samostalne avanture diljem svijeta?
Ovo mi zvuči kao pitanje u Modroj lasti. Ne znam što bih pametno rekao. Nemojte putovati samo zato jer ste to vidjeli u reklami i pomislili da je putovanje nešto što se mora, jer je popularno i lijepo izgleda na instagramu. Ako vam se ne putuje, nemojte, nije nikakvo zlo. Ne moramo svi voljeti sve. Ako vam se putuje, tad ćete već pronaći načina da…
