Telefon je zazvonio. Bilo je 8 sati navečer i Karlo je sjedio sam u svojoj sobi, ne znajući što da zapravo radi sa sobom. Bio je to jedan od onih beskrajnih dana, koji nikako da prođu.
– Halo, majmune! – zaurlao je glas iz slušalice, kad se javio. – Samo da znaš, jebat ću ti mater, idiote jedan! Ubit ću te, pička ti materina, da ti pička materina! Jel ti jasno, govno jedno? JEL TI JASNO!?
Karlo je prekinuo vezu, ne progovorivši ni riječ. Bio mu je poznat taj glas, ali nije znao odakle mu njegov broj. Stvarno, odakle tim ljudima uopće njegov broj? Nitko ga od njih nije nazvao deset godina, ali ipak su imali broj. Nitko ga nije nazvao da ga pita kako je, čak ni kad je mjesec dana ležao u bolnici, vjerujući da će umrijeti, a sad su odjednom svi navalili, poput čopora bijesnih, krvožednih vukova.
Okrenuo se i pogledao svoje lice u velikom zrcalu s druge strane sobe. Povremeno bi se tako pogledao i nacerio se sam sebi. Godine su ga gazile, nemilosrdno su orale po njegovom licu. Prije ili kasnije će ga ubiti. Neka je sjena zasjela u njegove oči. Podočnjaci, bore. Lice se poružnilo, postalo grublje, tvrđe. Opakije. Bili su to samo obrisi nekadašnjeg njega. Bio je užasnut tom mišlju. A kako će tek izgledati kad bude imao 70, ako je sad ovako ružan, iscrpljen! Kako će se osjećati, o čemu će misliti o i čemu će pisati? Sa 70 je samo smrt pred tobom i moraš se spremiti za nju, jer se ona sigurno sprema za tebe.
Knjiga je bila tiskana, napokon. Popodne su mu dostavili paket iz tiskare i sad je nekoliko primjeraka knjige ležalo na stolu kraj monitora koji je svijetlio u polumraku. Naslov knjige bio je ispisan debelim crnim slovima, gotovo prijeteći: BUDI LJUT NA SVE. I njegovo ime i prezime ispod naslova. Dugo je gledao u taj naslov i u svoje ime. Bila je to ozbiljna, teška knjiga, knjiga o gnusnim stvarima i gnusnim ljudima. Pisao ju je 5 godina i bio je to završetak jedne ere u životu. Sad je to pojmio, nekako neočekivano, iako je misao o tom prijelomnom trenutku uvijek lebdjela negdje. Bilo je to nešto što je trebalo donijeti zadovoljstvo, ali sam je bio pomalo začuđen vlastitom ravnodušnošću kad je raspakirao paket i izvadio knjige. Kad je počeo pisati svoje prve priče, sjedeći u nesanim noćima za mehaničkom pisaćom mašinom postavljenom na stari drveni stol ispred prozora, mislio je da je pisanje mističan, religiozan poziv, da je to neka sveta tajna koja je dostupna samo rijetkima. Tada je imao 18 godina i sve se činilo jednostavno. Samo treba govoriti istinu, bez obzira na sve. Ali s godinama je shvatio da je sve samo mučan, naporan hod kroz mrak i priče su s godinama bile sve teže, lišene ljepote, ali ispunjene ogorčenjem, sve dok u njima nije ostao samo bijes. I sad, kad je očekivao navalu emocija, pri pogledu na naslov i svoje ime na koricama, ostao je nekako ravnodušan, kao da to i nije ono što je htio. Ali drugi nisu bili ravnodušni. Godinama je silazio u mračne i hladne podzemne rudnike, rudario je golim, krvavim rukama da bi iskopao te priče iz podzemlja i donio ih na svjetlo dana, a kad ih je donio i objavio, ljudi koji su ih pročitali bili su zgađeni. Znao je da to tako ide, ali ipak je bio nekako začuđen. Ali što je zapravo očekivao? Da će uslijediti gromoglasan pljesak publike, da će ga žene salijetati kako bi tražile autogram i nudile mu seks? Da će rulja navaliti u knjižare, da će lova sjedati na račun i da neće više morati ići na svoj užasni posao u skladište obuće? Nije znao ni sam.
Noć prije nego što je paket stigao iz tiskare, ležao je sam u svojoj sobi. Tri dana nije izlazio van. Bio je nekako razdražljiv, nije želio nikakvo društvo i rolao je joint za jointom, gledajući usput neki film u kojem je Johnny Depp glumio pisca koji živi u kući kraj jezera i suočava se s pitanjem autorstva priče i pomalo klizi u ludilo. Ah, američki pisci i njihove kuće kraj jezera i njihove besmislene dileme! Moraju se uštipnuti za guzicu da bi ih zaboljelo, pa onda pišu dramatične drame o boli. Ali poslije mu se pridrijemalo i tek je napola pratio radnju, a onda je u sobu ušao stric Nikola. Nije čuo otvaranje vrata sobe, čuo je samo korake koji su prilazili krevetu. Karlo se uspravio. Prepoznao ga je isti čas. Nikola je ispružio ruku, a u ruci je bio golemi bunt novca raznih valuta. Većina je bila zgužvana, kao da je upravo došao iz kockarnice, gdje je pobijedio kakav stroj.
– Ovo je za tvoju knjigu – rekao je.
Karlo je ustao i gledao u taj novac. Knjiga, kakva knjiga, pomisli. Bio je pomalo začuđen njegovim noćnim posjetom. A onda se sjeti svoje knjige.
– Zar ja zaslužujem toliko para? – upitao je.
– Da, zaslužuješ – odgovorio je stric Nikola.
– Hvala ti – rekao je Karlo i uzeo novac.
– Nazovi oca – rekao je Nikola i izišao iz sobe.
To je bilo to. Karlo se vratio u krevet i zaspao. Ali bili su to mučni snovi, sanjao je da hoda po mračnim šumama, punim čudnih bića koja su izlazila iz svojih rupa i išla za njim, a sanjao je i o zmajevima, a on je bio zmaj koji je letio iznad livada i šuma, mračnih, crnih, spaljenih, a mali ljudi su ga odozdo pokušavali pogoditi strijelama i kopljima.
Ujutro je ležao budan i malko mamuran, kao da se previše napušio, ali jasno se sjećao noći. Što je ono bilo? Stric Nikola bio je jedan od rijetkih ljudi u njegovoj široj obitelji koga je Karlo cijenio. Bio je visoko obrazovan, ali postao je propalica i pijanac i predmet sprdnje svih i jednom je došao kući iz noćne smjene u tvornici cigle, legao u krevet i više se nije probudio. Bilo je to prije 15 godina. „Nazovi oca.“ Odlučio je da će ga nazvati, ali odgađao je to cijeli dan, kao što se do zadnjeg trenutka odgađa nešto neugodno, sve dok napokon nije zazvonio njegov telefon. Nakon godina razdvojenosti između njega i starog se ispriječilo nešto golemo i nevidljivo i nisu znali što da si kažu i obično su zvali nekim povodom. Ovaj put povod je bio taj da je jedna Karlova priča uznemirila cijelu rodbinu. Bila je to jedna od njegovih prvih objavljenih priča, kratka pričica o nekim sitnim obiteljskim razmiricama, djelomično utemeljena na činjenicama, a uglavnom izmišljena i iskarikirana. Bila je objavljena prije tri godine na nekom beznačajnom web portalu i nitko nije mario, ali neki od njegovih brojnih nećaka naletio je nedavno na tu priču, pročitao je i podijelio sa svima na Facebooku, zgrožen onim što je pročitao, i za pola su sata svi znali za to. Sva rodbina i svi poznanici pričali su samo o toj priči. Nikoga zapravo nije bilo briga ni za njegove priče ni za pisanje, a ni za njega, većina tih ljudi nije u životu pročitala ništa, za njih su knjige bile naprosto bezvezarija, ali sad je to odjednom svima bilo životno važno.
– Priča se da si oklevetao materinu rodbinu, da si ih dao u novine – reče stari. – Je li istina?
U Karlovoj široj obitelji neobrazovanih, polupismenih seljaka i bauštelaca poluimigrantskog porijekla nitko nije imao pojma o razlici između književne fikcije i novinarskog teksta niti bi imalo smisla objašnjavati im tu razliku. Nikad im ne bi mogao objasniti da je riječ o dramatizacijama života. Stvarao je lažnu legendu o sebi, širio je opsjene i mitove, kao i svi drugi pisci koji su htjeli zadiviti svijet, a posebno žene, ali svi su to shvatili kao autobiografiju. A možda je bila, na nekoj podsvjesnoj razini.
Stari je već bio star i bolestan. Da je bio deset godina mlađi, Karlo bi se posvađao s njim, žestoko bi branio svoje pravo da smije reći što god želi i inzistirao bi da ti ljudi na kojima je temeljio svoje likove i jesu nakaze. Ali sad mu se to činilo djetinjasto. Nije želio ući u tu raspravu, znao je da to ne vodi nikamo i da će se bez razloga posvađati s ocem. Želio je da pričaju o nečemu drugome, samo ne o tome. Ali bio je svjestan da su njegove prljave priče, besramno nabijene seksom, nasiljem i opačinama, krajnji čin iznevjerenja, čin finalnog otpadništva, kraj ideje o dobrom sinu koji je u mladosti samo malo skrenuo s puta, ali će se prije ili kasnije, kad se izdivlja u svijetu, ipak vratiti kući i živjeti kao svi ostali, a to znači posao, žena, djeca i obiteljska druženja subotom popodne kod rođaka i prijatelja, mala seoska ogovaranja i tračevi, poneko pijanstvo tu i tamo, sve dok ne umre ili dok ga ne ubiju dosada ili netko od tih ljudi. Sve je bilo nepovratno! Možda možeš vratiti izgovorenu riječ, al ne možeš napisanu. Riječi su kao otrovne strelice koje odapinješ i zabadaš u prsa svojih neprijatelja. Riječi su metafora drevnog, divljačkog nagona da kamenom sjekirom nekome raskoliš lubanju. Nije imao kamenu sjekiru, imao je samo te riječi. I Karlo ih je nemilice odapinjao! Bio je poput ratnika smrti koji jaše na konju i gađa sve što mu se ne bi svidjelo. A najmanje mu se sviđalo ono s čim je bio odrastao, ono što ga je formiralo kao čovjeka. Svi ti ljudi! Ujaci, tetke, nećaci, bratići. Previše je puta vidio pravo lice tih ljudi koji su ga okruživali kad je bio dječak. Što je postajao stariji, bivao je sve svjesniji njihovog pogubnog utjecaja na svoj razvoj. Godinama se nije bio u stanju maknuti od njih, paraliziran primitivnom energijom njihovog krda. I zato je morao reći svoju riječ o prošlosti, da bi se oslobodio. Prema očevoj rodbini je bio indiferentan. Ti su ljudi uglavnom bili zatvoreni u svoje male obiteljske svjetove i slabo zainteresirani za bilo što drugo izuzev puke osobne egzistencije. Ali majčina rodbina je bila tiha jeza. Primitivci, zlostavljači žena, ubojice, provalnici trgovina, lažovi, kriminalci, jednom riječju ološ najniže vrste. Mogao si bilo što očekivati od bilo koga od njih, a kotili su se poput najezde ogavnih skakavaca i uvijek su bili tu negdje, sveprisutni.
Dok je slušao starog kako mu priča o obitelji i kako bi se svi trebali „držati zajedno“, sjetio se jedne zgode od prije 20 godina, kad je u gradu sreo ujaka Niku, pa ga je ovaj pozvao na cugu. Niko je bio nezaposlen cijeli život, imao je petero djece, ali nekako je kuburio. Ali tek što su ušli u birtiju, sreli su neke Nikine pajdaše, pa je ovaj s njima započeo partiju pokera. U to vrijeme poker se normalno igrao po birtijama, i to za lovu, a gazda bi svako malo donio novu rundu rakije i sira. Niko je brzo izgubio sav svoj novac na pokeru, a kad je došao do nule, preklinjao je Karla da mu pomogne da se izvuče, obećavajući da će mu vratiti duplo čim bude mogao. Karlo mu je dao jedinih 200 kuna koje je imao. Tada je imao 14 godina i nije znao kako reći ne. Nikad više nije vidio te pare. Nikad ih Niko nije spomenuo, kao ni lovu koju je godinama ranije „posudio“ od njegove stare da bi mogao otići na posao u Sloveniju, na koji nikad nije otišao. Ponašao se kao da se ništa od toga nije dogodilo, dolazio je i dalje na nedjeljne ručkove i svraćao usput kad god bi mu nešto trebalo. Ali redovito se hvalio kako nije lud da se zaposli, sve dok od države može izmusti socijalnu pomoć i dječje doplatke za svoju mnogobrojnu dječurliju.
Karlo se naježio razmišljajući o tome. Sve te užasne nakaze, sav taj polusvijet koji je zarivao svoje prljave kandže gdje god je mogao! Još zarana je shvatio da bi ga bilo tko od tih ljudi udavio u bunaru, ako bi imao bilo kakve koristi od toga, ili čak i bez koristi, iz puke seoske zlobe. A poslije bi skupa sa svima ronio suze nad njegovim grobom i proklinjao nesretnu sudbinu. Svaki put kad bi susreo nekog od tih ljudi osjećao se poniženo, iscrpljeno, kao da su mu isisali pola duše. Uvijek je sebe smatrao miroljubivim, nenasilnim čovjekom, ali njihova je pojava u njemu budila bujice najotrovnijih, nasilnih misli, za koje ni sam nije vjerovao da postoje. O tome, a i o drugim, još gnusnijim stvarima, je pisao u pričama i to je bilo neoprostivo. Da je bilo koga od njih prebio ili prevario, da je oteo penziju staroj baki na izlazu iz pošte, da je uništio život bilo kome, sve bi to bilo zaboravljeno za mjesec-dva, ali govoriti istinu o takvim prljavštinama, zapisati to i objaviti, da bude u knjizi zauvijek – e to se ne oprašta. Zato ih se klonio kad god je mogao, zato je zarana otišao u ovaj otuđeni grad, daleko od njih. Ti su ga ljudi nagnali u knjige, oni su od njega učinili frika koji po cijele noći sjedi za računalom s napetim prstima na tastaturi i pokušava ispričati nešto svijetu kojem nije stalo. Ah, kakva perverzija! Tim je tupavim idiotima i njihovom prostaštvu dugovao više nego plemenitima i svim magičnim knjigama koje je pročitao. To je napokon shvatio. Ali to nije bilo važno.
Što da kaže ocu? Njegov je otac vjerovao u obitelj, u kult svojih predaka, u pojednostavljenu, romantičnu predodžbu o drevnoj zajednici i nije želio vidjeti ništa od onog što je Karlo već kao dječak vidio i zbog čega već odavno nije vjerovao ni u što. Više nije bilo povratka nazad, u sigurnost bez riječi, strelica je bila ispaljena, možda nepromišljeno, možda hrabro, ali ne može se povući.
– Ma pusti budale, to je obična fikcijska priča – reče Karlo. Usta su mu bila suha i teško je prevaljivao riječi preko usana. – Sve je to izmišljeno.
– Jesi ikog od njih osobno imenovao? – upita otac.
– Sva imena su izmišljena. Ma velim ti, budale i smradovi. Mrze me pa izmišljaju koješta.
– Zašto ne napišeš neku pozitivnu priču? – reče stari, kao da mu čita misli. – U tvojim pričama nema ništa lijepo. Svi su pokvareni. Pa nije moguće da su svi baš takvi?
Doista, zašto je uopće pisao te ogavne priče, te surove priče o surovim, nasilnim ljudima, priče u kojima su se ljudi prepoznavali i koje su ih vrijeđale? Zašto nije pisao o ljepšim stvarima? Zašto nije potpuno izmišljao svoje likove, zašto ih nije pravio od magle ili od praznih riječi? Zašto nije pisao SF i izmišljao nove svjetove? Zašto nije pisao hermetične priče s filozofskim dilemama i metaforama ili tankoćutnim priče o ljubavi i lijepim osjećajima? Zašto nije pisao o pticama i cvijeću na livadama i ljepotama zvjezdanog neba? Zašto nije pisao o apstraktnim egzistencijalnim mislima? Ili bilo što drugo, bilo što osim onog što je pisao! Ni sam nije bio siguran. Ali sjetio se riječi Hermana Melvillea koje je pročitao negdje, davno: „Napisao sam grešnu knjigu, ali osjećam se nevin kao janje.“
Pričali su još nekoliko minuta, pa su se pozdravili. Ovo je bilo loše, pomisli Karlo kad je prekinuo vezu. Ostao je sjediti kraj prozora, začuđen vlastitom nesposobnošću da kaže išta suvislo. Eh, pročitao je previše knjiga i ostao zaveden podmuklom idejom da mora govoriti istinu, unatoč svemu. Ali što je istina? Koga je istina oslobodila? Što je postigao svim tim besmislenim pričama? Je li promijenio svijet? Je li ikoga opametio i učinio boljim čovjekom? Je li barem sam postao bolji čovjek? Ne, ništa od toga. Pa što onda hoće? Nije znao ni sam.
Pola sata nakon starog nazvao je ujak Martin. Karlo se nije čuo s njim barem 10 godina.
– Trebao bih Karla.
– Karlo spiking.
– Vidio sam ono što si napisao u novinama. Kako možeš pisati takve klevete o pokojnom djedu i o rođenim ujacima? Kako te nije sram!
– Misliš na ujaka Peru koji je godinama zlostavljao moje roditelje? Ili na ujaka Borisa koji je mojoj staroj krao lovu iz kuće dok je ona kuhala ručak? Na ujaka Brku koji je dojavljivao muriji da imamo drogu u kući? Kojeg sam točno ujaka oklevetao?
Ovaj je opsovao bijesno i zalupio slušalicu.
A zatim su zvali i ostali, redali su se jedan po jedan, zapjenjeni od bijesa i nepatvorene mržnje koja se osjećala u svakom glasu. Ujak Andrija. Ujak Niko. Bratić Milan koji je upravo bio izišao iz zatvora, gdje je ležao zbog pljačke benzinske. Sestrična Ivana, koja je do dvadeset pete okotila petero djece, a muž joj je crnčio dva posla da ih prehrani.
Ah, kvragu, pomisli on, pomalo cinično, slušajući bujicu uvreda i psovki, pa ovo je zapravo zanimljivo, fenomenološki gledano ovo je poput zanimljivog filma, opskurni peep show u psihopatologiju malog čovjeka. Ali shvatio je i da nikome ništa nije dužan, da nikome nije zahvalan. Zahvalan je jedino samome sebi što je izdržljiv kao bik, pa je izdržao sve te luđake, umjesto da ugine od tuge, poput strica Nikole, ili postane čuvar ovaca ili kriminalac ili nešto još gore, što su sudbina i društvo namijenili ljudima njegovog porijekla. Sve te sablasti koje su ga godinama držale u kavezu i od kojih je nekako pobjegao, sad su odjednom izronile pred njim, onakve kakve jesu. Nije želio ništa od njih, želio je samo slobodu da govori ono što misli. Ali shvatio je da nema duševnog mira, ima samo privremenih trenutaka predaha. Kad je bio klinac kupovao je knjige o Americi, knjige s fotografijama američkih krajolika s crvenim stijenama, gradova u Kaliforniji, kauboja i Indijanaca, i bio je uvjeren da će, kad odraste, promijeniti život, da će živjeti na nekom lijepom, sretnom mjestu, poput Los Angelesa, gdje su plaže beskrajne, a noći tople i djevojke bezbrižne, slobodne i sretne. Ali s godinama je postajao svjestan da je ovo stvarnost, a ono samo filmska laž.
Trideset i šest mu je godina. Još uvijek nije star, ali nije više ni dječak koji sanja o budućnosti, dalekoj i ispunjenoj mogućnostima. Ta je misao bila depresivna, ali i oslobađajuća. Nema više očekivanja, nema nade. Ako je ovo taj život, pa neka bude.
– MAJMUNE JEDAN, MISLIŠ DA SI PAMETAN! – urlao se bratić Milan. Mogao je zamisliti njegovo tupavo lice kako se pjeni negdje, dok njegova krezuba žena dobacuje uvrede. – NAĆI ĆEMO TE I RAZBIT ĆEMO TI TU ODVRATNU NJUŠKU! TI SI IZROD! POGLEDAJ SE SAMO NA ŠTO LIČIŠ! POČUPAT ĆU TI BRADU! DŽABA TI ŠKOLA KAD SI IDIOT! KAKO MOŽEŠ PISATI TAKVE STVARI O SVOM ROĐENOM DJEDU I O MAJČINOJ BRAĆI?
– Da ste bili bolja rodbina, pisao bih bolje priče o vama. Zadatak pisca je da govori istinu.
– KAD TE MI DOHVATIMO, VIDJET ĆEŠ TI ŠTO JE ISTINA!
– Samo pazite da se ne izgubite u Zagrebu. Nemojte zvati da dođem po vas na kolodvor.
Prekinuo je vezu.
Pozivi nisu prestajali, ali više se nije javljao. Stišao je zvuk mobitela da ne čuje. Znao je da je sasvim moguće da ga bilo tko od tih primitivaca dočeka negdje u mraku i prebije. Treba li sad paziti gdje se kreće, treba li se osvrtati na svaki zvuk iza leđa? Na trenutak je pomislio da ne bi bilo loše kad bi imao pištolj. Znao je ljude koji bi ga mogli nabaviti.
Nekoliko minuta prije ponoći frend mu je poslao link na raspravu na Facebooku o njegovoj priči. Komentari su tekli iz minute u minutu, bili su sve jedan gori od drugog. Bili su to uvrede, izljevi mržnje, bijesa, pozivi na nasilje i prijetnje.
– Sramota! Njegov ujak se borio za ovu zemlju i bio ranjavan na ratištima, da bi on mogao ići u školu, a vidi kakve stvari on piše o njemu! Odričem se tog govna! – bljuvala je ujna Marija.
– Bolesnik!
– Gnjida!
– Psihopat!
– Idiote jedan, odi djedu na grob i zapali mu svijeću!
Uvrede i prijetnje su se nizale u nedogled. Iako su to bile samo riječi ispisane na ekranu, mržnja je bila stvarna. Zatvorio je računalo i samo sjedio u polumraku, gledajući kroz prozor na praznu noćnu ulicu, sam u ovom velikom, otuđenom gradu, nimalo spreman na ono što dolazi, ali svjestan da ne pripada više nikome, da nije više ničiji sin, ničiji brat, ničiji prijatelj.
