27/09/2020
Pretraga
Intervju sa Žarkom Jovanovskim, dobitnikom nagrade VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman za 2020.

Intervju sa Žarkom Jovanovskim, dobitnikom nagrade VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman za 2020.

Žarko Jovanovski rođen je 1. srpnja 1966. godine u Zagrebu. U rodnom je gradu diplomirao  umjetničku grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti. Boravio je 1995./96. u Njemačkoj kao gost-student njemačke zaklade za razmjenu studenata DAAD na Kunstakademie u Düsseldorfu u klasi profesora Tonyja Cragga. Izlagao je na brojnim grupnim i samostalnim izložbama. Dobitnik je specijalne nagrade na natječaju za spomenik košarkašu Draženu Petroviću 1994. godine. Izdao je desetak albuma s glazbenim grupama Electric Žare, Geler Feler, AbnorMalan i Duo List te CD poezije na improvizatorsku glazbu s Andrejem Boštjančičem Rudom. Izdao je deset knjiga poezije (HrvatskaJebo mu pas mater i životuBesparicaVoliš li ti mene uopće?Viškovi; Jebite se svi!; Pjesme o tebi, o njoj, svejedno je, ionako sam bio pijan dok sam ih pisao; Od poraza do poraza; Mislim da se tu više ništa ne da učiniti i Egzaltirane karijatide), zbirku kratkih pripovijesti Priče o Lenjinu i Staljinu te strip-album Mrakci (s tim je stripom sudjelovao na beogradskom Salonu stripa 2017. godine). Objavljivao je literarne radove u više zbornika i časopisa u Hrvatskoj i inozemstvu.

Dobitnik je nagrade za najbolju erotsku pjesmu na međunarodnom natječaju u Mariboru, Slovenija, 2017. godine (pjesma „Svirepost 2016.“). Iste godine dobio je nagradu za najbolju knjigu poezije Hrvatskog književnog društva u kategoriji izdanja izvan okrilja HKD-a (zbirka Jebite se svi!). Pjesme su mu objavljene u Antologiji hrvatske huliganske poezije izdanoj u Ukrajini 2018. godine (urednik Jurij Lisenko). Zamjenik je glavnog urednika časopisa za kulturu Alternator. Dobitnik je VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman 2020. godine, Pizzeria Europa.

Bavi se grafičkim dizajnom (i grafički dizajn se bavi njime) od 1994. godine.
Član je Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika.
Nije član nijedne strukovne udruge.
Živi i radi u Zagrebu.

Povod za ovaj razgovor je VBZ-ova nagrada za roman Pizzeria Europa!

Ovogodišnji ste pobjednik jedne od najvećih književnih nagrada u Hrvatskoj, VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman. Jeste li kao vječni pesimist i skeptik začuđeni ovakvim ishodom?

Lagao bih da kažem da nisam začuđen. Još mislim da se radi o nekom čudu, o nekoj grešci. Navikao sam na odbijanje i šikaniranje. Neočekivan rezultat svakako govori o poštenom natječaju u kojem i luzeri poput mene imaju šansu. A pesimizam ću zadržati kao opredjeljenje. On će mi još zatrebat mnogo puta kao zdrava osnova da ostanem svoj.

Roman ”Pizzeria Europa” je kritika svemu; lijevima, desnima, istoku, zapadu, prošlosti, sadašnjosti, budućnosti, konzumerizmu, kapitalizmu, umjetnosti…te se na svakoj stranici britko i ironično propitkuje svrha postojanja, pojedinca i društva. Možda je najbolji opis romana ‘bez dlake na jeziku’. Što mislite, kako će ga publika prihvatiti? Kakve će biti reakcije kritike? I da li Vas to uopće zanima? ”Makar moram biti iskren – boli me kurac za publiku!” (”Pizzeria Europa”, Žarko Jovanovski).

Nakon što se završi pisanje neke cjeline, u ovom slučaju romana, nema se više nikakve mogućnosti dogradnje – što je rečeno, rečeno je i suvišno je nešto dodatno objašnjavati. Mogu pretpostaviti da zbog političke nekorektnosti koja je sadržana u dijalozima, mnogi čitatelji vođeni ideološkim sljepilom mogu reagirati i šizofrenim odbijanjem, možda i brutalnim, ali zašto bih se nervirao oko toga? Tko misli da može bolje opisati što je sadržaj svijeta u kojem živi, neka napiše svoj roman koji će oponirati mome. A publika je apstraktan pojam. Bezlična masa koja navodno nešto misli. Neka misli. Misliti je divno čak i kada ne rezultira ničim bogzna kako pametnim. Do sada sam svu svoju „publiku“ znao imenom i prezimenom. Ali to je bila jedna skroz druga situacija.

U romanu tri prijatelja, underground pjesnika u svakodnevnom su ”lovu na sitne pare” kako bi preživjeli od gaže do gaže. Jedan od likova u prošlosti je radio kao grafički dizajner dok nije doživio živčani slom. ”Potrebno je držati se proživljenog i nikada ne valja izmišljati stvari.” (”Pizzeria Europa“, Žarko Jovanovski). Nalazimo li Vas na svakoj stranici ovog romana?

I jesam i nisam unutra. Sigurno ne na svakoj stranici. Ima pogleda u sadržaju koji su potpuno suprotni mom mentalnom sklopu. Besmisleno mi je pisati tako da svakim slovom povlađujem sam sebi. Da je tako, moglo bi se bez problema ustvrditi da sam glup ko kurac, jednodimenzionalan. Mnoge scene iz romana su proživljene i roman ima mnogo autobiografskih elemenata, a opet, lik Gavrilovskog je na neki način i prototip jedne budale koja vjeruje da samo dok se stvaraju i izgovaraju stihovi, da se samo onda živi. Sve između toga je uglavnom gomilanje jada i sranja koja nužno moraju kad-tad eskalirati u mentalnom raspadu osobe. Govorim o onim senzibilnim ljudima. Oni drugi su uglavnom mrtvi, a da toga nisu ni svjesni i komentiranje televizijskog programa te sportskih događaja njihov je krajnji emocionalni i intelektualni doseg.

”Živi li se od toga nekako? Ne. Samo se životari. Pa zašto se to onda radi? Sve je zbog potrebe da se kaže…Ili, jer se nema što bolje raditi u životu da bi se osjetilo kako se postoji…” (”Pizzeria Europa”, Žarko Jovanovski). Zašto pišete?

Ovo je i lako i teško pitanje istovremeno. A što da uopće radim kada ništa ne radim? Treba mi neki zapis kako su se stvari dešavale, trebam pohvatati konce iz prošlosti. Ne radi se o dokumentarizmu. Naime, obožavam kad me u pisanju moj vlastiti zapis iznenađuje. Recimo, smatram da je neki događaj u prošlosti bio pozitivan, a onda me napisano brutalno uvjeri u suprotno. Neki teško definirani refleks u glavi pažljivo me vraća na početni položaj. Zato pišem, zato volim pisanje – ono mi daje neočekivane odgovore. Slova ne mogu uvjeriti u neistinu koliko se god trudio. Pisanje me usmjerava. Obožavam kad pri pisanju gubim kontrolu. Taj nedostatak kontrole je magija kreativnog. To mnogi ne shvaćaju, ali mehanizam pisanja je magičan baš zbog toga. Govorim, naravno, isključivo u svoje ime. Neka drugi misle o tome što god im drago.

”Pun mi je već kurac ovakve konzervativne Europe pretvorene u američku prekomorsku ispostavu Disneylanda te Europe klerikalnih nacionalizama, histerične ksenofobije i fašizma!” (”Pizzeria Europa”, Žarko Jovanovski). U romanu ste spomenuli grijehe Drugog svjetskog rata, rat ’90-ih, današnje stanje u Siriji itd. Kako da se čovjek svakodnevno nosi s takvim činjenicama? Treba li učiti o prošlosti kako bi ju prihvatio, jer drukčije ne može shvatiti sadašnjost; i možda pokušati pridonijeti boljoj budućnosti, ako je to uopće moguće, makar pisanjem? Ili priklonit se većini, uklopit se? ”Nekada si bio normalan. Zanimale su te normalne stvari…Nogomet, cijene automobila na tržištu, dnevna politika…Žene…Sada briješ bizarno. Dalek si. Kao da te više nema s nama na ovoj planeti…” (”Pizzeria Europa”, Žarko Jovanovski).

Oduvijek sam čitao relevantnu historiografiju baziranu na dokumentima. Niti jednog trena u životu nisam dopustio, čak ni granično da me obuzme histerija teorija urote. To je trovačnica naše kulture, nusprodukt digitalne ere u kojoj svaka budala može imati „mišljenje“. Jedan američki znanstvenik, sudionik stvaranja programa Apollo koji je rezultirao uspješnim kročenjem ljudi na Mjesec, o onima koji osporavaju da se to ikada desilo regirao je izjavom da su te spodobe grafiteri na najboljem što je ljudski rod napravio. Usporedio je negiranje uspješnog spuštanja na Mjesec s nekim tko bi bio kadar nadrljati svoj potpis autolakom na Mona Lisi.

Ratovi su način rješavanja problema van svake pameti. Osim što odnose gomile života, nakon ratova nastaju dugotrajna razdoblja nesigurnosti, kaosa, prijetnji pobjednika i pobjeđenih. Ne govorim o jednoj godini, tri, pet… Radi se o desetljećima bijede i kaosa. Drugi svjetski rat kod nas još traje. Nije bitno drugačije niti u Austriji, Britaniji, Njemačkoj, Rusiji… Kada sam u Njemačkoj sredinom devedesetih bio na stipendiji u Duesseldorfu, bio sam svjedok slučaja kada je pijani starac nasred podzemne željeznice počeo pjevati iz čista mira nacističku verziju njemačke himne. Ljudi oko njega nisu burno reagirali, oni su ga samo vrlo nonšalantno upozorili da prestane jer bi mogla doći policija i sve pohapsiti, a oni se ne žele u to miješati. U Hrvatskoj je i gore. Ovdje se mijenja povijest sve u 16. To je hobi dokonih generala koji društvo upotrebljavaju kao svoju vlastitu igračku.

Mogu li ja što promijeniti pisanjem? Ne mogu. Sumnjam da mogu. Nisu to uspjeli ni puno pametniji pisci od mene. Time ne kažem da ne treba pisati i dalje. Naprotiv. To je nužda. Pisati, pisati i samo pisati. Do posljednjeg daha.

U romanu ste se dotakli pitanja uzajamne pomoći i podrške među ljudima koja danas skoro pa ne postoji. ”…Spasite ovo, spasite ono…! A ko će nas spasiti, a, jebote?! Tko će mene spasiti, jebotebog?” (”Pizzeria Europa”, Žarko Jovanovski).  Kako ne shvaćamo da stradavamo od nasilja koje vršimo sami nad sobom? Da svojevoljno dozvoljavamo da nekolicina manipulira nama? U prijevari u kojoj nas ugnjetavaju, mi se trujemo egoizmom i dižemo ruke jedni na druge.

Svi smo svjedoci kako ogromna većina ljudi nije zadovoljna načinom na koji je ustrojen svijet. Nesigurnost, bijeda, mogućnost manipulacije demokratskim procesima samo su neke od stvari koje muče ljude. Ogromna većina je pasivna, guta sranja, a drugi dio građana bi mijenjao svijet, ali segmentarno. Ja sam protivnik takvog pristupa. Recimo, ekološki problemi. Za njihovo rješavanje kriv je način proizvodnje, kapitalizam kao takav. Nemoguće je riješiti ekološke probleme vadeći stvari iz konteksta.

Ali svaki pošten ljudski napor moguće je izvanredno lako sabotirati. Da dam primjer. Nakon Drugog svjetskog rata, UN je donio Rezoluciju o ljudskim pravima u kojoj jasno piše „Svi ljudi su jednaki“ i to su prihvatile sve zemlje članice. No svatko malo pojavi se neka budala iz zadnje klupe koja postavi neko idiotsko pitanje, tipa, „Zar su i svi crnci jednaki ostalim ljudima?“ I onda umjesto da takvi budu ignorirani ili u krajnjoj liniji sankcionirani zbog svog krajnje neumjesnog pitanja, u pojedinim državama troši se energija na formuliranje zakonskih dodataka koji bespotrebno ponovo utvrđuju – „da, i crnci su jednaki ostalim ljudima“. Pa se svako malo opet javljaju glupani iz zadnjih klupa koji pitaju isto pitanje, ali o ženama, Srbima, Kinezima, Hrvatima, Marsijancima, Amerikancima, kurcima i palcima. Tako se osnovna ideja o jednakosti SVIH LJUDI vremenom pretvara u jednu običnu farsu.

”A znači on je-‘ima’? Onda sam ja-‘nema’, i to me može definirati.” (”Pizzeria Europa”, Žarko Jovanovski). Dijelimo li se tako u društvu?

Da, u praksi, to je osnovna podjela u društvu. Za nju su krivi i sistem i mediji koji propagiraju „imati“ kao osnovni životni postulat. Mediji uspostavljaju jednu iskrivljenu sliku vrijednosti i role modele. Bogataši pune naslovne stranice, opisi njihovih života top su vijesti. Oni hrane glupost u ljudima ponovo i ponovo. Potpuno bezvezni ljudi postaju primjer jedino poželjnog. Pohlepa je normalna stvar. Poželjna. A nije.

”I am Serb also, mister, and you were shooting my brother in war, then, jebote, my mother is Serbian, my father is Croat, I was shooting at myself.” (”Pizzeria Europa”, Žarko Jovanovski). Na našim su prostorima krvna zrnca itekako izmješana, no nažalost još uvijek se broje. Jeste li se susreli u životu s neugodnostima zbog Vašeg makedonskog prezimena? Ako jeste, što su Vas takve situacije naučile? Upornosti, empatiji prema drkčijima ili možda apsolutno ničemu osim da je svijet nepravedan?

Nažalost imao sam problema zbog onog JOVA u prezimenu poslije 1990. godine (a u par slučajeva čak i u socijalističkom razdoblju). To je jedan od razloga zbog kojeg njime sada mašem kao crvenom krpom pred budalama i inzistiram da na naslovnicama knjiga koje izdajem u zadnje vrijeme bude samo to Jovanovski, bez imena.

Makar sam rođen u Zagrebu i majka mi je Hrvatica, 1992. vlast mi nije htjela dati domovnicu. Bio sam pola godine na čekanju, jedan od onih koji je trebao biti izbrisan. Ja sam pizdio, mislio sam da je to nepošten i pokvaren način da me se izbaci iz Hrvatske. Onda se moja mama sjetila da sam kršten u katoličkoj crkvi. Kada sam donio takvu potvrdu u ured, dobio sam domovnicu istog trena. To mi je tek razotkrilo karakter nove države. Ali kada sam dobio poziv da odem na služenje vojnog roka u Hrvatsku vojsku (odbio sam ići u JNA) i poslije da sudjelujem kao običan redov na prvoj liniji, ja sam se bespogovorno odazvao. Kada je zatrebalo topovskog mesa, odjednom sam državi bio dobar i stim nesretnim JOVA u prezimenu. I istini za volju, moji pretpostavljeni u HV-u bili su izuzetno zaštitnički usmjereni prema meni. Oni su bili ponosni što je jedan akademski likovni umjetnik u njihovoj postrojbi. I to treba reći, da slučajno ne bude zabuna.

O Vama je snimljenj dokumentarni film ‘Neuspješan skroz’ u kojem ste izjavili  ”Društvo tako idiotski skrojeno da najčešće priglupi i bolesni mediokriteti dobro kotiraju.” Jel Vam VBZ-ova nagrada otvorila vrata u ‘Uspješan skroz’ i jeste li sada Vi jedan od tih što dobro kotiraju?

Ili smo na kraju svi, bez obzira na osobni ”uspjeh” ili ”neuspjeh”, samo ”A koj kurac smo zapravo mi ovdje? Sjene, krpe za brisanje prljavog poda u božjim rukama!” (”Pizzeria Europa”, Žarko Jovanovski).

Taj prokleti osjećaj da sam u Hrvatskoj, što god kreativno radio jedan nepotrebni višak nepodnošljivo dugo traje. Radio sam u toliko različitih medija, radio pošteno preko 30 godina, radio mnogo i drugačije, ali nisam dobivao priznanje, guran sam na margine, konstantno. U međuvremenu sam u Sloveniji sudjelovao u gomili događanja s talentiranim umjetnicima te zemlje tako da sam postao jedan sasvim solidan dio njihove alternativne kulturne scene. U Bosni i Srbiji redovito sam bio zastupljen u zbornicima, na portalima i na događanjima. U Ukrajini sam također, zahvaljujući Juriju Lisenku i njegovim prevoditeljskim naporima dobio sasvim solidan status. Ali u Hrvatskoj… I nekako ne vjerujem ni da će ova nagrada išta promijeniti. Taj odvratan osjećaj da sam u Hrvatskoj krpa za brisanje poda u božjim rukama ostat će, mislim, kao jedna gorčina, doživotno.

booke.hr

Na portalu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku, kolumnu i zanimljivosti iz svijeta knjige naši će gosti odgovarati na katkad uvrnuta, neobična i politički nekorektna pitanja. Izbjegavat ćemo standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.