Bitak, biće i bit
Participe glagola biti, bitče,
ti postojiš u baš svakoj mjeri,
po tebi biće svako jest i bit će,
bez obzira u kojoj si sferi.
Ti koji dišeš o svojemu bitku,
stani nad vodu i vidi lice.
Život je jedan u tomu obliku
i tvoje osobe točne skice.
Ti koja jesi bit ili suština,
temelj i baza ili osnova;
bez tebe duša bila bi pustinja.
Ti si joj srce, duh, tvar osnovna.
Da nije vas, ne bih znao tko sam ja.
Bez vas prazna je egzistencija.
Hej, pjesmo
Hej, pjesmo! Odvedi me u raj.
Zbog tebe vjerujem opet.
Kad hoćeš stavi točku za kraj.
Od kad pjevam, nisam proklet.
Hej, pjesmo! Znaš li da volim te?
Ti si moj spas, zvijezda vodilja.
Ja sam tvoj glas, dijete odmilja.
Nemoj me zaboraviti, molim te!
Hej, pjesmo! Skupa smo od početka.
Znam ti stih u dušu, pojava si rijetka.
Kada odem, vodim te sa sobom.
Pjevat ćemo zajedno, pred Bogom.
Ima li išta od toga
Svijet nakrivo, prešao preko glave,
ne mogu naći svoje uporište
jer u novcu je ljudsko utočište –
odavna tko ima tog više slave.
Pa namjerno pitanjima me dave:
zašto pišem ako ne u korišće?
Pa kažu, ne vrijedi stih ukoričen,
siromašan lutaš od sna do jave.
Kako objasniti takvom čovjeku?
Samo hrabri na svjetlo srce stave
u nadi da daju snagu korijenu
cvijeta ljubavi kojeg u zlu pate.
Sada znate ima li što od toga.
Branim duše od srca poput tvoga.
Umrijet ću kao što pjesnici umiru
Pjesma je moja duša i njom sam vođen,
s pjesmama idem ma kamo god da krenem.
Ovo nije vještina, s pjesmom sam rođen.
Riječi su mi u krvi, teku kroz vene.
Od malena znao sam da će bit’ tako:
do smrti tragati, tiho se nadati.
Neću umrijeti k’o što umire svatko.
Neće bit’ groba na kom će se plakati.
Umrijet ću kao što pjesnici umiru:
izdahnuti u jednom dragom mi stihu.
Kada usnem, kada misli mi utihnu,
zapjevaj neku pjesmu laganu, tihu.
Sa mnom se ne opraštaj, to neće bit’ kraj.
Okupit će nas opet, znaj, zvjezdani sjaj.