Ivana Šojat rođena je 1971. u Osijeku, gdje je završila gimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam godina živjela je u Belgiji te tamo diplomirala francuski jezik. Roman Šamšiel, 2002., nagrađen je na Kozarčevim danima u Vinkovcima Poveljom za uspješnost, a roman Unterstadt, 2009., osvaja nagradu za književnost Vladimir Nazor (2010.), nagradu Ksaver Šandor Gjalski za najbolji roman (2010.), nagradu Fran Galović za najbolje prozno djelo zavičajne tematike (2010.) i nagradu Josip i Ivan Kozarac za knjigu godine (2010.). Roman Ničiji sinovi izašao je 2012., Jom Kipur 2014, a Ezan 2018.
Objavila je zbirke priča Kao pas, 2006., Mjesečari, 2008., Ruke Azazelove, 2011., i Emet i druge priče, 2016., eseje I past će sve maske, 2006., te zbirke poezije Hiperbole, 2000., Uznesenja, 2003., Utvare, 2005., Sofija plaštevima mete samoću, 2009., i Ljudi ne znaju šutjeti, 2016.
Prevodi s francuskoga i engleskoga jezika. Između ostalih prevela je knjige Amélie Nothomb, Rolanda Barthesa, Raymonda Carvera, Gaoa Xingjiana, Pat Barker, Nuruddina Faraha, Alice Sebold, Moussa Nabatija, Luca Bessona, Paula Austera i Mathiasa Énarda. Živi i radi u Osijeku.
Povod za ovaj razgovor njezin je roman Ezan!
U Vašoj knjizi “Ezan” dotakli ste se možda najtragičnijeg razdoblja hrvatske povijesti. Hrvati su tri stoljeća ratovali s Turcima i ginuli na bojištima. Pred sve učestalijim turskim provalama, pustošenjem i razaranjem crkava i samostana, sela i naselja, odvođenjem i uništavanjem stanovništa, nezaštićeno i zastrašeno stanovništvo napuštalo je pred Turcima svoje kuće i zauvijek odlazilo sjeverno. Hrvatska je pred kraj 16.st. svedena na ostatke ostataka, izgubila je dvije trećine svog prostora i više od polovice stanovništva. “Ljudi sebe nose u mirisu. Kao kuće prozore i kapije, kao avlije preko čijih se zidanih ograda uvijek razlijeva ono što ukućani čine ili zaboravljaju učiniti. Ljudi tako za sobom, oko sebe, kao plašt ili zar nose pozive koji su ih promijenili ili očuvali, snove, zanate, misli, čak i one zatajene, ljubavi, netrpeljivosti, mržnju i očaje. Pogled se može sakriti, uputiti u tlo ili nebesa, no miris ostaje. Postojan i neumoljiv, nezaobilazan.” (“Ezan” Ivana Šojat, Str.71). Nose li i danas ljudi na ovim prostorima, nakon 400 godina, miris netrpeljivosti prema Turcima?
Kad god se spomenem povijesti, na pamet mi istodobno padaju i Heraklit i Nietzsche. Heraklit zbog njegova poimanja svijeta i njegovih pojavnosti kao vatre koja se s mjerom pali i s mjerom gasi, a Nietzsche zbog njegove “Volje za moć”. Skloni smo idealizirati i ideologijom sjenčati povijest. To je loše. Povijest je tekovina cijelog čovječanstva, a ne nekih tabora. U trenutku kad Istok navaljuje na Zapad dolazi zapravo do smjene moći – Zapad tone u Srednji vijek, doba zaboravljanja svih stečevina antike. Istok hrli prema vrhuncu razvoja, Zapad tone u glib. Zapadnjacima je to teško prihvatiti, no tomu je svejedno tako. Osim toga, ni u toj borbi nije sve kirurški odijeljeno. Ne zaboravimo Martologe – kršćane koji za novce sijeku druge kršćane u ime Osmanlija. Tu dolazimo do Volje za moć. Religije same po sebi, u svojemu korjenu su miroljubive i čovjekoljubive, kako krščanstvo, tako i islam. Onako kako to danas čine, vlastodršci i moćnici nisu marili za humanost kad su religije koristili kao izliku za teritorijalne ekspanzije. Također, nacija kao pojam u to doba ne postoji. Ona je tvorba građanskoga ustroja. Previše je idealiziranja u tome, “nabrijavanja” na nacionalno na koje se i danas pozivaju nimalo dobronamjerni kako bi održali stara neprijateljstva. A netrpeljivost – ona je za neuke koji i dalje nasjedaju na dobro uhodane propaganda koje i dalje s lakoćom podižu “meso za topove” kojima elite neokrznute upravljaju iz svojih salona i ugode povlaštenog položaja. I previše je megalomanije u našim “povijesnim prispodobama” – skloni smo vjerovati da su naši krajevi bili središte Osmanlijskog svijeta, a i onda smo (kao i sada) bili točkica na geopolitičkoj karti svijeta. Zanimljivo je kako sad ne uočavamo kolonizaciju koja se nad nama vrši recimo putem jezika. Nije li se engleski zavukao u sve pore našeg jezika? Nema krvi, ali bit će nesagledivih kulturoloških posljedica.
Danak u krvi odvođenje je kršćanske djece, preobraćenje na islam, te stvaranje od njih discipliniranih sultanovih vojnika. Cilj devširme nije bilo uništavanje kršćanske djece već osigurati sultanske usluge, osigurati funkcioniranje sultanske palače, janjičarskih odreda i državne administracije. Najmanje 200 000 dječaka na Balkanu prošlo je kroz sustav devširme u dva stoljeća. Postoje priče o skrivanju dječaka, zamjenjivanju s muslimanskim dječacima iz okolnih sela i sakaćenje vlastitih sinova. No, ima i posve drukčijih priča u kojima su se majke odricale sinova radi njihovog boljitka, društvenog uspona i edukacije. “Obuzme me čudna nježnost prema toj ženi koja me pustila bez otpora, koja je zbog mene i zbog mojega boljitka pristala odustati od majčinstva.”(“Ezan” Ivana Šojat,Str.16). Je li zaista boljitak “prepuštanje” sinova drugom narodu kako bi se vratili kao ubojice vlastite krvi?
Osmanlije su poput svih civilizacijskih pojavnosti prije, ali i poslije njih znali da nije dovoljno osvojiti teritorij želi li se njime trajnije vladati i upravljati, nego i glave, duše osvojenih. To nije njihova umotvorina. Rimljani su to još radili s primjerice Galima. Isto se radilo i u Drugom svjetskom ratu i u NDH, kad su se djeca “nepoželjnih” nacionalnih manjina davala na usvajanje hrvatskim obiteljima. Valja biti pošten i iskren po tom pitanju. Teško je to, ali bi bilo dobro. Djeca uvijek stradaju najviše i to je tragedija povijesti čovječanstva. Nevini uvijek stradaju. U ovom pitanju aludirate na moju izjavu da je djeci koja su za Osmanskoga carstva bila oduzeta majkama bilo omogućeno da napreduju hijerarhijski. Napomenula sam u toj svojoj izjavi kako ljudi prečesto zanemaruju kontekst u kojemu se sve to odvija. Kmet u zapadnom okruženju tada umire kao kmet bez obzira na prirodnu inteligenciju ili natprosječne sposobnosti. No, teško je raspravljati o boljitku. Teško je iz našeg rakursa koji je pojmovno i civilizaciji sasvim različit od situacije u kojoj su živjeli ljudi šesnaestoga stoljeća raspravljati o boljitku, teško je iz nametnutog, mitološkog nacionalnog koji sve dijeli na “naše” i “njihove” razmatrati feudalizam, veleposjednike, vazale, kmetove. Zapravo samo naoko teško, jer novac i dalje pokreće svijet, i dalje, samo “u rukavicama” vrijedi maksima: gazi ili će te gaziti. Ratovi i dan-danas izbijaju po istom principu. Nemamo li danas sintagmu “obrana demokracije” kad god se uzbiba tržište nafte?
Tri ste godine istraživali i pisali povijesni roman “Ezan”. Je li Vas potaknuo na razmišljanja o današnjem načinu odgoja te o “privilegiranom” položaju današnje djece i roditelja u usporedbi sa krvavim 16.stoljećem?
Ja u današnjoj situaciji ne vidim neke privilegije. Djeca i dalje ginu. Prije manje od trideset godina i nama su projektili ubijali djecu. I dalje imamo djecu koja su privilegirana rođenjem i djecu koju roditelji uče da trebaju biti marljivi, pametni, pristojni, da moraju učiti i truditi se, a onda ih šalju u nepotizmom, klijentelizmom i korupcijom duboko prožeto društvo koje im neće dopustiti napredak ako nisu interesno umreženi.
Privilegij koji istinski postoji je pristup obrazovanju. Imamo beskrajno kompleksno stanje kada je riječ o djeci. S jedne strane imamo djecu koja u školi gladuju, budući da im roditelji ne mogu priuštiti obrok u školskoj kuhinji, a s druge djecu koju su roditelji primjerom poučili kako druge valja vrednovati robnim markama što ih na sebi nose, djecu kojoj roditelji kao da ne dopuštaju iskusiti istinski život. Na posve drukčiji način, mislim da djeci nije ništa lakše nego prije četristo godina. Poslije neće biti ništa lakše roditeljima koji će u starosti ubirati sumljive plodove svog odgoja.
“Odrastemo tek kad nam pamet postane brža od jezika.”( “Ezan” Ivana Šojat, Str. 73.) S odrastanjem definitivno pamet postaje brža od jezika, no nije li baš ta dječja iskrenost neprocijenjiva? Mislite li da danas ljudi posjeduju vlastito mišljenje ili s obzirom na pritisak medija i društvenih mreža ne razmišljaju svojom glavom nego kao roboti koračaju svijetom?
Dječja iskrenost je mnoge došla glave. Osim toga, nažalost, i u djece ta dječja iskrenost kratko traje. Vrlo brzo i djeca dolaze pod utjecaj svojih roditelja i okoline u kojoj odrastaju. U suvremenom društvu sve je postalo “instant” – ljudi slabo čitaju tekstove ispod naslova. Čitaju se samo naslovi koji moraju biti šokantni, skandalozni. Na brzinu donosimo zaključke o drugima. Deklariramo naglas kršćansku doktrinu praštanja i oprosta, a kamenujemo, osuđujemo, stigmatiziramo. Postali smo netrpeljivo društvo koje “ravnotežu” gradi napetošću između suprotstavljenih polova što ih umjetno stvaramo. Malo je onih koji misle svojom glavom. Jer teško je misliti svojom glavom, to je ipak naporan proces koji iziskuje trud
Često spominjete smrt u svom romanu. Znamo da je nakana bila stvoriti “ratnika državnika” i odanog muslimana, usaditi učenicima pokornost i odanost sultanu, zato ih se učilo i da je smrt u sultanovoj službi najveći blagoslov. “Jer, nikad se ne zna kog će u gunguli smrt k sebi dozvati. Smrt ne zna za pobjednike i poražene. Ona je gladna i jede sve što stigne.” (“Ezan” Ivana Šojat, Str.90) Kakav je bio odnos prema smrti u doba Osmanskog carstva?
To što govorite o odanosti bilo kojem vladaru, ne vrijedi li to i danas? Ljudi se oduvijek boje smrti. Strah od smrti primarni je i najveći strah, budući da nas smrt briše s lica zemlje. Smrt čovjeka navodi na fabuliranje, na osmišljavanje sretnog nastavka egzistencije onkraj ovozemaljskog. Strah od smrti je i kolektivna i osobna kategorija. Ljudska psiha tijekom vremena nije se osobito promijenila. Ono što se mijenjalo i evoluiralo je spoznaja. Ljudi nekoć nisu bili ni bolji, ni gori od ljudi danas. Danas samo s manje napora možemo pobiti više ljudi, a možemo ispasti beskrakno glupi ili pametni pred većim brojem svjedoka zahvaljujući društvenim mrežama. Velike mase su nekoć bile nepismene. Što mislite, otkuda likovni prikazi pakla, raja, mučenika po zidovima crkvi? Valjalo je zastrašiti mase i natjerati ih na pokornost.
Što se, pak, smrti tiče, tijekom vremena smo je potpuno dehumanizirali. Osobito na Zapadu gdje svoje mrtve potpuno prepuštamo drugima da ih pripreme za pokop. U Americi se, recimo, čak i grobna raka “maskira” umjetnom travom, mrtvi se prepariraju, šminkaju, dotjeruju da se doimaju poput živih. Bježimo od žalovanja kao od kuge. A trebali bismo se dostojno oprostiti od svojih pokojnika. Sve smo pismeniji i prosvjetljeniji, a sve više strahova imamo. Bojimo se ružnoće, starosti, smrti, mediji nam serviraju nedostižne, fotošopirane uzore zbog kojih ljudi idu pod nož, gladuju, ubijaju se po teretanama. Zbog privida tjelesnosti smo odustali od duha, od trajnih vrijednosti. Ambalaža nam je važnija od sadržaja.
Smrt je danas rijetka tema razgovora, možda čak i tabu. Životni vijek čovjeka se znatno produžio, no što je s dostojanstvenom smrću. Uslijed tehničkog, znanstvenog i kulturnog razvoja, proizlaze novi problemi vezani uz proces umiranja. Dokle produljivati život ili u nekim slučajevima, proces umiranja tehničkim aparatima? Pokušavamo li nadigrati smrt, iako znamo da je neizbježna?
Davno sam gledala film čijeg se naslova više ne sjećam. Govori o čovjeku koji se opire smrti, lukavstvima je izbjegava, no naposljetku se pretvori u hodajuće, raspadajuće tijelo bez duše, budući da mu smrt odnosi dušu. Treba znati prihvatiti smrt i predate joj se bez opiranja, učiniti je tako bezbolnijom i za sebe i za one koji iz nas ostaju. Moja baka je, primjerice, znala da će umrijeti. Svima nam je napisala po pismo u kojem se svakome od nas oprostila prelijepim, nježnim riječima. Nismo joj vjerovali da će otići, no ona je znala. Bila je beskrajno smirena u svemu tome. Nasmiješena. Tim svojim stavom, prihvaćanjem nam je svima olakšala suočavanje s njezinim odlaskom.
Da, smrt je i dalje, nažalost, tabu, samo drukčije nego prije. Nekoć su se ljudi plašili smrti kao takve, onoga što ona jest, nedostatka saznanja o stanju koje nas čeka nakon posljednjeg izdisaja. Nekoć su baš zato toliko o njoj pričali, prikazivali je, replicirali u Dance macabre koji u potmulom ritmu zemlje koja škropi po lijesu u ples jednakosti povlači sve. Smrt s predsobljem od Čistilišta stvorila je bočne oltare po crkvama, potaknula ljepotu likovnosti kao popratni grč.
Smrt je sad nepoželji entitet, akter proze koju se nitko ne usuđuje čitati. Ljudi žele da ih se zabavlja, a ne da ih se grozi istinom. Konačnost je najneugodnija istina.
“Naučit ćeš naime već: svi bi htjeli posjedovati, a tek rijetki otpustiti malo i za druge.” (“Ezan” Ivana Šojat, Str. 13). Je li puštanje u određenim životnim situacijama najuzvišeniji čin ljubavi?
I za kraj, jeste li to ikada učinila?
Malo toga istinski posjedujemo. Pogledajte što od čovjeka preostane kad umre. Dovoljno je podsjetiti se toga kad god postanemo gramzivi. Princip po kojem živim je puštanje, otpuštanje. Čovjek osjeti (ako doista sluša) što mu pripada, a što nije za njega. Osim toga, kako netko može biti sretan zbog svog bogatstva ako je okružen bijednima i nesretnima. Valja i otpuštati, praštati u smislu da nije dobro održavati gnjev zbog nepravdi koje su vam drugi učinili. Svako počinjeno zlo pripada onome tko ga je počinio, a ne onome nad kime je počinjeno. Žudnja za osvetom rađa samo novo zlo, stvara začarani krug.
Da, uvijek postupam prema tom načelu. Osjetim kamo ne pripadam, pa ili odem ili pustim. Bez gorčine. Sve što nam je namijenjeno hrli nam u zagrljaj.
