Dnevna doza nježnosti
Na šanku grijemo pogled, zimsku kožu.
Smijemo se sličicama.
Graviramo prehlađene misli.
Kao da nisu ogromni problemi ispod šanka.
Namigujemo likovima u ogledalu.
Pružaju riječi poput čarobnih zvečki.
Zveckaju hipnotičke kovanice, zagasiti odgovori.
Toči se popodne, besramno, lagano.
Kao da nije borba u zraku,
kao da ne čiste politiku ispod noktiju.
Previše glasova kljuca usijano vrijeme.
Na šanku prosipamo krznene poglede.
Lijepimo lažne etikete na naborana čela.
Rastežemo razgovor o bivšoj rokerici
s frizurom Marge Simpson.
Cvili joj pundža dok ispija piće.
Imaš smiješne pokrete kad govoriš o fikciji
i gladiš bradu poput Tagorea.
Vidim ti uskličnike u glavi.
Ugrijanom jagodicom mi dotičeš madež
(naslijeđenu točku mojih pretkinja).
Opet se smijemo, pušteni s fantomskih lanaca.
Smijemo se pelikanovim kljunovima
na vakumiranom ekranu.
Divimo se.
Kako su mirni, kako se nježno dodiruju.
Neki su zaljubljeni u neostvarivo
(Govorili su: I ljepota iscrpljuje!)
Ogledam se, poput zasićene strankinje,
zaokupljena nemirnim odrazom u rijeci.
Pliva Galina punđa
(koju je volio umjetnik).
Ili je to riječna trava?
Istražujem unutarnu panoramu ljubavnika?
Grudi mi bujaju u prostor,
vrte se kao izgubljene antene.
Od svih mogućih svjetova,
izabirem ovo usko okrznuće,
s malo svjetla i s malo glagola preko usana.
Ne gledam na sat za godine.
Ne mogu se otrgnuti ljubomori na
Galinu obožavanu siluetu.
Bilo bi dovoljno napustiti odanost
i otisnuti se čamcem do slikarskoh predjela.
Ali, prekasno je.
Već imam pola mraka na bokovima.
Neki se zaljubljeni u neostvarivo
(skoro kao pogrbljeni ritual)!
I ja sam (do koljena u dualizmu)
zaljubljena u neostvarivo.
Kriv je tanatos, kriv je eros, umjetnost,
krive su knjige i eho nedokučiva gonga.
Slažem biserne trenutke na
zasvođenu opnu oka,
a onda ih šaljem na planinske jezike
(koji se tek rađaju),
po nadrealna krila.
I tako u krug, sve dok se ne zavrte
tako brzo i ne postanu pulsirajuća točka
na vrhu vala neostvarene ljepote.
Kraljica
Noćas sam zaboravila Uskrs u vazi,
zeca u trikou, ćelavo jaje.
Nisam čula mjesec.
Noćas sam (nehotice) bila slijepa misao.
Tko mi je doturio ogledalo?
I bez njega sam posuđena karikatura.
Boli me srednji prst i izrasla mi je frulica ispod srca i
izraslo mi je riblje oko, podivljala evolucija.
Noćas sam zaboravila žeđ, coca-colu, ugašeni rt,
mladu istinu, coprnicu na dimnjaku.
I Jučer sam zametnula negdje.
Ne mogu se sjetiti o čemu se radi (a bilo je bitno).
Znam da me Jučer uznemirilo, rastezalo,
pokraj napukle tišine mačjeg krzna.
Danima ću misliti o tome, navirat će, mislila sam,
orobit će nutrinu (dobro, dobro, živa sam)!
Ali, živa uzidana, ništa više ne znam, kao da se nije ni dogodilo.
A dogodilo se u gipsanoj kuhinji.
Prsti su mi zvonili nad ljubavnim putopisima,
sat na pećnici je stao, ispadali tanjuri (hop, hop!)
i miješano meso na op-art pločice,
curila sedefasta krv sa zida, iz očiju pretkinje,
lile su mi suze, plavije od mora,
mijenjale smjer u pravcu Grenlanda.
Brisala sam tijelo živom spužvom, ribala središte,
neuništivu košticu, bojeći se plastičnih odgovora.
Duboko disala u mrklom mraku,
nad light obećanjima u tromim ružama.
Netko je puštao vezene pojaseve u dubinu memorije i vikao:
Veži je, veži je!
(netko je noćas sludio pijetla!)
Sve se brzo rasplinulo (hop,hop!).
Noćas sam zaboravila uskrsnuti, voljeti.
Noćas sam, bez čitkih odgovora,
zaboravila biti kraljica.
