Ivo Goldstein rođen je u Zagrebu 1958. godine, gdje je završio osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju, a 1976. godine upisao jednopredmetni studij povijesti na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Završivši studij 1979. godine, od slijedeće godine zaposlen kao asistent-pripravnik na Katedri za opću povijest srednjega vijeka. Godine 1984. magistrirao s radnjom pod naslovom Historiografski kriteriji Prokopija iz Cezareje, te postao znanstveni asistent. Godine 1988. doktorirao je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu radnjom pod naslovom Bizant na Jadranu od Justinijana I. do Bazilija II (6-9. stoljeće). Iste godine izabran za docenta na Katedri za opću povijest srednjega vijeka, 1996. za izvanrednog, 2001. za redovnog profesora, a 2007. u trajno zvanje redovnog profesora. Od 2003. profesor je na predmetu Hrvatska povijest u 20. stoljeću na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
U prvom dijelu karijere bavio se bizantologijom i hrvatskom poviješću srednjega vijeka, ponajprije ranim srednjim vijekom, kao i poviješću Židova u Hrvatskoj, a od sredine devedesetih i različitim aspektima hrvatske povijesti 20. stoljeća.
Od 1984. do 2003. godine drži cijelu nastavu i ispite na kolegiju Opća povijest srednjega vijeka, kada je imenovan i šefom Katedre za opću povijest srednjega vijeka pri Odsjeku za povijest. Od 1991. do 1996. godine drži nastavu i ispite iz predmeta Metodologija historije. Povremeno drži predavanja i ispite na predmetu Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Od 2003. drži nastavu na predmetu Hrvatska povijest u 20. stoljeću. Držao nastavu i na fakultetima u Osijeku, Puli, Mostaru, Rijeci i Splitu. Predavao je i na Diplomatskoj akademiji Ministarstva vanjskih poslova RH. Od 2007. predstojnik je Katedre za judaistiku, a od 2010. i Katedre za hrvatsku povijest na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Od 1988. godine predaje na postdiplomskom/doktorskom studiju na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a od 1990. godine i na postdiplomskom studiju «Kulturna povijest Jadrana» pri Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku.
Bio na tri duža studijska boravka (stipendije) u inozemstvu: 1981/2. godine u Parizu, na Ecole des Hautes Etudes en sciences sociales, 1987/8. godine u Ateni, 2011. na Imre Kertész Kolleg Friedrich Schiller Universität-a u Jeni.
Od 1987. godine sudjeluje s referatima na više znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu (Slovenija, Austrija, Italija, Francuska, Velika Britanija, Njemačka, Nizozemska, Grčka, SAD, Mađarska, BiH, Crna Gora, Srbija, Bugarska, Norveška, Češka, Poljska, Rusija, Gruzija, itd.). Predavao na sveučilištima u Budimpešti, Regensburgu, Jeni, Londonu, Amsterdamu, Eindhovenu, Sarajevu, Mariboru, Ljubljani, Rimu, New Yorku i drugdje.
Bio je predsjednik Organizacijskog odbora međunarodnog znanstvenog skupa Sisačka bitka 1593, održanog u Zagrebu i Sisku 1993. godine. Bio je supredsjedatelj (zajedno s dr. Iljom Altmanom, Moskva) sekcije za Holokaust na Kongresu europskih židovskih studija u Moskvi (srpanj, 2006).
Godine 1989-90. obnaša dužnost predsjednika Savjeta OOUR-a Humanističke i društvene znanosti, 1990-1992. pročelnik Odsjeka za povijest, a od 1991. do 1996. godine predstojnik Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta. Od 1992. do 1996. godine voditelj projekta «Hrvatska povijest u ranom srednjem vijeku» u Zavodu za hrvatsku povijest, a sudjelovao i u projektu «Hrvatska povijest – sinteze» pod rukovodstvom akademika Nikše Stančića. Od 1997. sudjeluje u projektu akademika Tomislava Raukara «Hrvatska povijest 1102-1526». Od 2001. voditelj projekta “Židovski biografski leksikon”, od 2006. voditelj projekta „Ideologija, etnicitet, grad i selo u hrvatskom društvu u 20. stoljeću“ na kojem je okupio desetak istraživača. Trenutno vodi ekipu istraživača koja se bavi poviješću Zagreba i koja tijekom 2012. objavljuje „Veliku povijest Zagreba“ (od srednjega vijeka do naših dana), a u pripremi je povijest glavnog grada Hrvatske u osam svezaka.
Goldstein je jedan od najplodnijih hrvatskih historičara svoje generacije. Može se također reći da je i jedan od najsvestranijih istraživača u društvenim i humanističkim znanostima svoje generacije. Njegov bogati opus sastoji se od dvadesetak knjiga i dvjestotinjak znanstvenih i stručnih radova objavljenih u zemlji i inozemstvu.
O hrvatskom srednjem vijeku, posebno s obzirom na bizantsku komponentu hrvatske povijesti, objavio je knjige Bizant na Jadranu 6-9. stoljeće (Zagreb, 1992), što je prošireno i dopunjeno izdanje njegove doktorske disertacije. Uslijedio je Hrvatski rani srednji vijek (Zagreb, 1995), sintetičko djelo o tome razdoblju hrvatske povijesti. Hrvati, hrvatske zemlje i Bizant (Zagreb, 2003) jest tekst u kojem je Goldstein sumirao svoje spoznaje o hrvatsko-bizantskim odnosima od kasne antike do 15. stoljeća. S Borislavom Grginom objavio je EuropaiSredozemljeusrednjemvijeku (Zagreb, 2006), cjeloviti prikaz europske srednjovjekovne povijesti.
Niz Goldsteinovih cjelovitih tekstova o hrvatskoj povijesti počinje 1999. godine, kada objavljuje Croatia: A History (London – Montreal), potom slijedi hrvatsko izdanje – Hrvatska povijest (Zagreb, 2003, drugo, dopunjeno i prošireno izdanje, Zagreb, 2008), kao i slovensko – Hrvaška zgodovina (Ljubljana, 2008). Pred objavljivanjem je albansko, u pripremi rusko i talijansko izdanje.
U leksikografskom dijelu opusa ističe se suautorstvo (zajedno s Vladimirom Anićem) Rječnika stranih riječi (Zagreb, 1999, drugo dopunjeno i prošireno izdanje Zagreb, 2000, te sažeto izdanje – Rječnik stranih riječi, sažeto izdanje, Zagreb, 2006), kao i suautorstvo (jedan od sedmorice) i članstvo u uređivačkom odboru golemog Hrvatskog enciklopedijskog rječnika (Zagreb, 2002), dosad najopsežnijeg izdanja takve vrste u hrvatskoj leksikografskoj produkciji (1584 str.), u kojem je bio autor osnovnog korpusa stranih riječi, redaktor definicija te stručni suradnik za društvene i humanističke znanosti.
Goldstein je i urednik i glavni autor leksikografsko-historiografskog izdanja Kronologija – Hrvatska – Europa – svijet (Zagreb, 1996; drugo dopunjeno izdanje – Zagreb, 2002).
Niz knjiga posvećenih hrvatskoj povijesti 20. stoljeća počinje Holokaustom u Zagrebu (zajedno s ocem Slavkom, Zagreb, 2001) koje očekuje američko izdanje: to je prva knjiga o tom tragičnom dijelu hrvatske povijesti o kojem su do Goldsteinova istraživanja bili poznati samo dijelovi. Slijede Židovi u Zagrebu 1918-1941 (Zagreb, 2004) za što je Goldstein dobio Nagradu grada Zagreba, Povijest zagrebačke Klasične gimnazije (zajedno s Agnezom Szabo, Zagreb, 2007) te Zagreb 1941-1945 (Zagreb 2011). Zajedno s ocem Slavkom napisao je Jasenovac i Bleiburg nisu isto (Zagreb, 2011). Preveo je i prilozima te komentarom opremio traktat Theodora Herzla „Židovska država“ (Zagreb, 2011), temeljni programatski tekst cionističkog pokreta.
Jedan od dvanaestorice autora prvog sveska i autor 80% drugog sveska te glavni urednik Povijesti grada Zagreba I-II (Zagreb, 2012-2013).
Obimna Hrvatska 1918-2008. (Zagreb, 2008), vjerojatno Goldsteinova najcjelovitija knjiga, na početku je pregleda/sinteza hrvatske povijesti 20. stoljeća. Slijedila su proširena i dopunjena izdanja pojedinih dijelova te knjige – Dvadeset godina samostalne Hrvatske (Zagreb, 2010) te trotomna Povijest Hrvatske 1945-2011. (Zagreb 2011) u džepnom formatu.
Goldstein je i autor jednog srednjoškolskog udžbenika iz povijesti te suautor pet srednjoškolskih udžbenika iz povijesti i predmeta politika i gospodarstvo.
Godine 2007-2008. bio je urednik svjetske povijesti od antike do početka 21. stoljeća u 20 tomova (Povijest) u izdanju Jutarnjeg lista.
Surađivao u «Lexikon des Mittelalters» u Münchenu, gdje je objavio 13 natuknica, između ostalih i “Hrvati – povijest”. Stalni suradnik Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža”, gdje je bio urednik za opću povijest srednjega vijeka u Hrvatskoj enciklopediji, a od 2003. i urednik čitave struke povijest. Suradnik je i Hrvatske enciklopedije Bosne i Hercegovine.
Urednik je većeg broja izdanja Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Židovske općine Zagreb, Židovske zajednice Bet Israel i «Novog Libera«.
Od 1994. do 1998. bio je jedan od urednika godišnjaka Radova Zavoda za hrvatsku povijest.
Prevodi s engleskog i francuskog jezika.
Član je Međunarodnog uredničkog odbora Zgodovinskog časopisa (Ljubljana) te Beogradskog istorijskog glasnika (Beograd) koji izdaje Odelenje za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu.
Kao delegat Republike Hrvatske član je Academic Working Group u međunarodnoj organizaciji Task Force for International Cooperation on Holocaust Education, Remembrance and Research.
Od devedesetih je aktivan u židovskoj zajednici, do 2005. u više je mandata član Vijeća Židovske općine Zagreb, otada je predsjednik Židovske vjerske zajednice Bet Israel u Hrvatskoj. Od 2012. član je Europskog židovskog parlamenta, kao jedini zastupnik iz Hrvatske.
Napisao više scenarija za TV, povremeno surađuje kao kolumnist i na druge načine u raznim medijima u Hrvatskoj i inozemstvu. Bio je član Vijeća HRT-a, član Savjeta za nacionalne manjine RH, član Povjerenstva Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta za dodjelu nagrada i drugih.
Dobitnik je Nagrade grada Zagreba 2005. godine za ukupni znanstveno-istraživački doprinos te posebno za knjigu «Židovi u Zagrebu 1918-1941». Odlikovan je 2007. godine Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za ukupni znanstveni doprinos.
Od siječnja 2013. je veleposlanik Republike Hrvatske u Francuskoj i Monacu, te pri UNESCO-u.
Donosimo kratki razgovar s Ivom Goldsteinom, profesorom hrvatske povijesti 20. stoljeća na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, piscem, publicistom, znanstvenikom i bivšim diplomatom.
Nacistički režim dokazao je da nitko nije morao biti uvjereni nacist da se prilagodi i zaboravi na svoja moralna uvjerenja. Moral se srušio ne kod kriminalaca, nego kod običnih ljudi, kod onih koji nisu ni pomišljali na to da dovedu u sumnju moralne propise, sve dok su bili društveno prihvaćeni. A propaganda je bila vjerojatno najvažniji instrument tog režima. Mislite li da bi se danas, s obzirom na brzinu širenja (kontroliranih) informacija, pridobila masa još brže i lakše?
Ne da bi se pridobila masa brže i lakše, nego se pridobiva. I to vidimo svakodnevno, i u pozitivnim i u negativnim primjerima. Građanski se otpor često rađa na nekim facebook grupama ili na nekim drugim internetskim platformama. Tako je isto i u negativnim slučajevima, kada se govor mržnje ili lažne vijesti šire internetom i ekspresno dobivaju tisuće simpatizera. Nedavni primjer iz SAD Vam to najbolje svjedoči: jedan bračni par je s puškama stajao na tratini ispred kuće kako bi tobože zaštitili svoje vlasništvo od demonstranata koji su prolazili ulicom. Nedugo potom pozvani su u Bijelu kuću gdje ih primio Trump osobno i javno hvalio. Potom je jedan 17-godišnji mulac na drugom kraju te goleme države zaključio kako je nošenje oružja prava stvar te je pušku ponio na jedan od prosvjeda “Black lives matter”. U općem ludilu koje je u jednom trenutku tamo nastupilo ubio je dvije osobe. Ono što je vjerojatno najstrašnije u svemu tome jest da je samo mali korak bio potreban da se jedan bezazleni mladić pretvori u zločinca. To se u vrijeme današnje može dogoditi čak i brže negoli prije. No, i drugi ratovi, od Drugog svjetskog rata do danas, puni su takvih primjera.
Točan broj žrtava u drugom svjetskom ratu nepoznat je do danas. Broj se procjenjuje na oko 55 milijuna ljudi. Cijele su etničke zajednice ili desetkovane ili prisilno raseljene, najvise Židovi i Romi. Na cijelom okupiranom teritoriju u funkciji je bilo preko 1200 logora u kojima su bili smješteni Židovi, katolici, protestanti, Romi, invalidi i dr. Da li s godinama sve više osvještavamo strahote 2. svjetskog rata i time ta prošlost postaje sve gora, ali ju bez obzira ignoriramo i vrlo malo učimo našu djecu o njoj? Možemo li reći da čak namjerno iskrivljujemo činjenice i mijenjamo povijest?
Kultura sjećanja u današnjem smislu riječi relativno je nova pojava. Može se reći da se presudan trenutak u njezinu stvaranju dogodio 1973. godine, kad je njemački kancelar Willy Brandt kleknuo pred spomenikom nacističkim žrtvama u Varšavskom getu. Otad počinje sve intenzivnije suočavanje s razmjerima zločina unutar pojedinih društava i nacija. No, povijest Drugog svjetskog rata se i dalje gleda vrlo različito, što je na neki način i logično. Puno je razloga za to, jedan od njih je da svaka nova generacija to iskustvo doživljava drugačije. Nove generacije u to znanje o Drugom svjetskom ratu nužno inkorporiraju i znanja o ratovima novijeg datuma, kod nas o ratovima devedesetih, u Francuskoj o Alžirskom ratu, u SAD o Vijetnamskom i drugima koje je vodila američka vojska (npr. nedavni o Iraku).
Sva se društva u nekom trenutku suočavaju s grijesima iz svoje prošlosti odnosno suočavaju se sa svojom poviješću u kojoj je bilo moralnih i intelektualnih zastranjenja. To nije nikakva hrvatska specifičnost. Međutim, ono što bi trebalo krasiti Hrvatsku kao demokratsko društvo jest da pokaže kako ima mehanizme da ideje koje zaslužuju da budu na margini zadrži na margini, a ne da dopusti da postanu relevantna, kamoli dominantna vrednota. Ne radi se samo o tome da se ne može izjednačavati fašizam i antifašizam, nego bi ta granična crta između Erazma Rotterdamskog i Voltairea s jedne, i sestara Kardashian i ratnih zločinaca s druge strane trebala biti jasno povučena i neprelazna i u Hrvatskoj.
Što se tiče iskrivljavanja činjenica i mijenjanja povijesti, cijelu jednu knjigu posvetili ste temi, “Jasenovac i Bleiburg nisu isto”. Poistovjećivanje Bleiburga i Jasenovca, tj. fašizma s komunizmom, ustaša i partizana, danas je povijesni problem. No Jasenovac (logor u kojem su upravitelji logora, organizatori masovnih ubijanja, izvršitelji i nadziratelji ubijanja bili domaći ljudi, a ne njemačko-nacističke policijske snage) “bio je prvenstveno genocidni zločin masovnog ubijanja civila po grijehu rođenja u drugoj vjeri ili nacionalnosti dok je Bleiburg bio zločin masovnog ubijanja razoružanih zarobljenika poražene neprijateljske vojske koja je četiri godine ratovala na strani Zla” (“Jasenovac i Bleiburg nisu isto” str.11).
Zašto uporno umanjujemo važnost ratovanja na pravednoj strani i dozvoljavamo veličanje genocida nad oko 90 000 ljudi? Čak je i Svjetski židovski kongres pozvao hrvatske vlasti da prestanu sudjelovati u veličanju ustaškog režima (WCJ je međunarodna organizacija koja zastupa židovske zajednice u više od 100 zemalja pred vladama, parlamentima i međunarodnim organizacijama). Koja je to struja toliko jaka da potkopava istinu?
Problem Jasenovca i Bleiburga mnogo je širi od puke usporedbe dvaju povijesnih događaja. Na djelu je u mnogim europskim kulturama prezentacija vlastite povijesti formirana po onoj narodnoj – svak’ kriv, samo mi pravedni. U tom pogledu HDZ je imao suradnike na hrvatskoj desnici, ali i u susjednim državama – ne samo u Srbiji, nego i u Mađarskoj, BiH, Sloveniji, itd. Ta je povijesna slika posve histerična, jer se stvara uvjerenje da su svi koji su „nama“ mogli nanijeti zlo to i učinili, a da nema nijednog susjednog naroda kojem smo „mi“ mogli nanijeti isto zlo, ali to nismo napravili. Kada se takve teze prebace u političku arenu, do ksenofobičnosti samo je jedan korak. Tijekom devedesetih godina pristupilo se stvaranju svojevrsne hrvatske povijesne laži, zasnovane na stereotipu o Hrvatima kao jednome od najstarijih naroda u Europi, a koji je uvijek branio zapadnu civilizaciju. Drugi su ga tlačili, iako je on bio dobar, miroljubiv, pošten, pravdoljubiv…, ali spreman i uvijek braniti, ako je i kada to bilo potrebno, svoja prava oružjem. S druge strane, svi drugi – a pogotovo oni s kojima smo dolazili u doticaj – bili su koristoljubivi, loši, pokvareni. Oni su koristili našu dobrotu, proganjali nas, varali, zakidali, pa i ubijali. Promijenite samo u tekstu riječ “Hrvat” s imenom nekog drugog naroda i naći ćete slične rečenice na svim stranama Europe, a naravno i na drugim kontinentima (iako je baš Europa opsjednuta poviješću više negoli drugi, jer je njezina povijest u mnogim aspektima starija).
Veliki broj umjetnika bio je proganjan kroz povijest. Intelektualna, duhovna i umjetnička inicijativa pokazala se opasnijom od političke oporbe. Vlasti vrlo često zamjenjuju svoje talentirane i neovisne ljude budalama jer je manjak inteligencije i kreativnosti još uvijek najbolje jamstvo njihove lojalnosti. Mislite li da je zauzimanje stava na neki način dužnost intelektualaca i izricanje mišljenja na aktualna politička pitanja u kojima možda ipak indirektno sudjelujete i imate moć utjecati na javnost?
Zauzimanje kritičkog stave nije samo dužnost intelektualca nego zapravo i jedna od mogućih definicija tog pojma. Naime, intelektualac jest “mislilac koji javno djeluje kao moralna i humana snaga u društvu“. Ja kao profesor povijest na sveučilištu ne smatram da je moj prvenstveni zadatak naučiti studenta da je Prvi svjetski rat završio 1918. godine, a Drugi 1945. godine, i niz drugih pojedinačnih povijesnih činjenica, nego ih učiti kako te sve mnogobrojne i u pravilu raznorodne činjenice povezivati u smislene cjeline i na temelju tako formuliranih stavova odmicati se od ustaljenih mišljenja. Samo kritičko mišljenje mijenja društvo, i to – nabolje.
“Staljin je sklopio savez s Velikom Britanijom i SAD-om, najsnažnijim državama kapitalizma i demokracije, te je tako nastala velika antifastistička koalicija pred opasnosti fašističkih sila. SSSR je podnio najveće ratne terete, s najviše ljudskih žrtava i dao je veliki doprinos općoj pobjedi “ (“Jasenovac i Bleiburg nisu isto” str.16). Procjenjuje se da je samo u opsadi Staljingrada poginulo 700 000 pa sve do 2 milijuna vojnika i civila .
Nismo li Staljinu ipak dužni što je spriječio trajnu katastrofu umjesto da poistovjećujemo staljinizam s fašizmom?
Mi smo dužni staljinizam razlikovati od fašizma, odnosno komunizam od nacifašizma, jer to nije isto, a ni ne može biti isto. Mnogi danas u Hrvatskoj kao neku mantru ponavljaju tezu “svi su totalitarizmi isti”. Oni to kažu oboružani jednostavnošću svoga duha, pri čemu su posve nesvjesni mnogih razlika tih dviju ideja, od početka – fašizam/nacizam u svojoj ideološkoj jezgri jest pobuna protiv ideja prosvjetiteljstva, načela racionalnog pojedinca i načela slobode i jednakosti ljudi. A to su baš vrijednosti koje boljševizam i uza svu nasilničku prirodu poretka dobrim dijelom uzima kao polaznu točku komunističke revolucije.
Na Nurnberskom sudskom procesu, za zločine protiv mira i čovječnosti, te za agresiju i ratne zločine osuđeni su vodeći dužnosnici njemačkog nacističkog režima. Na smrt su bili osuđeni Hans Frank, Wilhelm Frick, Hermann Goring, Alfred Jodl, Ernst Kaltenbrunner, Wilhelm Keitel, Joachim von Ribbenstrop, Alfred Rosenberg, Fritz Sauckel, Artur Seyss-Inquart, Julius Streicher. Na doživotni zatvor su bili osuđeni Walter Funk , Rudolf Hess i Erich Raeder. Na 20.godina su bili osudjeni Baldur von Schirach i Albert Speer; Konstantin von Naurath bio je osuđen na 15godina, te Karl Donitz na 10 godina. Od optužbe su bili oslobođeni Hans Fritzsche, Franz von Papen i Hjalmar Schacht, ali su naknadno osuđeni pred drugim sudom. Nakon tog su procesa još dva nacista osuđena; Adolf Eichmann i Klaus Barbie. Samo u nacističkim logorima smrti procjenjuje se da je stradalo oko 10 milijuna zatočenika; od medicinskih eksperimenata, gladi, iscrpljujućeg rada, bolesti, trovanja plinom i sl. Kako je moguće da je tako mali broj ljudi odgovarao za smrti milijuna ljudi, te da su neki osuđeni na 10, 15 godina zatvora ili oslobođeni? Nisu li nam presudama pokazali da pravda ne postoji i da se prošlost smije ponoviti?
O tome su napisane knjige. Ukratko – sudovanja u Nürnbergu (jer ih je bilo više) trebala su biti lijek u procesu denacifikacije njemačkog društva. Isprva je išlo vrlo teško, tek u narednim desetljećima je taj projekt zaživio i danas se u Njemačkoj pokazuje uspjelim kao u malo kojoj državi. Pravo je pitanje – da li se taj njemački uspjeh prelio u druga društva i druge zemlje? Uglavnom nije i red je da vidimo zašto je to tako i zašto se tako rijetko i teško događa.
”Istorija nam, recimo, suvoparno saopštava da su nemačke okupacione vlasti pomenutog šesnaestog aprila 1941. godine izdale naredbu o registrovanju i obeležavanju svih Jevreja, te da se do trinaestog jula iste godine, kako stoji u Periodičnom izveštaju o poslovnom radu koji je Uprava grada Beorada podnela Ministarstvu unutrašnjih poslova, prijavilo skoro devet i po hiljada beogradskih Jevreja. Tu istorija stavlja točku. Dovoljno je, međutim, upitati se kako se svako od tih devet i po hiljada muškaraca, žena i djece osetio kada je stavio žutu traku ili šestokraku zvezdu, i istorija će početi da se mrvi i raspada. Istorija nema vremena za osecanja…” (David Albahari “Gec i Majer”)
Koji se osjećaji bude u Vama kada razmišljate o povijesti 2. Svjetskog rata i što je, ne samo Vaš narod, već velik broj čovječanstva pretrpio? Tuga, bol, nevjerica, strah, sram?
Ne gledam na Drugi svjetski rat, baš kao ni na bilo koji drugi događaj, iz nacionalne perspektive. To bi u mojem slučaju značilo neke hrvatsko-židovske. Valja te događaje i procese promatrati supranacionalno i multiperspektivno, ako je moguće. Upravo sam završio pisanje knjige o posljednjih 30 godina hrvatske povijesti, dakle, od 1989/1990. do danas. Mnogo sam se više posljednjih mjeseci propitkivao o tome kako shvatiti upravo ovo recentno razdoblje. Da li kao Dragutin Hanžek iz Grede u blizini Varaždina koji je za vrijeme samoizolacije izašao na njivu kako bi rastresao gnojivo. Netko ga je prijavio, policija je došla u kuću – iako policajci nisu imali nikakav dokaz, Hanžek je kasnije pričao da „kao pošten čovjek nije mogao poput Plenkovića gledati ljude u oči i lagati im. Rekao im je sam istinu“. Sanitarna mu je inspekcija sutradan donijela rješenje o plaćanju kazne od 8000 kuna. Stoga je Hanžek zaključio da „HDZ izgleda ne preže ni pred čime kako bi ostali na vlasti. Budem otišao na biralište, ne da zarazim nekog, jer veće zaraze od kuge koja vodi ovu državu nema“, a onda je rezolutno pridodao – “Moj glas oni ne mogu dobiti, pa da mi život ovisi o tome. Kažu da je korona opasna, ali nema opasnijeg virusa od vladajućih. Oni poput crne kuge ostavljaju posljedice iza sebe, i trebati će stoljeća da se oporavimo”. Ima li Hanžek pravo ili nema?
Zagrebačka sinagoga izgrađena je 1867.godine, a korištena je do 1941.godine kada ju je negdašnja NDH dala srušiti. Kolika je mogućnost izgradnje nove sinagoge na izvornoj lokaciji s obzirom da su dosadašnje nesuglasice židovskih organizacija i hrvatske vlade uvijek dovele do neuspjeha?
Mogućnost da se gradi je velika, jer su mnogi preduvjeti da se to i učini ispunjeni. No, to nije pitanje na koje mogu odgovoriti, jer je vlasnik zemljišta, pa onda bi trebala biti i nositelj projekta židovska zajednica s kojom ja od 2005. nemam nikakve veze.
foto Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić
