Eksajući tek naručeni viski, posljednji u slijedu od njih sedam, čovjek od nekih četrdesetak godina potrošio je i zadnju svotu iz džepa. Tužan sjedi za šankom. Kuću ili stan nema, a nije razmišljao o tome gdje će večeras prespavati. Slatkoća sredine rujna i zadržanog toplog vremena je u spavanju izravno ispod smoga, bez smrzavanja. Preostalih pet kuna neće ga nigdje odvesti. Čudan je novac socijalne službe. Mali dio ode na hranu, a ostalo se slijevne u čašu poput… pa, viskija. U ovom slučaju bio je glavna preferencija njegove subotnje večeri.
Tom Adir, plavooki, blijedi momak, kratko podšišane tamnoplave kose, odsutno je pio svoje piće razmišljajući o nedavnom prekidu s Viki. Zagrijao se pivom, a potom kombinirao vodku, pelin i tekilu, dok se nije odlučio za dvije dosljedne runde viskija. Iako je za stolom sjedio s Josipom i još dvojicom prijatelja, nije se uključivao u razgovore o Warcraftu. Em nije znao mnogo o toj video igri, em ga je bolio kurac za istu. Pogledao je račune, izvadio mobitel i na kalkulatoru stao računati svoj udio računa. Prekopao je po novčaniku i zaključio da može platiti točan iznos.
–Alo momak– reče čovjek sa šanka dozivajući konobara. –Bio sam dobra mušterija, može li jedan na račun kuće?– upitao je kad je stigao konobar.
–Ne može– odvrati konobar, hladno i bezosjećajno.
Par puta je učinio tu uslugu provjerenim mušterijama koje su svaku večer svraćale u birc, ali ovaj beskućnik je prvi puta ovdje.
Tom je ustao i krenuo prema šanku samo mahnuvši ekipi da odlazi. Josip se zaderao za Tomom, ali ovaj ga ili nije čuo od glazbe i žamora, ili vjerojatnije (stari su prijatelji), samo se pravio da ga ne čuje.
–Pička ti materina– reče čovjek konobaru pokušavajući ga udariti, pritom promašivši nekoordinirano inespretno kako samo pijandure umiju. Čovjek se uspravio za šankom taman kad je konobar s podignutom rukom stao u prijeteću poziciju iz koje je planirao po potrebi reagirati silom na ljutitog gosta. Čovjek se okrenuo iza sebe i primijetio Toma koji je išao prema šanku s rukom šuštavih novčanica i nekolicinom kovanica.
–Dečko, daj udijeli mi nešto malo– zadere se čovjek poletjevši prema Tomu kao da će se zaletjeti u njega.
Tom je instinktivno podignuo ispruženu nogu koja se zaustavila na čovjekovim prsima. Kako nije bio najbolje raspoložen, a i tip mu se činio antipatičnim, Tom je dignuo stopalo i pritisnuo ga na njegova prsa jačinom nagaza na stepenicu koju ste promašili. Čovjek je pao na stolicu uz šank srušivši je, a zatim se lijevim ramenom zabio u zid šanka i pao na pod.
–Jebote Tom, si lud?– dotrčao je Josip vidjevši cijeli događaj zajedno sa ostatkom ekipe.
Dva muškarca, prema Tomovoj procjeni u tridesetim godinama života, koji su sjedili za šankom, ustali su kako bi pomogli palom siledžiji. Ovaj se brzo oporavio i želio uzvratiti Tomu.
–Miruj! – poviče jedan od dvojice koji ga je držao.
Obojica su ljutitog pijanca čvrsto držali za ramena i ruke, vršeći pritisak koji ga je prisilio na nepokretnost. Tom je na šanku platio svoj iznos.
–A što je s ovim?– upitao je Josip gledajući na i dalje ljutitog pijanca kojeg dvojica drže.
–Tko ga jebe– prosikta Tom.
–Zvat ću policiju neka ga otpreme u pičku materinu– reče konobar uzrujano uzimajući mobitel u ruke.
Pijanac je i dalje ljutito gledao u Toma. Tom je podignuo obrve u zrak i diskretno dignuo pa spustio nogu, sugerirajući da se baš zagrijao za tučnjavu.
–Svi ste tako bezobrazni prema meni, a da smo rođeni prije par stoljeća sada biste mi ljubili cipele!– derao se ogorčeni i bijesni pijanac.
–Ma nemoj– posprdno će Tom. –Ti si kao neki propali aristokrat?
–Ja sam genije!– uzvikne pijanac uzdignute glave pune ponosa i prkosa.
–Genijalno je jedino što ti jetra nije krepala– odvrati Tom odgurnuvši Josipovu ruku kad ga je Josip pokušao odvući dalje, jer nije želio da se Tom uvlači u daljnje rasprave.
–Kaj ti mali znaš, jesi ikad čuo za evoluciju?– nije odustajao pijanac.
–Najbolje da nisam.
–A što ti znaš o njoj, kako bi ti znao išta o njoj?
–Daj Tom, ajmo odavde– uzvikne Rafael koji ga je skupa s Josipom probao odvući od daljnjih akademskih polemiziranja usred bara.
–Evolucija je proces uslijed kojeg dolazi do promjena nasljednih osobina bioloških populacija tijekom velikog broja uzastopnih generacija– uzvikne Tom –išao sam u školu za razliku od tebe, ološa koji si školu vidio samo kad ispred nje odlaziš do koša skupljat boce.
Pijanac prasne u smijeh.
–Također sam čitao i o njoj izvan škole u knjigama– nastavi Tom iznerviran pijančevim smijanjem. – To ti je onaj objekt s hrpom tebi nerazumljivih znakova koja se zovu slova.
Pijanac se nastavio smijati, lagano se oslanjajući na noge. Ustao je, dok su ona dvojica koji su ga držali zauzeli stav za ponovno bacanje na pod ako započne kakav novi okršaj. Prestao se smijati, spustio pogled u nekakvoj pomirljivoj grimasi i rukom signalizirao kako ne misli nastaviti fizički obračun. Tom nije mislio nasrnuti prvi, ali stisnuo je šaku i prislonio je uz bok namjestivši je za eksplozivan udarac ravno u nos ako bude potrebno.
Pijanac i Tom su se gledali netremice, dok je cijeli kafić gledao u njih dvojicu. Gledajući spram ljudskih razgovora, bila je potpuna tišina, ali koja se ipak nije čula zahvaljujući pozadinskoj glazbi u kojoj je Gobac pjevao kako voli samo sebe. Poneki od gostiju su ih motrili iz puke znatiželje, poneki s nadom da će vidjeti tučnjavu, a poneki kako bi mogli reagirati da tu istu tučnjavu zaustave, čvrsto se nadajući da do nje neće doći. Toj zadnjoj skupini se pridružio i konobar nakon što je usred onog zadnjeg prepiranja kontaktirao policiju. Patrola je najavljena u idućih petnaestak minuta.
–Činiš se pametnim momkom– započne pijanac. –Motiviranim, savjesnim, iako malo nepotrebno bijesnim.
Tomov namršteni pogled spustio ne na blago začuđen, ali miran i bezosjećajan pogled. Nije znao kako se postaviti prema ovoj izjavi.
–Frustrira te ljudska glupost zar ne?– nastavio je pijanac. –Koliko ljudi mogu biti nezainteresirani, pasivni, glasni, a neupućeni. U redu je sinko, razumijem te. Nadam se samo da je tvoja pamet dovoljna za ovaj svijet. Za ovo vrijeme.
–Ili si pametan, ili nisi– izusti Tom –ne znam što me čeka, ali moju inteligenciju kakva god da je, nedefinira vrijeme.
–Oh definira, definira– nasmiješi se pijanac.
Dio kafića spustio je pogled nazad u svoja pića i potonuo u prethodne razgovore izgubivši interes,vidjevši da se sukob ugasio i da dvojica sada pričaju. I to čak bez psovki.
–Znaš li kako je Darwin spoznao evoluciju?– upitao je pijanac.
–Kad je bio na Galapagosu, vidio je preko sedamdeset različitih vrsta zeba– odgovori Tom. – Imale su različite kljunove prilagođene vrsti hrane kojom su se hranile. Skicirao je te razlike i to ga je potaklo na razmišljanje kako su se te vrste različito razvijale i zašto.
–Tako je– kimne pijanac. –No vidiš, smiješno je kako je tako pametan čovjek u svojim već odraslim godinama morao napustiti dom i otputovati toliko daleko da bi primijetio nešto toliko samoevidentno.
– Jednostavno nije imao to prilike drugdje vidjeti– zaključi Tom.
–Ah, nije to mogao skužiti u Britaniji?
–Očito ne.
–A u Zagrebu?
–Pa isto ne.
–Eh, ali vidiš ja jesam.
Tom digne obrvu u znak nevjerice.
–Moji roditelji su me često vodili u Maksimir dok sam bio dijete, prije rastave– prisjetio se pijanac –To im je bila tradicija još kad sam bio beba, da odu sa mnom na piknik i tako je bilo do moje desete godine.
Tom je primijetio da iako su njegove oči gledale ravno u njega, da više ne percipiraju ni Toma ni njegove prijatelje iza Toma (koji su se sad malo smirili s požurivanjem odlaska).
–Maksimir je obilovao životinjama– nastavio je pijanac. –Bilo je tamo pasa i njihovih vlasnika, ali i labudova, raznih ptica, čak i poneka vjeverica. Bilo mi je pet godina i vidio sam mrtvog vrapca. Ležao je u travi, crvi i mravi su mu jeli utrobu, ali kljun i krila, kao i nožice, bile su potpuno netaknute. Zagledao sam se u kljun i sjetio se kako su drugi vrapci koristili taj kljun za pikanje po travi, a otac mi je pričao kako se hrane kukcima i sjemenkama. Vidio sam ih na grani i postalo mi je jasno, vidjevši leš, da su im noge sa svojim kandžama savršeno prilagođene za stajanje na drvetu.
Tom kimne signalizirajući pijancu da ga i dalje sluša.
–Majka je potom došla do mene– reče pijanac s očima koje su mu se naglo zacaklile –i poslala da odem do jezera, kako bi se maknuo od mrtve ptice. A tamo na jezeru je bio labud. Prekrasan, s tim bijelim gustim perjem i elegantnim vratom i kao općenito tako velika i elegantna ptica, imao sam priliku pozorno ga promotriti izbliza. Labud se, pričao mi je otac, hrani vodenim biljem koje raste na dnu jezera te sam uvidio da ima potpuno drukčiji kljun, a u muljevitoj vodi lupkale su mu narančaste nožice s plivaćom kožicom.
Konobar je gledao na sat pitajući se koliko će još trebati policiji da stigne.
–Primijetio sam te razlike– reče pijanac podignuvši blago dramatski ruke u vis. –i postalo mi je jasno, kako te razlike postoje s obzirom na njihovu prehranu, što love i gdje i zaključio sam kako su se te dvije vrste iste životinje, ptice, različito razvijale. Tada mi je otac rekao da je to evolucija i da evolucija stvara raznolikost među živim bićima, odnosno, bioraznolikost.
–Svaka čast– kimne Tom ne znajući da li mu pijanac uopće govori istinu i što da misli o toj priči.
–Tako sam zavolio biologiju– nasmiješi se pijanac. –Posebice evoluciju i životinje. Čitao sam enciklopedije o životinjama, pratio sam biologiju pozorno u osnovnoj, a nakon gimnazije sam i upisao biologiju na našem PMF-u. No, tu su počeli problemi. Nisam se snalazio u kemiji, osnove genetike su mi bile prekompleksne, a molekularna biologija me generalno nije zanimala. O evoluciji sam znao svaku potankost, zoologiju odlično, botaniku taman za prolaz, ali dalje od toga nisam znao ništa.
–Ha čujte, to se sve mora znati barem u osnovama za biti biologom– reče Tom.
–Kako tko– pijanac prasne u smijeh. –Zamisli, da sam samo živio u vrijeme Darwina. Tko je tada mislio na genetiku? Pa sa svojim znanjem bio bi znanstvenik prve klase!
–Dobra večer– uzvikne jedan od dvojice policajaca koji su se stvorili iza Tomovih leđa.
Ne očekujući ih, Tom se trznuo, a ta reakcija je potakla policajca da ga odmjeri od glave do pete, procjenjujući je li momak uopće punoljetan.
–Zbog ovog ovdje sam vas zvao– reče konobar pokazujući na pijanca.
–Ooo Darwine zar opet problemi?– nasmije se policajac uzimajući pijanca pod ruku.
–Ma obični nesporazumi.
–Ajde pođi s nama, da vidiš kako je postaja evoluirala u protekla tri dana.
–Pa mladiću, činite se pametni– reče pijanac prolazeći kraj Toma. –Nadam se samo da je to dovoljno da držite korak sa svijetom, ako ga već nemrete prestići.
–To je bilo… bizarno– reče Josip malo kasnije Tomu i ekipi kad su napustili kafić pripalivši si svježe smotani joint.
–Književnici bi mislim rekli groteskno– reče Tom pripalivši si cigaretu.
–Uuu vidi mene, ja sam otkrio vodu prije nego su mi rekli da se to zove voda, no problem je nastao kad su me tražili da je rastavim na dvije molekule vodika i jednu molekulu kisika – reče Rafael podrugljivim glasom na što su se svi osim Toma nasmijali.
–Jesi OK?– upita Josip pružajući Tomu joint.
–Malo zamišljen– reče Tom uzimajući joint i dodajući ga Rafaelu bez uvlačenja dimova da izbjegne svoje paranoidne ispade. –Ne znam je li ta priča istinita ili ne, ali ima nečeg u njoj.
–Pa ono– složi se Josip –možda bi i ja bio bolji kemičar da sam živio u doba alkemije.
–A sad si jebeno beskoristan– reče Rafael i nasmiješi se.
–Genij koji nije genij jer je 2017., a ne 1817.– reče Tom. –Genij iza svog vremena– zaključi.
Kratka šutnja nakon te misli prekidana je jedino uvlačenjem, što cigareta, što jointova.
–Ajde dečki– reče Tom otvarajući svoju limenku pive koju je njemu i ostalima podijelio Rafael. –Ajde da nazdravimo našem Darwinu.
Iz razloga koji se valjda samo mogu objasniti učinkom alkohola i lakih droga, doista su i nazdravili, a nakon gutljaja pive, Tom je pripalio još jednu cigaretu, slušajući kako momci nastavljaju pričati o videoigrama.