27/09/2020
Pretraga
Jasna Jasna Žmak: Mislim da se trebamo fokusirati na međusobne kapacitete i potencijalne za emancipaciju, a ne na nemogućnosti.

Jasna Jasna Žmak: Mislim da se trebamo fokusirati na međusobne kapacitete i potencijalne za emancipaciju, a ne na nemogućnosti.

Jasna Jasna Žmak rođena je 1984. godine u Puli. Radi kao dramaturginja, spisateljica i scenaristica. Studij dramaturgije završila je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu gdje trenutačno radi kao docentica. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu, također u Zagrebu. Objavila je jednu proznu knjigu (Moja ti, Profil, 2015.), dva teksta za izvedbu (Samice, INK, 2011.; Drugi sočasno, Emanat, 2012.), jednu slikovnicu (Pisma na kraju šume, OAZA, 2018.), jednu znanstvenu studiju (Predavanje kao izvedba, izvedba kao predavanje: o proizvodnji znanja u umjetnosti, Leykam International, 2019.), One stvari: eseji o ženskoj seksualnosti 2020. i niz kratkih priča i kritičkih tekstova.

Povod ovom razgovoru je feminizam i zbirka eseja “One stvari”.

“Feminizam izražava različite ciljeve npr. rušenje odnosa dominacije, dokidanje spolne diskriminacije, osiguravanje ženskog seksualnog oslobođenja, borbu za ženska prava i interese u ime konkretnih načela npr. jednakost, prava, sloboda, autonomije, dostojanstva, samoostvarenja, priznanja, poštovanja, pravednosti” ( “Žene i politika” Marjeta Šinko, str.28.). Ipak, u 2020.godini većina žena reći će za sebe da nisu feministkinje. Proizlazi li to iz nedostatka znanja ili sigurnosti? Misle li žene da zaslužuju manje od muškaraca?

Ne slažem se s Vama da će većina žena danas tako nešto reći za sebe, mislim da je takvo mišljenje, da se većina žena ne smatra feministkinjama, u domaćem kontekstu, nažalost, prevladavajuće zbog demonizacije feminizma kojoj smo mogli svjedočiti pa, zapravo, od samih njegovih početaka. Ali mislim da svaki novi val feminizma sa sobom donosi i nove feministkinje te da se tako s novim valovima feminizma brišu i posljednji ostaci pokušaja njegova okaljavanja. No, jednim dijelom zazor koji spominjete i dalje definitivno ustraje… po meni, u njegovoj se pozadini nalazi automizoginija, to užasno naličje patrijarhata koje i u žene usađuje ideju da su manje vrijedne. Automizoginija je užasno bitna i velika tema koja često ostaje nevidljiva, a njeni su korijeni strašno, strašno duboki. No i protiv nje se može i treba boriti, upravo pružanjem znanja i sigurnosti.

Povijest nam je dokazala da su muškarci oduvijek raspolagali svim konkretnim moćima. Od prvih vremena patrijarhata procijenili su korisnim zadržati ženu u ovisnom položaju. Njihovi zakoni usmjereni su protiv nje. No mogu li i muškarci biti feministi?

Apsolutno, ne mislim da nečiji identitet treba ili može biti prepreka tome da se netko smatra feministom. S druge strane, kao što sam se često i sama mogla uvjeriti, velika je razlika između toga da se netko smatra feministom i toga se netko stvarno ponaša kao feminist. Naime, činjenica je da cis muškarci, pogotovo strejt, bijeli cis muškarci naprosto imaju drugačije životno iskustvo koje im često otežava razumijevanje feminističke problematike, a onda i djelovanje u skladu s feminističkim principima. To je iskustvo privilegije, a ne potlačenosti, iskustvo centra pažnje, a ne margine. Ali i tome se može doskočiti, obrazovanjem, razgovorom, stvaranjem novih iskustava.

Prvi val feminizma 20tih godina borio se za pravo glasa. Drugi val 60tih godina se usredotočio na pitanja jednakih prava na radu, oslobođenje od spolne i obiteljske kontrole te na kritiku patrijarhalne ideologije tj. vladavine očeva. Žene su kroz povijest radi svojih uvjerenja i borbe bile zatvarane u zatvore, obitelji su ih se odricale, tijekom demonstracija muškarci su na njih bacali kamenje, suzavce. Emily Wildling Davidson 1913. godine bacila se pod kopita konja kralja Georga V. kako bi se napokon ozbiljno shvatio cilj sufražetkinja – pravo glasa za žene. Mi trenutno živimo u trećem valu feminizma, no jasno je da se u Hrvatskoj žene bez obzira sto su podcijenjene, podplaćene, nezastićene, ne bore za svoja prava. Iz svoja četiri zida svakodnevno prate kako se njihova autonomija, sloboda i dostojanstvo srozava. Zašto šute?

Mislim da su generalizacije kakve sugerirate dosta opasne jer iz priče isključuju više desetljeća feminističke borbe na ovim prostorima, borbe koja je ostvarila brojne bitne pobjede i koja je, između ostalog, omogućila da mlađe generacije poput mene mogu danas u javnom prostoru otvoreno pisati i govoriti o temama poput ženske seksualnosti. Tako da bi moj odgovor glasio ovako: dio žena definitivno ne šuti, a onaj dio koji šuti, skuplja hrabrost i znanje potrebne da progovori.

“Tako je na primjer prilikom jednog istraživanja čak 91% muškaraca izjavilo da je tijekom svojeg posljednjeg seksualnog iskustva svršilo, naspram samo 64% žena. Druga istraživanja navode da samo 57% žena redovito svršava sa svojim partneri(ca)ma, a to čini čak 95% muškaraca.” (“One stvari” Jasna Jasna Žmak, str.124.). Ne bismo li sa svojim partneri(ca)ma trebali osjećati potpunu fizičku slobodu? Kako je moguće da 2020. godine žene još uvijek osjećaju sram pri spomenu užitka u seksu, da ne mogu izreći svoje intimne želje, te da vjerojatno i same ne znaju za čime njihovo tijelo žudi? Je li moguće da je patrijarhalna opresija još uvijek toliko jaka?

Је, moguće je. Ali ja bih ovo pitanje malo preforumirala, tako da se krivnja prebaci sa ženskih na neka druga pleća. Dakle, mislim da je pitanje koje si svi skupa trebamo postaviti sljedeće: Kako je moguće da 2020. muškarci još uvijek ne mare za to što žene osjećaju sram pri spomenu užitka u seksu, kako je moguće da muškarci ne mare za to što njihove partnerice ne mogu izreći svoje intimne želje, te često nažalost ni same ne znaju da čime njihova tijela žude?

“Iako rijetko razgovaramo o tome, znam da je moje autanje označilo radikalni prekid s odgojnim metodama koje je dotad primjenjivao moj tata, a koje se mogu efikasno sazeti u famoznu krilaticu Clintonove administracije : Don’t ask, don’t tell. Ta se logika odnosila na sve intimne aspekte mog i bratovog života, ne samo na moju seksualnost. Pa iako znam da nepetljanje mojih roditelja u moju privatnost nije imalo toliko veze s mojom seksualnošću koliko s uvjerenjem tipičnim za njihovu generaciju, da roditeljski odnos u “neke stvari” naprosto ne treba zadirati…” (“One stvari, Eseji o ženskoj seksualnosti” Jasna Jasna Žmak, str.29). Znamo da je zadaća roditelja upoznati svoje dijete, te pomoći i samom djetetu da upozna sebe, svoju seksualnost (bila ona heteroseksualna, biseksulna ili homoseksualna), svoje tijelo, pomoći mu da prevlada određene psihološke barijere. Zašto onda roditelji ignoriraju takvu potrebu svoje djece, površno prilaze tom problemu, te kao tenisku lopticu prebacuju odgovornost na drugog roditelja? Mislite li da je “današnja” generacija roditelja spremnija na tu zadaću ili se jednako ustručava (iz neznanja i srama) kao generacija Vaših roditelja?

Moji su roditelji odrastali u radikalno drugačijem svijetu od onog u kojem odrastam ja. I generacije koje dolaze nakon moje opet će rasti u nekom potpuno novom svijetu kojega će moja generacija teško moći razumjeti. Mislim da te razlike valja imati na umu kada govorimo o ovim temama i da vlastita očekivanja i diskurs treba uskladiti s tim na umu. Drugim riječima, mislim da, prije nego što nekoga okrivimo za nešto, valja sagledati širu sliku. Jer mnogo je faktora prisutno u nečijoj (ne)mogućnosti da prihvati neke ideje, identitete i osobe, od osobne povijesti i proživljenog iskustva preko klasnih uvjeta i socijalnih krugova do dostupnog obrazovanja i radne okoline. Istovremeno, mislim da je teško tako uopćeno govoriti o nekim generacijskim obrascima, jer u vlastitoj generaciji prepoznajem ljude koji su konzervativniji od npr. mojih nonića, kao i ljude u usporedbi s kojima se ja sama ponekad osjećam konzervativno. U svakom slučaju, svijet je jedno vrlo dinamično mjesto i mislim da i odnose u njemu treba sagledavati u kontekstu te dinamičnosti. Drugim riječima, mislim da se trebamo fokusirati na međusobne kapacitete i potencijalne za emancipaciju, a ne na nemogućnosti.

“Taj dick pick (kurac u ruci) je tako istovremeno narativni vrhunac i savršena metafora toga kako se, vjerujem, mnoge od nas u patrijarhatu osjećaju. To je slika onog nesvjesnog pristajanja, nevoljke pristojnosti, prisilne patrijarhalnosti na koje smo kao curice, djevojke, žene naučene jer se naš “dobar” odgoj pobrinuo za to da nam te “vrijednosti” od malih nogu usadi.” (“One stvari” Jasna Jasna Žmak, Str. 155) “Kao da samo direktno nasilje ima legitimitet, kao da sam uspjela zaboraviti da je perfidnost patrijarhata izmedju ostalog i u njegovoj suptilnosti…” (“One stvari” Jasna Jasna Žmak, Str. 156).  Ponovo ste spomenuli odgoj kao jedan od razloga zašto žene dozvoljavaju seksizam u svakodnevnici, odgoj koji spade u sistematsku podršku seksizma. Da li mislite da su očevi uopće svjesni te činjenice? Ako nisu, jesu li onda majke te koje trebaju reagirati? 

Ponovo, jako mi je teško govoriti u generalizacijama. Dio je očeva svakako svjestan te činjenice, dio definitivno nije. Također, mislim da u hetero zajednicama odgovornost za odgoj treba biti jednako rodno raspodjeljena između oba roditelja odnosno da i očevi i majke trebaju ravnopravno sudjelovati u odgoju vlastite djece. Ali, bitnije od toga, mislim da bi i očevi i majke više trebali brinuti oko toga zašto su njihovi sinovi seksisti, a tek potom oko toga zašto njihove kćeri dopuštaju seksizam. Jer cilj nam je da uklonimo seksizam, a ne da ga naučimo bolje hendlati.

Neki su naši političari izjavili da čak i u slučaju silovanja, žena se treba posavjetovati sa svojom obitelji pri donošenju odluke što smije učiniti sa svojim tijelom. Kako je moguće da u državi gdje je pobačaj legaliziran od 1952.godine ( Jugoslavija, legalizirala je pobačaj 1952.godine, te se zakon nije mijenjao ni kada je Hrvatska stekla neovisnost) uopće raspravlja o tom pitanju? Što to dokazuje?

To dokazuje da nam treba nova država.

U državama u kojima je zakonski omogućen legalan pobačaj stopa je 34/1000, dok je u državama u kojima to nije zakonski dopušteno stopa 37/1000, što znači da je stopa pobačaja manja u državama gdje je legalan. Zašto se onda potiče takav konzervativizam?

To je, nažalost, stara i dobro poznata priča koja se ponavlja odnosno potvrđuje i u drugim sferama koje se i dalje nalaze u “sivoj” zoni između kriminalizacije i dekriminalizacije te u tom smislu zahvaća u puno šire problemsko polje pravnog i penalnog sustava. No, stvar je u tome da konzervativizam zapravo ni ne zanimaju stvarna ženska tijela, iskustva i priče, konzervativizam ne mari za ovakve statistike. Njega zanimaju samo bajke o naciji i prokreaciji, u kojima je ženama dodijeljena samo jedna uloga, zna se koja.

Mislite li da bi se hrvatske intelektualke trebale više zauzimati za prava žena? Te potaknuti i ohrabriti  žene da se upoznaju onakvima kakve zbilja jesu, a ne kakvima ih definiraju muškarci? Jer njihovo bivanje za muškarce je još uvijek glavni čimbenik koji određuje njihov položaj.

Mislim da je ovo pitanje, barem u mojem slučaju, deplasirano. Naime, osobe koje ja smatram intelektualkama itekako se zauzimaju za prava žena. Rekla bih, zapravo, da je upravo to jedan od temeljnih čimbenika koji ih čini intelektualkama. Ali mislim da bi i ovdje nužno bilo preokrenuti pitanje odnosno da je prava stvar koju se trebamo upitati to da li bi se hrvatski intelektualci trebali više zauzimati za prava žena. A u tom slučaju moj bi odgovor bio jedno kratko, rezolutno i odlučno: Da!

Written by
Petra Đorđević

booke.hr

Na portalu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku, kolumnu i zanimljivosti iz svijeta knjige naši će gosti odgovarati na katkad uvrnuta, neobična i politički nekorektna pitanja. Izbjegavat ćemo standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.