26/11/2020
Pretraga
Josip Mlakić, Hlib

Josip Mlakić, Hlib

“Ne bi ti bio u koži”, rekao mi je Đole kad sam mu to jutro rekao da sam raspoređen u rov zajedno s Hlibom.

To se dogodilo u zimu, početkom 1994. godine, u jeku najtežih borbi koje su vođene od početka rata. Bilo nas je malo. Pritisak na naše položaje bio je svakodnevan, tako da danima nismo izlazili iz rovova. Sve vrijeme provodili smo u njima. Tu smo, na smjene, i spavali, zavučeni u vreće i dodatno ušuškani dekama, jer je tih dana bilo poprilično hladno. U takvim situacijama bili smo više nego ikada upućeni jedni na druge. Zbog toga je bilo vrlo važno s kim si u rovu. To se lako moglo pretvoriti u pitanje života ili smrti. Zbog toga mi je to Đole i spomenuo.

“Taj lik samo spava i ždere”, rekao mi je još.

Hlib je bio gorostas visok preko dva metra. Ja sam u to vrijeme imao dvadeset i sedam godina, a on je bio nekoliko godina mlađi od mene. Nije bio pričljiv. Za tih desetak dana, koliko smo proveli zajedno u rovu, gotovo da nismo razgovarali.

U jednom dijelu rova, u samom kutu, desno od puškarnica, Hlib je držao dvadesetak velikih konzervi, pažljivo naslaganih u dva reda. U svakoj je bilo po kilogram govedine odvratna izgleda. Konzerve su bile plave boje, a na sredini, po visini, u ovalnom medaljonu, bila je prikazana krava. Mi smo ih zbog toga zvali “kravama”. Dobivali smo ih za svaki slučaj, kao rezervu, u slučaju da nam iz zapovjedništva ne budu mogli dostaviti hranu na vrijeme, ili u slučaju ako ostanemo odsječeni. Nitko ih nije volio. Imale su ružan okus koji je tjerao na povraćanje. Nitko ih, zapravo, osim Hliba nije volio. Tako da smo mu svi mi “velikodušno” poklanjali svoje “krave”. Hlib ih je gomilao u rovu, a ponekad bi pokoju otvorio i pojeo. I to na koji način!? Uzeo bi cijeli kruh na kojem bi prije toga odlomio vrh s jedne strane, pa zavukao ruku kroz mekanu sredinu i nagurao unutra sadržaj konzerve. Zatim bi sve to odjedanput pojeo.

Rovovi na tom dijelu bili su postavljeni urijetko, na oko dvjesto metara razdaljine jedan od drugog. Bili smo raspoređeni po padinama planinskog platoa, u njegovu podnožju. S naše desne strane bila je šikara kroz koju se neopaženo mogao provući bataljun vojske, a kojih stotinjak metara iza naših leđa bile su prve kuće sela koje smo branili. Stoga smo neprestano osmatrali prostor ispred šikare i neprijateljskih rovova, čistinu po kojoj se caklio netaknuti snijeg. Neprijateljske rovove nismo vidjeli. Bili su postavljeni pri vrhu padine, na dijelu koji se blago obarao na suprotnu stranu.

Već drugi dan po dolasku probudila me jaka pucnjava. Ispred naših rovova nešto se događalo. Međutim, Hlib, koji je taj put bio na smjeni, sjedio je s puškom na krilu na niskoj drvenoj klupici ispred puškarnica i gromoglasno hrkao. Uzeo sam puškomitraljez, provukao se pored Hliba i postavio nogare puškomitraljeza na puškarnicu. Nanišanio sam pažljivo prema čistini iznad šikare i ispucao rafalno cijeli okvir po tom dijelu. Hlib se tek tada probudio. Pospano je jedno vrijeme gledao oko sebe, a zatim je podigao pušku prema otvoru puškarnice, pa nezainteresirano i nasumice ispucao par kratkih rafala kroz njega.

Pucnjava nije prestajala. Ubrzo su počeli tući naši minobacači. Mine su padale lijevo od nas, stotinjak metara ispred naših rovova. Nazvao sam zapovjedništvo.

“Šta se događa?” upitao sam.

“Di ste vi?”

“Na petici.”

“Pokušavaju proć livo od vas, između dvice i trice. Budite na oprezu.”

Rov broj tri oko kojega su se vodile borbe bio je oko petsto metara lijevo od nas.

“Napadaju između dvice i trice”, rekao sam Hlibu. “Moramo bit na oprezu. Ako prođu, mogu nam zać s leđa.”

Rekao sam to jer sam htio da se uozbilji. Međutim, sve to kao da nije doprlo do njega. Pogledao je u jednom trenutku na sat i rekao kako je njegova smjena završila. Potom se zavukao u vreću za spavanje i ubrzo se s mjesta na kojem je ležao začulo hrkanje.

Slično se ponovilo nekoliko dana kasnije. Situacija je taj put bila mnogo ozbiljnija. Iz susjednog rova, s naše desne strane, javili su nam da se neprijateljski izviđači, u maskirnim bijelim odijelima, kreću ispred svojih rovova, da se spuštaju ukoso prema šikari u našem smjeru. Mi ih, s mjesta na kojem smo bili, nismo mogli vidjeti. Pucao sam nasumice kroz šikaru, prema mjestu gdje su mi sa “šestice” rekli da se kreću neprijateljski izviđači. Ispucao sam zaredom nekoliko okvira. To bjesomučno i nasumično pucanje u visini ljudskih glava po određenom prostoru nazivali smo “pranjem”. Zastao sam na tren, da se cijev puške ohladi, a onda su mi sa “šestice” javili da se izviđači povlače i da imaju jednog mrtvog ili ranjenog. Nisu to mogli točno procijeniti. Hlib je sve to prespavao. Samo se na trenutak probudio, a onda se okrenuo na drugu stranu, kao da ga se sve to ne tiče, zbog toga, valjda, jer se sve to događalo za vrijeme moje smjene. S tim čovjekom definitivno nešto nije bilo u redu.

Nakon toga postao sam mnogo oprezniji. Ostajao sam duže na smjeni, jer sam se naprosto bojao zaspati. Nakon nekoliko dana nisam to više mogao izdržati. Bio sam umoran i neispavan, pa sam nazvao zapovjedništvo poljskim telefonom. Iskoristio sam priliku kada je Hlib nakratko izišao iz rova. Spojili su me s Vojnom Huntom. Rekao sam Hunti o čemu se radi, da više ne želim ni minute provesti s Hlibom u istom rovu.

“Lik nije normalan. Samo ždere i spava”, rekao sam. “Ne mogu više. Nemam namjeru popušit glavu zbog tog budalaša.”

“Znam za to”, rekao je Hunta. “Svi se žale na njega. Pokušat ću nešto.”

Hunta je došao kod nas u rov nekoliko sati kasnije. U ruci je držao veliki nož. To su bili noževi koji su dolazili u kompletu s iranskim puškomitraljezima. Prije nekoliko mjeseci naši su oteli jedan dio kontigenta “humanitarne pomoći” koji je pod zaštitom unproforaca išao prema srednjoj Bosni i Zenici. Među konzervama i vrećama s brašnom pronašli su desetak puškomitraljeza iranske proizvodnje. Radilo se o nožu zastrašujućeg izgleda. Bio je dugačak preko pola metra. Sječivo je pri vrhu noža bilo prošireno, a oštrica zakrivljena.

“Idemo malo prošetat”, rekao je Hunta. “Pojavilo se nešto nepredviđeno.”

Izišli smo, spustili se desetak metara ispod rovova, i krenuli stazom lijevo od njih, ispod visoke strme obale koja se obarala prema selu i koja nas je štitila od neprijateljske paljbe.

“Pojavili su se mudžahedini”, rekao je Hunta.

“Oni s bradom?” upitao je Hlib.

“Da, oni. Opasni su. Sinoć su zaklali dvojcu naših. Uhvatili su ih na spavanju. Uvukli su im se u rovove i zaklali ih. Imaju iste ovake noževe”, rekao je Hunta i podigao nož koji je cijelo vrijeme držao u ruci. “Zapravo je ovo jedan od njihovih noževa. Nedavno smo jednog ubili i našli mu ovaj nož u ruci.”

“U pičku maternu!” rekao sam.

“Znači”, rekao je Hunta, “otvorite petere oči. Nije vrime za zajebanciju. Morate dobro pazit da vas ne iznenade. Mogu vam se ušuljat u rov u po bila dana.” 

U razgovoru smo prošli nekih pedesetak metara. Hlib je nakon ovoga zastao.   

“U, jebo te hlib!” rekao je. “Moram nazad u rov!”

Mi smo se ponadali da smo ga prestrašili, da će od sada biti nešto oprezniji.

“Zašto?” upitao je Hunta, da se uvjeri u to.

“Pokrašće mi konzerve”, rekao je Hlib i krenuo žurno ispred nas prema rovu.

“Ne može ti, izgleda, ni dragi Bog pomoć”, rekao mi je Hunta. “Izdrži još par dana, pa ćemo uvalit nekog drugog s njim.”

Krenuli smo natrag prema rovu. Kad smo ušli unutra, Hlib je čučao na podu i brojao konzerve.

“Dobro je”, rekao je oduševljeno, kad nas je ugledao. “Ne fali nijedna. A već sam se bio pripo za njih.”

Gledao sam s čuđenjem u njega, a onda se začuo zvižduk, kad je granata preletjela preko nas. U tom trenutku kroz glavu mi je prošao onaj čudni osjećaj, koji je, vjerujem, svatko doživio barem jedanput u životu, kad vam se učini da ste nešto slično već doživjeli, iza čega se dogodilo nešto važno, presudno, ali se nikako ne možete sjetiti kako je to završilo, dobro ili loše. Negdje je klaun pažljivo nanosio vještačke suze, dok je istovremeno, na pozornici, artist hodao po žici.

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt